Što reći o pustom zabiokovskom kamenjaru, o tom čudesnom mjesečevu krajoliku od ponegdje duboko erodiranog vapnenjaka, zgomilana u brda, visoravni, mrke litice i nazubljene kukove, o kamenjaru prošaranu spiljama, škrapama, jamama bezdankama, gromadastim kruništima bezbrojnih vrtača uvrćenih u brda i visoravni poput golemih gnijezda divovskih ptica? Što reći o spužvastu vapnenjaku koji svaku kap vode smjesta usrče u svoju šupljikavu, sitastu i vječno žednu utrobu? Što reći o jedinstvenim krškim jezerima usvrdlanim u kamen i po nekoliko stotina metara? Što posebice o Crvenom jezeru, o toj jedinstvenoj svjetskoj ljepoti, o toj čudesnoj, preko pola kilometra dubokoj čaši dopola ispunjenoj kobaltnomodrom vodom, otpola obzidanoj sipkim i krvavorumenim kamenjem? Što o kotlinama, dolinama i visoravnima iskrižanim sutjeskama bujičnjaka, o plodnom krškom polju osvježenu hladnom vodom rječice Vrljike, a prikrivenu bujnim vinogradima, o poljcu koje su tisućljeća gradila naplavinama s kamenjarskih brda i visoravni, naplavinama nošenim mnogobrojnim kišnim potocima i bujičnjakom Suvaja? Što reći o pretpovijesnim nalazima, o mnoštvu ilirskih gomila, gradina i grobova, u kojima su mrtvace polagali u zgrčenom položaju, ili im pepeo u urnama pokapali? Što o rimskim cestama i naseljima, o spomenicima materijalne kulture koji se najvećim dijelom još uvijek nalaze pod naplavinama? Što pak o jedinstvenim stećcima - okićenim reljefima, ponekad i slovima - o tim golemim monolitnim nadgrobnim bilizima, pod kojima leže zagonetni bosanski patareni, koje u dualizam i nehoteć povedoše - poslije splitskih crkvenih sabora u X. i XI. st. možda baš prognani a neuki hrvatski glagoljaški svećenici.? Što napokon reći o preko dvostoljetnoj turskoj vladavini, o požrtvov¬nim fratrima i popima glagoljašima, koji su na svakovrsne načine zlostavljanu raju održavali u vjeri i narodnosti djedova, a počesto se laćali i mača i puške kročeći krvavim hajdučkim stazama i bogazama? Što reći o tom jadnom puku hrvatskom, o njegovu vučjem životu i besprimjernu jadu u kom su živjeli naši djedovi, tako reći, do jučer, živjeli o šačici pure, kutliću mlijeka i listu raštike s krumpirom, stanovali u jednodijelnim kućama - suhozidinama pokrivenim slamom, odnosno pločetinom - pod niskim čađavim čerenjom spavali sa svom svojom stokom s kojom su se uzajamno grijali podržavani i vatricom od brstina, vatricom koja ne bijaše samo izvor topline, dok su i sebi i stoci boljke liječili ivicom i kaduljom, te mješavinom ulja i vina, a ljute rane vidali stolisnikom, hajdučkom travom?
