“Za formiranje historijskog hrvatskog etnosa važne su prvenstveno etničke skupine Japoda (uglavnom
Lika), Liburna (Kvarner, Hrvatsko primorje i Podgorje, Ravni Kotari i Bukovica), Delmata (središnja Dalmacija od Krke do Cetine s dalmatinskom Zagorom) i donekle Ardijejaca (s obje obale Neretve). Histri su igrali mnogo manju ulogu, a oni su bili i izvan Ilirika kao i izvan ranosrednjovjekovne hrvatske države (koja se formirala uglavnom unutar kasnoantičke provincije).” U hrvatskoj etnogenezi sudjeluju, dakako u određenoj mjeri, i Goti, koji su nastavili prebivati na teritoriju Liburnije poslije gotsko-bizantskih ratovanja.
Način nastajanja hrvatskoga naroda, kako je prikazao Toma Arhiđakon u potpunosti su potvrdila antropološka i genetička istraživanja. Bit Tomina kazivanjanajtočnije je u dosadašnoj hrvatskoj historiografiji interpretirao Kerubin Šegvić: “Narodi, koji su navalili na rimsko carstvo, nisu došli u ukupnoj masi, nisu se selili ostavljajući prijašnje stanove i zemlje, da potraže nove zemlje za obrađivanje. Dolazili su oni ovamo, da osvoje narod, koji će za njih raditi. A dok to ne postignu, davali su se u službu, kao vojnici-plaćenici, carstva. Za tim ciljem su išli svi sjeverni narodi: Franki, Burgundi, Goti, Langobardi, Normani, Varjazi itd. Nije se radilo o osvajanju zemlje, nego o osvajanju naroda skupa sa zemljom, na kojoj je stanovao..."
Nijedan narod nije nametnuo svoj jezik osvojenomu narodu i zemlji. Hrvati su nametnuli samo svoje ime onima, koje su podvrgli time što se je njihovim imenom prozvala država, koju su osnovali. Croatia, kako imamo Bulgaria, Francija, Burgundija, itd. Ali jezik?! Taj je plod asimilacije....
Onih sedam ili osam župa ili tribusa mogli su brojiti najviše sedam ili osam tisuća glava.Oni su mogli svojim vrlinama vojničkim osvojiti zemlju ali nije moguće pomisliti da bi oni bili kadri asimilirati sebi brojne heterogene narode. Šaka ljudi se može namenuti za gospodara i velikoj mirnoj masi bez obrane; ali je ne može nikako progutati i pretopiti u manjinu. U pitanjima asimilacije broj je odlučan. Manjina se može dugo opirati uticajima milieua, uticajima većine, ali ona nikako ne može apsorbirati većinu. Do sada je uvijek većina apsorbirala manjinu. "Prvobitna jezgra pod hrvatskim imenom mogla je nastati najprije u
liburnijskom zaleđu u smislu da je pod tim imenom pripadala starosjediteljima ili onima koji su doselili
moguće od oko sredine VI do oko sredine VII. stoljeća. Ne može se, u nedostatku vrela i arheoloških potvrda, isključiti i mogućnost da je neka značajnija ratnička družina, bilo starosjediteljska ili nestarosjediteljska i bilo kada doseljena, preuzela hrvatsko ime i kasnije. Iz navedenoga liburnijskoga zaleđa proširilo se hrvatsko ime po cijeloj Liburniji. Upravna podjela Liburnije i kasnijih starohrvatskih županija posebno potvrđuje da je prvobitna jezgra pod hrvatskim imenom stvarno mogla biti na liburnijskom teritoriju. “Liburni su do u rimsko doba bili organizirani u četrnaest općina. Sasvim je vjerojatno da su Hrvati nakon doseljenja preuzeli teritorijalnu podjelu ilirskih općina.
Konstantin Porfirogenet navodi četrnaest starohrvatskih županija, koje su bile političko-upravne ustanove.
Da je hrvatsko ime prvobitno bilo najprije udomaćeno u gotskoj Liburniji i da je to hrvatsko ime poistovjećeno s liburnijskim može se zaključivati i iz rječnika Joakima Stullija, koji riječi vezane s pojmom Hrvat ovako prevodi:
“Hârvacsia, e, f.=Croatia, Liburnia”;
“Hârvatcski, a, o, Croato = Liburnicus-hârvatska zemlja”;
“Hârvat,ata, m. - Hârvatac, atca, m = uomo di Croazia, vir ex Liburnia”;
“Hârvacsicca,e. f. = donna di Croazia, mulier ex Liburnia”. (Joakima Stulli Dubrocsanina, Rjecsosloxje.
U Dubrovniku, MDCCCVI., str. 207.)
