Bilić, Mario

MARIO BILIĆ rođen je 27. ožujka 1963. godine u Imotskom. Osnovnu školu završio je u Prološcu, franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Umirovljeni je časnik Hrvatske vojske. Živi u Zagrebu. Piše poeziju, pjesničku prozu, satiru i književne kritike. Surađuje u brojnim časopisima. Uvršten je u antologiju pjesama o hrvatskom jeziku (autora Stjepana Babića) i u priručnike "Hrvatska darovnica" za više razrede hrvatskih dopunskih škola u inozemstvu. Objavio je knjige pjesama Peta zapovijed (Zagreb, 1990.) i Knjiga ljubavi (Zagreb, 1998.).

OČEVIM STOPAMA

Nebo je vedrije za jednu krošnju i modrije za četiri
oka:
posjekoše stablo naših sastanaka.
Ruko, ne ponavljaj priču!
Jer, mladice izniču i korijen ih obnavlja.
A ljubav se ponavlja ...

Priča, koju smo započeli u četrnaestoj, ni danas
se nije završila... Pamtim Te po uzastopnim
odlascima: pokušajima da me zaboraviš -
ne vidiš, ne čuješ i ne prepoznaješ... među godinama.

Pred očima mi je ono zubato vrijeme kad si, ljubeći
se, napuštala moje dječaštvo. Moje snove: sreću
u nama i budućnost pred nama.

Jer, znala si da ću dopasti rana ako jednom odeš,
ako se ne vratiš i ako zaboraviš. I da ću, jednom, bez
Tebe, osim listopadske pobožnosti, proniknuti
i u ljepotu listopadske kiše... jesensko lišće moje!

I kako ću paliti svijeće na našim oltarima: da ne
dadne Bog sumnju, da učvrsti vjeru. pokaže smisao i...
sklopi nam ruke.

Dogorjele su svijeće na oltarima dragih nam
svetaca, a ja nisam palio nove. Jer: ostao sam stari
lakrdijaš u pustom cirkusu. I nimalo izbavljen od
izgaranja pred Tvojom slikam Izgona. Vjeran.
A kako sam slušao riječi nerečene? One koje ni
Misao nije mogla dozvati u Tvoje misli?

Osluškivao sam ritam otkucaja svog srca i tražio
Te. A kada sam Te pronašao negdje na neistraženom
prostoru duše, sklopio sam ruke na molitvu u ime
prošlosti: da se ne ponovi ona zla misao da pođeš
valjanim putom. I da se ne okrećeš, makar me zaista
nikad više ne vidjela.

Molim Te, pred polazak ne gasi voštanicu
na prozoru svoje sobe. Neka je svjetlo putniku-prolazniku
u mrklinama. Da je Nada, iako varljiva, onima koji
prolaze. Da ih obasja svjetlo Tvoga doma...

A odlazak Najmilije bijaše da ne zaboravljaš. Da ne
ostavljaš. I moj odlazak za Tobom u jedno jasno jutra
uz priziv predaka.
Očevim stopama.

Mario BILIĆ

Joomla! Debug konzola

Sesija

Informacije profila

Korištenje Memorije

Upiti baze podataka