Riječ s povodom

Prof. fra Andrija Nikić, povjesničar

povodom gostovanja na IMOart-u Forumu Croaticumu, 02. prosinca 2002.

Putnik, dolazeći iz Hercegovine, kad prođe uzduž Bekijskog polja i obavi poslove na tvrdom graničnom prijelazu sa pet ulaza, izbije na okuku što je pravi cesta koja se uspinje prema Gradu na gori na koji ga vuče produženi zvonik Crkve Sv. Franje i odjednom ugleda Goru ispresijecanu ulicama, išaranu eletričnim stupovima, redovima drevnih stabala, topola i raznog drveća. U daljini, u lakoj izmaglici, možda će nazrijeti tok rijeke Vrljike. Pitomost toga predjela odmah očara namjernika navikla na krševitu pustoš koja dijeli Hercegovinu od Hrvatske, gdje je lakše zamisliti geološku nego ljudsku povijest.

Na sjeverozapadnom dijelu zelenog mora, u sjeni Prološca nazire se Prološko blato s ostacima franjevačkog samostana, a ako se penje uz brežuljak stigne se do stare tvrđave koju Imoćani naprosto zovu Grad, stere se Imotski, utonuo u zelenilo, tako da se jedva naslućuje da je to u davnini bilo poprište ljutih bojeva i velike patnje.

Imotska krajina smjestila se iza planine Biokovo, na tromeđi Bosne i Hercegovine sa Dalmacijom. Zauzima prostor od oko 600 km2. Sa sjeveroistoka omeđena je bosansko-hercegovačkom granicom, na jugu je makarskim primorjem, a sa sjeverozapada sinjsko-omiškim prostorom. Nalazi se na nadmorskoj visini od 260 metara (Imotsko polje) do 440 metara (grad Imotski). Prostor Imotske krajine možemo podijeliti u tri prirodne cjeline: krško područje uz obod polja, te prostrane krške površine i uvale na širem prostoru - Imotsko polje, kao veliko tektonsko ulegnuće, te planinski masiv Biokovo.

U tom golemom prostoru krša voda je izdubila i oblikovala obilje najraznovrsnijih oblika, među kojima predvladavaju fenomeni jezera. Njima Imotska krajina obiluje. Najbrojnija su suha jezera. Budući da se radi o izrazito vapnenačko-krškom terenu, ovo je hidrografski siromašno područje. Vodene površine koncentrirane su na krška jezera (Modro i Crveno, Dva Oka, Prološko jezero, Galipovac, Knezovića jezero, Krenica, Jezerina itd.) koja se podzemnim tijekovima hrane vodom, te Prološko Blato i rijeka Vrljika, a povremeno i tijek rijeke Suvaje.

Kraški predio Imotske krajine siromašan je vegetacijom, te predvladava nisko raslinje - makija, dok u brdskim predjelima ima šuma pretežno bjelogorice: hrast, grab i jasen. Ljudi se uglavnom bavili uzgojom stoke. Nažalost, u treće tisućljeće ušlo je vrlo malo blaga sitnog i krupnog zuba.

Druga reljefna cjelina je Imotsko polje sa Prološkim blatom, te izvorišni i gornji tok rijeke Vrljike. Prološko Blato kao povremena i prirodna akumulacija kod visokog vodostaja prekriva dva krška jezera Provaliju i Krenicu. Iz ove vodene površine strši otočić na kojem se nalaze ostaci nekadašnjeg franjevačkog samostana. Ovaj kompleks zanimljiv je više kao hidrografski fenomen, povoljan za lov i ribolov nego kao fenomen kraškog reljefa.

Izvorišni dio Vrljike, osobit je po nizu krških vrela i jezera (Dva Oka). Značaj ove rijeke je neprocjenjiv za Imotsko polje jer ga ona obilno natapa. Vrljika je inače poznata po rijetkoj endemskoj vrsti mekousne pastrve. Imotsko polje, gotovo je u cjelosti obrađeno, zasađeno pretežno vinovom lozom./p>

Tako, planinski masiv Biokovo i njegove istaknute i dostupne točke predstavljaju izvanredne vidikovce. Svojevrstna atrakcija su pećine vječnog leda, ispod vrha sv. Jure . Biokovo je i obitavalište divokoza i muflona. Veliki dio Imotske krajine u klimatskom pogledu je pod utjecajem mediteranske klimatske struje. To obilježje zahvaljuje reljefnim prilikama i otvorenosti prema dolini Neretve. Ovakva klima utječe na uspijevanje nekih izrazitih mediteranskih kultura (maslina, smokva, badem). Međutim, hladni prodori bure koji stižu preko Dinare, utječu bitno na klimatsku sliku posebno sjeveroistočnog dijela Krajine, te su tamo zime nešto oštrije.

Imotski je povijesni gradić u Imotskoj krajini. Smješten je na Gori uz rub Imotsko-bekijskog polja, koje se prostire uz srednji tok rijeke Vrljike. Nalazi se na 330 metara nadmorske visine i udaljen je dvadesetak kilometara zračne crte od mora, koje uz planine na sjeveru najviše utječe na klimu. Grad i okolica obiluju prirodnim ljepotama. Imotski se nalazi na raskrsnici važnih cestovnih pravaca, koji vode od sjevera - Zagreba, pa prema Međugorju, Čapljini i istoku - prema Mostaru, Sarajevu, drugi pravac ide preko Posušja u Tomislavgrad. Takav zemljopisni položaj Imotskog davao mu je poseban vojni i politički značaj. Poznato je da su na ovom području još od rimskog doba pa sve do današnjih dana bile stacionirane razne vojne jedinice. Grad predstavlja administrativno, političko, kulturno i gospodarsko središte Imotske krajine, a teritorijalno pripada Splitsko-dalmatinskoj Županiji. Danas je grad spojen sa selima Vinjani i Kamenmost, te zajedno čine jedinstvenu urbanu cjelinu s preko 10 tisuća stanovnika. U samom gradu živi oko 4 tisuće stanovnika.

Gospodarstvo je nerazvijeno i ne odgovara potrebama stanovništva Imotskog i Krajine, radi toga, a u potrazi za poslom veliki ih je broj emigrirao u zemlje Zapadne Evrope.

Danas je na području Imotskog i bekijskog bazena u gospodarstvu zaposleno manje od 1.000 radnika, dok je taj broj prije domovinskog rata, 1990. godine, bio oko 10.000 radnika. Ovo naglašavam jer pored svih u prošlosti prisutnih gospodarskih problema na području Imotskog i Imotske krajine moglo se je živjeti, a što uveliko potvrđuje i činjenica da je prema svim dosad izvršenim popisima stanovništva, posebno prema popisu iz 1991. godine, na ovom području bilježen samo demografski rast stanovništva.

Burna povijest Imotskog i Imotske krajine ostavila je brojne tragove na ovim prostorima, a iz nje vuku korijene prepoznatljivi i autentični simboli grada, Tvrđava, jezera i Gospa anđeoska.

Prvi narod koji je obitavao na ovom prostoru jesu Iliri. Iz tog razdoblja datiraju brojne gomile i gradine rasute diljem Imotske krajine. Bogata nalazišta iz tog vremena nađena su u Postranju i Sebišni.

Oba nalazišta dala su pravo bogatstvo nalaza.

Najpoznatije ilirsko naselje bilo je Setovia - Studenci, mjesto nedaleko Imotskog. Setovia je kao utvrda i vojno središte ilirskog plemena Delmata odigrala važnu ulogu u borbi Ilira i Rimljana. I sam car Oktavijan boravio je u ovim krajevima nadzirući te borbe, što potvrđuje od kakve je važnosti bila ova utvrda za daljnji tijek ratovanja.

Nakon pokoravanja Ilira ovo područje postaje dio rimske provincije Dalmacije. Da bi ovaj kraj što bolje politički i gospodarski vezali uz ostala područja izgradili su mnoge putove i ceste od kojih je većina i do danas u uporabi. Podizali su logore i naselja za svoje veterane i koloniste. Jedan takav logor bio je u Prološcu o čemu svjedoči nadgrobna ploča podignuta pripadniku IX. rimske legije. Tu je nađen i kameni reljef s likom Diane, božice lova iz 2. stoljeća, zatim kameni zapis posvećen Cereri, te drugi posvećen Trivijama, kao i kipić Fortune - Izide.

Najvažnije rimsko naselje bilo je na području današnjih Runovića (8 km od Imotskog). Tu je bio poznati rimski municipij Rus Novae, a bio je povezan s glavnom antičkom prometnicom Salona - Novae - Narona. Treće važno mjesto je Lovreć odnosno rimski Tronum ili po nekim historičarima Ludrum, za koji se pretpostavlja da je porušen istovremeno kad i Salona.

Kršćanstvo se u ove krajeve rano proširilo, tako da iz tog vremena imamo nekoliko arheoloških nalazišta s ostacima ranokršcanskih crkava. Najznačajnija je ona na lokalitetu Bublin (Zmijavci) a koja datira koncem 5. st. To je bazilika koja je u sklopu imala i zgradu krstionice sa krsnim zdencem u obliku križa. U samoj bazilici nađen je još jedan zdenac manjih dimenzija, što ovu crkvu svrstava među rijetke primjere bazilika sa dvije krstionice. Imala je veoma bogatu kamenu dekoraciju oltarnih pregrada s reljefnim prikazom biblijskog motiva sv. Danijela u borbi s lavovima.

Druga značajna crkva iz ovog vremena nalazi se u Cisti te još jedna u Prološcu.

Dolaskom Hrvata u ove krajeve, utemeljena je kao zasebna jedinica hrvatska župa Emotha - Imota. Iz tog vremena datira i tvrđava u Imotskom, na kojoj je pronaden veliki kameni ulomak s motivom pletera.

Najnovija arheološka istraživanja potvrdila su postojanje još jedne starohrvatske crkvice i to u Prološcu, sagradene na temeljima starije, ranokršćanske crkve.

Dolaskom Turaka (1493. g.) nastupaju velike promjene u životu ovdašnjeg puka. Imotski postaje važno vojno uporište i upravno središte. U Imotskom i po drugim mjestima obnavljaju se utvrde. Nakon posljednjeg tursko-mletačkog rata 1717. godine ovaj prostor dolazi pod vlast Mlečana koji utvrđuju Imotski kao isturenu točku prema granici s Turskom. Iz tog vremena datira sadašnja granica prema Hercegovini.

Padom Mlečana Imotska krajina dolazi pod vlast Austrije pa Francuske. Iz vremena francuske uprave sačuvana je cesta preko Turije, koja se i danas zove Napoleonova cesta. Nakon pada Napoleona Austrija ponovo zauzima Dalmaciju.

U to vrijeme jača narodni pokret za ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom. Među zaslužnim narodnjacima ističu se fra Rajmond Rudež, Ante Rossi i don Mihovil Pavlinović.Tada je u Imotskom osnovana i jedna od najstarijih čitaonica u Dalmaciji 1868. godine. Ona je odigrala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu cijele krajine.

Vihor Prvog i Drugog sv. rata nije mimoišao ni ove krajeve. Velika su stradanja doživjeli ovdašnji ljudi zbog svojih nacionalnih i rodoljubnih ideja, a u sklopu toga i masovna iseljavanja koja su najizrazitija bila 50-tih i 60-tih godina. Danas je stanovništvo prepolovljeno, a mnoga domaćinstva ostala su pusta.

Joomla! Debug konzola

Sesija

Informacije profila

Korištenje Memorije

Upiti baze podataka