Raos, Ivan

IVAN RAOS rođen je u Medovu Docu 1. siječnja 1921. godine. Umro je 8. srpnja 1987. godine u Splitu. Pohađao je gimnaziju i sjemenište u Splitu, odakle je izbačen zbog gledanja filma o aferi Dreyfuss. Da bi preživio u Zagrebu se bavio novinarstvom i raznim drugim zanimanjima. Na početku književne karijere objavljivao je većinom jednočinke u vlastitoj nakladi. Uvršten je u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (Zagreb, 1980.). Zastupljen u više antologija novela, drama i humora. Važnije objavljene knjige: Utjeha noći (pjesme s Petrom Meštrovićem, Zagreb, 1942.), Grold Taquart (Zagreb, 1943.), Dvije kristalne čaše (Zagreb, 1953.), Knjiga o Taquartima (Zagreb, 1956.), Žene i muževi (Subotica, 1958.), Volio sam kiše i konjanike (Zagreb, 1956.), Gaudamada (Zagreb, 1956.), Izabrat ćeš gore (Zagreb, 1964.), Vječno žalosni smijeh (trilogija, Zagreb, 1965.), Na početku kraj (Zagreb, 1969.), Nemojte nam kosti pretresati (Zagreb, 1970.), Prosjaci & sinovi (Zagreb, 1971.), Župnik na kamenu (Zagreb, 1975.), Kraljičin vitez (Zagreb, 1976.), 60 pripovijedaka (Zagreb, 1980.), Gastarbajteri (Zagreb, 1982.), Romani Ivana Raosa I. - VI. (Zagreb, 1984.), Zloduh vlasti (Zagreb, 1997.). Od srpnja 1994. godine njemu u spomen u Medovu Docu i Imotskom priređuje se književna priredba "Raosovi dani", a njegovo ime nosi nagrada za monodramski tekst.


Imotska krajina

Što  reći o pustom zabiokovskom kamenjaru, o tom čudesnom mjesečevu krajoliku od ponegdje duboko erodiranog vapnenjaka, zgomilana u brda, visoravni, mrke litice i nazubljene kukove, o kamenjaru prošaranu spiljama, škrapama, jamama bezdankama, gromadastim kruništima bezbrojnih vrtača uvrćenih u brda i visoravni poput golemih gnijezda divovskih ptica? Što reći o spužvastu vapnenjaku koji svaku kap vode smjesta usrče u svoju šupljikavu, sitastu i vječno žednu utrobu? Što reći o jedinstvenim krškim jezerima usvrdlanim u kamen i po nekoliko stotina metara? Što posebice o Crvenom jezeru, o toj jedinstvenoj svjetskoj ljepoti, o toj čudesnoj, preko pola kilometra dubokoj čaši dopola ispunjenoj kobaltnomodrom vodom, otpola obzidanoj sipkim i krvavorumenim kamenjem? Što o kotlinama, dolinama i visoravnima iskrižanim sutjeskama bujičnjaka, o plodnom krškom polju osvježenu hladnom vodom rječice Vrljike, a prikrivenu bujnim vinogradima, o poljcu koje su tisućljeća gradila naplavinama s kamenjarskih brda i visoravni, naplavinama nošenim mnogobrojnim kišnim potocima i bujičnjakom Suvaja? Što reći o pretpovijesnim nalazima, o mnoštvu ilirskih gomila, gradina i grobova, u kojima su mrtvace polagali u zgrčenom položaju, ili im pepeo u urnama pokapali? Što o rimskim cestama i naseljima, o spomenicima materijalne kulture koji se najvećim dijelom još uvijek nalaze pod naplavinama? Što pak o jedinstvenim stećcima - okićenim reljefima, ponekad i slovima - o tim golemim monolitnim nadgrobnim bilizima, pod kojima leže zagonetni bosanski patareni, koje u dualizam i nehoteć povedoše - poslije splitskih crkvenih sabora u X. i XI. st. možda baš prognani a neuki hrvatski glagoljaški svećenici.? Što napokon reći o preko dvostoljetnoj turskoj vladavini, o požrtvov¬nim fratrima i popima glagoljašima, koji su na svakovrsne načine zlostavljanu raju održavali u vjeri i narodnosti djedova, a počesto se laćali i mača i puške kročeći krvavim hajdučkim stazama i bogazama? Što reći o tom jadnom puku hrvatskom, o njegovu vučjem životu i besprimjernu jadu u kom su živjeli naši djedovi, tako reći, do jučer, živjeli o šačici pure, kutliću mlijeka i listu raštike s krumpirom, stanovali u jednodijelnim kućama - suhozidinama pokrivenim slamom, odnosno pločetinom - pod niskim čađavim čerenjom spavali sa svom svojom stokom s kojom su se uzajamno grijali podržavani i vatricom od brstina, vatricom koja ne bijaše samo izvor topline, dok su i sebi i stoci boljke liječili ivicom i kaduljom, te mješavinom ulja i vina, a ljute rane vidali stolisnikom, hajdučkom travom?
Što reći i kako objasniti da se za to bezvodno i besplodno kamenje tisućljećima prolijevali ljudsku krv, kojom bi mogao cijeli kamenjar omastiti? Neprestano su nadirali i novi narodi »u čijoj se ludoj oholosti ovaj čemer odražavao kao obećana zemlja«, napisah u romanu Prosjaci & sinovi, pa ću i završiti izvatkom iz tog romana:
»Pametar ljudski… upamti čitavo čislo naroda koji su pristizali sa svih strana svijeta, da se - obnevidjeli od silovitosti i taštine - isprazno ubijaju… I svi bijahu jednaki u sljepilu strasti: Rimljani i Bizantinci, Avari i Mongoli, Turci i Mlečani, i stotine drugih imenih i bezimenih… I svatko, ma otkud dolazio, ne napušta ovu prokletinju dok ga ne prikolješ, a i kad ga prikolješ ne napušta je, već zdrobljene kosti pamiješa s kamenjem, te se ponovo s njim srađa i postaje jedno, tako čvrsto jedno, da živ stvor ne može razlučiti njega od kamena ni kamen od njega.
I mnogi se tako srodiše s kamenjem, izginuše i nestaše. Samo se jedno tvrdoglavo pleme - koje Mlečani Schiavima, a ono samo sebe Hrvatima naziva - više od tisuću godina tvrdoglavo održa. Ukopalo se u kamen, i ma koliko ga sjekao, ono iz kamena nanovo niče. U muci, u jadu, u čemeru i jauku . . . niče i napučiva ovu prokletu Krajinu imotsku.«

Ivan Raos

Joomla! Debug konzola

Sesija

Informacije profila

Korištenje Memorije

Upiti baze podataka