Ante Kraljević, ISKONICE

iskoniceTô su ti, rȅ  ćemo ti kázat, brèzposlice, sitnìce, mànjgurice, nȅvāžnē stvâri, Márine mȑđelice – svȅ s  pêtē na dèsētū. Tô je škȁlja – škrîljke i šàkārci koji se ùmećū između vànjskōg i ùnutrašnjēg zîda; ako nêmā škȁljē i nâjlišpi  će se zîd izòrit. E nè mereš ȕvīk vȁce krèsat i us špágu i vìnklo zîd zíđat – môrā se i škàljat.

Ovī mômci kō u zídu škȁlja,
U Nìmačku òtišā ko vàljā.

Naklada Jurčić d.o.o. Zagreb

Kontakt telefoni:

Ana Novak - 098 302 353, Saša Novak - 099 236 5229.

Cijena je HRK 110,00.

 


PARABOLE, KAZIVANJA IZ POBUDNICA

Oboli narodnome govoru i skladnom domišljanju kroz Iskonice, priče Ante Kraljevića, na pragu odlazećega i nadolazećega vrimena, pod svitlom do punine smisla, iz same uvodnice pa naovamo

Usmenim  i pisanim stvaraocima, govornicima, zajedničko  je u jeziku početi iz podsvjesnih slutnji i nastojanja o lijepome, posigurno začetaka i tijeka predajne baštine i protega uređenih parabola do u samu suvremenost. Govori u ime naroda, kao nekoć nagovori otaca domaje, suživljavaju povijest i aktualnost i pritom određuju raznolikosti kulturne tečevine.
Promicatelj baštine i vrijednosti Ante Kraljević u svojoj drugoj knjigopriči Iskonice, kao i ikavskome ričniku iz zapadnohercegovačkoga ozemlja, priziva jezik kao plod zdravoga majčinstva riči i ne manje zdravoga očinstva izraza.
Gotovo je u spremnosti i mogućnosti obavljati razgovor s božanskim poslanjima ne razdvajajući stol zemaljski od pijedestala nebeskoga. Nekako na tragu svjetske baštine, koju je latinističkim odrazima njegovao  i usvajao Nikola Šop  ili kakve su po europskim ozrakama na sebe primili Antun Branko Šimić i Tin Ujević, s predmetnim pričama od iskona zalazimo kroz pučka umovanja i dosjećanja, obnovljena strukturiranja potiskujućih zavičajnosti u nama.

Priča, pojedinac i skupina u ikavici

S nekih postaja južnije od juga, preko hercegovačkoga krša i oskudne zemlje crljenice  javlja se strastvenost za svojinom, na-rodnosnim bićem. Zato su neke stranice, ovdje polaznoga naslova, vrlo povjerljive  jer otkrivaju naš osobni  senzibilitet. Djelovanja  likova unutar priča bivaju zasigurno preslike nekih viših, dostojnijih istina što će i vrijediti za parabolične prijenose gradiva. Dakle, vraćanje je to prema dokazivim istinama, a rijetko prožimanje apstraktnim idejama koje i nisu od naročite koristi. Priče koje  potpisuje Kraljević  kao  da  izlaze  iz mitskih  i  legendarnih danosti, iz udesna okružja i tajnovita svijeta. Usto dohvaćaju smisao pojedinca i njegovih oživljujućih zviježđa u društvenim skupinama koje doživljavaju „privrat“ s demokracijom i slobodom.
Pritom uvezuje dvojnost ishodišta priče i pojedinca sa značenjem, drugim imenom za podsvjesnost, svjesnost i nadsvjesnost. Potraje u  tom duhu  i časovito prvo čitanje ali  se, dok prizovemo usput Martina Mikulića, Ivana Raosa i Tomislava Ladana, događa i predstoji drugo, neokašnjelo čitanje koje otklanja zamke prvotnoga pa tako stvaramo lice i naličje događajnice svojeg primanja svjetotvorbi iskustva i mišljenja. Marljivi tvorac „pisma u črnilu“, kakav je Kraljević, ne dopušta čitatelju upadanje u zamke pa vlastiti rukopis zamjenjuje za čistopis.
Među ponajvažnije sastavnice ove proze, uz i niz njezine retke, zatičemo ikavicu – kao da smo pod blagim zvizdama ili pod putanjom  „kriposnoga  zvizdana“.  Izvanredno  se  prožima  riječ, uklapa s ovdašnjom slikom nadolazeće trpnje i osokoljenosti za boljim  životom.  Jezik  se  ne može  opljačkati,  ophrvati,  pa makar se donkihotovski i strmoglavljivao. (No, i to je moguće ako smjerokazi  njegova  istrajavanja  proklizuju  u  nedolična,  u  neku ruku nedostojna ponašanja.) Takve je postupke u ovako okupljenim pričama proumio i Kraljević, pričoznanac i vještac kazivanja.
Ovaj se „pučanin pisma“ nosi s nagnućima koja oživljavaju stanja jezične slobode, gdješto iz slova postignute likovne oblikovnosti, ali geodetsku opremu jezika sravnjuje s kovanicama, arhaizmima te neobičnim leksičkim zadanostima.

Uz bilige iz etnoradionice

Riči iz dobrodošlih Iskonica, s razmeđa minuloga u futurističko stoljeće, imaju čudesnu sposobnost uspostavljanja odnosa, suodnosa  između nekadašnjice  i  sadašnjice. Može  to  izgledati da je  odlika  „dilimična  ili  cilovita  zatvaranja,  otvaranja  vrimena“.
Posegnuvši za više arhetipskih sastavnica, po kojima se dade očitati značenje ispred i iza egzotične riči od kojih je i pošao, došao u središte, našao sebe  i nas u već zatomljenoj predajnoj kulturi, Kraljević se, zapravo, vratio provjerenim sredstvima. Ono  što ne  će uništavati  stvaralačke  zametke, klice, bit  će  i ostati govor iz naroda, što nije nikada jednostrano uređeni izrijek.
Dok odaje tajne iz davnina i ovodobnoga postojanja izgleda, odaje i krizu povijesnoga opstanka, daje tradiciji ono što je njezino, a bespričuvno pripadna uloga ne narušava umjetničku viziju. Nije u odrazu stvari kriza ikavice (ona je u pričama oživljena i krcata rješenjima) koliko je kriza razlike između narječja i standarda što se prepoznaje u znakovitim svojstvima. S Kraljevićevim se ostvarajima čuvaju, razvijaju i izražavaju moralna, nimalo manje ni etnička svojstva polaznih uvjerica i širih razrada.
Do  takvih  pobudnica  auktor  dolazi  iznutra  i  u  tomu  vidimo razlog više za prihvaćanje podastrtih uradaka. Mikrorajonizacija kulture i izričaja je valjana odrednica smisla i značenja ovdašnjih reljefa pa u tomu i nalazi zasvođujuću svrhu. Odnjegovan i suptilan jezik daje do znanja da prebacivači njegova značenja uvijek nalaze mjesta u iskustvenoj, ali i osjećajnoj uvezanosti ambijentalno lokalnu za svesvjetsku nazovi razložnost.
Dok prohodimo Kraljevićevom prozom, kao da susrećemo našeg starijeg čovu, snalažljive neviste, savitodavne majke. Ili pak obilazimo bilige, srednjovječne stećke s njihove osunčane strane pa  iščitavamo  vedre  i  nujne  smislove  povijesti? Doima  se  kao da smo u etnoradionici jezika koji doživljava tektonske mijene i unosi se na obzore postojanja. Revitalizacija starih običaja i duhovnosti, koja na svoju potvrdu nailazi i u sadašnjosti, čuva jezik lipotnoga izraza preko rezbarija doživljaja i iskustva, pogrješaka i potvrđivanja – sve to oblikuje kralježnicu  u  brizi  za  stečena  i  urođena  svojstava  kazivanja.

Ponavljam, urođena i stečena svojstva jer baš to darovito prinosi Kraljevićeva bilo suha olovka bilo pak tinta. Na kamenovima riči očitava nam se podloga boljega svijeta s rubova otvorenih nadi, kako  je  to  srodno  zastupao Viganj Milošević  iz Kočerina  čijeg smo se pothvata valjano sjetili i na istraživački način.

Narodnosno, dlan u pokretu

Priče iz Kraljevićeva pera ne zaobilaze darove duha svijeta jer je njihov tvorac osviješten da nudi, stvara nutarnja raspoloženja, a  time ne odbija darove Objave. I  ikavica  je dar, usko vezan za provođenje vizije opstanka. Premda  se  susreće mnoštvo drugih pogleda na značaj jezika i stvaranja, potrebna je pristalost i radost radi uspjeha drugoga, za postvarenje dijaloga. Rasni pisac od i za ikavicu  je naizgled drugi, drugorazredni pisac,  ali  je  s pučkom predajom vazda od prvina jezika. Zgodno je zamijetio John Bellers da uljudno „učenje i rad liju ulje u svjetiljku života, a mišljenje pali njezin plamen!“ Pretpostavke da se drukčije nešto razvija od  toga ne umanjuje napor  i na način vježbanja da bismo opstali, da budemo  i opstanemo u svome supstratu, okušanu s usmenim biserima. Iskonice, upravo kroz ikavicu, dobivaju na snazi kroz vrijeme. Naznačuju to i svježe Kraljevićeve „prilike“, u neku  ruku parabole  iz  franjevačkih ljetopisa koji su sama ovdašnjost, zapravo su zgode preinačene u duhovite priče. Čini se da je potrebno prinijeti ove prozne tvorbe i na nosač zvuka tradicije.

Otuda su ove priče, iz svojevrsne iskopine umnoga blaga, premještena drevna ishodišta, mala djela u pokretu – postaju otvoreni uradci o stvarima koje se nas tiču i u doglednoj se budućnosti očituju u svojoj valjanosti. Poruke iz njih nisu grudice slučajnosti nego su usidrene, zajamčene danosti koje se vazda pomaljaju u svrhu zaštite i promicanja prapočela, polaznoga dobra za običnoga čovjeka.
Proklijavanje  nutarnjih  odnosa  u  pripovjednome  subjektu upravo  čini  iskaznu  određenost  u  probranom  svojstvu  pučkoga izraza. Po očekivanoj recepciji svakoga pa i ovoga djela nužnost stvorenoga kroz likove, krajobraze, dijaloge i drugu opremu otvoreno je za brojne pristupe čitanja koje je pokretno isto kao što je i samo djelo gibljivo, odreda nesmirujuće, oscilantno u iskrenju domislica. Iz navedenih spoznaja postignuta je svrha po kojoj se Kraljevićeve pobudne, vrle Iskonice nalaze i u tiskanome, ukoričenome obliku; način je to zahvata prema širem krugu primatelja za nepresušne parabole, kada ni trena nije časiti za osjetno jenjavanje tečevina s duhom i kruhom trajanja.

Antun Lučić

Joomla! Debug konzola

Sesija

Informacije profila

Korištenje Memorije

Upiti baze podataka