Autor Tema: Petar Gudelj  (Posjeta: 1027 )

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Petar Gudelj
« : 22 Prosinac 2012, 22:11:14 poslijepodne »

Zašto ovdje? Zašto Stojić? Zašto ono što nije (h)umski bilig? Pa ima uredničtvo.

Mile Stojić. Portret: Junaci našeg vremena - Petar Gudelj / Obilje iz škrte zemlje. Dani. Vol. 654. 2010-05-14. Sarajevo. pp 66

Portret: Junaci našeg vremena - Petar Gudelj

Obilje iz škrte zemlje
   
Ovogodišnji dobitnik našeg najvećeg poetskog priznanja, Bosanskog stećka, Petar Gudelj stvorio je ludu i genijalnu poemu dinarskih gora i voda ponornica, gdje se u svakom času dodiruju ljudsko i božansko. Ilirska mitologija u ovoj poeziji miješa se s grčkom, rimskom i slavenskom, tvoreći fantastični imaginarij Sredozemlja

"Petar Gudelj rodio se na Miholjdan 1933. u Podosoju. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio dvadesetak nezapaženih i prešućenih pjesničkih knjiga i ostao nepoznat i nepriznat u hrvatskoj i srpskoj književnosti." Citirana u cijelosti, jetka autobiografska bilješka iz najnovije Gudeljeve knjige (Duša tilu, Zagreb, 2010.) navodi nas na razmišljanje o usudu velikih pjesnika malih naroda, pogotovu onih koji žive udaljeni od takozvane kulturne matice. Odisejska popudbina, međutim, više je od toga, ona je blagoslov i prokletstvo ujevićevskih puntara što plove "prez kog vojvode al zakonodavca", šimićevskih mladića što su napustili roditelje, braću i prijatelje i pošli da "u tami svijeta traže novog boga".

Rođen dva koraka do Ujevića i korak do Šimića, Petar Gudelj će krenuti njihovim stopama, napustivši već u ranoj mladosti svoju Itaku. Svoju Imotu, kojoj će se u svojim knjigama neprestano i uzaludno vraćati, jer je svaka odiseja zapravo samo san, san o povratku u vrijeme nevinosti. Nakon osnovne škole i niže gimnazije u rodnom mjestu, Gudelj se upisuje u mostarsku Učiteljsku školu, a u tom hercegovačkome vremenu objelodanjuje prve pjesme. Prvu knjigu Ruke, suze i čempresi objavljuje 1956. godine.



Sarajevski dani poezije / Katalog programa 2010. pp 21—25
http://www.seecult.org/files/Sarajevski-dani-poezije_0.pdf

Bosanski stećak za 2010.
Petar Gudelj, dobitnik Bosanskog stećka za 2010. godinu




Petar Gudelj: Grmljavina i munje hrvatskog jezika

Rođen dva koraka do Ujevića i korak do Šimića, Petar Gudelj će krenuti njihovim stopama, napustivši već u ranoj mladosti svoju Itaku. Svoju Imotu, kojoj će se u svojim knjigama neprestano i uzaludno vraćati, jer je svaka odiseja zapravo samo san, san o povratku u vrijeme nevinosti. Nakon osnovne škole i niže gimnazije u rodnom mjestu, Gudelj se upisuje u mostarsku Učiteljsku školu, a u tom hercegovačkome vremenu objelodanjuje prve pjesme. Prvu knjigu Ruke, suze i čempresi objavljuje 1956. godine. Kratki fotografski snimak socijalnog pejzaža tog vremena mogao bi se predstaviti vedutama gladi, diktature pobjednika i odmazde novih komunističkih vlasti nad ratarima i pastirima, čiji su sinovi bili poražena strana u ratu.

Grubost i oskudica bili su plodno tlo na kojemu će nići pjesničke biljke nade o nekom boljem svijetu u kome su široke ceste, a žene mekane i nježne. "U ledeno jutro sječanjsko krpila mi tužna majka na kaputu rukave. Sanjo, Sanjo, po našim krševima raste gorki cmilj i čemerika". Pa ipak, Gudeljeve mostarske pjesme umnogome su se razlikovale od tamošnje kulturološke pozadine. Dok je većina hercegovačkih pjesnika slijedila neku vrst etnografske poetike, pjevajući o suncu, vinu i kamenu, Gudelj je pokušao tu grubost "pripitomiti", dati joj dublji, metafizični smisao. Godine 1955. on prelazi u Beograd, gdje upisuje i svršava studij literature na Filozofskom fakultetu, a u tom gradu će živjeti sve do početka rasapa Jugoslavije, početkom poslednjeg desetljeća prošlog milenija.

Dolaskom u Beograd, Gudelj studira i upoznaje svjetsku, ali i srpsku modernu literaturu, koja je u to vrijeme bila puno vitalnija i relevantnija od svega onog što se pisalo u ostalim dijelovima zemlje. Iako je Gudeljev opus jezično i nacionalno markiran od početka do kraja, u njegovoj poetičkoj paradigmi će se osjećati i utjecaji modernog srpskog pjesništva. On u jednoj poznoj i sjetnoj pjesmi zahvaljuje Srbiji: "Za Borinu Uvelu ružu i suv bosiljak. Za mjesečinu u Vranju. Za Mominu (Nastasijevića, op. ur.) Sestri u pokoju i Gospi. Za Lament nad Beogradom. Za Rastkovo Otkrovenje i Matićevo More" (Srbiji na istoku).

Ali, on je ponajprije baštinik i vrstan znalac hrvatske versifikacije, od začinjavaca do ekspresionista, od bugarštica do Ujevića. Pa onda heladski i rimski mitovi i ritmovi. Malo je pjesnika s takvom književnom erudicijom – na vrlo osebujan način, udarajući ritam desnom nogom, on je u stanju naizust izgovoriti deset tisuća stihova. No, vratimo se pjesnikovim knjigama.

U svojoj drugoj knjizi (Isus je sam, 1961.) Gudelj kroz lik popljuvanog Spasitelja riše portret zavičajne žestine. Isusov se arhetip neprestano ponavlja u vremenu, njegov život među zakrvljenim ljudima je patnja, gora nego njegova presveta muka na križu. U ovoj knjizi pjesnik se potpuno okreće od lirskih hercegovačkih veduta, zagovarajući jednu poetiku verizma, koja će njegovu sveukupnom pjesništvu dati snažan pečat. Brutalnost jednog sustava koji se kleo u bratstvo svih ljudi najbolje se oslikava u pjesmi Komunistička poema, koja opisuje ulazak partizana u Imotski, a ima ovakav kraj: "Krkljaju jame ko nedoklani popovi. Svakome od nas crijevo iz usta visi. Škripe vješala. O slatka muziko! Propišale krv krvopije. Profit bljuju buržuji s vješala. Dimljivo praskozorje. Naprijed, Mlada Revolucijo! Moj neznamkoji brat skide pušku s ramena: – TRAS! TRAS! TRAS! Sad vidimo i bez tvojih smrdljivih papaka. Prijeđosmo preko očeva leša."

U narednim knjigama (Suhozidina, 1974.; Tropi. Počela, 1976.; Štit, 1979.; Vrulja, 1982.; Osmoliš, 1982.; Vlkoe, 1983.; Ilirika, 1984.; Hesperidske jabuke, 1986.) Gudelj napušta zavičajnu realnost i predaje se istraživanju dinarske mitologije. Tu pjesnikovu inspiraciju i preokupaciju Ivan Lovrenović u jednom ogledu naziva "znanjem planine". Kroz čaroliju elemenata odvija se ljudska povijest, antička, barbarska, mletačka, hrvatska. Pjesnik stiže čak do pelaškog stvaranja svijeta, gdje prvi čovjek niče iz zemlje i veliča zemlju. Cijeli taj ciklus pjesama o izmučenoj zemlji, nad čijim jamama lepršaju golubice, jamama u koje su bačeni najbolji sinovi, poput onih mitskih Kraljevića, čine najljepše i najvjerodostojnije pjesme, grmljavinu i munje modernog hrvatskog jezika.

Njegove pjesme posvećene zavičajnim Vruljama (tako glasi naslov jedne njegove knjige) emaniraju tugu i nostalgiju za vilinskim vrtovima Dinare: "Ljuljaj nas goro, velika majko Sredozemlja, ljuljaj nas nad jamama." Početkom devedesetih, rekli smo, pjesnik se preselio u Hrvatsku, ali tu nije bio dovoljno prepoznat. Ostao je manjinac u tijelu vlastitog jezika, poput Šopa, poput Tina. Sarajevska književna stella priznanje je pjesniku čija se sva poetika slila u jedan savršeni mramor, u jedan inschrift sličan onomu kočerinskome. Kada smo, pjesnik Hadžem Hajdarević i ja, Umjetničkome vijeću Sarajevskih dana poezije predložili Gudelja za laureata najznačajnijeg bosanskohercegovačkog književnog priznanja, svi članovi oduševljeno su digli palac gore.

Mile Stojić


Petar Gudelj: Pjesme

Jame u kršu

Jame u kršu.
Iz jama izlazi Sunce.
Nad jamom podne.
U jame zalazi Sunce.
Iz jama izlaze zvijezde.
Nad jamom ponoć.
U jame zalaze zvijezde.
Nad jamom raste smokva.
U jamu padaju smokve.
Nad jamom pjeva čovjek.
Nad jamom plače vuk.
U jami, pomiješane,
ljudske i vučje kosti.

Beograd, 1976.


U podne, nad tvojim tjemenom

U podne, nad tvojim tjemenom,
zaklaše kozu.
Kroz Sunčev se obruč prosu
kozja krv, tebi po licu.
Ti si Vlah.
Tebe je oštenila munja.
Bio si zmijski pastir.
Zmijski skot.
Donio u renesansni Split
strunjavu torbu zmija.
Sve su naše slaviće požderale
tvoje imotske zmije.
Sad nam one ojkaju po đardinima
tvoju imotsku gangu.
Ti nisi čovjek, ti si vuk.
Ti kolješ naše djevice.
Svakoj pod grlom
tvoj poskočki zub.
Kolješ naše anđele,
pečeš na ražnju, krckaš.
Misliš: to su ti
golubi iz biokovskih jama.
U podne, nad tvojim tjemenom,
zaklaše kozu.
Kroz Sunčev se obruč prosu
kozja krv, tebi po licu.

Beograd, 26. svibnja 1976.


Pramajke tvoje: gole, bijele

Pramajke tvoje: gole, bijele,
koje su te dozivale iz voda.
Koje su te muzle iz zmija
i otimale iz vučjih grla.
Iz prsiju prskalo ljeto:
rađale jedna drugu, svitale.
Sedamdeset i sedam puta
kroz dinarski krš procijedile zemlju.
Kroz dinarski krš,
kroz hrvatski jezik.
Točile te kroz rukave,
kroz djevojačko grlo.
Tkale na vilinskim krosnama.
Među zvijezdama, među pticama
skupljale tvoju krv.
Iz sniježnica, iz ponornica,
vadile tvoj krik.
Munjama iz očiju
pile vid.
Od grkljana do pupka,
rasparane zvijezdama.
Neka stoljeća vide plod utrobe.
Neka plod utrobe vidi stoljeća.

Imota, 1. kolovoza 1976.


Smrt jede tvoju glavu

Smrt jede tvoju glavu.
Ti imaš oči.
Ti vidiš:
smrt jede tvoju glavu.
Smrt je stara kučka.
Ona jede
tvoju glavu.
Na licu imaš oči
i gledaš: smrt
jede tvoje oči.
Pa jedi, stara kučko,
stara smrti,
jedi lice, pij oči
i zviždi na moj nos.
Prvo mi skini kapke,
da te vidim, da te gledam
netremice,
kako mi jedeš glavu,
kako mi jedeš lice.

Beograd, 1976.


Prekoracit će me podne

Past ću na zemlju, past ću
(vidim kako sam pao),
više se ne ću uspravit ni stat.
Udarit ću rukama po njoj,
ko kokoš, kad joj presijeku vrat.
Srce će još triput tiho
kucnuti: majko, otvori,
evo ti sina,
s naramkom poljubaca
i ptica.
Pa ću se smirit. Doći će mrav
na usta. Prekoracit će me podne.

Beograd, 1976.


Moja jabuka

Borki

Spavao sam pod tvojim drvetom
cio svoj vijek.
Kroz tvoje su grane letjele
zvijezde i žar-ptice.
Krila su im udarala
u moj san.
Bio sam tvoja zemlja. U jesen
padale su na me tvoje jabuke.
Milovale su me
tvoje žile po licu.
Budim se pred smrt. Otvaraju se
moje oči.
Golo zimsko nebo. Pusto polje.
Gdje je moja jabuka?

Beograd, 1976.


To ste vi, pradjedovi

To ste vi, pradjedovi, svoje čeone kosti
podigli i sastavili u guvno.
Mi snosimo snoplje iz nebeskih dolaca
i slažemo na vašu kost.
Na vašim čeonim pločama, gle, naši volovi,
sporim korakom, gaze ječam.
Vuku se njihove bijele sjene južnim nebom,
kroz rojeve žutih, zelenih i crljenih zvijezda.
Iz širokih papaka naših božanskih volova
Svijetla je noć, pradjedovi, tiha je nebeska mehanika
koja nam priprema kruh.

Baška Voda, 1976.
« Zadnja izmjena: 22 Prosinac 2012, 22:13:05 poslijepodne glonga »