Geni kameni II

U dugom razdoblju postojanja Zemlje prevladavala je topla klima, no u nekoliko navrata konstalacija plutajućih kontinentalnih ploča, nabiranje planinskih lanaca i način rotacije oko Zemljine osi doveli su do perioda zahlađenja kad se stalni ledeni pokrov spuštao daleko prema umjerenim zemljopisnim širinama. Zadnje takvo zahlađenje počelo je prije dva milijuna godina i poklapa se sa širenjem prvih vrsta čovjeka. To doba nazivamo ledeno doba (pleistocen / diluvij) i trajalo je sve do prije desetak tisuća godina kad je nastupilo zatopljenje (holocen / aluvij).
Zapravo još točno ne znamo je li ledeno doba završilo ili je ovo zadnje zatopljenje samo međuledeni intermeco kao što se već događalo između zahlađenja (glacijala) koja su se u Europi u ta dva milijuna godina ponovila četiri puta. Zadnje zahlađenje (Würm) počelo je prije 80.000 godina za vrijeme kojega je moderni čovjek izašao iz Afrike i naselio cijeli svijet. Zbog stalnog nadiranja i povlačenja leda Europa je bila poprilično negostoljubiv teren za rane vrste ljudi, ekvatorijalna bića navikla na toplinu. Europom se stalno smjenjuju prostranstva tundre i travnatih stepa u hladnijim, te mješovitih šuma u manje hladnim vremenima. Tek prije kojih 600.000 godina zahvaljujući stalnoj uporabi vatre, novim tehnikama obrade oruđa i oružja koje su dovele do mogućnosti lova na veće životinje i korištenju njihova krzna za izradu odjeće stvorili su se uvjeti za ulazak Homo heidelbergensisa iz sjeverne Afrike u Europu. U idućim tisućljećima ta je vrsta ne samo opstala nego se još više prilagodila hladnom okruženju i razvila u neandertalaca, kod nas poznatog kao krapinskog pračovjeka. Najpoznatiji dalmatinski arheološki lokalitet koji se pripisuje neandertalcima, star oko 45.000 godina, je Mujina pećina iznad Trogira.
Južne, toplije krajeve Azije je već prije 1.800.000 godina počeo naseljavati Homo erectus (uspravni čovjek – najnoviji nalazi na Kavkazu). Kad bi uslijedila najjača zahlađenja koji su trajala i po desetak tisuća godina, led se spuštao sa sjevera sve do Francuske, Alpa i Karpata (unutar Würma bila su dva maksimuma zahlađenja, prvi prije 60.000 i zadnji prije 18.000 godina.), a neandertalci bi se povlačili na sam jug kontinenta i dalje prema Bliskom istoku i centralnoj Aziji. U doba zatopljenja vraćali bi se natrag sve do Baltičkog zaljeva acheter du cialis sans ordonnance. Tako bi bilo i dan danas da se u istočnoj Africi prije 160.000 godina nije pojavila nova vrsta ljudi, naši preci. Nastala iz početne malene i izolirane grupe ta se vrsta pokazala nadmoćna svim ostalima, i ljudskim i životinjskim. U prvih 100.000 godina bez većih tehničkih i kulturalnih inovacija zauzeli su afrički kontinent, a onda se prebacili na Bliski istok i tu došli u kontakt s neandertalcima, a dalje na istoku i s erectusima. Toplije im azijske zone nisu činile problem u naseljavanju, ali sjeverniji hladniji krajevi i već dobro prilagođeni neandertalci predstavljali su pravi izazov.
Prvih dvadesetak tisuća godina suživota još se nije naslućivalo koja vrsta će nadvladati. I sapiensi i neandertalci služili su se istom musterijan kulturom, a veću tjelesnu fleksibilnost naših predaka neandertalci su nadoknađivali svojom snagom i boljom prilagodbom na hladnije uvjete. Prije četrdesetak tisuća godina upravo na granicama kontakta dvije vrste nastala je prava revolucija u obradi materijala i načinu poimanja svijeta. Nastao je orinjasjen, započela je zadnja faza starijeg kamenog doba ili gornji (mlađi) paleolitik. I ne samo što je oruđe bilo efikasnije, lov specijaliziran, uspješniji, počele su i promjene na duhovnom polju. Pećine su ocrtane likovima životinja i scenama lova, izrađuju se antropomorfni totemi što je očit znak da čovjek više nije samo konkretno, već je postao i apstraktno, duhovno biće. Po cijeloj Europi već su bili pomiješani rijetki raniji doseljeni sapiensi sa neandertalcima, no nisu se razlikovali svojom materijalnom kulturom od njih. Orinjasjen dolazi iz pravca Urala i donosi ga prije 35.000 godina grupa s markerom M169 (R1 haplogrupa) nastanjena na području oko Aralskog i Kaspijskog jezera. Dio te grupe s dodatnim markerom M269 (R1b) širi se preko današnje Ukrajine sve do Atlanskog oceana zamjenjujući neandertalce, ali i prije doseljene sapiense. Tako R1b postaje dominantna europska NRY haplogrupa ledenog doba. Sve dok se nije pojavio gravetijen.
Širenje markera M170 (I haplogrupa) koincidira s vremenom dominacije gravetijenske kulture pa je za pretpostaviti kako su grupe ljudi s tim markerom one koje su donijele gravetijen u srednju, a onda i ostatak Europe. Predak I grupe je F grupa (marker M69) s Bliskog istoka koja je tu stigla u prvim prelascima sapiensa iz Afrike prije pedesetak tisuća godina. Sve što je orinjasjen započeo, gravetijen je usavršio. Fascinantne slikarije u spiljama, mnogobrojni ukrasi na uporabnim i kultnim predmetima, savršenije izrade kamenih, koštanih i drvenih alatki, pletenje mreža, vrša i odjeće, efikasan lov na pojedine vrste životinja (što je na koncu uz promjenu klime sigurno uzrok nestanku mnogih tadašnjih životinjskih vrsta), sve to dovelo je do toga da se do zadnjeg maksimuma ledenog doba M170 raširio po velikom dijelu Europe. Gravetijen upada u razdoblje (27-18.000 g.) u kom postaje sve hladnije, ledenjaci sve veći, a razina mora sve niža. Bliži se zadnje veliko zahlađenje koje svoj maksimum dosiže prije 18.000 godina. Iz sjevernijih krajeva ljudi se lagano povlače prema jugu, prema toplijim utočištima u kojima će u daleko manjem broju preživjeti dugo razdoblje ekstremne hladnoće na cijelom kontinentu. To je vrijeme kad se raznolikost gubi i kad oni rjeđi geni nestaju iz sveukupnog genetskog bazena. Male populacije u kojima zbog duge izolacije i demografskog pada dolazi do genetskog pomaka (drifta) tj. ujednačavanja gena postati će kasnije za zatopljenja izvorišne točke novog demografskog rasta i naseljavanja Europe. R1b kao vrlo stara i široko rasprostranjena grupa povukla se u nekoliko utočišta od Atlantika do Kavkaza, no kao izrazito dominantna ostala je samo na krajnjem zapadu Europe u Iberskom utočištu ispod Pirineja. Jedan njen dio se po svoj prilici smjestio na područja južno od Alpa uz današnje sjeverne obale Jadrana, drugi u Anatoliji, dok su dijelovi te grupe preživjeli i u centralnim krajevima Azije. U objašnjavanju povijesti R1b grupe još nam trenutno odnemaže slabo poznavanje njenih mlađih podgrupa. I haplogrupa za LGM-a (the last glacial maximum, 20.00013.000 g.) povlači se u većem broju pred hladnoćom uglavnom u dva područja, jedno je područje južne Francuske, a drugo po svoj prilici danas potopljena nizina srednjeg i južnog Jadrana. Tad su otoci poput Brača, Hvara, Korčule i Visa bili brda, a dno današnjeg mora oko njih prostrana i za to doba topla dolina. Ljudi tog doba i tog kraja kulturom su pripadali direktnom nasljedniku gravetijena, epigravetijenu, a dane su provodili uglavnom loveći divljač poput jelena i divljeg magarca o čemu nam govore ostaci iz Vele spilje s otoka Korčule, najbolje istraženog dalmatinskog nalazišta iz gornjeg paleolitika i mezolitika. Dalmatinske rijeke pune domaćih mekousnih pastrva i bjelonogih rakova vijugale su između otoka i jurile k tada puno manjem Jadranskom moru, bolje reći zaljevu.
Česte nedosljednosti u «popularizaciji» genetskih istraživanja

-Haplogrupa I-M170 je azijska ili čak indoarijska??? Posve krivo, I haplogrupa je europskog postanja gdje se raširila još u doba paleolitika i svi današnji nositelji te grupe imaju europske muške pretke. U Iranu i Indiji je posve zanemariva njena prisutnost, a i oni koji je imaju su tamo stigli iz Europe, a ne obrnuto. Najveću učestalost M170 imaju Skandinavci i zapadni Dinarci.

-Hrvati su srodni Laponcima??? Daleko od istine. Laponci imaju veliku zastupljenost I haplogrupe, ali ne I1b* kao Hrvati već I1a poput susjednih im Šveđana i Norvežana. Te podgrupe su se razdvojile prije više od 20.000 godina. Laponci su mješavina Skandinavaca i naknadno pristiglih ugrofinskih populacija iz Sibira, dok je većina hrvatskih predaka prisutna na području RH i BiH još od pleistocena.

-Skeptičnost prema malom broju uzoraka Ukupan broj do sad analiziranih uzoraka nije pedesetak nego preko tisuću samo u Hrvatskoj i BiH, a u svijetu na desetke tisuća što je dovoljno za iznošenje određenih zaključaka. Istraživanja imaju sve brži tempo, a znanstveni potencijal koji se u njima krije je ogroman.

Zanimljivo je napomenuti kako su genetska istraživanja zadnjih godina otkrila arhaičnost naših mekousnih pastrva koje su jedne od rijetkih nepromijenjene preživjele ledeno doba, te da je upravo područje jadranske Hrvatske bilo centar širenja dvije vrste riječnih rakova iz roda Austropotamobius, bjelonogog (pallipes) i raka kamenjara (torrentium) po cijeloj Europi. U tom razdoblju stagnacije broja populacije unutar grupe se okida mutacija P37 i tijekom stoljeća širi na sve muške članove te grupe. Nastaje nova haplogrupa koju označavamo sa I1b*, grupa u koju spada velika većina današnjih dinarskih Hrvata (>70%), a i značajan dio današnje hrvatske i bošnjačke muške populacije (>40%). Točna pozicija utočišta I1b* još nije definitivno utvrđena, no njen «potomak», marker M26 (I1b2) koji se može pronaći samo na područjima Iberskog poluotoka, Sardinije i zapadno od Apenina te njegovo relativno kasno odvajanje od I1b* prije maksimalno 15.500 godina ukazuju da je upravo potopljeni jadranski bazen bio utočište za pretke obaju tih srodnih haplogrupa. Najniža razina mora bila je prije 18.000 godina. Dinarske planine su na najvišim dijelovima okovane ledenjacima i dugo neće biti pogodne za naseljavanje. U razdoblju između 13-12.000 počinju prva zatopljenja pa i niži krajevi sjeverno od Dinarida i uz veće panonske rijeke poput Save postaju pogodniji za život. Razina mora počinje ubrzano rasti i nositelji I1b* doslovno gube tlo pod nogama te su primorani najvećim dijelom neretvanskom dolinom prelaziti u doline Bosne i Vrbasa sve do Save, a od tuda i dalje u potrazi za pogodnim lokacijama. Nakon kraćih kolebanja prije 10.000 godina je definitivno zatoplilo na temperature slične današnjima. Dolazi holocen i I1b* iz svog novog centra na sjevernim obroncima Dinarida u današnjoj srednjoj Bosni brzo se širi najprije preko zapadne Panonije prema današnjoj Češkoj, ali i natrag na više dijelove Dinarida. Zauzeo je i cijelo područje Panonije do Karpata, te centralni dio Balkana. Manji dio I1b* je krenuo na zapad i akumuliravši M26 mutaciju postao I1b2. Svugdje na zapadu obitava u malim postocima no na Sardiniji je zahvaljujući dolasku na prazan otok prije kojih 9.000 godina uspio postati dominantna haplogrupa. U južnim je krajevima Balkana u današnjoj Grčkoj već za kraja LGM-a bio prisutan marker M78 i E3b1 haplogrupa. Taj marker je nastao na izvorištu Nila prije kojih 23.000 godina i Nilom se spustio te naselio sjevernu Afriku, područje Izraela i Libanona, a jedan je njegov dio, nazvan alfa, još prije holocena uspio prijeći u Grčku da bi kasnije postao jedan od temelja širenja europskog neolitika. U istočno utočište sjeverno od Crnog Mora iz zauralskih krajeva spustio se novi nasljednik R1 haplogrupe (M169) s novom mutacijom (M17) i novim imenom R1a odnosno istočnoeuropska haplogrupa i raširila ukrajinskim stepama. Moguće da su neki dijelovi te grupe već za LGM-a, te u brončanodobna vremena dolaskom stepskih naroda krećući se od crnomorskog ušća tokom Dunava stigli i do Panonije, no najveći dio R1a u naše krajeve stići će ipak u poznatoj seobi Slavena. Zatopljenjem se iz Ukrajine širi prema Baltičkom moru i zauzima prostrane zakarpatske krajeve sve do Poljske. Postoje indicije da je jedan dio I grupe, nazvan I1c-M223 mogao opstati i u istočnim europskim utočištima pošto je stariji od ostalih I podgrupa. I tako smo stigli do 8.000 godina prije danas (<6000g. p.n.e.), u osvit dolaska neolita i poljoprivrede te svega onog što ona donosi. I1b* haplogrupa, potomak paleolitske I grupe već je u sam osvit holocena naselila područja od Slovenije do Bugarske i od Karpata do Jadranskog mora. No daljnji događaji kao apsolutno većinsku ostaviti će je samo na domicilnom joj području Dinarida.
YCC - The Y Chromosome Consortium je međunarodno udruženje genetičara koji se bave proučavanjem varijacija na Y kromosomu. Jedan od ciljeva im je uvođenje zajedničke, jasne nomenklature, odnosno označavanja pojednih haplogrupa i haplotipova. Podjela na haplogrupe se provodi pomoću genetskih markera (binarnih polimorfi zama - svaki marker je čvor koji određuje dvije grane, staru bez markera i novu granu s markerom), a za haplotipove su nam važni kratki (2-5 baza) ponavljajući dijelovi DNA (STR-a, Short Tandem Repeat). Pomoću markera određujemo daleku, a pomoću STR-a bližu srodnost. Označavanje koje su predložili 2002. godine danas je prihvaćeno od većine znanstvenika. Do tada su razni znanstvenici u raznim radovima imali svaki svoje oznake pa je uspoređivanje istraživanja nekad bilo dosta komplicirano. YCC nomenklatura unutar svog naziva čuva hijerarhiju grananja. Najstariji binarni markeri označavaju temeljne haplogrupe i to velikim slovima (C, D, E, F, G, H, I…) dok mlađi markeri dovode do sve većeg grananja. Prvo grananje se označava brojkama, drugo malim slovima, treće opet brojkama, četvrto opet malim slovima i tako redom koliko god se markera u dubini stabla pronađe. Na taj način se već pri prvom pogledu na nazive haplogrupa može odrediti njihova srodnost. Prvi radovi koji govore o Hrvatskoj koristili su starije vrste označavanja. Tako se tamo grupa s markerom M170 nazivala Eu7 dok se po YCCu nomenklaturi zove I haplogrupa. Grupe I1b* i I1b2 su srodnije nego I1b* i I1c. Sve o YCC nomenklaturi možete pronaći na Internet stranicama http://ycc.biosci.arizona.edu/ 

Joomla! Debug konzola

Sesija

Informacije profila

Korištenje Memorije

Upiti baze podataka