Autor Tema: Bruno Ante Bušić  (Posjeta: 13480 )

Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Bruno Ante Bušić
« : 08 Lipanj 2008, 13:10:17 poslijepodne »
BRUNO BUŠIĆ

izvanredan knjizevni talent, divan covjek, jedan od najvećih sinova Hrvatske, rođen 6. listopada g. 1939. u selu Vi­njani­ma Do­njim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Jo­ze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercego­vačkih Vinjana kraj Posušja.1


O Bruni Busicu i njegovim sabranim spisima
 
 
Životopis Brune Bušića

Po svom značenju u borbi za slobodnu Hrvatsku, u novijoj se hr­­vatskoj političkoj povijesti ističe Bruno Bušić, poznat kao Bruno Ante Bušić – književnik, povijesni istraživač, novinar i polemičar, hr­­vatski rodoljub i re­vo­lu­cionar, nacionalni borac i mučenik. Čitavo ži­votno djelovanje Brune Bušića – od najmlađih dana, kad je bio pun mladenačkih rodoljubivo-revolucionarnih ideala, pa do for­mi­ra­­ne dobi, kad je sredinom šezdesetih godina završio fakultet i kad je u hrvatskoj javno­sti u domovini, a pogotovu izvan domovine došao do izra­žaja prikazivanjem u novinskim člancima poli­tičko-dru­štve­ne, go­spodarske i opće stvarnosti hrvatskoga naroda u tota­litarnoj ko­mu­nističkoj i velikosrpskoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, a i kad je nešto kasnije svojim političko-programatskim radom u emi­gra­ciji i iseljeništvu postao jedan od najpoznatijih za­govornika hr­vat­ske nacionalne slobode revolucionarnim putom – bilo je u pro­gra­mu stvaranja slobodne, demokratske i nezavisne hr­vatske države uspostavljene g. 1990./1991. Bušićeva mučenička smrt u Parizu g. 1978., u četrdesetoj godini života, posebno je ugrađena u temelje su­­­­verene Republike Hrvat­ske.

Podrijetlo i djetinjstvo

Bruno Bušić rođen je 6. listopada g. 1939. u selu Vi­njani­ma Do­njim kraj Imotskoga, u zaseoku Bušića Draga, kao sin Josipa (Jo­ze), pravnika i sudsko-odvjetničkog službenika, i Ane r. Petric iz hercego­vačkih Vinjana kraj Posušja.1

Budući da su nakon majčine smrti u lipnju g. 1943. ostali samo s ocem, Bušića i njegova mlađega brata Miroslava Bušića, po do­go­voru s nji­hovim ocem, radi boljih životnih uvjeta, primili su k se­bi ujaci, maj­čina braća Mijo i Jakov Petric u hercegovačkim Vi­nja­nima. Bru­­no je Bušić u ujaka ostao oko godinu dana, a brat mu Miroslav (Miro)  nekoliko godina.2 U Hercegovini je posebnu brigu o njima vodila nji­­hova baba Janja (Đerekuša), majčina maj­ka.

Što je značio gubitak majke Bruni Bušiću vidi se iz jednoga nje­gova pisma napisana dvadeset i sedam godina nakon njezine smr­ti: “Ja sam ostao bez majke kad mi je bilo tri i po godine i za­pravo nikad nisam prestao patiti zbog toga.”3 S takvom sjetom on se je često sje­ćao pokojne majke.4 

Bušićevo školovanje

Osnovnu školu Bruno je Bušić pohađao u rodnom mjestu Vinjanima Donjim g. 1946. – 1950. Prvi je razred završio s ocjenom vrlo dobar, a drugi, treći i četvrti razred s ocjenom od­ličan.5

Nakon završena osnovnog školovanja u Vinjanima Donjim Bušić je pohađao nižu gimnaziju u Imotskom g. 1950. – 1954.6  Prvi razred niže gimnazije završio je s odličnim uspjehom. Iz svih predmeta imao je odlične ocjene. Te školske godine Bušić je zbog od­­lič­noga uspjeha u učenju i primjerenoga vladanja dobio četiri pohvale od razrednog vijeća (13. studenoga 1950., 13. siječnja, 31. ožujka i 11. lipnja 1951.) i jednu pohvalu od nastavničkoga vi­jeća (16. stu­de­noga 1950.), a u razrednom je imeniku upisana primjedba: “Bi­s­tar, marljiv i miran.”7  Drugi razred završio je također s odličnim us­pjehom. U razrednom imeniku zapisano je: “Učenik je bistar, mar­ljiv, miran i uredan.”8 I treći razred završio je s odličnim us­­pje­hom, a zbog od­ličnog učenja i dobrog vladanja pohvaljen je 15. si­ječnja 1953. od Nastavničkog zbora i 15. lipnja 1953. od Ra­z­re­d­nog vijeća. U ime­ni­čkoj primjedbi stoji: “Učenik je solidnog znanja. Marljiv i uredan u radu. Zbog govorne poteškoće ne može pokazati neki veći uspjeh u ovoj školi.”9 Četvrti razred niže gimnazije završio je s vrlo dobrim us­pje­hom uz ovu primjedbu u razrednom ime­niku: “Inteligentan i mar­ljiv. Postigao bi i bolje rezultate, ali zbog govorne mane mu je otežano. Vladanja pri­mje­re­nog.”10

Budući da je Bušić imao urođenu poteškoću u izgovaranju, otac ga je želio usmjeriti u struku u kojoj bi mu taj nedostatak bio manji problem. Stoga je Bušić, nakon završetka osmogodišnjeg ško­lo­va­nja – umjesto nastavka školovanja u gimnaziji u Imotskom – ško­lo­va­­nje nastavio u jesen g. 1954. u Srednjoj šumarskoj školi u Kar­lo­v­cu, Rakovac 2. Međutim, u toj školi nije ostao dugo; ispisao se je 25. rujna 1954. i vratio u rodno mjesto.11  Dalje školovanje nastavio je u gimnaziji u Imotskom.12  Peti razred gimnazije završio je u li­­­pnju 1955. s vrlo dobrim uspjehom, a 18. lipnja 1955. “za vr­lo do­bro učenje i odlično vladanje” dobio je pohvalu Razrednog vijeća. U primjedbi o učeniku za nj se kaže: “Samostalno prilazi učenju i nastoji da postigne što širu kulturu i znanje, odnos prema radu vrlo pra­vi­lan, vladanja korektnog.” Uz napomenu o govornoj mani kaže se da “dnevno pješači 8 km”.13  I šesti razred gimnazije završio je s vrlo dobrim uspjehom. U razrednom imeniku za tu godinu sto­ji pri­mjedba: “Vrijedan je i bistar. Pristojnog vladanja.”14  Sedmi razred gimnazije završio je s dobrim uspjehom.15  Budući da je kao učenik osmog razreda gimnazije 13. studenoga 1957. bio “udaljen iz škole po čl. 27., točki 12. Pravila o vladanju učenika… radi organiziranja nacionalističke organizacije među učenicima”,16  školovanje je na­sta­vio šk. god. 1959./60. u Splitu.

Bušićevi književni prvijenci

Bušić se rano počeo baviti književnim stvaralaštvom. Pisati je po­čeo kao četvrtoškolac.17 Već g. 1952., kao trina­esto­go­dišnjak i učenik III. razreda gimnazije u Imotskom, objavio je u časopisu Pio­nir i prvu pripovijetku – Kako su se Bu­šići borili protiv Turaka,  s pot­pisom Bruno Bušić.18 Ako se zna da Bušić potječe iz kraja gdje je pre­daja o vla­stitim korijenima bila vrlo važan čimbenik u životu čovjeka i da su njegovo selo Vinjani Donji i Imotska krajina punih sto šezdeset godina bili na mletačko-os­man­lijskoj granici sa sva­ko­dne­vnim graničnim čarkanjem, znači u stalno nemirnu po­dru­čju, onda nije čudno da je Bušić u toj priči posegnuo za temom iz prošlosti svoga roda – o Bušićima kao borci­ma protiv Turaka: o ha­rambaši Roši (Ivanu Bušiću), po kojem je i Bruno Bušić među svo­jim kolegama dobio nadimak Roša, o hajduku Križanu, kapetanu Anti Bušiću i Tuariji Bušiću.

Dvije godine kasnije, tj. g. 1954., Bušić je, s potpisom Ante Bu­šić, kako se je potpi­sivao sve do g. 1957., objavio u tek po­kre­nu­tom om­la­din­skom časopisu Vidik ulo­mak pripovijetke Sa Šušom i To­pa­nom19 u kojoj je prikazao dva lika – staricu Šušu i starca Topana i njihov život, pa stravični četnički pohod g. 1943. svom rodnom selu Vinjanima Donjim, opisujući sve to vrlo živopisno. Starac Topan u pripovijetci upozorava pisca: “Tako ti, sinko, u svi­tu. Niko te ne mo­re vidit. More li te neko ubit, ubit će te. Lud je svit. Brat ubije bra­­­ta pa nikom ništa. Đava ga odnio, nikoga nije briga.” Isti mu sa­vjet upućuje i jedan starac u pripovi­jetci Starac i ži­vot, objavljenoj u omladinskom časopisu Polet g. 1955.20  Kao da je predosjećao sud­binu koja ga je – kao hrvatskoga pisca, rodoljuba i političkoga emi­granta – kasnije, g. 1978., stigla u Parizu.

Tih pedesetih godina Bušić je objavio još neke pripovijetke, uglav­nom s tematikom svoga rodnog sela i kraja: Topan,21  Junaku je puška čitanje, a sablja pisanje,22  Smokve,23 Noć na orošenom pašnjaku24  i Le-le moja, Le-le žalosna25. U pripovijetci To­pan, objavljenoj u Po­­­­letu g. 1954., Bušić se je opet sjetio nekadašnje borbe s Turcima i čet­ničkoga pljačkanja, paljenja kuća i klanja ljudi u svojim rodnim Vinjanima Donjim g. 1943. U već spomenutoj pripovijetci Starac i život, objavljenoj u Poletu 1955. g., pisac prikazuje životne pa­tnje starca koji je, između ostalog, imao četiri sina “ko četri briga”, a oni su mu poginuli u ratu – trojica kao ustaše, a jedan kao partizan, kojeg je navodno ubio brat ustaša. Na pitanje pisca kojega mu je sina naj­žalije starac je odgovorio: “Mene srce boli za sva četri je­­­dnako, sva četri su bila moja.” Nije li i u toj rečenici, već onda, pi­­sac petna­esto­godi­šnjak, iskazao osjećaj i svijest ukupne pogubnosti hrvatske političke podvojenosti u II. svjet­skom ratu i potrebu općega hrvatskog pomirenja? Za tu je pripovijetku Bušić iste godine dobio Poletovu nagradu. Ocjenjivačka je komisija (književnik Mirko Božić, pjesnik Zlatko Tomičić, đaci urednici Poleta) Bušićevo pisanje oci­je­ni­la vrlo pohvalnim ocjenama.

U toj prigodi mladi je pisac iznio i neke podatke o sebi, u svom životopisu. Kad mu je kao djetetu od tri i pol godine umrla majka,  otac ga je predao u Hercegovinu baki i uja­cima, koji su ga “pazili i milovali”. Ipak je nakon godinu dana, jedne noći dok su svi spavali, pokušao pobjeći u rodni kraj, ali je nađen u šumi, a dva dana kasnije baka ga je na “kljusetu” dovela u njegovu rodnu Bušića Dragu. U se­lu se je sprijateljio s ne­ko­li­ko svojih vršnjaka. Krstarili su po šu­ma­ma i poljima, tražili gnijezda, hvatali ptice, lovili i pekli ježeve, krali lubenice i tražili med po hrastovima. Škola i učiteljske šibe nisu im se svidjele pa su jednog dana spalili početnice, razbili tablice, napunili đačke tor­bice kruhom, slaninom i solju, naoružali se starim kuburama i od­met­nuli se u hajduke i smjestili se u jednoj špilji. Ali, kako navodi sam pisac, ta je hajdučija bila kratka vijeka. Jedne noći, dok su spavali, u špilji su ih iznenadili roditelji, svezali, do­tje­rali u selo, privezali ih za dud i izvrgli ruglu seljana, a očevi su im povremeno remenom “smirivali... hajdučke strasti”. Ipak su se, unatoč tako oš­troj kazni, nastavili družiti, tražiti skriveno hajdučko blago, na li­va­da­ma čuvati krave, utrkivati se po travi, tući se “iz pri­­jateljstva”. Bušić je u polju za ljetnih noći čuvao dinje i lubenice, uživao u prirodnim ljepotama, promatrao nebo, slušao pjev prepelica i ćukova sve dok ne bi zaspao. U zoru bi, kad se već sviće, počeo či­tati. Tada su mu, kao petnaestogodišnjaku, bili naj­miliji pisci Ko­ro­ljenko, Mihajlo Šolohov i “divni” Sergej Jesenjin. Nje­govi su­mje­šta­ni podsjećali su ga na kozake, a ponekad mu se je činilo da netko u polju pjeva kozačku pjesmu o rijeci Donu.26  I u ostalim tekstovima koji su mu objavljeni tih godina Bušić ponešto govori o svom životu i prilikama u kojima je živio.

Potkraj šezdesetih godina, tj. g. 1967. – 1969., Bušić je objavio ove pripovijetke: Džip, čovjek i ja,27 Susret,28 Samotinja,29 Povratni hod,30 Čovjek, brat i ja.31 U njima, uglavnom, prikazuje i dotiče iste pro­ble­me  kao i u pret­hod­nom stvaralaštvu. Uglavnom, Bušić gotovo u svakoj pripovijetci, osim pri­ka­zivanja običaja i načina življenja svo­­jih susjeda odnosno općeg života, piše o općem stradanju hr­vat­skog naroda u II. svjetskom ratu: o čet­ni­čkim pokoljima u rodnom se­lu i kraju, o ra­tnicima koje u smislu njihove pripadnosti ne iden­ti­­ficira, ali s ve­likim poštovanjem govori o njihovu stradanju i stra­da­­nju njihovih obitelji, o ratnicima za koje se ni­­je znalo, o nestalima u ratu, o ne­­­­stalima na Križnom putu g. 1945. i sl. Sve je to otvorena ili pak prikrivena, ali nezaobilazna tema Bušićeva mladenačkoga knji­že­vno­ga stvaralaštva. Pri tom opisivanju služio se je obilno pre­da­jom, tra­dicijom i iskustvom ljudi iz svoga kraja i iz­ra­ža­vao se fol­k­loristički i s mnogim šire nepoznatim ili manje poznatim iz­ra­zi­ma.

Izvori Bušićeva značaja i duhovnoga stvaralaštva

Bušić je rođen u tradicionalno patrijarhalnoj hrvatskoj sredini u kojoj je epika općenito u životu čovjeka imala veliko značenje. Od malena je proživljavao i duboko upijao sve ono što je ljudsko pam­će­nje iz višestoljetnoga iskustva njegova rodnoga kraja sačuvalo od zaborava. Pjesme o Senjanima i ravnokotarskim serdarima i ha­ram­­bašama, priče o hajducima i općenito o junacima Kačićeve pje­sma­rice pa životne priče kraja u kojem se je uvijek teško i vrlo ri­zi­čno živjelo – posebno one priče o htijenjima, srtajima, patnjama i žrtvama iz netom minuloga rata, iz predraća u monarhističkoj Ju­goslaviji i suvremenog poraća u komunističkoj Jugoslaviji – bile su teme koje su se svakodnevno nametale i najradije slušale, pro­cje­njivale, a po njima se i identificiralo. Da je u tom ozračju (sa svim njegovim radostima i negativnim iskustvima, ali i s drugim i ši­rim saznanjima i razmišljanjima) rastao i stasao i Bušić, to je vi­d­­lji­­vo i u njegovim književnim prvijencima.

Osim iz usmene predaje, slušane u obitelji i susjedstvu, prve spoznaje o prošlosti svoga kraja i svoga naroda, ali i o drugim općim zbivanjima, Bušić je svakako crpio iz tradicionalne literature Imot­ske krajine: iz Kačićeva Razgovora ugodnog i Kutlešine pjesmarice Ju­načke narodne pjesme iz Imotske krajine, a objavljene u Šibeniku g. 1939., iz Ujevićeve monografije Imotske krajine, a ob­ja­vljene g. 1953. u Splitu te iz školskih udžbenika i literature, ali i druge literature jer je živio u obitelji i sredini gdje se je knjiga rado imala i čitala.

Zanimljivo je, posebno u odnosu na Bušićevu sudbinu, da je Bušić kao jedanaestogodišnjak kupio knjigu Pisma strijeljanih (176 stranica) koja sadrži pisma pripadnika francuskoga otpora u II. svjet­skom ratu što su ih nje­mačke okupacijske vlasti osudile na smrt i ko­ja je objavljena u Zagrebu 1950 g. Iz dviju Bušićevih bilježaka na knjizi očito je da ju je kupio 11. prosinca 1950., i završio čitati 23. siječnja 1951.32 U početku pedese­tih godina Bušić se je u očevoj knji­žnici susreo i s knjigom Slučaj Andrije Hebranga Mile Milatovića objavljenom u Beogradu g. 1952. i Diktatura kralja Aleksandra Svetozara Pribićevića, objavljenom u Beogradu g. 1953., a to su knjige koje su zbog obrađene tematike – o hrvatsko-srpskim poli­ti­čkim odnosima u po Hrvate vrlo teška vremena u prvoj po­lo­vi­ni XX. stoljeća – i u hrvatskim sredinama dosta čitane.

Svakako, bilo je i druge literature s kojom se je Bušić susretao i izgrađivao svoj tadašnji svijet.

Pod nadzorom Udbe i prvi progon

Udba je, po pristupačnim podatcima, sustavno počela pratiti dje­lovanje Brune Bušića u proljeće g. 1956., kad je bio u drugom razredu gimnazije u Imotskom. Povod su za to bili odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimni zadatak33  i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja: vjeruje li učenik u Boga (6. pitanje) i što mu se čini je li bio bolji “stari sistem ili današnji”, tj. ondašnji ko­munistički sustav (10. pitanje. Pitanje “Vjeruješ li u boga?” bilo je popraćeno dvama dodatcima: a) “Ako vjeruješ, navedi razloge koji te na to potiču”; b) “Ako ne vjeruješ, navedi razloge koji su te od toga odvratili.”

Na šesto pitanje (“Vjeruješ li u Boga”) Bušić je odgovorio: “U Boga vjerujem.” U objašnjavanju zašto vjeruje u Boga šesnaesto­go­dišnji je Bušić odgovorio da je ranije, dok je išao na vje­ro­na­uk u pot­punosti vjerovao što su mu govorili fratar i stariji, ali da su mu kasnije učitelji i profesori iznosili suprotne dokaze o Božjoj op­stoj­no­sti, kojima se on nije mogao suprotstaviti svojim do­kazima, što je pridonijelo, uz “grije­he”, i krizi njegove vjere. Zatim je naveo da je istinu o Bogu počeo tražiti “kako u knjigama za vje­ru tako i u knji­gama protiv vjere” i da potpunu istinu traži, ali da je “ipak sam se uvjerio da Bog postoji”. U odgovoru na to pi­tanje po svojoj zre­losti upravo iznenađuje Bušićevo razmišljanje kao še­snaestogodi­šnjega mladića: “Ja često u životu sumnjam o mno­gim stvarima i pitanji­ma i, prema tome, moje biće nije posve sa­vršeno, jer da je savršeno, ja ne bih sumnjao, nego bih stvari i pi­tanja odmah te­me­lji­to spoznao. Iz toga se jasno vidi da spoznanje znači veću sa­vršenost od sumnje.” U okviru toga odgovora, Bušić je sebi po­sta­vio pitanje: “Oda­kle sam naučio misliti na nešto što je savršenije negoli sam ja?” Nakon analize svoga nesavršen­stva od­go­vorio je da je “ideju bića” u nj usadilo “neko biće koje je uistinu sa­vršenije od mene i ko­je u sebi sadržava sva savršenstva o ko­jima sam ja mogao imati ne­ku ideju, tj. jednom riječju – to je Bog. Pro­suđi­vanjem zdra­vog razuma dolazim do zaključka da Bog postoji. Jer, ako svaka stvar ima majstora, koji ju je napravio mora i ovi nepregledni Svemir, ko­ji se savršeno giba, imati svoga majstora i nadzornika.” U od­go­vo­ru na to pitanje zadivljuje Bušićeva iskrenost i otvorenost. U njemu se mogu razabrati tri tipična stupnja njegova odnosa prema vjeri, uobičaje­na za mlade godine: 1. djetinje vje­ro­va­nje zasnovano na po­ukama vjeroučitelja i roditelja, 2. razdoblje pu­bertetskih kriza i sumnji povezanih s prvim ozbiljnim doživljajima “grijeha” i 3. raz­doblje traženja i smirivanja u kojem se mladi čovjek osobno uvje­ra­va i opredjeljuje. Taj dramatični, ali tipični proces odvijao se je u mladenačkoj duši i pameti Brune Bušića, koji je ži­vio u tipičnom pa­tri­jar­halnom katoličko-hrvatskom okruženju i koji se je školo­vao u tipičnom komunističko-ateističkom sustavu. U obrazlaganju Bu­šićevih vlastitih sumnja i traganja za pouzdanim odgovorima ima vrlo li­jepih opisa stanja duha koji traga, opisa u ko­jima se na­zire naglašena Bušićeva intelektualna rasudbena spo­so­bnost. Bušić je očito iz knjiga ili iz slušanih vjerskih predavanja, iako šesnaesto­go­di­šnjak, bio pozitivno nadahnut ta­kozvanim apo­lo­getskim argu­men­tima. Dva su tipična pitanja koja se tu susreću: 1. pitanje Božje opstojnosti i 2. pitanje evolucije. U vezi s Božjom opstojnošću uočava se da je Bušić čitanjem ili slušanjem upoznao ra­zličite oblike filo­zof­sko-teoloških odgovora na to pitanje. I što se tiče problema evo­lu­cije očito je da je dobro upoznao odgo­vore ka­to­ličkog nauka na to pitanje. Također je očito da je on to dobro uo­čio, proučio i pri­hva­tio.

Vrlo su zanimljivi Bušićevi odgovori i na druga pitanja. Na deseto pi­tanje (“Što ti se čini da li je bolji stari sistem ili današnji?”) – Bušić je odgovorio vrlo uvjerljivo i relativno dosta opširno: “Na­ra­v­no da sistem stare Jugoslavije nije bio dobar, ali isto tako ni da­­na­š­nji sistem ne valja iako je nešto bolji. Za vrijeme stare Ju­go­slavije bi­lo je dosta gladnih, žed­nih, bosih, golih, ali ima ih i danas iako u ma­­njem bro­­ju. Međutim, svaki dan raste broj nezaposlenih. Stara Jugoslavija je zato dopuštala veću slobodu mi­šlje­nja, dok je sa­da novi sistem sku­čio slobodno izricanje misli i ugušuje svaku kli­cu na­rodnosti. Na­rodna republika Bosna i Hercegovina nije do­di­jeljena Hrvatskoj iako Hrvatska ima na nju svoja pradavna prava, a to bi morala Sr­­bija svakako priznati. Kako je Srbiji priključena Voj­vodina i Ko­so­vsko-Meto­hijska oblast, tako bi i Hrvatskoj morala bi­ti pri­klju­če­na Bosna i Herce­govina. No, osim toga Srbi vode pro­pa­gandu u Bosni i Hercegovini te šalju svoje učitelje i profesore me­­đu Hrvate, koji vrše posrbljivanje na više načina. Štampa srpska također nastoji što više prodrijeti u područje Bosne i Hercegovine. Mislim da nije potrebno spominjati masovno ubijanje za­ro­b­lje­ni­ka za vrijeme rata i u razdoblju poslije rata i ostala nasilja.” Bušić je za­­tim upozorio da jednakost, ravnopravnost i sloboda vjere ne po­sto­je “nigdje nego na papiru”. Tu je misao iskazao još jednom tvrd­njom: “Slobode vjere nema, ravnopravnosti također, a o jed­na­ko­sti da i ne govorimo.” U nastavku odgovora na isto pitanje Bušić kri­tizira Titin i Jovankin luk­suz i iznosi da radnik, seljak i službenik žive u oskudici; spominje i “jednog službenika Udbe” iz blizine Imot­skog koji se voza džipom, “ili le­mu­zinom, ili bolničkim kolima ili motorinom, plus što se nje­go­­va djeca i žena vozaju kad im se prohtije”. Svoje mladenačko, ali vrlo ozbiljno razmišljanje zaključuje ovako: “U novom sistemu ima mnogo du­bo­kih rupa koje bi trebalo što prije zatrpati ako se ne želi nova re­volucija koja bi ih zatrpala leševima. Te se rupe mogu jedino zatrpati ako se dade sloboda štam­pi, koja bi upozorila na njih”.34

Uprava imotske gimnazije očito je o svemu tome obavijestila Udbu u Imotskom i predala joj original Bušićevih odgovora. Na to upućuje činjenica da je Ivan Šodan, tadašnji šef Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom, 1. lipnja 1956. dopisom obavijestio Državnu bezbjednost Odjela unutrašnjih poslova kotara Makarska o “slo­bo­d­nim odgovorima jednog đaka iz imotske gimnazije koje je dao pi­­smenim putem na postavljena pitanja”. U dopisu je naveo i to ka­­ko je provjeravanjem otkriveno da je autor tih odgovora “Bušić Bru­­no sin Josipa, iz Vinjana Donjih, učenik VII. razreda gimnazije” i kako se “po ovom slučaju, a tako i iz niza drugih momenata dade... zaključiti da neprijatelj ima priličnog utjecaja na gimnaziju u Imot­skom, pa i kako se to naročito za­paža u višim razredima”. Tomu je do­dao: “Obzirom na ovu činjenicu mi smo odlučili prikupiti sve os­­novne podatke i napraviti plan za aktivnu razradu.”35  Dopisu je priložio Bušićeve rukopisne i pisaćim strojem prepisane anketne od­­govore.

Zbog tih svojih vjerskih i političkih gledišta, Bruno Bušić nije od­mah imao nekih većih neugodnosti i problema, izuzme li se “ot­vo­reni” razgovor s razrednikom. Ali već slijedeće godine, koliko se vi­­di iz pristupačne Udbine ta­dašnje dokumentacije, on je i većina njegovih kolega predmet Udbina sustavnog praćenja. Povod tomu bilo je saznanje Udbe u Imotskom u ožujku 1957. da neki imotski gimnazijalci u suradnji s nekim gimnazijalcima u Lištici (na Širokom Brijegu) u Hercegovini, rade na osnivanju Tajne or­ga­ni­zacije hr­vat­­ske inteli­gencije, kraće – “Tiho” (u tome nazivu kriju se početna slo­va riječi prvoga naziva).

Ideju o stvaranju tajne organizacije “Tiho” pokrenuo je Radoslav Ma­ri­ć iz okolice Posušja, polaznik VII. razreda gimnazije u Lištici (Ši­roki Brijeg). On ju je 27. siječnja 1957., u vrijeme školskoga zi­m­­­skog raspusta, iznio u Gorici prijatelju Kruni Galiću, polazniku VII. razreda gimnazije u Imotskom.36 Po prihvaćanju te ide­je, do­go­­vorili su se da će raditi na širenju organizacije svaki u svo­­joj sredini. Zapravo, iz pristupačne dokumentacije i iz izjava nekih sudionika tih zbivanja vidljivo je da Udba u početku g. 1957. iskorištava do­­moljublje i rodoljubivi mladenački zanos nekih gimnazijalaca u Lištici i Imotskom i teške opće prilike u kojima je živio hrvatski na­rod u totalitarnom komunističkom i unitarističkom jugosla­ven­skom sustavu pa u tih gimnazijalaca preko svojih ljudi inicira i od po­­če­t­ka podržava ideju stvaranja tajne hrvatske organizacije, prati i us­mje­rava njezino ostvarenje kako bi uspješnije kon­tro­lirala hr­vat­sku mladež, pojedince vrbovala i silila na suradnju s policijom, a politički nepodobne progonila i onemogućivala u njihovu daljem obrazo­v­nom i životnom razvoju.

Vrlo brzo nakon početka “osnivanja” tajne hrvatske organizacije među gimnazijalcima u Lištici i Imotskom, već 22. ožujka 1957., v. d. šefa Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom Ivan Erceg iz­vijestio je Državnu bezbjednost Sekretarijata unutrašnjih poslova kotara Makarska dopisom “da u imotskoj gimnaziji postoji je­dan broj đaka” koji bi pone­kad i negativnije istupali i da je “ova pojava u za­dnje vrijeme počela... dolaziti još više do izražaja, tako da se, prema dobivenim signalima, vrlo vjero­jatno može pretpostavljati da su čak i organizovani u jednu od ustaških organizacija”. Naveo je dalje da su ih prošlog tjedna upozorili “drugovi iz SUP-a Mo­star – drug Lovro Kovačević, Granić i šef otsjeka Državne bezbjednosti – koji su u Imotski došli da bi proanalizirali držanje pojedinih đaka imotske gimnazije rodom s njihova područja”. Ti su “drugovi iz SUP-a Mostar” istakli da na njihovu području postoji “jedna ustaška organizacija”, da je njezin član Kruno Galić iz Gorice, učenik VII. razreda gimnazije u Imot­skom, uz kojega ima još oko 20 “om­la­di­na­ca”. U tom su dopisu kao sumnjivi u Imotskom navedeni učenici VIII. razreda gimnazije Ante Rebić Ni­kolin, Marijan Rebić Raj­kan, student Marijan Rudež, prošlogodišnji đak imotske gimnazije, stu­dent Vice Vukojević i učenici Kruno Galić i Bruno Bušić. O Bušiću se ka­že: “Ovaj posljednji je prilikom sastava jedne slobodne zadaće 1956. g. napadao društveno uređenje u našoj zemlji, kako ne­ma demokracije, ravnopravnosti ni slobode vjeroispovijesti.” U do­pisu se dalje iznosi da su sumnjivi pod nadzorom, tako da se pra­ti njihovo dopisivanje, kretanje i druženje.37

U proljeće 1957. g. u imotskoj se je gimnaziji zbližila jedna sku­­pina đaka nezadovoljna političkim položajem hrvatskoga naroda u jugoslavenskoj državnoj zajednici: Andrija Biočić i Mate Babić iz Runo­vića, Bruno Bušić iz Vinjana Donjih, Ivan Gabelica iz Pod­ba­b­lja i Florijan Galić i Kruno Galić iz Gorice u Hercegovini. Oni su prilikom svojih susreta razgovarali o hrvatskoj povijesti i prošlosti, o stradanju hrvat­skog naroda u monarhističkoj Jugoslaviji i u vrijeme i nakon II. svjetskog rata, diskutirali o suvremenom dru­štve­nom stanju, kritizirali zbog nepravednih postupaka pojedine nositelje mjesne vlasti, diskutirali o zapostavljenosti hrvatske knji­ževnosti u nastavnim programima i o zapostavljanju hrvatskoga književnog jezika nakon Novosadskog dogovora iz g. 1954., zagovarali Pra­vo­pis hrvatskog ili srpskog jezika Dragutina Boranića nasuprot Pravopisu srpskohrvatskog jezika Aleksandra Belića, podržavali proturusku i protukomunističku mađarsku revoluciju g. 1956. i općenito težili za slobodnom hrvatskom državom. Kao takvi oni su, po dogovoru, 10. travnja izostali s nastave i sastali se u gaju Bor­ku kraj Imotskog da bi evo­­cirali uspomenu na obljetnicu progla­šenja NDH-a 1941. g. Tu su do popodnevnih sati čitali knjige Diktatura kralja Aleksandra Svetozara Pribićevića i Slučaj Andrije Hebranga Mile Milatovića i neke domoljubne pjesme te raspravljali o hrvatskom jeziku i njegovu položaju u tadašnjoj jugoslavenskoj državnoj zajednici, a neki su se od njih i zabavljali kartanjem.38 

Da je ne samo tajna jugoslavenska policija (Udba), nego i tada­šnja milicija i te kako pratila kretanje i ponašanje imotskih gimna­zi­jalaca, vid­ljivo je iz dosta opširnog “Petnaestodnevnog političkog iz­­vještaja” što ga je tadašnji komandir milicije u Imotskom kapetan Do­­minko Miočević 15. travnja 1957. poslao Državnoj bez­bjed­no­sti u Ma­kar­skoj. U njemu je, pišući o “proustaškim ele­men­ti­ma”, o An­driji Biočiću i Mati Babiću napisao da su 10. travnja vi­đe­ni u Im­ot­skom, ali “da u gimnaziji zaista nisu bili” pa da “postoji op­ra­v­­dana su­mnja da su se navedeni 10. travnja o. g. zadržavali u Fra­­njevačkom samo­sta­nu u Imotskom, gdje su i slavili godišnjicu os­nu­tka NDH-a”.39

U početku svibnja iste godine gimna­zi­jalce u Imotskom posjetili su trojica gi­mna­zi­jalaca iz Lištice (Ra­doslav Marić, Mirko Tomasović i Miljenko Dragičević) i “Ante iz Splita“, zapravo Frane Pe­­šku­ra,40  po svim kasnijim saznanjima – djelatnik ili suradnik Udbe,41  a us­­mjeravatelj osnivanja protujugoslavenske i pro­tu­ko­munističke organizacije “Tiho”. Tada je između gimnazijalaca u Li­šti­ci i Imot­skom učvršćena njihova već postojeća veza među kojima se je radilo na priprema­nju osnivanja organizacije “Tiho”. Da je ta veza trajala i dalje potvrđuje činjenica da se je Bruno Bušić u svibnju 1957. s ekskurzije po Hrvatskoj i Sloveniji javio dvojici gimnazijalaca u Lištici razglednicama koje je potpisao imenom Federico.42

Budući da ovdje nije potrebno prikazivati potpuno djelovanje organi­zacije “Tiho”, nego Bušićevu ulogu u njoj, do­voljno je za shvaćanje njezina cilja navesti početne rečenice programa orga­ni­za­cije: “ ‘Tiho’ je organizacija hrvatskih intelektualaca koja okuplja napredno raspoložene Hrvate u borbi protiv komunizma. Njen glavni cilj je borba za slobodu, ravnoprav­nost i stvaranje slobodne Hrvatske na demokratskim principima.”43

Naravno, Udba je sustavno pratila kretanje sumnjivih. Tako je u Imotskom Udbin suradnik Hrabri, inače tamošnji gimnazijalac, 28. svibnja 1957. podnio izvještaj o nekim đacima i profesorima u imotskoj gi­mnaziji. O Bušiću je napisao: “Đak VII. razreda. Vrlo bi­star i na­da­ren književnički. Inače vrlo šutljiv jer slabo izgovara, uvijek je sam, bez društva.”44 Isti dan izvještaj je Udbi podnio i su­radnik Ilija, također gi­m­na­zija­lac. U njemu je naveo koje sve gimnazijalce poznaje, “među kojima je i Bušić Bruno”.45 Budući da je Udba svakodnevno pratila opće kretanje i među gimna­zijalcima u Imotskom i Lištici i pod kontrolom držala rad organizacije “Tiho”, svakako joj je bilo poznato i sve u vezi s tom organizacijom. Da bi pre­kinula, njezin rad, ona je 6. lipnja 1957., oko 9 sati, s nastave iz gimnazije u Imotskom odvela u svoju tamošnju is­postavu učenike Matu Babića, Andriju Biočića, Brunu Bušića, Ivana Gabelicu, Flo­ri­jana Galića i Krunu Galića. Oni su na saslušavanju davali iskaze u vezi sa slavljenjem 10. travnja i članstvom u organizaciji “Tiho”. U njima su više-manje priznavali činjenice. Kućama su pušteni na­kon ponoći. 46 

 Danas ne znamo koliko je osamnaestogodišnji Bušić bio sa­mo­sta­lan u iskazivanju pred Udbom o organizaciji “Tiho” i u formulira­nju svojih izjava, ali ako je u tomu bio slobodan, onda iznenađuje ta­dašnje njegovo poznavanje nekih političkih pojmova u formu­li­ra­­nju programa organizacije: “Program se bazira na demokratsko-  -li­beralnim načelima… Cilj organizacije je da se komunistički po­re­dak zamijeni demokratsko-liberalnim (ili eventualno socijal-demo­krat­skim) sistemom, a metoda rada je širenje navedenih ideja u ja­­­vnim di­s­ku­si­jama, a ne oružjem. Organizacija treba da se, prema programu, osloni na hrvatsku inteli­genciju jer je ona najsvjesnija i upoznata je sa hrvatskom historijom.”47

O političkom ozračju u kojem su tada živjeli Bušić i njegovi pri­jate­lji svjedoči među Udbinim dokumentima sačuvana korica ne­­­­­kog notesića s bilješkama na kojoj je Bušić zapisao, jednu ispod druge, ove parole: “Živjela slobodna Hrvatska! Živjela Mađarska re­­volucija!”48

Tadašnji jugoslavenski policijski i sudski organi nisu protiv spo­me­nu­tih gimnazija­laca, kako onih u Imotskom tako i onih u Lištici, poduzeli ništa više, tako da su oni nastavili nor­malno školovanje. Me­đutim, neka saznanja i neki dostupni podatci upućuju da je Udba preko Ante (tj. preko Frane Peškure) iz Splita usmjeravala stvaranje or­ganizacije “Tiho” pa da zbog to­ga protiv članova i simpatizera te organizacije nije pokrenula oštrije mje­re. Uglavnom, ona ih je, su­sta­vno prateći i pozivajući sve iden­tifi­ci­rane na razgovore, nastojala pri­dobiti za suradnju, a kad joj to nije uspjelo i kad je uvidjela da je izi­gravaju (da ne dolaze na zakazane sastanke, da ne postupaju po uputama i da ne pružaju očekivane in­for­macije), onda je dala uputu upravi gimnazije da ih isključi iz škole, što je i učinjeno 13. studenoga 1957.49 Udba je protiv njih poduzimala i druge postupke, može se slobodno reći, ovisno o njihovu držanju. Tako u Udbinu izvještaju od 5. kolovoza 1957. piše da su se 3. kolovoza u Gorici, na tra­di­ci­o­nalnoj svetkovini sv. Stjepana, nakon misnoga slavlja sastali Babić, Biočić, Bušić, Gabelica i Kruno Galić i da su raspravljali kako se vla­­dati u novonastalim prilikama, a zatim se navodi da je Bušić na po­stavljeno šaljivo pitanje proučava li marksizam odgovorio: “Stu­di­ram” i “da vrlo malo odlazi bilo gdje od kuće jer da mu se otac za­­branjuje bilo s kim družiti”.50

Bušić je u početku listopada 1957. bio uhićen na Pazaru u Imot­skom i priveden u prostorije tamošnje Udbe.51 Što se je tamo s njim događalo, vidi se iz jedne nejasno potpisane Udbine bilješke napisane u Makarskoj 7. listopada 1957. i jednoga Udbina iz­vje­šta­­ja napisana u Makarskoj 10. listopada 1957. Iz tih se dokumenata vidi da se Bušić nije odazivao na zakazane Ud­bine sastanke i da je zato bio priveden na “razgovor” (ne navodi se gdje).

U bilješci od 7. listopada 1957. kaže se da je Bušić svoje nedolaske na te sastanke obrazložio ovako: “Nisam htio dolaziti jer ne mislim bi­ti špijun. Ne želim prisluškivati bilo čije razgovore, a to je uosta­lom i nemoralno. Nisam neprijatelj države…, ali ne želim biti ni špi­jun i održavati tajne sastanke u bilo kojem pogledu, i to neću i za to mi ne možete ništa.” Dalje se o Bušiću kaže: “Jednom riječi bio je toliko drzak da se sa njime uopšte nije moglo razgovarati. Uvijek je ponavljao da po Zakonu o krivičnom postupku nije dužan da se odazove na usmeni poziv, a ni da je dužan odgovarati na po­­­­stavljena mu pitanja. Kad sam mu na kraju rekao da mi imamo i drugog lijeka za ovakve, odgovorio je: ‘Radite što Vas je volja.’ Sva moja nastojanja u početku samog razgovora da bi se sa njime razgovor odvijao u mirnoj atmosferi bila su uzaludna, jer je na svako moje pitanje odgovarao drsko (pošto slabo govori, te je odgovore pi­sao na papiru). Sa njime se neće ništa postići jer je okorjeli ne­pri­ja­telj; iako je mlad, sumnjam da će biti popravljiv. Za njega imamo materijala i smatram da bi ga trebalo krivično goniti, ako ništa dru­­­go, onda ga protjerati iz gimnazije.”52

Ta je zabilješka prepričana s nešto više podataka u izvještaju koji je 10. listopada 1957. načelnik Državne bezbjednosti u Ma­kar­skoj Gašpar Bergam uputio u Zagreb Upravi Državne bez­bje­dno­sti Se­kre­tarijata za unutrašnje poslove NRH. Značajniji dio toga izvještaja glasi ovako: “Članovi organizacije u Imot­skom nakon sa­­slušanja prividno su se povukli, ali je današnje njihovo držanje takvo, za koje se može kazati da oni nisu razbijeni u njihovim ide­o­loškim shvatanjima i da se kao takvi nisu odrekli svojih prijašnjih namjera. Četiri člana ove organizacije odbili su suradnju sa nama: Bušić, Babić, Galić i Gabelica nisu htjeli dolaziti na zakazane sa­sta­n­ke, ra­di čega smo ih pojedinačno pozivali na razgovor... Bušić je čak prilikom pozivanja na razgovor odbio da dođe, tako da smo bili primorani izvršiti privođenje. Za vrijeme razgovora bio je naročito drzak. Otvoreno je kazao da ne želi bilo kakvu suradnju sa nama, da neće biti naš špijun, kako se je on izrazio, jer uostalom, da je to ne­moralno. Pozivao se je na Zakon o krivičnom postupku izjavljujući da on po tom zakonu nije dužan da se odazove na naš us­meni poziv... Ista je stvar i sa Babićem, a što se tiče Galića i Gabelice, oni za­uzi­ma­ju dvoličan stav, pa i provokatorski, naročito Gabelica. Svrha im je da se nekako proguraju kroz ovu godinu jer se plaše izbacivanja iz škole. Bušić, Galić, Babić i Gabelica i dalje po­državaju veze – me­đusobno razgovaraju za vrijeme odmora u školi, dok izbjegavaju međusobne posjete ili upadljiva sastajanja van škole... Mi smo mišljenja, obzirom da smo u posljednje vrijeme zapazili da Babić i Gabe­lica odlaze na vjeronauk, a u tu svrhu nastupaju i kod dru­gih đaka, i da se oni nisu odrekli svojih namjera, naročito kada je u pi­tanju Bušić, koji je po našem mišljenju momentalno preuzeo ulogu Galića, da bi se išlo na liniju protjerivanja iz škole ove četvorice, tj. Galića, Bušića, Babića i Gabelice, s tim što bismo se prethodno spo­­razumjeli i sa drugovima u Mostaru. Iako imamo dovoljno ma­te­rijala za krivično gonjenje, a naročito za Bušića, smatramo da bi ovo bilo efikasnije obzirom na iznesene mo­mente u elaboratu. Mo­li­mo po ovom pitanju Vaše mišljenje.”53 

Udbin suradnik Merkur, đak VIII. razreda gimnazije, 25. li­sto­pa­da 1957. u svom izvještaju Udbi navodi da se je tih dana Bruno Bušić usprotivio kandidiranju za predsjednika omladine u razredu jednoga člana Saveza komunista, da s Bušićem nije “uspio razgo­va­ra­ti, a ni­­je ni voljan razgovarati, da se Bušić “druži s Ga­li­ćem jer za­­jedno idu kući” i da je Bušić u utorak 8. listopada, kao i još neki iz njegova razreda, bio na vjeronauku u samostanu.54

Isključenje iz gimnazije u Imotskom

Nakon potrage za savjetom u višim tijelima Udbe Ispostava je Državne bezbjed­nosti u Imotskom 9. studenog 1957. pozvala na raz­govor direktora gimnazije u Imotskom Nedjeljka Kujundžića, upoznala ga s postojanjem ilegalne organizacije “Tiho” među gi­mna­­zi­jalcima u Imotskom i predala mu s istim nadnev­kom pisanu in­for­maciju “kako bi mogli poduzeti shodne mjere u cilju očuvanja pravilnog socijalističkog odgoja školske omladine”.55  U gimnaziji je, u smislu up­uta, 12. studenog najprije sazvan sastanak SK pa sa­sta­nak Nastavničkog zbora i sastanak Školskog savjeta. Većina je – osim dvojice đaka članova SK i Školskog savjeta – Milana Gudelja i Mire Pandžića – tražila najoštrije mjere i odlučila da se Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić kazne “najoštrijom ka­z­nom – trajnom zabranom školovanja u svim srednjim školama na području NRH”, a Andrija Biočić, Miro Grizelj i Florijan Galić “privremenom zabranom, bez prava i jednih i drugih da privatno po­lažu”. Slijedeći dan, 13. studenog, svi su kažnjeni pozvani u up­ra­­­vu gimnazije, gdje im je pročitana odluka o kazni (pritom se je većina kažnjenih ponašala prilično nezainte­resirano). Nakon što su kažnjeni morali napustiti svoje razrede, većina se je đaka VII. i VIII. razreda gimnazije, upoznata sa sudbinom svojih kolega, ot­vo­reno izjasnila da su preoštro kažnjeni, jedan je dio šutio, a većina je učenica plakala. Slijedeći dan, 14. studenog, kažnjenima su uru­če­­na rješenja.56 

Pod svakodnevnim nadzorom Udbe

Udba je svakodnevno pratila ponašanje kažnjenih gimnazijalaca koji su se obično sastajali i družili u Imotskom. Udbin suradnik  Mer­­kur, jedan od njihovih gimna­zijskih kolega, 17. studenog 1957. izvijestio je nalogodavce da su svi kažnjeni bez riječi napustili razred “sem što je Bušić Bruno digao ruku sa otvorenom pesnicom govoreći ‘doviđenja’” i što se je dva dana kasnije u Imotskom smijao kao da ništa nije bilo.57

Kažnjeni đaci VIII. razreda gimnazije (Mate Babić, Bruno Bušić, Ivan Gabelica i Kruno Galić) i dva kažnjena đaka VII. razreda gimnazije (Flori­jan Galić i Miro Grizelj) uložili su 20. studenog 1957., uz pomoć imotskog odvjetnika Ante Jerkovića, žalbu Savjetu za prosvjetu NRH u Zagrebu na rješenja kojima im je onemogućeno, trajno ili privremeno školovanje u svim školama na po­dru­čju NRH. U žalbi su naveli da su ka­žnjeni, ali da uopće nisu saslušani pa je time “onemogućeno da se utvrdi materijalna istina i sazna pravo sta­nje stvari kako bi se mogla donijeti pravedna i za­ko­ni­ta odluka”, pa i da je time povrijeđen disciplinski postupak. Za­tim su iznijeli da je do osnivanja organizacije “Tiho” u Lištici i Imot­skom došlo na pri­jedlog “Dubrovčanina” Frane Peškure koji živi u Splitu i koji im je u susretima, u kojima je uvijek bio vrlo aktivan, su­­ge­ri­rao što tre­­baju poduzeti u vezi s programom organizacije “Tiho”. Pritom su spomenuli apsurdnu činjenicu da je Marić, organizator or­ga­ni­za­cije “Tiho” u Lištici, kažnjen samo “ukorom na­sta­vni­čkog zbo­ra i lošom ocjenom iz vladanja”.58

Načelnik je Udbe u Makarskoj, Gašpar Bergam, 22. studenog 1957. poslao Sekretarijatu za unutrašnje poslove NRH I./II. in­for­ma­ciju o poduzetim mjerama u vezi s organizacijom “Tiho” u Imot­skom i o žalbi ka­žnjenih, koju je popratio komentiranjem o njihovoj obrani, a i napomenom da su o svemu već obaviješteni Kotar­ski ko­­­­mitet u Makarskoj, Općinski komitet u Imotskom i SUP u Mo­sta­ru.59 

Udbin je suradnik Merkur 5. prosinca 1957. izvijestio Udbu “ka­ko je čuo da Bušić malo izlazi iz kuće, a i da Hercegovci malo iz­laze iz kuće, nego da većinom uče.”60 Već 12. prosinca 1957. izvi­je­stio je opet Udbu, da je toga dana oko 11 sati, u Imotskom, na Pa­zaru, vidio “u društvu Galića, Bušića, Gabelicu, Babića i Rebić An­tu.” Kad im je prišao, nisu pričali ništa što ga je zanimalo, “već su pričali o običnim stvarima”. Nakon toga je Merkur dobio uputu: “Kada Bušić i Hercegovci dođu u Imotski…, na … zgodan način probiti se u njihovo društvo i vidjeti što će sve diskutovati. Sve nji­­hove diskusije, pa makar se ti s njima i ne slagao, treba po­dr­ža­va­ti.”61 Potkraj g. 1957. Udbin suradnik Majc izvijestio je Ispostavu unutra­šnjih poslova u Imotskom da se “Bušić Bruno drži potpuno indiferentno prema kazni koju je dobio od Nastavničkog zbora imot­ske gimnazije. A kad mu je prigovoreno za ovaj slučaj, tj. zbog prestupa radi kojeg je kažnjen, po istom izvještaju, on je ležerno odgovorio: ‘Lako je meni za to.’” U istom se izvještaju dalje kaže: “Sa­radniku Majc dali smo za­datak da se poveže s ocem od Bušić Bru­na i pored ostalog da s njim diskutuje i o slučaju njegova sina... Prije nekoliko vremena Bušić Bruno došao je u referadu Narodne od­bra­ne NO-a općine Imotski sa zadatkom da se prijavi u evi­den­ci­ju. Tom prigodom Bauk Žarko, službenik spomenute referade, istog je pitao da što je to s njim bilo i na koncu napadao ga rije­čima: ‘Pripremaš ti dolazak ustaša. Zar misliš da će ti doći?’ Bušić je, kako Bauk kaže, drsko odgovorio: ‘Zar ti misliš da neće doći?’”62

Budući da nije stizao odgovor na žalbu kažnjenih imotskih gimnazijalaca upućenu 20. studenog 1957. preko imotske gi­mnazije u Zagreb Savjetu za prosvjetu NRH, kažnjeni su se učenici 22. siječnja 1958. opet podneskom obratili Savjetu za prosvjetu NRH. Istakli su da ni nakon dva mjeseca po upućivanju svoje žalbe nisu primili njezino rješenje, a zatim su, ako u roku od sedam dana ne bi primili to rješenje, najavili pokretanje upravnog spora.63  Savjet za prosvjetu NRH uzvratio je dopisom od 29. siječnja 1958. u kojem se kažnjeni gimnazijalci obavještavaju da je njihov predmet 6. prosinca 1957. ustupljen Sekreterijatu za prosvjetu i kulturu Na­rod­nog odbora kotara Makarska kao nadležnom organu za rje­ša­va­­nje njihove žalbe.64 Pozivajući se na nerješavanje svoje žalbe u za­­­ko­ni­tom roku, kažnjeni su se gimnazijalci (bez Mire Grizelja) 5. veljače 1958. obratili Sekretarijatu za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska najavljujući pokretanje upravnog spora ako ne dobiju traženo rješenje.65 

 Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska tek je 15. veljače 1958. razmatrao žalbu kažnjenih gim­na­zi­ja­laca i u rje­še­nju, koje je potpisao načelnik Veljko Vujatović, proglasio je tu žalbu neosnovanom, a prvostupanjsko rješenje ostavio na snazi. U obra­zloženju se za Bušića kaže da je “svjesno pristupio proustaškoj or­ga­nizaciji ‘Tiho’ i djelovao u skladu njenog programa i proglasa ‘Hr­vatska omladino’ i time aktivno pripremao organizaciju za borbu protiv postojećeg državnog i društvenog uređenja u našoj zemlji, pro­tiv Saveza komunista Jugoslavije, komuni­zma uopće i njegove ideologije i time vraćanje društva na ustaško-fašisti­čki po­re­dak”, pa da je Savjet za prosvjetu NRH došao “do uvjerenja da imenovani nije svo­jim daljnjim ponašanjem pružio dovoljno dokaza da se po­pra­vi i zbog toga bilo je potrebno donijeti rješenje kao u dis­po­zi­ti­vu.”66  Gotovo istovjetna rješenja donesena su istoga dana i za Matu Babića, Ivana Gabelicu i Krunu Galića.67

U početku ožujka 1958. protiv tih su rješenja – uz pomoć imot­skog odvjetnika Ante Jer­kovića – Bu­šić, Babić, Gabelica i Galić pod­nijeli tužbu Vi­jeću za upravne sporove Vrhovnog suda NR Hrvatske. Tužbu je Vrhovni sud primio 10. ožujka 1958.68

Udba je i dalje svakodnevno pratila kretanje kažnjenih gimna­zi­ja­laca. Tako se u jednom suradničkom izvještaju od 4. ožujka 1958. iznosi da Ivan Gabelica “najviše ističe Bušić Bruna iz Vinjana” i “za njega kaže da je to vrlo napredan mladić, in­te­le­ktu­al­no jako spo­so­ban, tako da se već može ubrajati u red jačih hr­vat­skih knji­žev­ni­ka”,69  a u izvještaju od 7. ožujka 1958. iznosi se da se je 25. siječnja 1958. na plesu u zadružnom domu u Vinjanima Do­njim nalazio i Bruno Bušić, koji je, nakon što mu je predano “je­dno pismo..., od­­mah otišao iz doma, tako da se na priredbu više nije povraćao”.70

Udbin je suradnik Merkur 5. ožujka 1958. izvijestio Udbu da se je toga dana sastao s Brunom Bušićem koji mu je rekao da je dobio posao u jednom izdava­čkom poduzeću u Zagrebu “i da će imati pla­ću u iznosu od 8.000 dinara”, a “osim ovog da će ostvarivati ne­ku zaradu i na članke koje bude pisao.”71

Aktivnost Udbe u praćenju Bušića i njegovih drugova ogleda se i u izvještavanju o njihovu kretanju. Tako je Udba iz Makarske izvijestila Upravu Državne bezbjednosti Sekreterijata za unutrašnje poslove NRH u Zagrebu da je Bruno Bušić “pred tri dana napustio... svoje rodno mjesto i pošao u Zagreb , navodno radi zaposlenja”, i kako “raspolažemo po­dacima da će pri zaposlenju Bruna posredovati njegov rođak Bušić Marko Antin.”72

Udbin suradnik Aco, gimnazijalac, u Imotskom je 18. travnja 1958. udbašu iz Mostara Džemalu Novi za Brunu Bušića rekao: “On je nepopustljiv, uporan u svojim pogledima i svojim ciljevima. Osjeća se u njega nacionalna zagriženost.”73 A 19. travnja 1958. obavijestio je istoga udbaša kako je Bruno Bušić od kuće otišao 8. travnja 1958. u Zagreb i Osijek “radi traženja zaposlenja i ra­spi­ti­va­nja mogućnosti da li bi se mogao na neki način školovati”, a i kako mu je rekao “da je imao namjeru, ako u tome ne bi uspio, da gle­da kakav kanal kojim bi se prebacio preko granice.”74  Istog je dana Aco rekao šefu Ispostave unutrašnjih poslova u Imotskom Iva­nu Ercegu da “Galić Kruno, Bušić Bruno, Babić Mate i Gabelica Ivan, koji su za trajno izbačeni iz škole, često puta ističu u razgovoru da im je sudbina u Jugoslaviji zapečaćena te da im ništa ne preostaje ne­go da bježe u inostranstvo...”, a i da razgovaraju o organizaciji HOP koja je djelovala u Zagrebu među studentima. O Bušiću mu je i posebno rekao: “Bušić Bruno – on je jako uporan i ne­popustljiv pri svojim pogledima i ciljevima. Kod njega se primjećuje ve­lika nacionalna mržnja. Povjerio mi je da je išao u Osijek i Zagreb te ka­ko je tražio neki posao kako bi mogao nastaviti i sa školom, a ako u tom ne uspije, da će tražiti neki kanal da se prebaci preko gra­nice.”75  Dvadesetak da­­na kasnije (7. svibnja 1958.) taj je Udbin su­­rad­nik samoinicijativno posjetio Bušića u njegovom rodnom mje­stu. Razgovarali su o organizaciji “Tiho”, njezinim čla­novima i njezinu otkriću, a on je o svemu što su razgovarali izvijestio Udbu.76

Udbin suradnik Madrid , također gimnazijalac, izvijestio je 15. svibnja 1958. Udbu u Imotskom da je prethodne srijede sreo Brunu Bušića u Imotskom i da mu je on rekao da će, ako ne mogne nastaviti ško­lo­va­nje, bježati u inozemstvo. Te srijede Bušić se je u Imotskom trebao sastati s Babićem. Udbin je suradnik zaključio da će se slije­de­će srijede sastati u Imotskom.77 Imotsku je Udbu 22. svibnja 1958. izvije­stio da je sreo Ivana Gabelicu u prošlu srijedu i da je Ga­belica, go­voreći o kolegama, za Bušića rekao “da je on najčvršći, najsigurniji i u njega da ima najveće povjerenje”.78  Službenik SUP-a u Makarskoj Željko Popović u jednoj informaciji od 3. kolovoza 1958. iznosi u vezi s Bušićem: “Jedne prigode Bušić je kritikovan ra­­di svoje djelatnosti u organizaciji, pri čemu mu je rečeno da je nji­­hov program proustaški koji je imao za cilj pripre­manje even­tu­al­nog ustaškog pokreta u zemlji, na što je Bušić odgovo­rio: ‘Pa zar misliš da ustaše ne će uskoro doći u zemlju?’”79

Uvažena tužba kažnjenih gimnazijalaca

 Bez obzira na sve okolnosti i policijsko-političke spletke i presije Vrhovni je sud NRH 4. listopada 1958. uvažio žalbu Brune Bušića i drugih kažnjenih gimnazijalaca na rješenja tuženoga Sekretarijata za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska od 17. veljače 1958.  Naravno, uvažio ju je zato što su ta rješenja bila donesena bez sa­slu­šavanja optuženih, samo na osnovi Udbinih podataka u Imot­skom. Inače se predmet tužbe vratio na ponovno rješavanje organu prvoga stupnja.80  Međutim, protiv te je presude Vrhovnog suda NRH Sekretarijat za prosvjetu i kulturu NO kotara Makarska upu­tio 30. li­sto­pada 1958. Saveznom vrhov­nom sudu žalbu koju je pot­pisao načelnik Veljko Vujatović. U njoj se kaže: “Smatramo da je presuda Vrhovnog suda NRH ne­od­mjerena i nelogična jer se i pre­više orijentirala na formalnu stranu postupka i time zapostavila ostale faktore koji potpuno za­do­vo­lja­vaju, kako formalno, tako i sadržajno, pa zbog toga tražimo da se ospori spomenuta presuda Vrhovnog suda NRH.”81  Državna bezbjednost Sekretarijata za unutrašnje poslove kotara Makar­ska 22. studenog 1958. uputila je do­pis II. odjeljenju Uprave Državne bezbjednosti Sekretarijata za unu­trašnje poslove FNRJ s mol­bom da se na Saveznom vrhovnom sudu poradi na ukinuću presude Vrhovnoga suda NRH.82  Pritom je uprava gimnazije u Imotskom 23. ožujka 1959. po­novo pokrenula disciplinski postupak protiv Mate Babića, Brune Bušića, Ivana Ga­be­lice i Krune Galića. U vezi s time spomenuti su gi­mnazijalci upu­­tili 12. travnja 1959. prijedlog gimnaziji u Imot­skom da se sa­­­­slušaju kao svjedoci tamošnji profesori i nastavnici na koje se poziva Sekretarijat za prosvjetu i kul­turu NO kotara Makarska u svom od­govoru na tužbu koju su kažnjeni gimnazijalci uputili Vi­je­ću za upravne sporove Vrhovnog suda NRH u Zagrebu. Ako se to ne bi prihvatilo, gimnazijalci su zatražili izuzeće tih profesora i na­stavnika u tome postupku.83


Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Odg: Bruno Ante Bušić
« Odgovori #1 : 08 Lipanj 2008, 13:24:06 poslijepodne »
Postdiplomant na Sorboni

Istaknuti hrvatski intelektualac i Istaknuti hrvatski intelektualac i Ostavši bez posla u domovini, Bušić je u početku g. 1970. otišao u Pariz gdje je posredstvom jednoga hrvatskog književnika stupio u vezu s francuskim književnikom Pierrom Emmanuelom, članom francuske Akademije i tadašnjim pred­sjednikom PEN-Cluba, koji je Bušiću dodijelio stipendiju PEN-Cluba.175 Boravak u Parizu Bušić je koristio i za učenje francuskoga jezika u Institutu catholique de Paris.176 Kada mu je ta stipendija istekla, francuski filozof, pisac i član francuske Akademije Gabrielle Marcel dodijelio mu je svoju osobnu stipendiju. Zapravo, posredovanjem poznatoga hrvatskoga kulturnog djelatnika u svijetu Branka Franolića, Bušiću je tu sti­pen­diju prepustio prof. Radovan Grgec iz Zagreba.177 

O svom položaju u Parizu 8. svibnja 1970. Bušić je pisao pri­ja­te­ljici Ivanki Kuzmanović: “U današnjim prilikama mogao sam bi­­ra­ti dvije stvari: da se besposlen skitam ili da radim neki za­glu­pljujući posao u nekom zaglupljujućem proizvodnom poduzeću. U oba slu­ča­ja me je oče­ki­va­lo intelektualno propadanje. Neki prijatelji iz Pa­riza su mi javili, da dođem ovdje, da će mi urediti stipendiju. Do­šao sam, ali od sve­­ga toga nije bilo ništa. Dobio sam tek neku po­­moć od inter­na­­ci­o­nalnog društva za slobodu kulture, ali to sam već u Zagrebu ure­dio.

Kako su mi nakane za upis na fakultet propale jer radi nedo­volj­nog poznavanja jezika, ove godine ne bih ništa mogao studirati. Ako ne mognem ostati do iduće godine, upisao bih postdiplomski studij iz sociologije ili nešto slično, što bi mi dobro poslužilo kod razmatranja i obrade hrvatskih problema.”178 Četrdesetak dana ka­s­ni­je istoj prijateljici piše: “Ovdje se nisam snašao, a niti mi je to moguće. Htio bih se u Domovinu vratiti, ali me ni tamo ništa dobro ne očekuje. Svi naši veliki rodoljubi nisu ni prstom maknuli da mi osiguraju nekakav odgovarajući posao. Što mogu? Nikada nisam od drugih mnogo očekivao, ali ova ravnodušnost i neharnost prelazi svaku granicu.”179

U Parizu je Bušić upisao postdiplomski studij iz političke eko­no­mije, ali ga nije završio jer je za taj studij bilo potrebno naj­manje dvi­je godine.

U travnju 1970. s prijateljem Vicom Vukojevićem je posjetio Špa­­njol­sku, a u lipnju 1970. je iz Pariza s prijateljima Vicom Vu­ko­je­­vi­ćem, Nevenom Baričevićem i s njegovom suprugom Ivankom, Ba­ričevićevim osobnim automobilom, putovao u Rim na kanoni­za­ciju sv. Nikole Tavelića 21. lipnja 1970. U Rimu je ostao oko tjedan dana. Dojmove s toga puta 2. srpnja 1970. opisao je prijatelju Dragutinu Šćukancu u Zagrebu: “Bio sam u Rimu za vrijeme ka­no­nizacije Nikole Tavelića. Jedan me je prijatelj poveo svojim kolima, tako da sam napokon vidio i jedan dio Italije. Bila mi je to mučna vožnja, sve je tako uređeno, nigdje pedlja ne­obra­đe­nog zemljišta, a naša Slavonija zapuštena i napuštena. Kod nas se neprestano ističe da mi više nismo poljoprivredna zemlja, doista nismo, ali u ne­ga­tiv­­nom smislu te riječi.

Zaista trebalo je doći u Rim i vidjeti koliko je naš narod ipak zreo unatoč svoj svojoj bijedi i negativnom povijesnom iskustvu. Prvi dan kad je neki svećenik u crkvi svetog Ivana Lateranskog po­­zdravljao skupine iz domovine i iz pojedinih evropskih i iz­van­evropskih zemalja razlijegao se spontani i nebojazni pljesak, a najjači aplauz je bio kad je najavljeno prisustvo izaslanika Islamske vjerske zajednice iz Zagreba. Do mene jedan priprosti Bosanac seljak reče: ‘Čuli bolan, veći pljesak dobi hodža, nego svetac.’ I čovjek se za­do­volj­no nasmija. Bilo je i Albanaca, Makedonaca, Slovenaca, a došli su i kosovski Hrvati (tako je pisalo na plakatu kojega su nosili kroz či­tavi Rim).

U obilasku historijskih, tj. povijesnih, spomenika našao sam se u jednoj crkvi i tu zatekao jednu skupinu hodočasnika iz Bosne, a domalo je došla i jedna sasvim druga skupina iz Hrvatskog zagorja. Kad su se vidjeli i jedni i drugi spontano su pošli u susret jedni dru­gima pjevajući ‘Lijepu našu’. Stranci, Englezi, Amerikanci... koji su se tu zatekli nisu mogli doći sebi od čuđenja, počeli su sni­ma­ti, htjeli su znati kakav je to narod, što se zbiva s tim narodom, ka­kva je to jedinstvenost.

Iako je svatko najmanje mislio na sveca nije bilo nikakvih emigranstkih provokacija, ako se po starom običaju ne smatra pro–­vokacijom što su se rođaci i prijatelji bez straha susretali i razgovarali.

Narod je ipak počesto zreliji nego njegova intelektualna elita, a političku i da ne spominjem.”180

U tom je pismu Bušić nešto više rekao i o svom životu u Parizu:

“Ja sam dosta dobro, imam prilično sređenu materijalnu situaciju, ali i pomanjkanje svake per­spektive, a to je možda najpogubnije od svega. Sve je ovo životarenje. Nije teško patiti i sustavno u tišini raditi kad znadeš da će to kroz izvjesno vrijeme biti na jedan način nagrađeno, a ja sada imam osjećaj da me nitko ne treba i da sam vi­še manje ostavljen sam sebi. Sada me manje hvataju depresije ne­go u Zagrebu, ali me i ovdje počesto obuzme mučnina i ne­sna­la­že­nje. S francuskim mi ide prilično teško jer je meni nezgodno ko­mu­nicirati s ljudima, a osim toga čitam mnogo na hrvatskom je­zi­ku, tako da tu ne napredujem mnogo, iako moji profesori francuski počesto misle suprotno. Prije dva dana profesorica me je čak pozvala na večeru, tako da ostali đaci ne znadu što više da misle o meni. Svi znadu da sam Croate, ali nitko ne zna gdje se na­lazi taj čudnovati narod, tako me je jedna Amerikanka pitala jesam li možda ja s Islanda.”181

U vrijeme boravka u Parizu Bušić je prisustvovao Osnivačkoj skup­štini Društva članova “Matice hrvatske”. G. 1972. taj čin mu se pripisao kao kazneno djelo. Po njegovoj izjavi pred istražnim sucem u Zagrebu 1. veljače 1972. nije tada bio član Matice hrvatske, nije sudjelovao u radu skupštine, a jedno vrijeme zalazio je u pro­sto­rije Društva.182  Za vrijeme boravka u Parizu Bušić se je obično hranio u studentskoj menzi u Buirlieru.183 

Sredinom kolovoza 1970. Bušić je boravio u Salzburgu oko tjedan dana u gostima Ante Topića Mimare i u njegovu obližnjem dvorcu Neuhausu. O tome 19. kolovoza 1970. piše prijatelju Šćukancu u Zagreb : “Ja sam se prije dva dana vratio iz Salzburga gdje sam proveo tjedan dana i to jako ugodno. Tamo sam došao s predrasuda­ma da ću naći nervoznog, nepovjerljivog starog čovjeka, ali ništa od svega toga. Provodio sam ugodne dane u otvorenom i srdačnom razgovo­ru s čovjekom u kojem ima više vjere, vitalnosti i optimizma, nego u mnogim ljudima mojih godina. O čitavom društvu u Za­gre­bu on je i te kako obaviješten i zato je zatvoren i šuti kad oni dođu. Sad tek vidim ko­liko se tu moglo učiniti i koliko se još uvijek dade učiniti. On ne krije da je u Austriji stranac, da nije mnogo vezan uz obitelj i da bi se najradije odmah sutra vratio u domovinu s čitavom svojom imovinom. Njegova žena i sin poradi toga su uvi­jek u strahu. O svojim dojmovima i razgovo­rima mogao bih Vam mnogo pripovijedati, ali sada nemam prilike za to. Mislio sam početkom idućeg mjeseca doći u Zagreb , ali od toga sada neće biti ništa, to bi bio tek gubitak vremena. Idući mjesec idem po svoj prilici u Švedsku, gdje ima nekakva izgleda da dobijem nekakav posao. Ostat ću tamo mjesec dana, pa ću vidjeti, ako od svega toga ništa ne bude vratit ću se u Pariz ili ići u Ameriku. Od zanosa i ogor­­čenja ne može se živjeti.

Govorio sam mu (Mimari – m.o.) o Franji (Tuđmanu – m.o.) i on je iz­razio želju da ga posjeti u Salzburgu, ako je on doma javite mu to, bilo bi dobro da odmah ode. Također sam uredio da ga posjeti kardinal Šeper. Treba čovjek da osjeti da nije napušten i da ga se znade cijeniti. Matica hrvatska jako je pametno napravila kad su ga izabrali za svoga počasnog člana, to bi isto trebala, bez od­ga­đa­nja, učiniti JAZU i sva moguća društva za povijest umjetnosti i sli­čno... Na povratku iz Salzburga zadržao sam se jedan dan kod rođaka u Frankfurtu na Majni. Pun je grad naših ljudi. Postoje hr­­vatske gostionice, prodavaonice, hrvatski radnici, hrvatski po­du­zetnici, hrvatske pijanice i prostitutke, na svakom uglu čovjek sreće hrvatski očaj. I svi podjednako dobro znaju za očaj koji ih ok­ružuje. Svi naši ‘rodoljubi’ trebali bi doći u hrvatske radničke barake u Njemačkoj, pa da vide kako se živi i kako se pati. ‘Hrvatski’ političari i hrvatski opozicioni rodoljubi sada kao da se natječu tko će više krokodilskih suza proliti nad hrvatskim narodom i za većinu njih toj zlokobi kriv je veliko­srpski imperijalizam, a ne oni sami. Činjenica je da se velikosrpski impe­rijalizam nije nikad nalazio u gorem geopolitičkom položaju, a da hrvat­ski narod nikad nije isto­do­bno tako propadao. I svi imaju bezbroj isprika za svoju neaktivnost i svoj jad. Činjenica je da sami stvaramo tabue i strukture koje nas ogra­ničavaju. Mogao bih to potvrditi na bezbroj primje­ra, ali čemu? Najradije bih sve zaboravio, ali znam da čovjek ne može sam od sebe pobjeći. Ipak, nikad se ne zna, treba pokušati. Još domalo iz­gleda da ću i ja protiv svoje volje i namjere postati iseljenik na ‘pri­vre­menom radu’ u inozemstvu. Moram Vam reći da tome nije kriva UDB-a, nikada me prijetnje ne bi otjerale vani. Ponajčešće sami sebe rastjerava­mo.”184 

Ubrzo je Bušić otputovao i u Švedsku gdje je boravio jedno kraće vrijeme. Vjerojatno je boravio u Stocksundu, Rinjen 29. To se može zaključiti po jednoj razglednici na engleskom jeziku iz rujna 1970. naslovljenoj na njega na toj adresi, a nalazi se među “do­kaz­nim ma­terijalom” koji je protiv njega u prosincu 1971. prikupilo Okru­ž­no javno tužilaštvo.185 Uoči Nove godine 1971., 29. prosinca 1970., Bušić je doputovao u London , u goste Jakši Kušanu, ured­ni­ku i izdavaču Nove Hrvatske. S njim i njegovima proveo je novo­go­dišnje blagdane. Dojmove o tom druženju opisao je svome pri­ja­telju Rudolfu Arapoviću iz Pariza 17. veljače 1971.: “Za Novo ljeto bio sam kod Kušana u Londonu. Još jedna iluzija manje… Mi smo različiti svjetovi, nismo se mogli složiti ni u jed­nom jedinom pitanju. On je bio ogorčen, a meni je bilo svejedno. Njegov Gvido Saganić nazvao me je ekstremistom.”186

U početku 1971. Bruno je Bušić u Parizu upoznao Josipa Senića, ak­ti­vista Hrvatskoga revolucionarnog bratstva (HRB). Udbin su­rad­nik “Ivo” iz Clevelanda od samog Senića saznao je za taj susret i javio Udbi u Splitu.187 U početku 1972. o Bušiću je, dok se je na­­lazio u Istražnom zatvoru Okružnog suda Zagreb , Udbu u Splitu koje je bio suradnik iz Pariza izvjestio suradnik Marko.188 

Na povratku iz Pariza u Zagreb u proljeće g. 1971. vlakom kroz Austriju, opet je boravio u Salzburgu i kraće se zadržao u g­o­­stima Ante Topića Mimare.

U Zagreb se je vratio na Veliki petak 9. travnja 1971.


Prvi bijeg u inozemstvo

Budući da je Bruni Bušiću i drugovima mu 13. rujna 1966. dovršen kazneni postu­pak i izrečena mu 25. ožujka 1966. osuda od deset mjeseci zatvora uvjetno na dvije godine pretvorena u kaznu od deset mjeseci zatvora,118 a i u Institutu neki nisu dobro gledali na nje­ga i na sastanku osnovne organizacije Sa­­veza komunista In­sti­tuta održanom tih dana njega nazivali “pogrd­nim imenima”,119  Bu­­šić se je odlučio na bijeg u inozemstvo.

Bijeg Brune Bušića i prijatelja mu studenta Rudolfa Arapovića, također osuđenog u istom procesu, s krivotvorenim pu­to­vnicama, organizirao je iz Beča Jure Knezović. Po Arapovića, koji je tada ilegalno stanovao u studentskom domu “Nina Ma­ra­ko­vić” u Šaren­grad­skoj ulici u Zagrebu, došao je 24. listopada 1966. vo­zi­lom je­dan gradišćanski Hrvat, a Bušić im se je, s jednom put­nom torbom, pri­­ključio kraj mosta u Podsusedu. Austrijsko-ju­go­sla­ven­sku granicu bez ikakvih problema prešli su isti dan u 20 sati na pri­jelazu Šentilj– – Spielfeld. Istu večer stigli su i u Beč. Budući da su za Dušni dan (Dan mrtvih) željeli posjetiti Bleiburško polje, nisu se odmah prijavili austrijskoj policiji.120

Dan nakon što je došao u Beč, 25. listopada 1966., Bušić se je pi­­smom javio prof. Marijanu Krmpotiću, tajniku Odjela soci­ja­li­sti­č­ke izgradnje u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske. U pismu Bušić objašnjava zašto je napustio Zagreb , uglavnom zbog “inkvi­zitorskih metoda” u sudskom procesu protiv njega i iz­rečene mu zatvor­ske kazne, iako je, kako navodi, nakon obaranja “stalji­ni­stičko-birokrat­ske grupe Ranković-Stefanović, bio... uvjeren da će se djela, koja mi se pripisuju biti sagledana sa prave točke, te da će inkriminacije koje mi se stavljaju logično biti odbačene.”121

Okružni sud Zagreb 28. listopada 1966. obavijestio je Institut “da je krivični postupak protiv vašeg radnika Bušić Brune pra­vo­mo­­ćno dovršen, te je isti zbog kriv. djela neprijateljske propagande iz čl. 118., st. 1. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mje­­seci, u koju kaznu mu je uračunat pritvor i istražni zatvor od 9. VIII. 1965. do 25. III. 1966. Presuda je pravomoćna sa danom 13. rujna 1966. g.”122

Nakon što se u Institutu saznalo za Bušićev odlazak u emigraciju, 31. listopada 1966. izdano je rješenje o njegovu prestanku radnog odnosa u Institutu s danom 27. listopada “zbog samovoljnog na­pu­štanja posla”.123 Bušić je odjavljen 2. studenog s prestankom rad­nog odnosa 25. listopada 1966.124

 Kadrovska služba Instituta prijepis Bušićeva pisma iz Beča taj­niku Odjela Krmpotiću uputila je Okružnom sudu Zagreb “da taj prepis priložite Vašem spisu koji se odnosi na navedenog Bruna Bušića”.125 Bušićeve osobne dokumente i rješenje o raskidu radnog odnosa 25. studenoga 1966. podigao je Nenad Ruven, njegov od­vjet­nik iz prethodnog kaznenoga postupka.126 Nakon primitka Bu­ši­ćeva pisma iz Beča u Institutu, direktor In­stituta dr. Franjo Tuđ­man s njim je upoznao Upravni odbor i Savjet Insti­tuta i obavijestio ih da će kao direktor Instituta upoznati s čitavim sluča­jem Miku Tripala, tadašnjega sekretara Izvršnog komiteta CK SKH. Is­to­vre­me­no je jedna skupina suradnika Instituta predložila da se uputi je­dna pred­sta­vka Iz­vršnom komitetu CK SKH i Vrhovnom sudu ko­ju su pot­pi­sala 62 surad­nika, “s molbom da se čitav slučaj pre­is­pi­ta iz razloga ko­ji su navedeni u predstavci”.

U obrazloženju predstavke suradnici su naveli “da se radi o čo­vje­ku koji je dovoljno dugo radio u našoj sredini, tako da su nam nje­gove moralne i intelektualne kvalitete u dobroj mjeri poznate, da se radi o per­spektivnom mladom znanstvenom radniku kakvima baš ne obilujemo i napokon da se radi o čovjeku s teškom govornom manom, koji se samo s velikim poteškoćama može uklopiti u nor­ma­lan rad i prema kojemu je zbog toga potreban barem minimum humanih obzira, osjećamo se kao pošteni ljudi i kao komunisti po­nu­kani da svratimo Vašu pažnju na ovaj slučaj... Dostavljamo ovu molbu da se razmotri ovaj slučaj jer se ne radi samo o sudbini mla­dog čo­vjeka, već to ima i negativne političke implikacije upravo u vri­jeme kada se ulažu veliki napori da se uklone uzroci ovih po­ja­va.”127


Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Odg: Bruno Ante Bušić
« Odgovori #2 : 08 Lipanj 2008, 13:26:39 poslijepodne »
Bušićev povratak u domovinu

Nakon posjeta Bleiburgu za Dan mrtvih, gdje su se sreli i s dr. Branimirom Jelićem i fra Vilimom Ceceljom, i nakon nekoliko dana boravka u Beču, Bruno Bušić i Rudolf Arapović prijavili su se ta­mo­šnjoj policiji, prenoćili su u zatvoru, a potom su smješteni u lo­­gor Traiskirchen. U logoru je Bušić ostao oko mjesec dana. Tada je kroz logor Traiskirchen prolazilo mnogo Hrvata, pa i čitavih obitelji koje je “Caritas” upućivao u Australiju i rjeđe u Sjevernu Ameriku. Bušić je tada u logoru napravio jedan anketni list, na tri stranice i s 28 pita­nja, pod naslovom “Anketa za hrvatske izbjeglice”. To anketiranje 26. studenog 1966. u Traiskirchenu pretvorilo se je u pravi politički događaj. Uredovala je i austrijska policija. Tada su Bušić i Arapović za tamošnje izbjegle Hrvate održali i nekoliko pre­­­davanja.128

Ubrzo je, u prosincu 1966., u Beču, u posjetu Klubu gradišćan­skih Hrvata boravila jedna skupina hrvatskih kulturno-prosvjetnih i javnih djelatnika – Ljudevit Jonke, Ivo Frangeš, Marin Franičević, Zvonimir Komarica i Ićan Ramljak. Tada je direktor Instituta Tuđ­man dao uputu djelatnicima Instituta Zvonimiru Komarici i Ićanu Ramljaku, da u Beču potraže Bušića, nagovore ga na povratak i po­trebne mu povratne doku­mente srede u tamošnjoj jugo­sla­ven­skoj ambasadi. Bušić je prihvatio taj poziv i nakon što mu je Ko­ma­­rica sredio povratne dokumente, zajedno s Komaricom i Ram­lja­kom, vratio se tih dana vlakom u Zagreb.129 

 Svakako, potaknut svim tim okolnostima Bušić je putem Ok­ruž­nog suda 29. prosinca 1966. podnio zahtjev Vrhovnom sudu Hr­vatske za izvanredno ublažavanje kazne. Vrhovni sud je njegov  zahtjev razmatrao 13. siječnja 1967. i uzevši u obzir da se je Bušić slo­bodno vratio iz emigracije, da se dokazao u radu i da se je za nje­ga zauzeo skoro čitavi Institut, uvažio ga odgodivši izvršenje ka­zne od deset mjeseci na rok od jedne godine.130 Ako se ima na umu brzina kojom je to rješavano, onda je nemoguće ne povjerovati da su tome svemu prethodili politički dogovori, vjerojatno direktora Tuđmana i drugih s članovima Vrhovnog suda Hrvatske i Izvršnog komiteta CK SKH.

 Da Bušić, očito, nije mirovao potvrđuje i njegovo pismo o na­si­lji­ma i zločinima Udbe nad uhićenicima i o općem odnosu u Ju­go­sla­viji prema Hrvatima koje je, po njegovu svjedočenju, u si­je­č­nju 1967. uputio tadašnjim komunističkim prvacima u Hr­vat­skoj Vla­di­miru Bakariću i Miki Tripalu, napisano na osnovi ta­da­š­njih sa­zna­nja u većini poluinformacija.131

Nakon što je Bušićeva molba za ponovni primitak na posao po­zi­tivno riješena, on je s radom u Institutu nastavio 1. ožujka 1967. na radnom mjestu pomoćnog istraživača u Odjelu za so­ci­ja­li­stičku izgradnju.132

Bušićev prestanak rada u Institutu

Institut u kome je Bušić radio u tijeku g. 1966. i g. 1967. po­slovao je s velikim gubitkom te je Savjet Instituta na sjednici 7. - 8. studenoga 1967. odlučio smanjiti opseg svoga poslovanja i ukinuti sva istraživanja koja se ne financiraju, odnosno koja nemaju svoga naručitelja, a 17. travnja 1967. Savjet je odlučio da se u Institutu ne­­­će početi s predviđenim istraživanjem s područja socijalističke iz­­gradnje.

Ne zna se zbog čega su Bušić i još neki drugi suradnici odbili nasta­viti rad na zadatku izrade referata za II. dio Simpozija “ Zagreb u radni­čkom pokretu, revoluciji i socijalističkoj izgradnji”, koji su tre­bali završiti do kraja g. 1967., te je zbog toga protiv njega u svi­­­bnju 1968. bio pokrenut stegovni postupak,133 a ubrzo je, 24. svibnja 1968., doneseno rješenje o raskidu radnog odnosa s Bušićem zbog smanjenja opsega poslovanja In­stituta.134  Potrebno je reći da je tada Insitut otpustio oko 20 djelatnika iz područja koja nisu fi­nan­cirana. Na to rješenje Bušić je uputio prigovor 8. lipnja 1968.135 

Tu Bušićevu žalbu Savjet Instituta je razmatrao 2. srpnja 1968. i djelomično je usvojio pružajući mogućnost djelatniku Bruni Bušiću, ukoliko bi došlo do proširenja rada Instituta, da ima prednost pred natjeca­teljima ako zahtjev podnese u roku od 15 dana od dana pri­­­mitka pismene obavijesti Instituta o proširivanju opsega rada.136 Kad je Bušiću 27. srpnja 1968. prekinut radni odnos, on je u za­kon­skom roku podnio tužbu nadležnom sudskom organu i nakon nekoliko rasprava došlo je do na­godbe – Bruno Bušić i Institut za historiju radničkog pokreta nagodili su se da se Bušiću produži rad­ni odnos do 12. veljače 1969.137

Suradnik i urednik “Hrvatskog književnog lista”

Nakon što je poznati hrvatski književnik Zlatko Tomičić u tra­vnju g. 1968. pokrenuo “Hrvatski književni list” (HKL), Bušić, ta­da još uvijek u radnom odnosu u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, u njemu surađuje od 9. broja, prosinac 1968. g., kao stalni mjesečni honorarni surad­nik i urednik u tom glasilu. U svakom broju HKL, do broja 18, listopad 1969. g., Bušić je ob­­javljivao prikaze raznih knjiga i časopisa: Mijalko Todorović, Preobražaj Saveza komunista Jugoslavije, Beograd, 1968.138 Branko Horvat, Ekonomska nauka i narodna privreda, Zagreb, 1968.139 Ivan Kujundžić, Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata, Za­greb, 1968.140; Pregled 8, Sarajevo, 1968.141; Evlija Čelebija, Pu­to­pisi nelicemjernog Evlije, Sarajevo, 1967.142; Narodne pjesme o Mijatu Tomiću (priredio Anđelko Mijatović), Zagreb, 1969.143; Po­li­tička misao, br. 3, Zagreb, 1968.144 Gledišta, br. 8 – 9, Beograd, 1968.145 André Leroi-Gourhan: Religije prethistorije, Zagreb, 1968.146; Politička misao 4, Zagreb, 1968147.; Panorama mlade književnosti, Republika, Zagreb, 1969.148 Franjo Tuđman, Velike ideje i mali narodi, Zagreb, 1969.149 te tekstove o posebnim po­li­ti­čkim i drugim problemima u ono vrijeme vrlo teškim i “vrućim” temama: Narodnosni sastav iseljenika,150 Kultura i umjetnost na udaru birokracije,151  Raspodjela viška rada,152  Odbijeni amand­ma­ni,153 Radnička klasa i nacija,154  Rijeka. Razgovori i sentence o Ri­je­ci,155 Žrtve rata,156 Nelikvidnost privrede ili nelikvidnost eta­ti­zma,157 Društveno-gospodarski razvitak grada Zagreba (I.),158  Sud­bi­na Mimarine donacije159 i dr. – dakle o problemima koji su tada pritiskali hrvatski narod, ali i druge jugoslavenske narode. Bušićeva sposobnost uočavanja i jasnim mislima i vremenu i struci pri­mje­re­nim izrazima iskazivanja bîti problema o kojima je pisao, i što nije se moglo pročitati u javnim medijima ili negdje drugdje, tada je po­sebno mamilo čitatelje.

Bušićevi tekstovi “Žrtve rata”,160 objavljenom u 15. broju HKL, u srpnju 1969., u kome je žrtve rata g. 1941. – 1945. na strani par­ti­­zanskog pokreta prikazao na osnovi popisa obavljenog u listopadu i studenom 1964. po odluci Saveznog izvršnog vijeća SFRJ i time pridonio objektivnijem prikazivanju broja žrtava 185.327 osoba u SR Hrvatskoj, za razliku od proizvoljnih i svakodnevno nerealno pro­micanih u jugoslavenskom političkom životu, i “Sudbina Mi­ma­rine donacije”,161 objavljen u posljednjem, 18. broju HKL, li­sto­pad 1968., o sudbini vrlo vrijednih umjetnina koje je ug­ledni hrvatski iseljenik, slikar i restaurator Ante Topić Mimara još u po­čet­ku g. 1948. uputio iz Berlina i Praga te g. 1950. iz Pra­ga kao dar Stross­mayerovoj galeriji starih majstora JAZU, a od kojih su neke završile i u Beogradu čak i u zloglasnog Aleksandra Ran­kovića, ne samo da su potaknuli vrlo živo zanimanje u hrvatskom narodu ne­­go su njihovu autoru Bruni Bušiću,162 prouzročili nove nevolje, anonimne pisane i usmene prijetnje o njegovoj likvidaciji na naj­ok­ru­­tniji način.163 Zbog upućenih mu prijetnji nepoznatih oso­ba Bušić se je obraćao za pravnu pomoć odvjetniku Vladimiru Ma­ri­ću.164 I Bušićev zahtjev tih dana upućen Sekretarijatu javne si­­gur­no­sti za zaštitom ostao je bez odgovora. Te stalne prijetnje bi­le su po­vod da je 22. studenoga 1969. uputio dopis Sekretarijatu javne si­­gurnosti Zagreb u kome je zatražio dozvolu za nošenje va­tre­noga oružja da bi se obranio od stalnih prijetnjih “fanatičnih pri­staša A. Ra­nkovića”.165  Naravno i taj zahtjev ostao je bez od­go­vo­ra. Njegov rad u uredništvu HKL prestao je ubrzo, potkraj g. 1969. prisilnim obu­stavljanjem izlaženja toga vrlo značajnoga gla­sila u širenju hrvatske nacionalne svijesti u drugoj polovini se­dam­de­setih godina XX. stoljeća.

Istovremeno Bušić je objavljivao prikaze i u časopisu “Re­pu­bli­ci”: Većeslav Holjevac, Hrvati izvan domovine, Zagreb , 1967.166 ; Cha­rles R. Walker, Moderna tehnologija i civilizacija, Zagreb , 1968.167 ; Revolucionarni radnički pokret u Zagrebu između dva svjetska rata, Zagreb , 1968.168  i u tjedniku “Telegram”: Jean Fou­ra­stié, Civi­li­zacija sutrašnjice, Zagreb , 1968.169

Iako je Bruno Bušić u drugoj polovini šezdesetih godina živio u vrlo teškim i nesigurnim prilikama, između zatvora i podstanarske sobe, između emigracije i domovine, te često bez posla i bez plaće, od danas do sutra, on je ipak, uz obvezni rad u Institutu i sva­ko­dne­vnu borbu za opstanak, nalazio snage i za književni rad. Godine 1967. u “Republici” je objavio pripovijetku “Džip, čovjek i ja”,170 god. 1968. u “Telegramu” pripovijetku “Susret”171  i u “Vidiku” pri­­­­povijetku “Samotinja”,172 te g. 1969. u “Svačiću” pripovijetku “Povratni hod”173 i u “Hrvatskom književnom listu” pripovijetku “Čovjek, brat i ja”.174

U zatvoru u Makarskoj

Međutim, ubrzo je Državna bezbjednost Sekretarijata za unu­tra­šnje poslove – kotara Makarska, da bi se preduhitrilo skorašnje moguće neuspjehe, po načelniku Gašparu Bergamu, 25. travnja 1959. podnijela kaznenu prijavu protiv Mate Babića, Andrije Bio­či­ća, Brune Bušića, Ivana Gabelice, Krune Galića, Florijana Galića, Mire Grizelja i Dinka Jonjića zbog pripadništva tajnoj organizaciji “Tiho” u vezi s čl. 117 stav 2 KZ-a,84  a tri dana kasnije, 28. travnja 1959., Ok­ru­žno javno tužilaštvo Split naložilo je Sekretarijatu za unutrašnje poslove u Makarskoj da “zbog krivičnog djela iz čl. 117, odnosno čl. 101. i 118. KZ-a” povede istragu protiv navedenih gi­mnazijalaca iz Imotskog.85  U smislu tih odredaba Bruni Bušiću je SUP NO ko­tara Makarske uputio pisani poziv, s potpisom Željka Popovića, da se 1. svibnja 1959. radi saslušanja po čl. 117., stav 1. KZ-a javi u Stanicu Narodne milicije Imotski,86  a zatim je 7. svibnja 1959., da ne bi “ostankom na slobodi otežao provođenje izviđaja utje­cajem na svjedoke i saučesni­ke” donesena odluka o uhićenju Brune Bušića. Ivan Gabelica je bio uhićen 25. travnja, a Mate Ba­bić 6. svibnja. Isti je dan u 10,30 sati Bruno Bušić priveden u zatvor u Makarskoj, u pritvor do tri dana,87  a 8. svibnja 1959. pri­­­tvor je Bru­ni Bušiću, kao i drugima, produ­žen za 18 dana, do dana 28. svibnja 1959. I na prvu i na drugu odlu­ku (11. svibnja 1959.).88  Bu­šić se je pismeno žalio. Drugu njegovu žalbu odbio je Okružni sud u Splitu 13. svibnja 1959. kao neosnovanu.89  Ugla­v­nom, osu­m­nji­čene se teretilo da su 10. travnja 1957. u Imotskom pro­slavili dan proglašenja NDH i da su pripadali Tajnoj organizaciji hrvatske inteligen­cije – (“Tiho”).

Na saslušanju u Sekretarijatu za UP-e NOK Makarska 11. svi­b­nja 1959. Bušić je negirao sve optužbe: “I ovog puta kategorički tvr­dim, da odustajanje od škole 10. travnja 1957. nije bilo vezano ni s kakvim sa­stankom, niti je bilo riječi o proslavi 16-godišnjice os­nutka NDH. Tako­đer tvrdim, da prije ovog datuma nije bilo uop­će riječi o potrebi izostanka iz škole i odlaska u Gaj.

Također mogu reći i to, da o organizaciji ‘Tiho’ ili bilo kojoj dru­­­­goj organizaciji nisam ništa ranije znao a niti sam bilo s kim go­vorio o takvim organizacijama, kao ni o potrebi formiranja tih or­ganizacija.”90  I kad je nakon toga suočen s dvojicom svojih kolega, inače tadašnjih suradnika Udbe, 11. i 12. svibnja,91  Bušić je sve ne­girao. Međutim, u saslušavanjima 25. i 28. svibnja 1959. on je ipak dijelom priznao ono zašto ga se okrivljivalo, naravno dajući sve­mu svoje tumačenje.92 

Iz raspoloživih dokumenata vidi se da je Bruno Bušić iz zatvora u Ma­kar­­skoj pušten 28. svibnja 1959. u 10,30 sati.93

U nepotpisanom “Prijedlogu za poduzimanje mjera protiv pripadnika bivše ilegalne organizacije ‘Tiho’ u Imotskom”, sasta­vlje­nom u Zagrebu 1959., predloženo je da se Bruno Bušić “kazni po sucu za prekršaje na kaznu zatvora od jednog mjeseca i da se protiv istog povede disciplinski postupak po nastavničkom zboru gimnazije u Imotskom, uz donošenje odluke o zabrani pohađanja svih škola u FNRJ za vrijeme tri godine.”94  U pri­stu­pač­nim do­ku­men­tima ne vidi se je li što poduzeto u smislu toga pri­jedloga. To je bio i zadnji podatak o Bruni Bušiću u dosijeu “Ma­te­rijali ilegalne organizacije ‘Tiho’”.


Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Odg: Bruno Ante Bušić
« Odgovori #3 : 08 Lipanj 2008, 13:28:34 poslijepodne »
Nastavak školovanja i studij

Budući da je Vrhovni sud Hrvatske poništio sve odluke o isključenju učenika iz gimnazije u Imotskom i o zabrani ško­lo­vanja, Bruno je Bušić u jesen 1959. godine upisao četvrti razred gim­na­zi­je u Splitu, na I. gimna­ziji – VIII.C razred. Tu je 16. svibnja 1960. za­vršio četvrti razred gimnazije s vrlo dobrim uspjehom i pri­mje­renim vladanjem. U rubrici – primjedbi o učeniku navodi se: “Iako je defektan u govoru, učenik je sa marljivošću i znatnim spo­so­b­no­sti­ma svladavao gradivo (osobito ima smisla za društve­ne pred­me­te).” Ispit zrelosti polagao je od 7. do 24. lipnja 1960. i položio ga vrlo dobrim uspjehom. Ocjenu pet imao je iz hrvatskog jezika, po­vi­­jesti i logike, ocjenu četiri imao je iz devet predmeta, a ocjenu tri iz četiri pred­meta.95 

 Sjećanje splitske gimnazijalke i Bušićeve kolegice Ivanke Ma­du­nić o tim Bruninim danima svjedoči: “Ušao je u VIII.C razred pr­ve splitske gimnazije jednog toplog jesenskog dana 1959. Postao je sastavni dio našeg razreda, premda je taj razred bio zajedno već tri godine. Ustvari, postao je i dio našeg kruga u tom razredu, koji se sastojao od četiri djevojke i šest mladića. Bila je to divna klapa mla­dih prijatelja… Bruno mi je dao pročitati neke od svojih prvih sastava iz hrvatskoga jezika, a to ga je u mojim očima podiglo do neba, koliko zbog povjerenja toliko iz spoznaje da sam pročitala sastave mladog književnika, u čiju sjajnu karijeru nisam sum­nja­la.”96  U Splitu, uz svoje redovite obveze, Bušić, koliko mu to prilike dopuštaju, između ostalog, posjećuje književne tribine, izložbe i dru­ge kulturne manifestacije.

Bušić je g. 1960. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao studij filozofije i francuskog jezika,97  ali se je, po vlastitom svje­do­čan­stvu i protiv vlastite volje, na nagovor oca Joze, nakon mjesec dana, ispisao i 15. listopada 1960. upisao se je pod brojem 16.608 na Ekonomski fakultet u Zagrebu. Na drugoj godini studija opre­di­jelio se je za makro-smjer, a na če­tvrtoj godini u okviru makro-smjera opredijelio se je za industrijski smjer. Diplo­mirao je u re­do­v­nom roku u jesen 1964. godine dip­lom­skim radom “Moral i so­ci­ja­lizam”.98

U jesen 1960. godine Bušić se spominje u jednom Udbinu ne­pot­pisanom elaboratu, od 22. listopada, u kome se govori o “ne­pri­jateljskom” djelovanju u makarskom kotaru. U posebnoj na­po­me­ni navodi se da su, da bi se provjerilo slobodno mišljenje gi­mna­zi­jalaca, u Imot­skom i drugdje, gimnazijalcima davani u zadatak slobodni sastavi, te da se je u tim prigodama saznavalo za njihovo po­litičko mišljenje. “Tako je Bušić Bruno, bivši pripadnik org. HRM99  na gimnaziji u Imotskom, pisao o tome, kako u zemlji ne­ma slobode, kako se za­postavljaju naprednije ideje, kako se jače intelektualnim đacima ne omogućava razvoj itd. Uglavnom u tom slobodnom sastavu je iznio svoj proustaški stav u odnosu na dru­štve­­no uređenje u zem­lji.”100 – navodi se u toj napomeni.

Da je Udba pratila i dalje Brunu Bušića potvrđuje podatak što ga je 19. siječnja 1961. u Imotskom zabilježio jedan djelatnik Udbe “da se Bruno (Bušić Bruno, okorjeli pripadnik org. ‘TIHO’) sada na­lazi u Zagrebu. Navodno je dobar prijatelj sa Šućur Nedjeljkom (brat Šućur Ante, prvoborca) i Alerić Danijelom, docentom pravnog fakulteta (sic! – m. o.), kao i Bušić Markom, pravnikom-asistentom pravnog fakulteta. Po njihovoj sugestiji Bruno je napustio filozofski fakultet i upisao ekonomski.

Pomoću spomenutog Šućura ... i drugi(h), Bruno se je dobro snašao i u idućoj godini dobit će stipendiju.

Sa ovim bi trebalo upoznati Zagreb jer su oni zainteresirani za Bušića. Naime, rekli su nam da ako dođe u Zagreb da im javimo.”101

Bruno Bušić u Zagrebu, uz redovito slušanje predavanja i po­la­ga­nja ispita, prati književno-kulturna zbivanja. Redovito posjećuje književne tribine, ali i brojne druge kulturne manifestacije. Uz djela poznatih hrvatskih književnika i povjesničara, od posebne literatu­re u Zagrebu Bruno se susreo s knjigama: “Politička povijest Hr­vat­ske” Josipa Horvata, “Na izvorima neistina” Vatroslava Mur­va­ra, “Balkanski sukobi” Sekule Drljevića, “Južnoslavensko pitanje” L. v. Südlanda, “Hrvatska na mučilištu” Rudolfa Horvata, koje se moglo kupiti u antikvarijatima ili pak posuditi u knjižnicama, te ponekog sveska emigrantske “Hrvatske revije” ili neko drugo izdanje. S prijateljima često planinari po Medvednici, ali i drugdje ide na izlete. Redovito je nedjeljom i blagdanom sudjelovao u mis­nom slavlju u isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj ulici u 11 sati i ve­černjim predavanjima koja su jednom tjedno isusovci u Pal­mo­ti­će­voj ulici održavali za studente. Stanuje privatno. Prve dvije stu­dij­ske godine stanovao je u Ulici braće Kavurića (danas Andrije He­branga) br. 13, a od 19. listopada 1963. u Vinkovićevoj ulici 8a II. kat, u obitelji Sirotić. Iako je na trećoj godini dobio smještaj u Studentskom domu “Cvjetnom naselju”, Odranska 20, prepustio ga je drugome, koji ga je koristio pod njegovim imenom. Hranio se je redovito u zagrebačkom Studentskom centru, Savska 25.

Zapošljavanje u Zagrebu

Nakon svršetka studija Bušić se je zaposlio 5. siječnja 1965. u po­­du­zeću za geološko-rudarska i građevinska istraživanja, kon­so­li­da­ci­ju tla i pro­jektiranja “Geoistraživanje – Elektrosond”, Zagreb , Kup­ska 2, od koga je zadnje godine studija dobivao stipendiju. U tom po­duzeću radio je kao referent na analitičko-planskim po­slo­vi­ma. Ubrzo je, slučajno,102 saznao za mogućnost zaposlenja u In­sti­tutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske koji je osnovao i vodio dr. Franjo Tuđman, te je 22. veljače 1965. uputio Institutu molbu za zaposlenje.103  Bruninu molbu za zaposlenje u Institutu, budući da “je bio marljiv student” i da je “prosjek njegovih ocjena ... vr­lo­ do­bar”, te da su zapazili njegovu “sklonost i interes za dru­štve­no-eko­nomsku problematiku, također i talent, koji se osobito oči­tovao prilikom izrade diplomske radnje iz sociologije, kao i u ra­du studentskih socioloških grupa” podržalo je i preporučilo pet sve­­uči­lišnih profesora s Ekonomskog fakulteta: Vladimir Blašković, Dra­­gica Rogić, Josip Pavlović, Stjepan Pulišelić i Igor Žilić.104  Čak je, nakon provjeravanja, i SUP Zagreb 9. lipnja 1965. potvrdio da nema primjedbi na Bušićevo zaposlenje u Institutu.105 

Nakon što je njegova molba riješena pozitivno i nakon što je sporazumno raskinuo radni odnos u poduzeću “Geoistraživanje” s 15. lipnjem 1965., u Institutu za historiju radničkog pokreta Hr­vat­ske Bušić je počeo raditi kao asistent na istraživanju gospodarske po­vi­je­sti 16. lipnja 1965.106  Rješenje o tom njegovu zaposlenju 23. lipnja 1965. potpisao je direktor Instituta dr. Franjo Tuđman, čovjek s ko­jim je od tada Bušić bio sudbinski povezan sve do svoje smrti.107  Za kratko vrijeme rada u Institutu Bušić je napisao priloge: “Turi­sti­čka privreda i njeni ekonomski i politički nedostatci”, “Ratne šte­­te” i “Privredna reforma i njeni odjeci u savremenim zbivanjima” koji je trebao objaviti časopis “Razlog”. Budući da je Bušić uskoro bio uhićen, taj je rukopis povučen, iako je već bio u slogu.108 

Prvi sudski proces

Ni dva mjeseca nakon što se je zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, 9. kolovoza 1965., Bušić je uhićen i pritvoren u Istražnom zatvoru Okružnog suda u Zagrebu u Pe­trinj­­skoj ulici br. 18. Tomu uhićenju prethodilo je bacanje po Za­gre­bu protujugoslavenskih i protukomunističkih letaka i uhićenje nekoliko njegovih prijatelja i dobrih znanaca.

Po Bušića su trojica udbaša predvođena Stevom Vukadinovićem došla u ured u Institutu (Opatička 10) i u nazočnosti dvojice svje­do­ka djelatnika Instituta od 9,45 do 10,30 sati, pregledali Bušićev radni stol i uzeli su sljedeće:

“Bušić, B.: Zbiljnost i stvaralačke ozbiljnosti nove privredne reforme;

Bušić, B.: Stanovništvo i privredni razvitak Hrvatske;

Bušić, B.: Div, čovjek i ja;

Bušić, fra Klement: Pjesme o Roši Harambaši;

4 notesa i jedna teka;

Pismo od Ivana iz Splita od 6. VII. 65.;

15 stranica rukopisa i 6 listića sa zabilješkama.”109

Nakon što su obavili pretragu u uredu, odvezli su se u njegovu podstanarsku sobu u Vinkovićevoj ulici 8a, gdje su također obavili pretragu. Potom su ga u “suludoj” vožnji zagrebačkim ulicama, dok je vozač pjevao “Lijepu našu” i pjesmu “Još Hrvatska nij’ pro­pa­la” osta­la dvojica u autu tukla. Tada su ga odvezli u Istražni zat­vor OS u Petrinjskoj ulici br. 18. Bušiću je 10. kolovoza zbog čl. 117. stav 1. i čl. 118. stav 1. KZ određen pritvor, a oduzeti tekstovi pre­dani su “na čuvanje” SUP-u grada Zagreba. Isti dan Bušić je iz­javio up­ra­vi­telju zatvora žalbu na to rješenje, a uputio je i pismenu žalbu Vijeću Okružnog suda Zagreb na rješenje pritvora tražeći da ga se pusti iz zatvora.110  Dvadeset dana kasnije, 30. kolovoza 1965., pro­tiv Bušića je otvorena istraga i određen mu je istražni zatvor.111  O to­me je istra­žni sudac mr. Zlatko Marković obavijestio Institut 31. kolovoza. Nakon toga u Institutu je svestrano ispitan “Slučaj Bušić Brune” i o tome sastavljen izvještaj 10. rujna. Budući da je osnivač Instituta bio CK SKH, taj je izvještaj upućen Historijskoj komisiji CK SKH – Zagreb i istra­žnom sucu Okružnog suda Zagreb . U izvještaju, potpisanom od šefa kadrovskog odsjeka Anke Uzelac, konstatira se da je “postupak oko (Bušićeva) prijema nor­ma­­lno spro­ve­den, da ni kadrovska služba ni Uprava nisu učinile nikakav pro­pust”.112

Bušićevu uhićenju u kolovozu g. 1965., uz stalnu Udbu za pe­ta­­ma, prethodili su neki vrlo zamršeni i zapleteni događaji u Zagrebu u koji su bili uključeni i neki Bušićevi prijatelji i znanci studenti, te i sam Bušić, a što je po njih i Bušića, bilo vrlo sudbonosno. Naime, u drugoj polovini svibnja 1964. u Zagrebu je uhićen Bušićev prijatelj i student Filozofskog fakulteta Anđelko Mijatović, pisac ovih redaka i urednik ovoga izdanja. Povod njegovu uhićenju bili su letci koje mu je na izmišljeno ime u proljeće g. 1964. slao iz Njemačke Ivan Majić iz Vitine (Hercegovina), njegov mlađi nižegimnazijski kolega u Klobuku, s kojim je prijateljevao u Zagrebu od jeseni g. 1961. do proljeća g. 1963., kad je Majić “pobjegao” u SR Njemačku. Ma­­jić je zapravo od g. 1959. na području Hercegovine i u Zagrebu djelovao kao Udbin suradnik pod imenom “Javor”, na što nitko od njegovih kolega, znanaca i prijatelja nije mogao ni pomisliti. Do­bi­vene letke Mijatović je po uputi poslao na određena imena u Her­ce­govinu. Za te je letke znao Bušić i još neki kolege. Mjesec dana otprilike nakon prvih poslanih letaka Bušić je s Mijatovićem i s još dvojicom kolega (Rudo Arapović i Mate Nevistić) sudjelovao u podizanju jednog pisma s letcima na Filozofskom fakultetu, a što je Udba pratila i čak fotografski snimala. Mijatoviću, kad je ubrzo uhićen, budući da su i u njega nađeni poslani letci, nije pod is­tra­gom preostalo ništa drugo nego priznati približnu istinu u vezi s emigrantskim letcima, naravno tvrdeći da ih nije nikome pokazivao i da je sve radio sam, zbog čega je ubrzo i osuđen u Okružnom su­­­­du u Zagrebu na tri i pol godine strogog zatvora. Nekoliko mjeseci kasnije Mijatoviću je Vrhovni sud Hrvatske kaznu smanjio na go­di­nu i pol dana strogoga zatvora.

Kad je uhićen Mijatović, tih je dana uhićena i jedna skupina  većinom studenata prava i drugih Hrvata koji su u sudskom pro­ce­su poznati po prvooptuženom kao skupina Ante Urode, također osu­đenih u ljeto g. 1964. U obradi te skupine Udba je od dvojice uhi­­ćenih dosta saznala o Mijatoviću i drugima što je za nju bio još jedan dragocjen izvor informacija, uz već postojeće, i o Bušiću. Tada Udba prema već osuđenom Mijatoviću i prema njegovim pri­ja­te­lji­ma, pa i prema Bušiću, svakako osim općega i pojačanoga nadzora, u vezi s tim novim saznanjima nije poduzela neke značajnije radnje. Je li što namjeravala poduzeti i kada, iz pristupačne dokumentacije ne može se zaključiti. Novi progon tih prijatelja, pa i Bušića, počeo je u lipnju 1965. godine, kada je skupina studenata, predvođena stu­dentom građevinarstva Branimirom Petenerom, uoči 8. svibnja i u početku lipnja 1965. po Zagrebu raspačavala protujugoslavenske letke koje je na šapirografu umnožavao Petener. Budući da redovnim radnjama nije mogla otkriti širitelje tih letaka, Udba se je vrlo drastično okomila na skupinu studenata koje je držala pod nadzorom još od pedesetih godina. Uhićeni su ili na zagrebačkim ulicama ki­­dnapirani i Bušićevi prijatelji i znanci: Ivan Gabelica, Vice Vu­ko­je­vić, Rudo Arapović, Vinko Vučić, Mate Nevistić. Neki od njih su na nepoznatim mjestima bili podvrgnuti mučenjima, premla­ći­va­nji­ma i drugim oblicima istražne torture jer je Udba očito pret­po­sta­vljala da bi iz te skupine mogli biti širitelji tih protujugoslavenskih letaka. Ubrzo je uhićen i organizator te pro­tu­jugoslavenske manife­sta­cije Branimir Petener kojega je u proljeće 1964. student gra­đe­vi­narstva Mate Nevistić upoznao s Mijatovićem, Gabelicom i dru­gim njihovim kolegama koji su u ve­ćini bili obuhvaćeni istragom g. 1965., a zatim i sudski pro­ce­su­i­rani u prvoj polovini 1966. Protiv Mijatovića u staro­gra­di­škoj ka­z­ni­onici istraga, također vrlo dra­sti­čna, počela je koncem li­pnja 1965. Bez obzira što je većina uhićenih nastojala štititi jedan dru­go­ga, ipak na osnovi već poznatoga iz du­gogodišnjih praćenja, ne­za­konitih i drastičnih postupaka pri istrazi, Udba je tada u istrazi došla do određenih saznanja. Po rezul­ta­tima tih uglavnom vrlo neugodnih i okrutnih istražnih radnji, su­đeno je skupini u kojoj se je kao petooptuženi nalazio i Bruno Bušić.

 Bušić je zapisnički saslušavan u – Državnoj bezbjednosti Se­kre­ta­rijata za unutrašnje poslove grada Zagreba, odnosno u Istražnom odsjeku DB (Zrinjevac 7) 10., 13., 18., 21., 25. i 28. kolovoza, 16., 22., i 27. rujna, te 23. studenoga 1965. po “ovlaštenom služ­be­niku” Milanu Kajganiću, a 25. studenoga ta saslušavanja je zavr­šio istražni sudac mr. Zlatko Marković.113 Svakako, zapisničkim sa­­slu­ša­vanjima osumnjičenika prethodila su i druga saslušavanja koja u svakoj istrazi nisu ugodna, a u jugoslavenskom komu­nisti­čkom su­sta­vu politički osumnjičenici i okrivljenici su obično bili podvrgavani u istrazi najtežim torturama da bi se od njih dobilo onakvo priznanje kakvo je za cilj postavila istraga. Iako je u završnici istražnoga za­pi­s­nika Bušić potpisao da je u istrazi “postupak bio korektan”, što su obično potpisivali zbog presije i oni s kojima se najgore postupalo, da ne bi bili izloženi novim torturama, to ne znači da je tako i bilo. Ipak, koliko se zna, Bušić tada nije bio izlagan nekim teškim kla­si­čnim torturama, kao neki njegovi suosumnjičenici i suokriv­lje­­nici, što ne znači da se nije imalo što prigovoriti postupku i u toj istrazi. O svemu tome Bušić je više re­kao u tekstu “Zagrebačko lje­to 1965.”114

Bušić je u istrazi, u smislu sumnje na povezivanje s drugim oso­ba­­ma radi “neprijateljske djelatnosti”, koliko se vidi iz istražnih za­pisnika ispitivan o svojim razgovorima i odnosima s nekim svojim kolegama i prijateljima: Anđelkom Mijatovićem, Ivanom Gabe­li­com, Vicom Vukojevićem, Zlatkom Kušanom, Rudolfom Arapo­vi­­ćem, Krunom Galićem, Antom Galićem i Matom Ćavarom u ve­zi sa stvaranjem jedne tajne organizacije koja bi se borila za stva­ra­nje samostalne hrvatske države i jesu li tiskom i riječju širili “ne­pri­jateljsku” djelatnost. Ne prepričavam sadržaje zapisnika jer oni ni­kako ne odražavaju stvarnost svega onoga što se događalo u od­no­sima obuhvaćenim istragom, nego su posljedica određenih Ud­bi­nih saznanja i konstrukcija, prisilnih radnji istrage, a i držanja su­osumnjičenih koji su zapravo nastojali štititi jedan drugoga, a pri­znavali su o sebi i progovarali su jedan o drugomu u smislu in­­kri­minacija nerado i u teškim nevoljama. S nekim od suokrivljenih Bušiću se je i sudilo.

U sudskom procesu 9. – 25. ožujka 1966., u kome se sudilo An­đelku Mijatoviću, Ivanu Gabelici, Rudolfu Arapoviću, Zvonki Drkulcu, Bruni Bušiću i Marku Barišiću, zbog čitanja i davanja dru­­gima na čitanje emigrantskog tiska (Mlade Hrvatske, Hrvatske re­vije) te sudjelovanja u razgovorima o stvaranju ilegalne protu­ju­go­slavenske organizacije “čime je poticao na nasilnu promjenu državnog uređenja i na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Ju­go­sla­vije, te zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji”, Bruno Bušić je, kao V. optuženi, osuđen na kaznu za­tvora deset mjeseci uvjetno na dvije godine. Isti je dan, 25. ožujka 1966., pušten do pravomoćnosti na slobodu.115 Bušić se je žalio na presudu, ali i javni tužitelj!

Ubrzo nakon izlaska iz zatvora, 1. travnja, Bušić se je javio u In­­sti­tut, vjerojatno u dogovoru s onima koji su mu tamo bili skloni, i sa znanjem direktora Tuđmana, dopisom u kome je obja­snio svoj slu­čaj, s molbom da ga se zadrži i dalje na “dosadašnjem rad­nom mjestu”.116 Bušićeva je molba pozitivno riješena 27. travnja pa se je vratio na po­sao, a 3. listopada 1966. postavljen je na radno mjesto po­moćnog is­tra­ži­vača znanstvenoistraživačkog sektora u Odjelu socijalističke iz­gra­dnje.117

Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Odg: Bruno Ante Bušić
« Odgovori #4 : 08 Lipanj 2008, 13:30:06 poslijepodne »
Suradnik i urednik “Hrvatskog tjednika”


S obećanim poslom u “Hrvatskom tjedniku”, pokrenutim 16. travnja 1971., nije išlo kako mu je obećano. Prvi put se je u tom tjedniku javio s kraćim tekstom “Prometnice” u br. 7 u vezi s od­zi­vom Splićana i splitskih poduzeća za novčanu pomoć izgradnji pruge Beograd-Bar i tunela kroz Učku.189 S kraćim tekstom – Domini­ra­ju­ća “mucavost” – u vezi s odnosom prema hrvatskom jeziku na ta­­da­šnjoj Desetoj sjednici Saveza studenata Jugoslavije u Novom Sadu, javio se i u desetom broju HT.190 Stalnim honorarnim suradnikom “Hrvatskog tjednika” postao je od br. 11, a od sredine lipnja 1971. i honorarnim urednikom “Hrvatskog tjedni­ka” u kome su iz broja u broj objavljivani Bušićevi tekstovi. On je 1. prosinca 1971. u “Hr­vat­skom tjedniku” dobio stalno zaposlenje.191 Već sami naslovi uka­zu­ju na zanimljivost i učestalost njegovih tekstova: Smrt koja sna­ži,192 Čudovišni pojac,193 Rasudbe kosovske,194 Đakovački ve­zo­vi,195 Ču­dne brige i nebrige,196 Fraje i raspre postirske,197 Teško pro­dire novo,198 Krivci i okrivljeni,199 Pridraga traži zaštitu,200 Čudne ko­so­vske brojidbe,201  Zlouporaba “zloupotreba”,202 Tri pisma i post scri­ptum,203  Tko i zašto piše u “Oslobođenju”,204 Riječi i zbilja,205 Ka­drovi,206 Samovolja pod zaštitom,207 Internacionalizacija u škola­ma208  Optuženi tužitelji, 209  Mimarina donacija ponovno okra­de­na,210  Ne­mirna dolina,211  Zasjedanje sveučilišnog savjeta,212 Pravda koja to nije,213  Primošten bez Primoštenaca,214  Milicionar br. 22792,215  Na marginama prvog kongresa kulture,216  Vanjske i unu­tra­šnje mi­gra­­cije hrvatskog naroda,217 Slijed događaja na hrvatskom sveu­či­li­štu,218  i dr.

Bušićevi tekstovi iz ukupne tadašnje hrvatske političke, go­spo­dar­ske i kulturne problematike, a i šire, u “Hrvatskom tjedniku” bi­li su jedni od najčitanijih novinarskih tekstova toga vremena, a Bušić ne samo da je bio jedan od najčitanijih novinara, nego je kao rodoljub i državotvorac stekao veliki ugled u hrvat­skom narodu, posebno među hrvatskim studentima i mladeži općenito. Kao takav on se i kretao u društvu onih koji su osmišljavali, stvarali i predvodili ta­dašnje hrvatske državotvorne političke programe, posebno u studentskim redovima.

Jedan od Bušićevih tekstova – “Pridraga traži zaštitu”219  – ob­ja­­v­­ljen 3. rujna 1971. u 20. broju “Hrvatskog tjednika” govori o srpskom premlaći­vanju Hrvata hodočasnika u Karinu 2. kolovoza 1971. Taj je tekst u je­sen iste godine pribavio Bušiću privatnu tužbu Slavka Šijana iz Zagreba jer se u tom tekstu Šijana prokazuje kao jednoga od vrlo aktivnih pojedi­naca koji se je u Karinu 2. kolovoza posebno iskazao u premlaćivanju tamo­šnjih Hrvata. Proces u vezi s tom tužbom vođen je u Okružnom sudu Zagreb . Optužnica je po­dignuta 17. prosinca 1971., a sudski proces vodio se u veljači 1973. godine. Budući da je tužitelj odustao od optužbe, taj je ka­zne­ni postupak obustavljen 3. ožujka 1973.220

U vrijeme poznatoga studentskog štrajka od 22. studenoga do 3. prosinca 1971. Bušić je bio skoro stalno nazočan u prostorijama Pred­sjedništva Saveza studenata Zagreba u Studentskom centru u Zagrebu. Općenito se drži da je dosta utjecao na tadašnja hrvatska studentska giba­nja u prilog hrvatskoj slobodi i ravnopravnosti naroda u tadašnjoj jugoslavenskoj državnoj zajednici. Na rad u uredništvu “Hrvatskog tjednika” Bušić je podnio ostavku 7. prosinca 1971. kad je čitavo uredništvo donijelo odluku o davanju ostavke Upravnom odboru “Matice hrvatske” da bi se pod novim ured­ni­štvom omogućilo izlaženje “Hrvatskog tjednika” koji je već tada po­stigao nakladu od oko 130.000 primjeraka.

Drugo suđenje i zatvorska kazna

Bušićeva suradnja u Hrvatskom tjedniku prekinuta je u prosincu 1971., kad su počeli poznati politički progoni. Bruno je Bušić bio 12. prosinca 1971. u 10,30 sati u kupalištu u Nazorovoj ulici221  uhićen bez naloga za uhićenje. Isti dan protiv njega je Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba – Sektor za suzbijanje kriminaliteta podnio kaznenu prijavu jer je “kao novinar Hrvatskog književnog lista i akreditirani novinar Matice hrvatske u Hrvatskom tjedniku objavio niz članaka u kojima na tendenciozan i neistinit način pri­ka­zuje političko društvene prilike u našoj zemlji te tvrdnje o na­cio­nal­noj neravnopravnosti”, da je dok je bio u Parizu dobio ponudu da radi u uredništvu lista “Croatia” iza kojeg je stajao poznati emigrant dr. Branko Jelić, da je radio na stvaranju Društva prijatelja Ma­tice hrvatske “jer je ocijenio da kroz tu instituciju može na­cio­na­listički djelovati”, a u “vrijeme studentskog štrajka od 22. 11. do 3. 12. 1971. godine Bušić se posebno aktivirao u kontaktiranju ve­ćeg broja lica iz Predsjedništva SS Hrvatske, te je zapaženo njegovo prisustvo u prostorijama Predsjedništva SS Zagreba i sa studentima štrajkašima dogovarao taktiku o sprovođenju štrajka” čime je “izvršio krivično djelo iz člana 119. stav 1. i 2. KZ-a, izazivanje na­cionalne, ra­sne ili vjerske netrepljivosti, mržnje i razdora”.222 

 Već sljedeći dan Bušić je u nazočnosti svoga branitelja od­vjet­ni­ka Vladimira Marića pred istraž­nim sucem mr. Zlatkom Mar­ko­vi­ćem negirao razloge uhićenja i ustvrdio: “Ja sam stvarno pisac in­kriminiranih članaka koji su mi predočeni. Me­đutim, ne smatram da bi u tim člancima, odnosno u njihovom sadržaju, navodio takve elemente koji bi imali elemente iz kriv. djela iz čl. 118. i 119. KZ.”

Bušić je tada još negirao da bi utjecao na zbivanja u okviru stu­dent­skog štrajka. Svoj boravak u Studentskom centru u vrijeme stu­dentskog štrajka obrazložio je zaduženjem od uredništva “Hr­vat­skog tjednika” da prati i piše o tadašnjim zbivanjima na Hr­vat­skom sveučilištu.223 Isti dan je istražni sudac mr. Zlatko Marković prema odredbama ZKP-a odredio pritvor Bruni Bušiću u vezi s čl. 118. i 119. KZ.224  Bušićevu i njegova branitelja odvjetnika Marića žalbu od 14. prosinca 1971.225 Vijeće Okružnog suda Zagreb odbilo je dan kasnije kao neosnovanu.226  Tadašnju čitavu istragu protiv Brune Bušića vodio je istražni sudac u nazočnosti Bušićeva branitelja od­vjet­­nika Marića. Tada protiv Bušića, kao i protiv drugih, u istrazi, osim tadašnjih uobičajenih, nisu primjenjivane posebne represivne mjere.

Okružno javno tužilaštvo Zagreb podnijelo je 17. prosinca 1971. Okružnom sudu – istražnom sucu Zagreb zahtjev za provođenje is­trage protiv Brune Ante Bušića, “jer je prema prikupljenom do­kaz­­nom materi­jalu osnovano sumnjiv da je: u toku 1969. god. kao novinar Hrvatskog književnog lista, a u 1971. god. u istom svojstvu Hrvatskog tjednika obja­vio u ovim časopisima niz članaka u ko­ji­ma neistinito prikazuje dru­štveno i političko stanje u našoj zemlji, te iznosi tvrdnje o postojanju na­cionalne neravnopravnosti... pa da je time počinio kriv. djelo protiv naroda i države neprijateljskom pro­pagandom opisanim i kažnjivim po čl. 118. st. 1. KZ... Pored toga smatramo potrebnim da se utvrdi aktivnost Bušić Brune u studentskom štrajku u Zagrebu od 22. 11. do 3. 12. 1971. god. te njego­vo aktivno učešće u istom”.227 Istražni je sudac isti dan otvorio is­tragu protiv Brune Ante Bušića.228 I brzojavna i pismena žalba (19. prosinca)229 osumnjičenoga i njegova branitelja na takvo rješenje također je 24. prosinca 1971. odbijena kao neosnovana.230  Na takav po­stupak sudskih institucija Bušić se tih dana žalio i predsjednici CK SKH Milki Planinc navodeći da “niti jedan broj, niti jednog lista ni­kada nije bio zabranjen zbog bilo kojeg moga napisa”, da se u rješenju is­tražnog suca netočno iznosi smisao njegovih članaka, da su pojedine tvrdnje is­tražnog suca u suprotnosti sa zaključcima 21. sjednice Predsjedništva SKJ i 23. sjednice CK SKH, te da takav “postupak prema meni sigurno unosi duboku uznemirenost među intelektualce ne samo u SR Hrvatskoj, nego i u svim drugim re­pu­bli­kama. Ozakoni li se ovakva neobična praksa više će malo koji intelektualac biti siguran za svoju sudbinu, a što sigurno neće pridonijeti ugledu SFRJ u međunarodnom svijetu. Molim Vas, da imate na umu činjenicu da su nakon Brijunskog plenuma 1966. u pojedinim strukturama i dalje ostale pritajene pojedine destruktivne Rankovićeve snage, koje ne propuštaju priliku da kompromitiraju demokraciju i huma­nizam socijalističke Jugoslavije. Duboko uvjeren da ćete ozbiljno razmo­triti ovu moju predstavku napominjem da ne želim na svojim leđima is­paštati zbog pogrešne politike do­sa­da­šnjeg rukovodstva SKH.”231 

 Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba 24. prosinca 1971. upozorio je okružni sud – istražnog suca da u Jurjevskoj ulici br. 31 živi Miljenka Bušić-Vuković, “supruga Bušić Brune” i da u njezinu stanu “nalazi se veća količina propagandnog materijala koji može dobro poslužiti u istrazi protiv Bušić Brune i drugih lica koja su pritvorena zbog istih krivičnih djela. Prema dobivenoj informaciji dva kombija papira, vjerojatno brošura i ostalog, treba biti uništena u tvornici papira u Ljubljani, a po nalogu nekoga iz ‘Matice hr­va­t­ske’. Sve ovo vezano je za Bušića i druga lica.” Isti je dan is­tražni su­dac Marković dao Naredbu da se obavi “pretraga stana u Jur­jev­skoj ulici br. 31a Zagreb , gdje stanuje Vuković-Bušić Miljenka, su­­pruga okrivljenog Bušić Brune”. Pretraga je obavljena 27. pro­sin­ca i u prizemlju na navedenom broju u dvije prostorije, gdje je bi­lo skladište “Matice hrvatske”, pronađeni su samo neprodani pri­mjerci “Hrvatskog tjednika”, od 2. do 23. broja. U izvještaju o toj pretrazi navodi se da gospođa Miljenka Bušić Vuković nema nikakve veze s Brunom Bušićem.232

 Pred istražnim sucem Markovićem saslušavan je 6. siječnja 1972. odgovarajući na postavljena mu pitanja. U vezi s tobožnjom su­rad­njom u listu “Croatia” Bušić je odgovorio da taj list izlazi u Berlinu i da je njegovo uredništvo učlanjeno u Socijalistički savez Hrvatske, da je jedan broj lista dobio u Parizu, da je pozvan na suradnju uz dobar honorar, ali je to odbio te da je “urednik lista neki Tomulić… pro­­šle godine … boravio u Jugoslaviji tj. u Zagrebu”. U Parizu se nije družio s emigrantima nego s tamošnjim hrvatskim studentima koji legalno putuju u Francusku. Društvo prijatelja Matice hrvatske osnovano je prije njegova dolaska u Pariz i nije sudjelovao u njegovu radu. Budući da je tim istraživanjem “stanje stvari dovoljno raz­ja­š­njeno” Bušićev branitelj odvjetnik Marić 11. siječnja 1972. pred­lo­žio je “da se istraga završi i spis dostavi javnom tužiocu u smislu čl. 160. st. 2. ZKP-a”.233

Na prijedlog istražnog suca Markovića od 7. siječnja 1972. Okružni sud Zagreb je 10. siječnja 1972. produžio pritvor “okri­v­lje­nom Bušić Antunu” do 12. ožujka 1972.234 Dan nakon pro­du­že­­­tka pritvora Bušiću, 11. siječnja 1972., policija je obavila pretragu njegova stana u Varšavskoj 13.235 U pismu odvjetniku Mariću, upu­će­nom 12. siječnja 1972., on je ukazao na svu apsurdnost tih igara.236 Žalba odvjetnika Marića 12. siječnja 1972. Vrhovnom sudu Hr­vat­ske237 je također odbijena “kao neos­no­va­na”238 I žalba Brune Bu­šića 13. siječnja 1972. Vrhovnom sudu Hrvatske u kojoj se je osvr­nuo na sve apsurdnosti koje se zbivaju oko njega239 je od­bijena 14. siječnja 1972.240 

 Saslušavanje Brune Bušića nastavljeno je 21. siječnja 1972. U zapisniku istražni sudac je cinički konstatirao da je “Bušić Bruno Ante” “navratio sat prije ročišta”, kao da je iz pritvorske ćelije241  mo­gao izlaziti samoincijativno. On je odbio davati obranu bez bra­ni­teljeve nazočnosti. Kad je došao odvjetnik Marić saslušanje je održano. Jedino pitanje bilo je: je li Bušić u početku prosinca 1971., nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu, sudjelovao u pripremi teksta “Čuvanje nade”, uvodnika uredništva izvanrednog broja “Hrvatskog tjednika”? Uglavnom, njegov je odgovor bio: “Što se tiče članka ja sam ga pročitao u rukopisu, jer je bio na stolu u Uredništvu, međutim nisam se izjašnjavao ni o njegovu sadržaju, ni o odluci da li ga valja štampati ili ne, a niti me je tko o tome bilo što pitao ili tražio suglasnost.” Negirao je da je čitao proglas “Matice hrvatske”, valjda u odnosu na nastalo stanje u Hrvatskoj nakon Ka­rađorđeva u prosincu 1971.242 

Saslušavan je 1. veljače 1972. opet u vezi s boravkom u Parizu i angažiranju na osnivanju tamošnjega Društva članova „Matice hr­vat­ske”. Bušić je negirao bilo kakav svoj rad u Društvu.243  Isti dan Okru­žni sud Zagreb proširio je istragu protiv njega zbog sustavnog i svestranog širenja neprijateljske promidžbe u ti­sku, na javnim zborovima i na drugi način te zbog stvaranja ilegalne ko­n­tra­revo­lu­cionarne političke organizacije s ciljem “da se Hrvatska na­silnim ili drugim protuustavnim putem izdvoji iz federacije SFRJ”.244  Protiv tog rješenja Bušić i njegov odvjetnik Marić uložili su žalbu na koju je Okružni sud Zagreb negativno odgovorio tek 22. veljače 1972.245 

U kakvom se općem stanju nalazio Bušić u prvim danima veljače donekle nešto više svjetla pruža nam njegovo pismo 7. veljače 1972. upućeno odvjetniku Vladimiru Mariću. U pismu ga moli da kaže Ma­riji Funes, tajnici u “Matici hrvatskoj”, koja se brinula o za­tvo­re­nim “matičarima”, da je ostao bez novaca, da ima tek toliko da može naručiti novine i da hranu neće moći kupiti, da se osjeća pri­li­­čno slabo, da prethodni tjedan nije dobio hranu, zapravo u zadnji mjesec dana “rijetko sam što i dobivao osim voća, a ono bi me još više izgladnilo”. Rublje mu je također nedostajalo, dobivao ga je svako petnaestak dana.246 

Sekretarijat javne sigurnosti Zagreb 8. veljače 1972. podnio je Okružnom javnom tužitelju poseban izvještaj kao dopunu protiv Bru­ne Bušića “radi krivičnog djela iz čl. 100., 117. i 118. KZ-a”.247  Bušić je 17.248 i 23.249 veljače 1972. ponovo saslušavan u vezi s in­­kriminacijama koje su mu se pripisivale, a koje je on sve odlučno odbacio. Pet dana kasnije Okružni sud Zagreb odbio je njegovu žalbu u vezi s proširenjem istrage 1. veljače 1972.250 

U vezi s istragom koja je u Splitu vođena protiv Ivice Bekavca u vezi s previranjima u omiškoj mladeži o čemu je Bušić pisao u tekstu pod naslovom “Teško prodire novo” u “Hrvatskom tjedniku” br. 17 i u “Hrvatskom tjedniku“ br. 21 od 10. rujna 1971., kad je objavio Bekavčevo pismo u kome je Bekavac ustao u obranu omiške mladeži optuživane za pjevanje “neprijateljskih pjesama”, Lijepe naše i “drugih starinskih hrvatskih pjesama”, Bušić je saslušavan 28. i 29. veljače. Tada je odbio odgovarati na pitanja istražnog suca “jer sam ja okrivljen zbog krivičnog djela iz člana 100. KZ, zbog kojeg se nalazim u pritvoru, a između ostalog stavlja mi se na teret upravo i ovo što sam objavio u ‘Hrvatskom tjedniku’ br. 21.251 

Sekretarijat javne sigurnosti grada Zagreba 8. ožujka 1972. predložio je Okružnom javnom tužiocu i Okružnom istražnom sucu novo proširenje istrage u vezi s Bušićevim povezivanjem s hrvatskim emigrantima Antom Pavelićem-Šmithom i s Vinkom Nikolićem te u vezi s krivičnim prigovorom Slavka Šijana iz Zagreba protiv Bu­šića zbog njegova članka u “Hrvatskom tjedniku” o karinskom sluča­ju.252

 Vrhovni sud Hrvatske je 9. ožujka 1972. na prijedlog istražnog suca produžio pritvor Bušiću za dalja tri mjeseca, “najdulje do 12. lipnja 1972. u 12,30 sati jer se radi o velikoj i opsežnoj inkri­mi­ni­ranoj djelatnosti naročitog značaja i težine zbog čega istragu nije bilo moguće završiti u prva tri mjeseca tra­janja pritvora. Provođenje istrage je djelomično otežano i zbog toga što se ispitivanje okrivlje­nog vrši djelomično i pismenim putem jer mu je zbog govorne ma­­­ne usmeno izražavanje otežano”.253 

Dan kasnije, 10. ožujka 1972., Okružno javno tužilaštvo je Ok­ru­žnom sudu – istražnom sucu Zagreb podnijelo zahtjev za pro­ši­re­nje istrage protiv Brune Bušića zbog toga što se je “povezao” s predstavnicima “ustaških emi­grantskih organizacija u inozemstvu” s Vinkom Nikolićem i Antom Pavelićem-Šmitom “kojima je radi omogućavanja neprijateljske propa­gande i obavještajne djelatnosti protiv SFRJ dostavljao informacije politi­čkog i gospodarskog karaktera, pa je tako pored informacija koje je nave­denima već do­stavio... počinio krivično djelo protiv naroda i države uče­stvo­va­njem u neprijateljskoj djelatnosti protiv Jugoslavije označeno i kažnjivo po članu 109. KZ.”254  Ista je institucija i 28. ožujka 1972. podnijela zahtjev za proširenje istrage protiv Brune Bušića, zbog pisama koja je 2. srpnja i 19. kolovoza 1970. uputio iz Pariza u Zagreb, a u njima je tobože “zlonamjerno i neistinito prikazao dru­štve­no-političke prilike u zemlji i izazivao nacionalnu mržnju i razdor među narodima Jugoslavije”.255 

Na saslušanju 24. travnja 1972. u vezi s proširenjem istrage Bruno Bušić je odbio dati bilo kakvu obranu ili objašnjenja u vezi s tom inkrimi­nacijom upozoravajući “da sam točno prije dva mjeseca izjavio da ne želim ubuduće davati bilo kakovu obranu i objašnjenja u vezi inkriminacija koje mi se pripisuju i ne vidim nikakvog razloga da odstupim od te svoje odluke”.256  Istražni sudac Okružnog suda u Zagrebu je dan kasnije, 25. travnja 1972., prihvatio zahtjev Ok­ruž­nog javnog tužiteljstva Zagreb od 17. veljače, te je 10. i 28. ožujka i 13. travnja 1972. proširio istragu protiv Bušića u smislu prijedloga.257  Tih je dana Bušić predložio Okružnom sudu Zagreb da se saslušaju u vezi s njegovim djelovanjem u Parizu ambasador SFRJ u Parizu Ivo Vejvoda, generalni konzul SFRJ Zorić, prof. Filozofskog fakulteta u Zagrebu i generalni ko­mesar izložbe u Parizu Predrag Matvejević te akademik Cvito Fisković iz Splita.258

Skoro šest mjeseci nakon uhićenja, 2. lipnja 1972., Okružno ja­vno tužilaštvo Zagreb podiglo je optužnicu protiv Brune Bušića zbog toga što je I.) “posredstvom Šćukanec Dragutina pristao da za novac surađuje sa Vuglen Stephenom, stranim državljaninom... suradnikom obavještajne službe jedne strane države, na način da u SFRJ za njega prikuplja i dostavlja mu informacije, podatke i slu­ž­be­ne dokumente poli­tičkog i gospodarskog karaktera... dakle stupio u službu strane obavještaj­ne organizacije”; II.) “tokom 1969. god. kao novinar i član uredničkog vijeća mjesečnika Zajednice samo­stal­nih pisaca TIN u Zagrebu ‘Hrvatski književni list’, a tokom 1971. god. kao stalni suradnik novina za kulturna i društvena pitanja ‘Hrvatski tjednik’ u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu ob­javio niz članaka u kojima je kontinuirano omalovažavao po­sli­je­ratni socijalistički razvoj našega društva polazeći od kontra­re­vo­lu­cionarne na­cionalističke separatističke platforme masovnog po­kre­ta, odnosno ‘općeg narodnog pokreta i preporoda’ u SRH, iznosio lažne tvrdnje da je Hrvat­ska u okviru SFRJ potiskivana, ugnjetavana i izložena neravnopravnosti, da se guši nacionalna svijest Hrvata i njihov jezik, da je postojeći sistem samoupravnog demo­krat­skog so­cijalizma neodrživ, da postoji tendencija drugih socijalističkih republika u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji da za­ti­ru nacionalnu svijest Hrvata koji u njima žive i time izazivao ne­za­dovoljstvo, pomutnju, netrepljivost, razdor i mržnju među na­ro­dima Jugoslavije, a posebno među srpskim i hrvatskim narodom, kao i nepovjerenje u predstavnička tijela i njihove organe So­cij­a­li­sti­čke Re­publike Hrvatske i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na­stojeći stvoriti u javnosti uvjerenje da je za hrvatski na­rod jedini politički izlaz da se Hrvatska izdvoji iz SFRJ i organizira kao samostalna država”, te nakon što su navedeni sporni tekstovi ob­javljeni u Hrvatskom književ­nom listu, Hrvatskom tjedniku i Stu­dentskom listu g. 1969. i g. 1971. i sporni tekstovi u pismima upućenim Dragutinu Šćukancu 2. srpnja i 19. kolovoza 1970., kon­statira se “dakle, napisom pozivao i poticao nasilnu i protu­usta­vnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i je­dinstva naroda Jugoslavije i zlonamjerno i neistinito prikazivao društve­no-političke prilike u zemlji čime je počinio kriv. djelo protiv naroda i države špijunažom opisano i kažnjivo po čl. 105., st. 2. u vezi st. 1. KZ, a djelom opisanim pod toč. II. i III. kriv. djelo pro­tiv na­roda i države ne­prijateljskom propagandom opisanim i kažnjivim po čl. 118., st. 1. KZ, a sve u vezi čl. 46. KZ”.259

Glavnu raspravu protiv Brune Bušića Okružni sud Zagreb zakazao je hitno nakon pokretanja optužnice za 28.VI. do 5.VII. 1972. 260 Protiv toga su se 27. lipnja žalili Bušićevi branitelji Krešimir Anić i Vladimir Marić.261  Isti dan je OJT predložilo Okružnom su­du da se rasprava odgodi, “jer da je djelat­nost okr. Bušića u odnosu na kriv. djelo iz čl. 105., st. 2. KZ vezana uz predmet ovoga suda, ko­ji se vodi protiv okr. Šćukanec Dragutina, a koji je predmet još u is­tražnom stadiju”.262  Nova rasprava zakazana je 4. rujna za 18. ru­jna do 6. listopada 1972.263 

Rasprava protiv Brune Bušića i dr. počela je zakazanog dana pod predsjedanjem suca Dragutina Morovića. U istom procesu su­di­lo se i Dragutinu Šćukancu i dr. Franji Tuđmanu kao drugo­op­tu­ženom i treće­optuženom. Iako se tome protivila obrana sudsko vijeće je odlučilo da rasprava bude tajna u odnosu za Bruna Bušića i Dragutina Šćukanca, a u vezi s čl. 105. KZ-a, odnosno u vezi sa špi­­junažom u korist jedne strane zemlje. Bušić kao prvooptuženi iz­lagao je svoju obranu 18. i 19. rujna, II. optuženi Šćukanec svoju obranu je izlagao 20. rujna, a III. optuženi Franjo Tuđman 21., 22., 25., 26. i 27. rujna. Isti dan prešlo se na čitanje dokaznog postupka koji je izlagan 28. i 29. rujna, 2., 3., 4., 5. i 6. listopada l972. Budući da je Bušić teško izgovarao, svoju je obranu 19. rujna 1972. po točkama optužnice predao u pisanom obliku – vlastitom rukom pisanu obranu. I kasnije se je poslužio tim oblikom ko­mu­ni­ciranja sa sudskim vijećem. Na­kon što je njegova obrana pročitana, prešlo se je na postavljanje pitanja okri­vljenom u vezi s optužnicom na koja je on odgovarao.

Budući da je u tijeku procesa dokazano da nema dokaza da je Bruno Bušić počinio kazneno djelo špijunaže, njegov je branitelj Vladimir Marić u svojoj konačnoj riječi 5. listopada 1972. naglasio da je okrivljeni Bušić pisao istinito, a i mnogi drugi su o tim istim problemima pisali što je vidljivo iz priložene doku­mentacije, da na­pisane članke nije pisao zlonamjerno i neistinito, te da u njima nema kaznenog djela, a pisma koja je uputio iz Pariza II. optuže­nom Šćukancu pisao je osobi kojoj se požalio na svoje stanje i nije imao nikakve zle namjere pri tome, te je predložio da se njegov branjenik Bruno Bušić oslobodi za kazneno djelo po čl. 118. KZ. I drugi Bušićev branitelj Krešimir Anić nastupio je u konačnoj riječi u istom smislu.264

Presuda je Bruni Bušiću, Dragutinu Šćukancu i dr. Franji Tuđ­ma­nu iz­rečena 13. listopada 1972. Bruno Bušić je kao prvooptuženi osuđen zbog objavljenih članaka u “Hrvatskom književnom listu”, br. 12, “Odbijeni amandmani” i recenzije knjige dr. Franje Tuđmana “Velike ideje i mali narodi” g. 1969., u “Stu­dentskom listu” – br. 18 i 19: “Općenarodna obrana i jezik u JNA” i “Savezni budžet i dr­žavnost republika”, i u “Hrvatskom tjedniku” – br. 14, “Čudne brige i nebrige”; br. 20, “Pridraga traži zaštitu”; br. 29, “Na marginama I. kongresa kulture” – g. 1971. te zbog te­ksta “Činjenica je da se velikosrpski imeprijalizam nije nikad na­la­zio u gorem geopolitičkom položaju, a da hrvatski narod nikad nije istodobno tako propadao” u pismu Dragutinu Šćukancu 19. kolovoza 1970. u kojima je “pozivao i poticao na nasilnu i pro­tu­us­ta­vnu promjenu društvenog uređe­nja, na razbijanje bratstva i je­din­stva naroda Jugoslavije i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji” na kaznu strogog zatvora u tra­janju od dvije godine i zabrane javnog istupanja u ti­sku, radiju, televiziji i javnim skupovima u trajanju od dvije godine. (Dragutin Šćukanec osuđen je na kaznu strogog zatvora od četiri godine, a dr. Franjo Tuđman na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije go­di­ne).265  Isti dan Bušić i njegov branitelj Marić podnijeli su žalbu Ok­ru­žnom sudu Zagreb protiv određivanja pritvora do pravo­moć­no­sti presude, ali najavili i opću žalbu.266  Vrhovni sud Hrvatske je 26. lipnja 1973. odbio Bušićevu žalbu i potvrdio njegovu presudu prvoga stup­nja utvrdivši da je “kontinuirano omalovažavao poslijeratni socijalistički razvoj našega društva polazeći od kontrarevolucionarne naciona­li­sti­čke separatističke platforme masovnog pokreta” i to u tekstovima: “Odbijeni amandmani” (HKL, br. 12); u recenziji: Fra­njo Tuđman, Velike ideje i mali narodi (HKL, br. 17), “Opće­na­rod­na obrana i jezik u JNA” i “Savezni budžet i državnost republika” (SL, br. 18 i 19).267

O posljednjem Bušićevu boravku u zatvoru u Petrinjskoj 12 svje­doči nam njegovo pismo od 29. srpnja 1973., upućeno Anti Čičku, ocu studentskoga prorektora Ivana Zvonimira Čička, koji se je tada također nalazio u zatvoru. Ante Čičak tih je dana Bušiću pripremio “popudbinu” za kaznionicu, na čemu mu se on za­hva­lio. Između ostaloga, u pismu navodi da je tih dana, prebačen iz ćelije u kojoj je proboravio devetnaest i pol mjeseci u jednu drugu će­liju “u kojoj je do prije nekoliko dana bio Paradžik”. Njegova pret­posljednja rečenica u tom pismu – Ja se osjećam potpuno smiren, ni­šta me više ne može iznenaditi ni pokolebati. – svjedoči o čovjeku uvjerenu u opravdanost njegove borbe i u njegovu spremnost da na tom putu izdrži do kraja.268


Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Odg: Bruno Ante Bušić
« Odgovori #5 : 08 Lipanj 2008, 13:31:53 poslijepodne »
U kaznionici u Staroj Gradiški

Nakon što je Vrhovni sud Hrvatske potvrdio Bušićevu presudu, on je iz zatvora Okružnoga suda u Petrinjskoj ulici br. 12 premješten u kaznionicu u Staroj Gradiški, gdje je priveden 30. srpnja 1973. u 18 sati. U Zatvoru je dobio matični broj 5047.269 

U nepotpisanom sociološko-analitičkom tekstu Bušićeve osobe i djela za koje je kažnjen, napisanom u vrijeme njegova boravka u ula­znoj za­tvorskoj karanteni 19. kolovoza 1973., stoji:

“Da je osuđeni politički negativno orjentisan u svojim stavovima prema Samoupravnom socijalističkom društvu SFRJ-e vidi se iz njegova razgovora. Sa njime se razgovor teže uspostavlja. Pored ovo­­ga, ima go­vorne smetnje, pa je neke riječi u razgovoru teže ra­­­zumjeti i na osnovu ovoga razgovor je sa njime vođen duže vre­me­na.

Prema inkriminiranoj djelatnosti, zbog čega je osuđen do kraja je ne­kritičan. Ovo potvrđuje i činjenica, što osuđeni smatra ovakvu inkrimini­ranu djelatnost ispravnom, kao svoja politička uvjerenja i stavove. Među­tim, kada mu se postavi konkretno pitanje, na koje slijedi i određen odgo­vor. U ovom slučaju, daje objašnjenja koja idu njemu u prilog, s time da sebe prikaže potpuno nevinog i sve što je radio, da je to bila samo dobra namjera. U razgovoru često spominje i saučesnike inkriminirane djelatno­sti, ističući da nije sam u ovakvoj situaciji, dakle, što je očito da na odre­đen način ispoljava i ponos radi ovakvog ponašanja i inkriminirane dje­latnosti.

Njegova neprijateljska djelatnost uperena protiv socijalističkog dru­štvenog poretka počinje još od ranije, a konstantno se počeo sa ovim baviti od 196 (sic!) godine. Pišući članke u ‘HKL’ ‘Odbijeni aman­dma­ni’, ‘Velike ideje i mali narodi’ te u ‘Studentskom listu’ članak ‘Opće narodna odbrana (sic!) i jezik u JNA’, ‘Savezni budžet i državnost repu­blika’, te u Hrvatskom tjedniku članak ‘Čudne bri­ge i nebrige’, ‘Pridraga traži zaštitu’, ‘Na marginama I. Kongresa kulture’ i iz Pariza pisao pisma neprijateljskog sadržaja... U svojoj neprijateljskoj djelatnosti bio je orga­niziran i povezan sa Šćukanec Dra­gutinom, Tuđman Franjom. Pored ovoga osuđeni je bio lični i osobni prijatelj Gotovac Vlade, kao glavnog urednika ‘Hrvatskog tjednika’ koji se sada nalazi na izdržavanju kazne u ovome domu.

Za vrijeme izdržavanja kazne, nad osuđenim je potrebno imati nadzor i kontrolu njegova ponašanja i djelovanja među osuđenicima. U postup­cima prema njemu treba biti do kraja principijelan i pri­dr­žavati se zakon­skih propisa. Uočene prijestupe na vrijeme je po­tre­bno spriječiti, ade­kvatno određenim mjerama. Upoznat je sa svim pravima i dužnostima osuđenih osoba, koja su propisana za­kon­skim propisima. Za vrijeme bo­ravka u Prijamnom odjelu žalio se na postupak stražara. Ovaj slučaj je ispitan i osuđenom je dat od­govor.

Rasporediti ga na rad u drvni pogon, pilanu, II. odjel, klasi­fi­ka­ci­ona grupa ‘C’.”270 

U tzv. ulaznoj karanteni Bušić je ostao do 23. kolovoza 1973. kad je pre­mješten na II. odjel271 u sobu 16, s rasporedom u najnižu kla­sifikacijsku skupinu zatvorenika, u “grupu C”, u zatvoreničku sku­pinu s najmanjim zatvoreničkim pravima u dopisivanju, pri­ma­nju paketa, dužini razgovora u prigodi posjeta, bez prava na bo­ravak u dnevnom boravištu što znači bez prava gledanja televizije i grijanja zimi. U tu skupinu su obično svrstavani politički osuđenici i rijetki su prebacivani, nakon dugotrajnijeg robijanja, u skupinu B ili skupinu A sa znatno više zatvoreničkih prava. U Bušićevu zdrav­stve­nom kartonu, utvrđenom 8. kolovoza 1973. u ulaznoj karanteni, za njega se navodi da je visok 187 cm, težak 79 kg te da je “zdrav” i “sposoban za fizički rad”.272 U skladu s tim i zbog “po­tre­be radne sna­ge”, iako se nikad nije bavio fizičkim radom niti je tomu bio vi­čan, on je dobio radno mjesto u jednom od najtežih radnih po­go­na u kaznionici, u proizvodno-drvnom pogonu, na pilani i u drugoj smje­ni. Rad se sastojao, bez ikakvih tehničkih pomagala nego golim rukama, u istovaru balvana s kamiona i dopremanju u pilanu, is­pi­la­vanju građe, odnosno njezinoj obradi i razvrstavanju. Radilo se, ugla­vnom, na otvorenu, i po lijepu i ružnu vremenu.

O životu u Staroj Gradiški nešto je rekao i sam Bušić. U svojim objavljenim tekstovima (Zašto sam otišao iz domovine i Hrvatsko proljeće nisu stvorili političari273) naveo je da je u njegovo vrijeme u starogradiškoj kaznionici bilo “oko stotinjak” političkih osuđenika “i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave; slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i u kavanama”. Tada su se od po­zna­ti­jih hrvatskih političkih osuđenika u starogradiškoj kaznionici na­la­zili: Marko Veselica, Vlado Gotovac, Zlatko Tomičić, Đuka Sr­­nec, Hrvoje Šošić, Stjepan Sulimanec, Dražen Budiša, Zvonimir Čer­venko, Ante Todorić, Blaž Bordić, Krešo Parać, Mato Marčinko, Stjepan Sučić, Franjo Mikulić, Bruno Tandara, Ferdo Bušić, Jerko Prka, Drago Prlj, Mijo Jukić i dr.

 Na pilani je radio, kako je naveo, “od sedam uvečer do sedam uju­tro”. O tom dijelu života govori i u pismu upućenu 7. listopada 1973. odvjetniku Vladimiru Mariću u kome ga moli kad pođe k njemu u posjet da mu, “ako je to moguće” ponese dva para zimskog rublja, jer “ja radim na pilani, dakle na otvorenom prostoru, a sobe se ovdje zimi ne griju, pa mi je zimsko rublje nužna potreba.”274 

Bušića je 6. prosinca 1973. u starogradiškom zatvoru posjetio od­vjetnik Marić. U vrijeme petnaestminutnog posjeta, po zapisu zatvorskog referenta, Bušić se je interesirao “za pojedine novinare, odnosno kolege. Na kraju razgovora pao je dogovor da se Bruno na dan izlaska na slobodu obvezno javi advokatu“.275

Izrečenu kaznu Bušić je izdržao do kraja i iz starogradiške ka­zni­onice izišao je 12. prosinca 1973.276 Kao mjesto budućega bo­ravka prijavio je Zagreb , Varšavska 13, u prijatelja Joze Bašića. U ro­­ku četiri dana morao se je prijaviti nadležnom organu Sekretarijata unutrašnjih poslova.277 

Nakon izlaska iz starogradiškoga zatvora Bušić je, kad je boravio u Zagrebu, uglavnom, stanovao, zajedno s prijateljem Vicom Vuko­je­vićem, u Racinovoj 10, u gospođe Mire Cerovac, majke njihova pri­jatelja Ivana Cerovca, tada emigranta.278 

Premlaćen u Dubrovniku

Naravno, u onim političkim prilikama zaposlenje primjereno svom zvanju i zanimanju, Bušić nije mogao dobiti. Takvo stanje iskoristio je za dalje usavršavanje i 22. listopada 1974. u Dubrovniku u Centru za post­diplomski studij (Inter-University Centre of Post-Graduate Studies) upisao je studij Filozofije znanosti. I tu ga je Ud­­ba pratila, i nastojala izolirati od prijatelja, upozoravajući ih da se radi o “ustaši”, a njemu samom se prijetilo ubojstvom ako ne na­­­pusti Dubrovnik.

Međutim, i protiv Bušićeve volje, ubrzo se dogodilo nešto što je utje­calo na dalju njegovu sudbinu. Njega je i još dvojicu njegovih kolega postdiplomaca, Markicu Rebića i Josepha Levyja iz Jeru­za­le­ma, oko 23 sata, 6. prosin­ca 1974., na Stradunu, blizu Sponze i is­pred “Cele”, dok se vraćao u stan u tadašnjoj ulici Put JA 4, na­pala skupina od “najmanje petnaest mladića” i po Bušićevoj prijavi tamošnjem Okružnom javnom tužilaštvu:

“Strani državljanin je uspio izmaći, a mene su s leđa snažnim udar­­­cem po zatioku oborili na zemlju, a potom me više puta udarili nogom u glavu i rebra. Napominjem, da sam ja čitavo vrije­me mir­­no stajao držeći ruke u džepovima mantila i ničim nisam pokazi­vao da želim bilo kakvu tučnjavu ili prepirku.

Dok sam ja ležao na zemlji i bio udaran nogama s Markice Rebića strgli su kaput, pokupili novac koji je u njemu bio, a također i bonove za prehranu u restoranu ‘Višnjica’, poderali mu vestu i uda­rali ga sa svih strana dok je on bježao Stradunom. S više strana čuli su se ogorčeni prosvjedi nazočnih građana: ‘Kako vas nije stid da vas petnaest tučete jed­nog čovjeka.’ Ipak se nitko nije usudio su­protstaviti se razularenoj razboj­ničkoj bandi.

U tijeku jurnjave po Stradunu naišla su dvojica milicionara po­zor­nika i upozoreni na njihovu nazočnost razbojnici su se razbježali od­noseći sa sobom Rebićev kaput, bonove za prehranu i notes s ad­­­re­­sama(!?). Mili­cionari su vidjeli čitav prizor, ali na naše za­pre­pa­­šte­­nje uopće nisu ubrzali korak. Trebalo ih je podosta dugo uv­je­ra­va­ti, dok su pošli u potragu za razbojničkom grupom, i to tek kad smo od njih zatražili da nam dadu svoje službene brojeve. Upo­zo­ra­vam da nam brojeve nisu dali. U tijeku noći, neefikasni, pa čak i do­­bro­hot­ni postupak milicionara prema članovima razbojničke gru­­pe koja nas je napala sve nas je više čudio i ostavljao u ne­do­umi­ci…”279

Nakon Bušićeve prijave Okružno javno tužilaštvo Dubrovnik je 28. svibnja 1975. uputilo Općinskom sudu u Dubrovniku tužbu pro­tiv dvojice mladića koji su su­djelovali u toj tučnjavi, a jedan je od njih 1. rujna 1975. i osuđen na za­tvorsku uvjetnu kaznu. Iako su kasnije, g. 1991., napadači na Bušića i Re­bića taj događaj nazvali “mla­de­nač­kim prijestupom”, Bušić je bio uvjeren, a i njegovi pri­ja­te­lji, da je iza toga stajala Udba. Pod tim dojmom on je napustio Du­­­brovnik i započeti postdiplomski studij.

Drugi put u emigraciji

Budući da nije mogao dobiti neki posao približan njegovoj stru­čnosti i istraživačko-novinarskoj usmjerenosti i nalazeći se u vr­lo te­škim prilikama, bez rada kao osnove za život, bez stana i stalnih novčanih prihoda, te izložen stalnoj policijskoj pratnji i općoj presiji, Bušić je odlučio ponovo otići u emigraciju gdje bi mogao slobodnije raditi. Za odlazak u emigra­ciju i tamošnji rad Bušić se je u Zagrebu pripremao prikupljajući građu i knjige za povijesno-političku problematiku koja ga je posebno zanimala i općenito o če­mu je namjeravao pisati. Uoči samog odlaska radio je na priređi­va­nju zbirke pjesama o Ivanu Bušiću – Roši harambaši.

Za Bušićev odlazak u emigraciju poduzete su posebne pripreme. Za njega je u Zap. Njemačkoj pripremljena krivotvorena putovnica, a po njega su izvana automobilom u Zagreb došla dvojica her­ce­go­vač­kih franjevaca – fra Leon Galić i fra Drago Tolj. I na taj put on je 12. rujna 1975., iza 9 sati, kao i g. 1966., sasvim slu­čajno krenuo iz Podsuseda. Austrijsko-jugoslavensku granicu su prešli na gra­ni­čnom prijelazu Šentilj – Spielfeld, bez ikakvih problema. Nakon kra­ćeg zadržavanja u Švicarskoj (Brugg) u dr. Jure Petri­če­vi­ća i u Parizu, u London u Engleskoj je stigao 26. rujna 1975., gdje je još u početku g. 1975. bilo sve pripremljeno za njegov do­la­zak.  Tu je ubrzo dobio privremeni azil i putovnicu.280 O svom bijegu iz do­mo­vine i putu u London pisao je 7. prosinca 1975. iz Londona pri­ja­te­lji­ci Ivanki Kuzmanović: “Kada sam polovinom rujna s kri­vo­tvo­re­nom put(ov)nicom prešao granicu nisam mogao odoljeti, odmah sam otišao u P ariz i upravo pred kuću u kojoj sam stanovao. U Parizu sam dosta tegobno živio, ali mi je ipak tu bilo ponajljepše. Ja sam prešao granicu u posljednji trenutak; da to nisam učinio, sad bih sigurno bio iza rešetaka (već su bili dolazili po mene), a ovaj put tko zna bi li glavu živ iznio. Došao sam u emigraciju bez igdje ičega, a ni u domovini mi nije ništa ostalo. Zahvaljujući našoj si­ro­ti­­nji, nisam ni u domovini umro od gladi, a i ovdje vani najviše mi po­­maže sirotinja. Ja radim koliko mogu, još imam snage...”281

Već po ranijem dogovoru, započeo je radom u uredništvu “Nove Hrvatske” objavljujući u tom glasilu svoje tekstove: g. 1975. Zašto sam otišao iz domovine,282  Hrvatsko proljeće nisu stvorili poli­ti­ča­ri,283 Pozadina tragične smrti Matka Bradarića,284 Čovjek koji je pot­­pisao akt o izvanrednom stanju,285  Svijet ne smije znati za Staru Gradišku,286  Kongres književnika u partijskoj režiji,287 Kako su ubi­je­ni Mate Prpić i Ivan Matičević,288  Opet Karađorđevo,289  Mađaron­stvo u suvremenoj hrvatskoj zbilji,290 Posljednji Jugoslaveni,291  Ra­stroj­stvo jugoslavenske vojske,292  Zagrebačko ljeto 1965. Otmice hr­vatskih sveučilištaraca i mučenja u tajnim zatvorima. Mučitelji ran­kovićevci danas na istaknutim položajima u Hrvatskoj,293  Dva morala. Uz knjigu o hrvatskim zrakoplovcima,294  Božićna op­hod­nja295; g. 1976. – Domovinski otpori,296  Oteti hrvatski avion i jedna uzaludna sudska odluka,297 Tko upravlja Hrvatskom?,298 Ideja di­ver­zantima,299 Vraćanje sudstva prvotnom ‘idealu’,300  Smiješna osu­da u Bosanskom Grahovu,301 Hitler s Dedinja,302 Osuđen zbog raz­­mišljanja,303 Branitelji Odžaka. Posljednja bitka II. svjetskog rata,304 Dvorci i ljepotice napasnog starca,305 Neretvanski sukobi. Se­­dmo­glava aždaja Stanko Parmać,306  Trenutak istine,307  Ekonom­ska pod­lo­ga hrvatske pobune,308 Zašto su Srbima potrebni Srbi ko­ji to ni­su.309 Za ove tekstove urednik NH Jakša Kušan misli da su najbolji Bušićevi tekstovi napisani u emigraciji. Rad i suradnju u “Novoj Hrvatskoj” napu­stio je polovinom g. 1976. zbog razilaženja s urednikom NH Jakšom Kušanom u vezi s prikazivanjem događaja vezanih za “Bugojansku skupinu” iz g. 1972., kad je od Bušića tra­­ženo “da napiše negativan prikaz o Bugojanskoj skupini”310 

Osim objavljenih tekstova u “Novoj Hrvatskoj” g. 1975. objavio je jedan tekst u “Hrvatskoj borbi” (HB) – Među vladajućim stru­ktu­rama vlada panika i bezglavlje,311  a g. 1978. posthumno – Hr­vat­ski ustaše i komunisti,312  g. 1977. i 1978. Bušić je objavljivao te­k­stove u “Hrvatskom tjedniku Danica” g. 1977. – Politička re­to­rika i politička djelatnost u hrvatskoj sadašnjici,313 Urota Beo­gra­­da protiv hrvatskog komunističkog vodstva i propusti Hrvatske ko­munističke partije,314 Mit o Udbinoj nepovredivosti – razbijen,315 Tito i njegova tiranska taština i nesigurnost,316  Demografski gubici. Žrtve Hrvata u Hrvatskoj i Jugoslaviji,317 Titovi dvorci i despotski život,318 Hrvatska danas – i Rusija,319 Gospodarsko-političko stanje u Hrvatskoj,320  Teror nad Hrvatima u Zapadnoj Njemačkoj321  i g. 1978. – Raskol unutar Udbe322 i Hrvati u Parizu – Kulturna i po­li­ti­čka djelatnost323; u “Hrvatskom vjesniku”(HV) g. 1977. – Hoće li Zapad napokon prekinuti šutnju o hrvatskoj stvarnosti?324 i g. 1978. – Raskol unutar UDB-e,325 Razgovori Bengta Goeran­s­so­na326 i Dr­ža­vni terorizam327; u “Hrvatskom listu” g. 1978. – Čemu se smiju za­­grebački gimnazijalci,328 Tri slova,329 Strateška i politička ra­vno­te­ža,330 Izvori financijske moći beogradskih banaka331  i Hr­vat­ski us­taše i komunisti332); u “Poruci slobodne Hrvatske”(PSH) g. 1978. – Raskid sa Staljinom nije bio raskid sa staljinizmom333  i “Naš dragi druže Josipe Visarionoviču-Staljine!”334  i u “Otporu” g. 1978. – Či­njenice o hrvatskoj revoluciji i državi.335 

Neki tada nastali Bušićevi tekstovi objavljeni su g. 1979., nakon nje­gove smrti (Između srpske dominacije i staljinističke prisile,336  Hrvatska nakon Helsinkija337 i Misli prigodom Desetog travnja338 ), neki su prvi put objavljeni u prvom izdanju sabranih Bušićevih teks­­to­va “Jedino Hrvatska!” (pjesme: Hrvatska,339 Nocturno za je­dan paj­ser i dva pištolja,340 Stavljam ruku na Hrvatsku341 i Sta­v­ljam ruku na Hrvatsku 1978.342 

Bušić je za relativno kratko vrijeme života u emigraciji bio vrlo aktivan. Svojim člancima on je posebno pridonio življem političkom gibanju u hrvatskoj emigraciji i općenito u iseljeništvu. Tome su po­­sebno pridonijeli njegovi tekstovi objavljivani u nekoliko hr­vat­skih izbjegličkih glasila.


Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Odg: Bruno Ante Bušić
« Odgovori #6 : 08 Lipanj 2008, 13:33:22 poslijepodne »
Ostalo Bušićevo djelovanje u emigraciji

Bez obzira što su mnogi u proteklih deset godina slobodne Hr­vat­ske o pok. Bruni Bušiću pisali u okviru svojih saznanja u javnom tisku343 i u knjigama i slično,344 o njegovu boravku vani re­lativno slabo se zna. Ipak, može se reći da je za čitavo vrijeme za­dnje emi­gra­cije živio u Engleskoj,345 a povremeno je putovao u Fran­cusku, Nje­mačku, Švedsku, Nizozemsku, Belgiju, Španjolsku, Švicarsku. God. 1976. Bušiću su odbijene ulazne vize u USA, Ka­na­du i Španjol­sku. Kad je u travnju 1976. dobio dozvolu izlaska, Bušić je ot­putovao u SR Njemačku. Njegova pu­to­va­nja možemo tek pratiti iz njegovih pojedinih sačuvanih pisama upućivanih prijateljima i suradnicima diljem svijeta. U lipnju 1976. boravio je u Troisdorfu, 28. rujna 1976. bio je u Karlsruheu. U Pa­­rizu se je nalazio 11. srp­nja, 23. kolovoza, 26. listopada 1976. U pismu upućenu 26. li­stopada 1976. prijatelju Nikoli Bikešu u Sydney u Australiji o se­bi je naveo: “Evo ima već sedam mjeseci ja nisam 7 dana uzastopce spavao u istome krevetu.”346 

U g. 1976. i Bušić je bio angažiran u vezi s akcijom zaposjednuća američkoga zrakoplova TWA 727, da bi se svijet upozorilo na ne­ra­vnopravan položaj Hrvata u komunističkoj Jugoslaviji, koju je 10. – 12. rujna 1976. u newjorškoj zračnoj luci izvela skupina mlađih Hrvata: supružnici Julienne i Zvonko Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić. Brunino sudjelovanje u toj akciji sastojalo se je u radu oko tekstova “Poziv na dostojanstvo i slobodu” i “De­kla­racije Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga” koji su kao letci bacani iz zaposjednutoga zrakoplova iznad USA i Fran­cu­ske. [Tekstovi Brune Busica «Apel americkomu narodu» i »Deklaracija Glavnog sjedišta hrvatskih osloboditeljskih snaga« objavljeni su u milijunskoj nakladi na engleskom jeziku u dnevnicima: The New York Times, Washington Post, Chicago Tribune, LA Times, International Herald Tribune iz Pariza, a i drugdje su prenoseni djelomice ili u cijelosti. Letaci su bacani iz zrakoplova iznad Montreala, Londona i Pariza (prema The News-u (NY) i iznad: New Yorka i Chicaga), a krajnji, nedostizeni cilj bila je Hrvatska. Tekst »Poziv na dostojanstvo i slobodu« namijenjen je Hrvatima.] Nakon što su se izvođači te akcije u Parizu predali i bili zatvoreni te suđeni na teške zatvorske kazne, Bušić je s posebnim osjećajem pisao gospođi Julienne Bušić, hrabrio ju i iskazivao joj pa­žnju, ali ponekad je progovorio i o sebi.347 

U Njemačkoj je Bušić ostao do listopada 1976. jer mu je pro­la­zila šestomjesečna dozvola izbivanja iz Engleske. U Londonu se je nalazio 25. studenoga 1976. U pismu upućenu toga dana Julienne Bušić u zatvor u SAD spominje brošuricu svojih tekstova na en­gle­skom jeziku. U pismu Julienne 23. prosinca 1976. iz Londona piše: “Ovo neprestano putovanje, odlaženje i dolaženje, susreti i rastanci već me podosta nerviraju, htio bio ozbiljnije raditi na svojoj knjizi, koju sam već započeo… Za sve to je potreban sustavan rad, ustaljenost na jednom mjestu, stanovita perspektiva. Meni sve to nedostaje. Živim od dana do dana, na kratke rokove, budim se i ustajem uvijek s novom neizvjesnošću. U svemu tomu nema ni ponajmanje straha, tek nemogućnost dalekoročnog odredišta.”348

U Kopenhagenu, u Danskoj, nalazio se je 30. prosinca 1976. i 1. veljače 1977. G. 1977. američke vlasti odbile su Bušiću ulaznu vizu u SAD. G. 1977. boravio je u Njemačkoj. U Frankfurtu n/M boravio je 18. ožujka 1977. Iz Kölna se 5. travnja 1977. javio  “nevistici” Julienne pismom u kojem joj je javio da joj šalje jednu torbu – “jednu zovnicu, ali pravu imotsku, za tvoju mamu”. U Pa­rizu je boravio 29. travnja 1977. U Lundu 18. svibnja 1977. U Stockholmu je boravio 2. lipnja 1977. Odatle se je navedenoga dana javio Julienne pismom u kojem joj je najavio da piše studiju o žrtvama Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj, te da je pregledao pet godišta “Vjesnika” i da namjerava “napisati par studija s kojima bi se pred svjetskom javnošću objasnio i utemeljio hrvatski problem. To mi nije lako jer radi dolaska i razgovora s ljudima iz do­mo­vi­ne moram često spavati u tuđim krevetima, povlačiti se po tuđim kućama, a to je upravo ono što onemogućava svaki ozbiljan rad.”349

U Švedskoj u Malmöu je boravio 20. lipnja 1977. U Kölnu je boravio i 7. srpnja 1977. U tom gradu rado je zalazio u restoran “Köln-Pörz” na rijeci Rajni. U pismu navedenog dana upućenu Mar­­kusu iz Karlsruhea piše o svom dokoličarenju po “kavanama i dugim šetnjama između nepoznatih prolaznika. To mi uvijek daje novu snagu i upućuje na besmisao emigrantskog mrtvila i prazno­vjer­nog očekivanja. Emigrantska astrologija (a puna su je sva emi­grantska glasila) najodvratnija je i najpraznovjernija od svih mogu­ćih astrologija. Hrvatska emigrantska astrologija posebno.”350  U Fran­kfurtu je bio 3. kolovoza 1977., u Parizu 1. rujna 1977., u Fran­kfurtu 17. rujna 1977.

Godine 1977., prije izbora za Hrvatsko narodno vijeće, krovnu organizaciju hrvatskih državotvornih emigranata, Bušić je s prija­te­ljima i političkim istomišljenicima, u Švedskoj, u Lundu, sastavio i utvrdio sedam osnovnih načela kao polazište za sljedeće izbore za HNV: 1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo; 2. Dje­lat­na veza Domovine i izbjeglištva; 3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih; 4. Nadideologijska nacionalna borba; 5. Ne­utra­l­nost u pri­jeporu Istoka i Zapada; 6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i 7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.351  Na izborima za II. Sabor HNV 6. – 10. listopada 1977. go­dine u Bruxellesu izabran je s najviše glasova za člana Sabora i pročelnika Ureda za pro­mi­džbu i tisak. Na toj dužnosti uz ostale obveze, po­krenuo je i uređivao “Hrvatski vjesnik” HNV-a. Toga mjeseca po­sjetio je poznati Sajam knjiga u Frankfurtu. U Kölnu je boravio 20. listopada 1977., a u Pörzu je boravio 24. listopada 1977. U Pa­rizu je bio 12. prosinca 1977.

Uz navedeno, Bušić je u g. 1977. osmislio i uvelike pridonio ostvarenju emisije švedske televizije od 2. veljače 1978. pod na­slo­vom “Hrvati – teroristi ili borci za slobodu”. Za tu emisiju u Hr­vat­skoj su dali intervjue: Ivan Zvonimir Čičak, zagrebački nad­bi­skup dr. Franjo Kuharić, povjesničar dr. Franjo Tuđman, akademik Petar Šegedin, književnik i filozof Vlado Gotovac i odvjetnik Lav Zni­dar­čić, a scene o tobožnjoj hrvatskoj gerili snimane su u nje­ma­čkom gorju Schwarzwaldu i u američkoj državi Ohio, u šumama kraj Clevelanda. Bušićeva pojava u filmu “Hrvati teroristi ili borci za slobodu” bila je povod zabrane njegovu ulasku u Nje­ma­čku, a pri­­skrbila mu je i druge nevolje.

U g. 1978. u Londonu se je nalazio 18. siječnja, u Edinburgu 31. siječnja, Zürichu 7. veljače, Londonu 16. veljače, Parizu 2. i 11. ožujka, u Londonu 31. ožujka i 28. travnja 1978.

Ta stalna putovanja i neredovit život ugrozila su ozbiljno Bušićevo zdravlje. O tome je 12. prosinca 1977. pisao “nevistici” Julienne Bušić: “Neprestano trebam ići kod liječnika (zamisli, rekao mi je da sam obolio jer sam mijenjao krevet), a imam i drugih poslova preko glave.”352 I 28. travnja 1978. iz Londona pisao je Julienne: “Ne možeš zamisliti kako sam bio bolestan. Noćima nisam spavao, a nitko mi nije mogao pomoći, nisam imao nikoga ni da mi čaj skuha. Više puta sam ostavio nepojedeni ručak u restoranu jer nisam mogao od bolova sjediti. Sad mi je znatno bolje. Upoznao sam jednoga mla­doga liječnika Hrvata, koji mi je od velike pomoći. On ima jugo­sla­vensku putnicu, pa mora biti oprezan. Taj mladi liječnik je izvrstan čovjek i rodoljub. Od prije nekoliko dana mogu sjediti u stolici i pisati… Zbog te emisije na švedskoj TV na mene su digli veliku viku u Jugi. Prijete mi da će mi glavu skinuti. Imaju pravo što se ljute. Ta emi­sija je početak novoga hrvatskoga političkog pre­­poroda u do­mo­vi­ni.

Koliko me je god boljelo u zadnjih nekoliko mjeseci, ipak sam nekako i odahnuo. Dojadilo mi je ono neprestano lutanje i povlačenje po tuđim krevetima. To je pasji život, ti to znadeš. Ipak da nije bilo toga moga lutanja, ne bi bilo ni te emisije, ali ne bih ni ja obolio. Ne­­prestano sam bio napet, u stalnom iščekivanju. Teško ti je s na­­­šim ljudima raditi, sve obećaju, ali malo kada bilo što naprave, nemaju discipline.”353 

Zlatku Markusu je pisao 10. svibnja 1978.: “Toliko zasada. Oprosti, u velikoj sam žurbi. Moram ići u bolnicu. S mojim zdra­v­ljem je sada daleko bolje, ali još uvijek imam velikih problema.”354  Ne­što kasnije, 16. svibnja 1978., u vezi sa svojim zdra­vljem “nevistici” Julienne je pisao: “Sada imam manje bolove u nozi, mogu ho­dati i sjediti u stolici, ako nije tvrda.”355

U početku kolovoza 1978. u Mainzu je s prijateljima (Zlatko Markus, Mladen Schwartz i Tomo Matasić) pokrenuo hrvatski mjesečnik “Hrvatski list”. Nešto prije svoje smrti Bruno je priredio nacrt studije “Ustaše i komunisti”, objavljena u “Hrvatskoj borbi” i u “Hrvatskom listu” iste godine.356

Njegov dalji život i rad prekinulo je mučko ubojstvo noću 16. listopada 1978. u Parizu.

Veze s Franjom Tuđmanom

Sigurno je da je Bušić u emigraciju otišao sa znanjem svoga ne­ka­dašnjeg direktora i suoptuženika dr. Franje Tuđmana, da su bi­li u vezi i da su povremeno razmjenjivali informacije. Očito su pri njegovu odlasku u emigraciju bili nešto i dogovorili, vjerojatno pri­vremeni Tuđmanov izlazak iz Hrvatske s falsificiranom putov­ni­com, radi pronalaženja mogućnosti tiskanja njegovih tekstova ili da bi se vani sreo s nekim od vodećih ljudi u hrvatskoj emigraciji ili pak u slučaju većih nevolja. Na to nas upućuje Bušićeva poruka upu­ćena 18. listopada 1975. u pismu iz Londona Ivanu Cerovcu u Njemačku: “Preko ljudi koji su bili na Sajmu knjiga dobio sam poruku od Franceka da zasada sve obustavim. Izgleda da će mu njegov prijatelj Husak ipak isposlovati odlazak u Tatre, a odatle može na drugu stranu, ako prilike u Jugi budu nepovoljne. Ja nikada sebi ne bih mogao oprostiti ako bi se mojom krivnjom, bilo po­sre­d­no, bilo neposredno, pomeli njegovi planovi i bila dovedena u pi­tanje njegova sigurnost. Sve što si čuo od mene zakopaj zauvijek u najdublje dubine.”357 Iz poznatoga je jasno da je veza kojom su raz­mjenjivali informacije Bušić i dr. Franjo Tuđman išla preko hr­vat­skih ljudi u Švicarskoj i u SR Njemačkoj.

Fratar Ante Milan Anić iz Njemačke prenio je Franji Tuđmanu Bušićevu poruku 2. srpnja 1976. Od 1976. do 1978. prenosio je nekoliko puta Bušićeve poruke Franji Tuđmanu i obratno. Anić je čak organizirao i Tuđmanov ilegalni odlazak u Njemačku 8. ko­lo­vo­za 1977. Tada se je dr. Tuđman u Njemačkoj sastao i s Brunom Bu­­ši­ćem. Da su bili u stalnoj vezi potvrđuje i Tuđmanovo pismo ko­­je je Bušiću uputio u kolovozu 1977. dajući mu upute u vezi s ra­dom u emigraciji.

Bruno Bušić i Franjo Tuđman sastali su se i u kolovozu 1978. Ta­da su zajedno boravili u Španjolskoj, između ostaloga, u To­r­re­mo­linosu i u Barceloni u Štefice i Vinka Nikolića. Bušiću je tada ula­znu vizu u Španjolsku osigurao poznati domobranski pukovnik Ivan Babić.


Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Odg: Bruno Ante Bušić
« Odgovori #7 : 08 Lipanj 2008, 13:34:33 poslijepodne »
Ubojstvo Brune Bušića

Na putu u Amsterdam , gdje je trebao biti u ponedjeljak 23. li­­sto­pada 1978., na sjednicu HNV-a, Bušić je u početku listo­pada, a možda i nešto ranije, stigao u Pariz.

Predzadnji dan svoga života, subotu, proveo je na jednom izletu u hrvatskom društvu u Pariškoj šumi. Iako je bio svjestan da mu je Udba za petama, o tome je bio upozoren i od francuskog re­darstva, ali i od drugih policijskih službi, on se nije mogao su­prot­staviti svojoj neminovnoj sudbi­ni, doušnicima koji su ga ok­ru­ži­vali i ubo­ji­cama koji su ga slijedili.

Ubijen je u 23,20 sati 16. listopada 1978. u Parizu, na ulazu u zgra­du u Ulici Belleville 57, gdje je namjeravao prenoćiti, pogođen s dva od pet ispaljenih hitaca iz pištolja “Astra“ kalibra 7,65 mm. Nje­gova smrt je posebno bolno i s velikom žalošću doživljena u hr­­­­­vatskom narodu u iseljeništvu i u domovini, bez obzira na ko­mu­­­nističku presiju.

Bušićev pogreb obavljen je 23. listopada 1978. u nazočnosti oko 1200 Hrvatica i Hrvata iz svijeta, pa i domovine na pariškom groblju Pčre-Lachaise. Nakon odavanja počasti mrtvom u po­dru­čnoj mrt­va­č­ni­ci, više od tisuću ljudi uputilo se je s Bušićevim lijesom u crkvu St. Antoine Cles u ko­joj je osam hrvatskih svećenika pre­d­vo­­dilo misno slavlje za dušu pok. Brune Bušića, a prigodnu pro­po­vi­jed održao je fra Leon Galić. Obred pokopa u privremenom gro­bu u groblju Pčre-Lachaise predvodio je upravitelj hrvatske mi­si­je u Pa­rizu isu­so­vac o. Vladimir Horvat. Nad grobom od pokojnika su se op­rostili prijatelji novinar Zlatko Markus i svećenik Vjekoslav Lasić. Kad je uređen Bušićev kupljeni grob, u studenom 1978. san­­duk s njegovim posmrtnim ostacima prenesen je u taj grob.

Bušićevu smrt svjetski su mediji popratili viješću da je ubijen je­dan od hrvatskih vođa. Toga je mišljenja bila i većina hrvatskog naroda. Svakako, Bušićevom smrću naručitelji i izvoditelji njegova uboj­stva zaustavili su započeta revolucionarnija gibanja u hrvatskoj emigraciji, posebno u Europi, a i u hrvatskom narodu općenito,358  skoro jedno desetljeće i koja će se pokrenuti tek u drugoj polovini osam­desetih godina odlaženjem dr. Franje Tuđmana među hrvatsko iseljeništvo.

 Nakon Bušićeve smrti priređene su velike demonstracije protiv jugoslavensko-srpskoga komunističkog terora – u Melbournu (25. listopada 1978.), Sydneyu, Torontu, Frankfurtu...

U prigodi prve obljetnice Bušićeve smrti, 13. listopada 1979. na pariškom groblju Pčre Lachaise, u nazočnosti većeg broja Hrvata njegovih suboraca i prijatelja iz Francuske, SR Njemačke i SAD, ot­kri­ven mu je spomenik s tekstom na hrvatskom i francu­skom je­­ziku. Vjerski obred predvodio je i tada hrvatski dušobrižnik u Pa­­rizu isusovac o. Vladimir Horvat, a prigodni govor održao je nje­­­gov zat­vorski supatnik i politički suborac Franjo Mikulić.

Odmah nakon demokratizacije u Hrvatskoj, 21. kolovoza 1990. Ministarstvo unutarnjih poslova RH podnijelo je Okružnom javnom tužilaštvu u Zagrebu kaznenu prijavu protiv nepoznatoga ubojice Brune Bušića. Na osnovi te prijave Okružno državno odvjetništvo Zagreb 3. veljače 1993. podnijelo je zahtjev za provođenje istrage protiv Vinka Sindičića, tada u zatvoru u Škotskoj, pod sumnjom da je on počinitelj toga zločina. Sudski postupak koji je protiv Sindičića vođen u Županijskom sudu u Zagrebu g. 1999. – 2000. nije potvrdio navode optužnice.359

Nakon hrvatske nezavisnosti, u prosincu g. 1992. u Zagrebu je osnovana Zaklada “Ante Bruno Bušić”, koja je u tijeku rata pri­ku­p­­ljala humanitarnu pomoć, posebno za ranjene hrvatske branitelje i prognanike, i između ostaloga je pokrenula inicijativu za izgradnju mauzoleja Brune Bušića i prijenos njegovih posmrtnih ostataka iz Pariza u domovinu Hrvatsku što je i učinjeno u listopadu 1999. Uz najveće državne počasti i u nazočnosti velikoga mnoštva poštovatelja Bušićevi su posmrtni ostaci 16. listopada 1999., na 21. obljetnicu njegova ubojstva, pokopani na zagrebačkom groblju Mi­ro­goju, u Dolini branitelja, gdje su pokopani mnogi nedavno poginuli hrvatski bra­ni­telji u borbi za hrvatsku nezavisnost.


Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Odg: Bruno Ante Bušić
« Odgovori #8 : 08 Lipanj 2008, 13:35:43 poslijepodne »
Ono po čemu je Bruno Bušić osobito poznat, uz mučeničku smrt, je njegov književnički, istraživačko-novinarski i politički rad koji je u potpunosti bio u službi domovine Hrvatske i hrvat­skoga naroda jer ga je njihova sudbina zaokupljala čitava života. Počeo je objavljivati tekstove – pripovijetke, prikaze, osvrte, članke i studije – još od g. 1952. kao trinaestogodišnjak, a to je, s prisilnim pre­ki­di­ma, nastavio sve do svoje smrti. Tim svojim radom Bušić je u domovini i emigraciji postao nacionalnim simbolom koji je još kao niži gimnazijalac svojim tekstovima skrenuo na sebe pozornost svoga naraštaja, a kasnije šezdesetih i sedamdesetih godina svojim je jasno i stilski oblikovanim tekstovima iz hrvatske povijesne, političke i gospodar­ske problematike upozoravao hrvatski narod na njegovu prošlost i on­dašnjost, te što mora poduzeti da bi osigurao svoju bu­dućnost u društvu slobodnih i suverenih naroda. U emigraciji je posebno postao simbol i zalog nacionalne pomirbe već otprije ug­ra­đene u zajedničkoj svijesti većine hrvatskoga naroda, svojim je te­kstovima o žrtvama u hrvatskom narodu u vrijeme Drugoga svje­t­skog rata posebno srušio mit o Jasenovcu. Zapravo, Bušić je čitav život žrtvovao za domovinu Hrvatsku i hrvatski narod.

Iako se je zbog različitosti pogleda u vrlo važnim pojedinim pitanjima u vezi s hrvatskom prošlošću, ondašnjošću i pristupu re­vo­lucionarnijoj borbi za hrvatsku nacionalnu slobodu razišao s nekim vodećim ljudima u hrvatskoj emigraciji, on je, zapravo, ukupnim svojim angažiranjem u hrvatsku emigraciju unio jednu svježinu, jednu novu snagu, odnosno nove oblike rada i stil borbe koji su na­rušavali dotadašnja već tradicionalna i za mlade učmala gledišta i odnose u postizanju hrvatske nezavisnosti. On je ukupnim svojim radom pokrenuo hrvatski narod, ali i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem – hrvatsku nacionalnu slobodu i ne­za­vi­­snost. Rezultati njegova rada moći će se vrednovati tek kad se istraži odjek njegova djelovanja u praćenjima međunarodnih institucija.

Kao istraživač i novinar Bruno je Bušić svojim tekstovima prido­nosio hrvatskom političkom osvješćivanju i uobličavanju hrvatskih politi­čkih ciljeva. Posebno je uživao velik ugled među sveuči­li­štar­ci­ma čija je zapravo gledišta svojim prilozima uobličavao i ra­di­ka­li­zi­rao. Ukratko, on je uživao velik ugled u očima čitave Hrvatske, i do­mo­vin­­ske i iseljene. Zapravo, Bušić je či­tavim svojim životom ži­vio za Hr­vat­sku i njegovi tekstovi u svoje vrijeme bili su pravo i naj­veće osvje­ženje u hrvatskom političkom razmišljanju, a i danas, bez obzira na moguću promidžbenu opterećenost, njegovi tekstovi imaju svoje veliko zna­če­nje u prikazivanju teške sudbine hrvatskoga naroda u okviru ko­mu­nističke Jugoslavije. Kad se sve to ima na umu, nije čudno što su jugoslavenski partijski i policijski vrhovi u njemu vidjeli glavnu opa­snost za komunističku Jugoslaviju te ga mu­čki ubili u Pa­rizu. Bruno je Bušić osobito postao nacionalnim simbolom u borbi za slobodnu Hrvatsku koncem osamdesetih i u početku devedesetih godina pa sve do danas, što je pridonijelo mno­gim manifestacijama hrvatskoga na­cionalnog osjećaja pod njegovim imenom – od pro­mi­canja njegova značenja do iskazivanja njemu najvećih poštovanja i počasti na razne na­či­ne.360 

 A. Mijatović, AMAC

Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Odg: Bruno Ante Bušić
« Odgovori #9 : 18 Listopad 2008, 00:16:15 prijepodne »

Offline OriloGorilo

  • Veteran
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 2.295
    • Prolozac
Palim svijeću...
« Odgovori #10 : 14 Studeni 2008, 10:34:55 prijepodne »
...i ove godine sam mu grob obišao i svijeću zapalio kao i svaki put kad na Mirogoj dođem...
"...bit će svega samo nas ne će..."

Offline SpiDom

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 2.034
Odg: Bruno Ante Bušić
« Odgovori #11 : 07 Veljača 2010, 12:58:19 poslijepodne »
Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti. (2 Kor 1,24)

Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Odg: Bruno Ante Bušić
« Odgovori #12 : 01 Svibanj 2010, 14:34:20 poslijepodne »

Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Bruno Bušić: Prilog istraživanju života i djelovanja
« Odgovori #13 : 30 Svibanj 2010, 01:00:43 prijepodne »


Bruno Bušić: Prilog istraživanju života i djelovanja (1939. - 1978.)
Anđelko Mijatović

Školska knjiga
4/2010.

270 str., tvrdi uvez
ISBN 978-953-0-61298-3
 
Ante Bruno Bušić (Vinjani Donji, kod Imotskog, 6. listopad 1939. - Pariz, 16. listopad 1978. godine) je bio hrvatski pisac i povjesničar, kritičar jugoslavenskog društvenog uređenja. Dio života je proveo kao emigrant, tijekom 1970-ih smatrao se za jednog od političkih vođa hrvatske emigracije. Ubijen je 1978. godine iz zasjede u Parizu od strane UDBA-e.

"Cijelo životno djelovanje Brune Bušića - od najmlađih dana, kad je bio pun mladenačkih domoljubno-revolucionarnih ide­ala, pa do formirane dobi, kad je sredinom šezdesetih godina završio fakultet i kad je u hrvatskoj javnosti došao do izražaja prikazivanjem političko-društvene, gospodarske i opće stvar­nosti hrvatskoga naroda u totalitarnoj komunističkoj i veli­kosrpskoj jugoslavenskoj državnoj zajednici i posebno nešto kasnije njegovo političko-programatsko djelovanje u emigra­ciji i iseljeništvu - bilo je uvijek u programu stvaranja slobod­ne, demokratske i neovisne hrvatske države, uspostavljene g. 1990./1991.

Iako je o Bušiću dosta pisano u emigraciji i iseljeništvu na­kon ubojstva i 1990-ih godina u domovini, i još se uvijek piše, prilika je da se nešto više i sustavno, na osnovi dostupnih podataka, progovori o Bušiću i njegovu djelovanju u vremenu i prostoru, s razlogom naveliko nazoč­nim u kolektivnoj svijesti hrvatskoga naroda.

Prihvatio sam se toga posla svjestan da se radi o zahtjevnu zadatku s obzirom na svu složenost i zamršenost prilika u ko­jima je Bušić živio i djelovao i nedostatak velikoga dijela do­kumentacije, ponajprije one koju su stvarale strukture jugo­slavenskih sigurnosnih službi i međunarodne institucije koje su pratile Bušićevo djelovanje, te s obzirom na činjenicu da treba odgovoriti na mnoga pitanja. Nažalost, na neka pitanja - ponajprije o Bušićevu ubojici - i ovaj put neće biti moguće odgovoriti."

 
( iz autorovog Proslova )

 

Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Odg: Bruno Ante Bušić
« Odgovori #14 : 11 Prosinac 2010, 13:59:10 poslijepodne »


Bruno Bušić