Šargija blues
Šargijica blues
Essay (odpjevaj i odsviraj mi to u prozi)
"Šargijica blues" je naslov jedne prispodobe zabilježene na šanku za kojim visi Čime. Morat ću nać to, negdje zagubljeno štivo. Jedan Čimin
brat po oružlju u toj priči glede i unatoč svekolikog poštovanja navadnih i tradicijskih umjetnosti i umijeća te sveukupnog ethno-a i žestoka protivljenja svim vidovima rvackog kampanelizma, priča o vlastitoj nesnošljivosti spram šargijice & Šargijica sound-a. Psihijatri i psiholozi bi valjda mogli tu stvar s averzijom prema The Šargijici raspekljat kroz opis dugog putovanja terenskim vozilom od Splita do Žepča Ljeta Gospodnjeg 1993. bespućima povijesne zbiljnosti uz neispravan krugovalni prijamnik, ispravan kazetofon i gomilu Šargijica blues kazeta, suputnike koji su po vlastitim nadkoljenicama udarali ritam ov da grejtest Šargijica hitz i ostale putne i uzputne zgode.
Uzput bi sigurno, gledatelju prvog pjevača s lijeva na prvom gore priloženom videozapisu, takav kakav je, taj Čimin pajdo, zamijenio s omiljenom mu novinarkom Jasnom Babić koju begeniše ko prosječan njujorčanin portorikansku glazbu.
Čimin omiljeni šanker, čim se ovaj čudni svat pojavi, tko zna otkud izvlači časopise s Jasninim naslovnicama ili presavijene na njene članke sa slikom autorice, prebacuje player na Šargijica mix s uvodnom i udarnom:
"U Doboju dvije žene plaču, dvije žene plaču, dvije žene plaču
Limuzina satrla krmaču, satrla krmaču, satrla krmaču..."
uz koju na vas glas veselo društvo za šankom nazalno i mantrički mekeće u ritmu i napjevu Šargijica blues-a. Ludilo, brale.
Tekst pjesme iz drugog videozapisa bi mogao biti s početka 1992.
Žepče je čudo, vjerojatno i šargijica ima udjela u tome.