Medvidović, Lujo

LUJO MEDVIDOVIĆ rođen je 17. listopada 1950. godine u Lokvičićima. Gimnaziju i Pravni fakultet završio je u Splitu, a pravne znanosti magistrirao na Pravnom fakultetu u Osijeku, gdje živi i radi u odvjetništvu. Članom je Društva hrvatskih književnika od 1995. godine. Uvršten je u više antologija. Objavio je knjige pjesama Pjesme (Privlaka, 1983.), Nesnivana java (Privlaka, 1984.), Bezimena s Drave (dva izdanja, Čepin, 1986.), Pehar ljubavi (Čepin, 1988.), Sretno sunce (Osijek, 1989.), Biserna lipa - Sveti čuvar sudbine (Osijek, 1993.), Bolni Baranjski antibarbarus (ogledi, Osijek, 1994.), Svjetlost maslačka (Osijek, 1995.), Okopnit će snjegovi što još nisu pali (Osijek, audiokaseta recitala pjesama 1995., drugo izdanje CD, 1999.), Hrvatska sonetom (Osijek, 1996.), Zatočenik riječi na sonetnoj stazi (Vinkovci, 1997.), Vukovarski križ (Vinkovci, dva izdanja 1998., treće 1999.), Miris tamarisa (Osijek, 1999.), Šutim svoju muku (Osijek, 2000.), Lokvičke bure i mirisi (Osijek-Lokvičići, 2000.), Bosutanje života (Vinkovci, 2000.) i Radost raskovanih ruku – Vijenac sonetnih vijenaca (Osijek, 2001.).


MIRIS LOKVIČIĆA

Kad sunce priđe priko Badnjavica
svoj miris prospe pića i vridnoća,
ispuni selo pisma grmarica,
sva radost za pir pripravljena voća.

Uvik na gumno dođu sve istine,
jezera žedna i kameno bilje,
kite jasena, pelim, vrisaK, cmilje!
vrv škrabutine i slast tilovine.

Što vrpi znači bilo koje ime
kad sva su obraz jednog istog bića,
kad sve se stapa – kao dim i zime,
u miris jedan – miris Lokvičića.

Melemi mili, toliko mi znače,
što ste mi dalje mirišete jače.


PREMILA PERLICE

Misao na te vraća sliku, punu,
miris kopita uoči vršidbe
pomiješan s plodom obilate žetve,
s pjesmom i znojem na velikom guvnu.

Rodila radost, bit će topla kruha.
Vrelom žestinom žeže ljetna jara.
Klasje se zrna, hrpa do lopara,
čeljad i djeca od uha do uha.

Mlinice melju, za ujam se znade,
naćve su pune prosijane nade,
meke i mile kao tvoje lice.

U hljebu kruha tvoja je dobrota
vjernost i vjera, ljubav i ljepota,
moj rodni kraju – premila perlice.


OBEĆANJE

Okopnit će snjegovi
što nisu još pali
procvjetat će ljubice
koje nismo brali
govorit će mirisi
pogleda i puti
dok mirisi govore
govor neka šuti


BRAŠENICA

Uzmite svijeću, danas je Svijećnica,
Kristovo svjetlo neka vas ozari,
ustrajno bdijte kao vaši stari
nebeska ište Majka i Kraljica.

Čuvajte znamen koji zori vodi,
nikad previše svjetla u životu,
blaženi štuju vjeru i ljepotu
Sina i Duha što Bog za sve rodi.

Nosite simbol svetog uskrsnuća
isto kod dvora i kuće od pruća,
pođite s mirom, dugi put vas čeka.

U susret vama sto nepravdi hiti,
ne svetite se, dobra neće biti
dok čovjek drugog ne štuje čovjeka.

Zavičaj nema pjesma
ali ga pjesnik nosi
u rosi svoje vedrine

na kraju svakog puta
iza obzora zadnjeg obzora
gdje se najljepše voli

gdje se oblači ruho nad ruhom
gdje ruka žene u glazbi boja
pod lipom vida vinom i kruhom.


SVAKODNEVNA USPAVANKA

Na bolne vijeđe san polako pada,
donosi dragu sliku iz daljine,
gorštačka opet sokoli me nada,
a s njom i strepnja svaka lakše mine.

O Lokvičići – gnijezdo poletarca,
djetinjstvo moje, moja zvijezdo čista,
prinosim tebi pokretima starca
umoran pogled da opet zablista.

O Lokvičići – moj veliki kraju,
sudbino moja, brižno krilo majke,
ne daj da vuci što okolo laju
na meni zube iskušaju jake.

Vrtače tvoje i jezera stara,
kudrave kose i zaravni ljute,
u gorolikom oku mašta stvara
i ta me slika prati na sve pute


 

Joomla! Debug konzola

Sesija

Informacije profila

Korištenje Memorije

Upiti baze podataka