Tko je pisao Pernar. A. Pernar. A? Valjda fra Augustin Pernar. Ne znam.
http://www.vnovak.hr/ofm/http://www.vnovak.hr/ofm/HFBL.htmlhttp://www.vnovak.hr/ofm/HFBL_L-Z.pdf"Pernar, Augustin, povjesnik i homolitečar
(Varaždin, 27. X. 1834. — Karlovac, 19. I. 1876). Postao je 1857. član Hrvatsko-kranjske provincije sv. Križa, a 1860. je zaređen za svećenika. Djelovao je kao vjeroučitelj u Klanjcu i Karlovcu. Skupljao je povijesnu građu o hrvatskim samostanima svoje provincije i pripada mu prvenstvo u istraživanju tog dijela Hrvatsko-kranjske provincije. Pisao je povijesne priloge u Katoličkom listu (1858) i Arhivu za povjestnicu jugoslavensku (1868), a u rukopisu je ostao latinski pisani spis Epitome historiae seu initia, porgressus et vicissitudines almae Provinciae Crucis Croatiae-Carnioliae (Klanicii, s.a., fasc. LVII u samostanu u Karlovcu). Djela: Korizmene propovijedi, (Dušobrižnik, 1897). — Marijanske propovijedi, (Ibidem, 1897). F.E. Hoško"
A. Pernar. Kako postà i napredovà malobratska država sv. križa Hrvatsko-Kranjska. U:
Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Vol. IX., Zagreb 1868., pp. 55-62.
http://books.google.com/books?id=NIwAAAAAcAAJ&pg=PA55Na navedenom web mjestu je pristojno prepoznat tekst, uz manje popravke i kvarove, glede i unatoč, preneseno ovdje kako sliedi:
Kako postà i napredovà malobratska država sv. križa Hrvatsko-Kranjska ^1.
od
A. Pernara.
Poslie kako je blaženi Franciško Ašišanin dne 16. travnja 1209. godine s dvanaestoricom prvih svojih sljediteljah pred papom Inocencom III. utemeljio red male braće, pošiljao je ovaj red, dopuštenjem apostolske stolice, svoju braću u sve strane svieta navieštat sveti zakon Isukrstov i popravljat kršćansko življenje, pače i sam blaženi utemeljitelj propoviedajuć obilažaše Italiju, te željan mučeničtva, podje u Maroko, i kasnije, hotjev u Siriju i Palestinu, slučajno doplovi 1212. godine u hrvatsko otočje, te bijaše po svjedočanstvu Glavinića i Farlata posjetio njeka primorska miesta. Nu iz Hrvatskoga se primorja na skoro vrati u svoju domovinu, neposjetiv da bi jednoga neprimorskoga u hrvatskoj kraljevini mjesta, premda je 1219. godine opet jadranskim morem plovio put iztoka, odkuda se jur sljedeće godine istim putem žurno vraćao u svoju domovinu, gdje osta do svrhe svojega življenja (1226.)
Sljeditelji sv. Franciška u kratkom dodjoše i u jugoslovjenske države. I na koliko je znano, najprije bjehu uvedeni u Zadar 1228. godine i u Trst 1229. godine. Da su se malobraćani rano umjestili i brzo umnožili u dalmatinsko-hrvatskom primorju i otočju i u Istri, dokazuje mimo ostalih i to, što je jur 1260. g. obstojala dalmatinska malobratska država, imajuć po Dalmaciji, otocih i Istri više samostanah podieljenih u 4 čuvarije, po imenu u: dubrovačku, zadarsku, rabsku i istransku. No s druge strane neda se tajiti, da se je ovaj red skoro istodobno počeo širiti i iz Ugarske u medjuriečnu Hrvatsku iliti Slavoniju i to za Ivana de Plano Carpini, koj, postav 1228. godine državnikom malobratske države njemačke, pod koju jošte onda spadahu i poljski i češki i ugarski samostani, mnogo nastojaše razprostraniti i umnožiti malobratski red ne samo po Njemačkoj, nego i po češkoj i Ugarskoj, iz koje se je ovaj red tako brzo širio u Slavoniju, da je jur 1233. godine bio uveden u Zagreb, a okolo 1239. god. dobio samostan u Varaždinu. Iz Slavonije razprostiraše se malobratski red u susjednu Bosnu, Srbiju i Bugarsku, i to tim brže, čim su ugarsko-hrvatski kralji, koločki nadbiskupi, ter njekoji bosanski bani i srbski vladari, poticani rimskimi papami, revnije radili o tom, kako da utamane u Bugarskoj, Srbiji, Bosni i u susjednih zemljah bogomilsko krivovjerstvo i iztočno razkolničtvo, proti kojima propoviedahu najprije redovnici iz dominikanskoga a onda iz malobratskoga reda.
Smatrajuć apoštolska stolica cilj i svrhu radi koje bje nastao i potvrdjen malobratski red, te gorljivost i sposobnost njegovih članovah za razširbu Isusove vjere i zatirbu krivovjerstva i razkolničtva, naloži g. 1238. državniku ugarske malobratske države, koja se je izvan Ugarske protezala i po Slavoniji, imajući tu već 1260. g. dvie čuvarije, po imenu zagrebsku i sriemsku, da pošilja vjeroviestnike iz svoje države u Bugarsku i u sve ugarske države propoviedat rieč križa proti krivovjernikom i razkolnikom. Pače ona sama, da što više pospješi i unapredi posao vjere u Jugoslovjeniji, pošiljaše (1245.—1254.) malobraćane iz Dalmacije, Italije itd, to u Bugarsku to u Bosnu, s nalogom i oblašću, da u Bugarskoj i Jugoslovjeniji i po svuda iztražuju krivovjernike i razkolnike, lišavajuć ih svake obćinske časti i vlasti te privadjajuć ih od zabludjenja na put spasenja. I da bi oni čim uspješnije obavljali taj posao, ista apostolska stolica naloži (1254.) svim biskupom i crkvenim dostojanstvenikom po Ugarskoj, Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji i po Istri, da svakom prilikom idu na ruku malobraćanom, kano iztraživaocem krivovjerske zloće i najnovijim gorljivim poslenikom u gospodinovu vinogradu. Čim se navlaš postiže, da se je malobratski red u Bosni, Srbiji i Bugarskoj brzo razgranio tako, da je jur početkom druge polovine trinajstoga vieka imao njeka vjerovjestnička staništa, u kojih su vjerovjestnici ovoga reda mogli stalno prebivati, te svoje redovničke i vjeroviestničke dužnosti nezapriečno izvršivati. A ta staništa, kako ih Wadding, inače izvrstan ali ovdje dosta sumljiv ljetopisac podaje, bila bi u: Duvnu, Grebenu, Vrhbosni i Usori, za tim u: Kovinu, Mačvi i Raši i jedno njegdje u Bugarskoj.
Ta staništa bjehu u glavnom ovoga reda saboru, u Narboni 1260. g obdržavanom, složena u jedno tielo pod imenom: bosanska vjerovjestnička čuvarija ^2, koja bje ne dugo iza toga sabora povjerena dalmatinskoj ovoga reda državi, zauzimajućoj po svjedočanstvu sudobnoga vatikanskoga rukopisa polychronicon zvanoga pet čuvarij, medju kojimi peta bezdvojbeno bijaše bosanska. Jer premda je od iskona malobratska država pošiljala svoje redovnike u Bosnu, Srbiju i Bugarsku, to je ipak apoštolska stolica, uvidiv da ugarska država ne može uspješno uzdržavati ovoga u Jugoslovjeniji vjerovjestničtva, napokon povjerila ne samo ovo vjerovjestničtvo nego i sav jugoslovjenski gospodinov vinograd dalmatinskoj malobratskoj državi, zapovjediv joj (1291.), da pošlje u Bosnu sposobne i hrvatskomu jeziku vješte bogoslove, koji će, naučajuć ljudstvo u Isusovu zakonu i kršćanskom življenju, zatirati krivovjersku zloću i tamaniti razkolničku bludnju. Ali sama apoštolska stolica poznavajuć odnošaje i duhovne potrebe jugoslovjenskih pukovah i njihovih vladarah, pošiljaše osobito 1288. i 1308. godine zahtjevane i inače u poslu vjere učene, vješte i bogoljubne malobraćane iz inih država u Bosnu, Srbiju i Bugarsku, to pukom, to naročito krunjenim glavam u njihove dvore, ter im 1326. g. iznovice izruči obdjelavanje gospodinova vinograda u svih jugoslovjenskih državah, nadariv ih mnogimi ter izvanrednimi povlasticami, oblastmi i sloboštinami duhovnimi i svjetovnimi.
Pak buduć da se je tim vjeroviestnička bosanska čuvarija jako razprostranila i umnožila, osobito u Bosni i u Hrvatskoj, to vrhovnik ovoga reda otac Gerardo-Odonis, glavom razvidivši jaku i prostranu bosansku čuvariju, povisi ju 1339. g. na samostalnu namjestnicu, pod imenom: bosansko-hrvatsku, predstaviv joj ot. Peregrina Saksonca za namjestnika. Bosansko-hrvatska ^3 namjestnica širaše se ne samo po jugoslovjenskih državah, nego dopre i u istu Apuliju, gdje dobi (1390.—1400.) tri samostana, koji su sačinjavali čuvariju sv. Katarine, kasnije sv. Nikole prozvanu, ter njegdje u prvoj polovini 15. vieka apulskoj državi prepušćenu. Ova namjestnica brojaše koncem g. 1400. okolo 40 samostana podieljenih medju 8 čuvarije. I dočim je u prvoj polovini 15. vieka dobila njeke samostane u Dalmaciji, Slavoniji, Ugarskoj i Erdelju, izgubi medju god. 1432—1437. u turskih navalah i bogomilskih napadanjih blizu 16. mjesta, valjda u Bugarskoj, Srbiji te južno-iztočnoj Bosni obstojavših. Hoteći apostolska stolica nadoknaditi toliku škodu, ojači ju njekimi samostani u Dalmaciji, Slavoniji, Ugarskoj, Erdelju Vlaškoj i Moldaviji; ali kasnije uvidiv, da ovo sjedinjenje tolikih samostanah služi namjestnici na tegotu, i to najviše radi velike razprostranjenosti i razlike narodnosti, odciepi g. 1448. od nje samostane bivše u Slavoniji, Ugarskoj i Erdelju te Vlaškoj i Moldaviji, sjediniv ih u samostalnu namjestnicu, kasnije presv. Odkupitelja prozvanu; dočim zapovjedi njekim dalmatinskim samostanom, koji su višekrat pokušavali oddružiti se od ove namjestnice, da moraju i nadalje ostati sdruženi s bosansko-hrvatskom namjestnicom, koja je godine 1462. imala 8 čuvarij, kojih samostani bijahu po Bosni, Hrvatskoj, Dalmaciji i Albaniji. Medju tim ovo sjedinjenje dalmatinskih samostanah s bosansko-hrvatskimi, što duže, to veće, radjaše neprilike i prepirke, jer su se isti Bošnjaci suprotivili tomu sjedinjenju, tako da je napokon g. 1464., poklam su prijašnje godine Turci osvojili Bosnu, te usljed toga sami Bošnjaci prosili mljetačkoga duždu, da bi im dopustio sjediniti se s dalmatinskimi samostani, papa Pijo II. odredio, da se bosansko-hrvatska namjestnica sjedini s dalmatinskom državom, prozvavši ju: državom bosansko-dalmatinskom, kojoj od sada svake treće godine valja u glavnom redovnom saboru birati za državnika Talijana, kano čovjeka obojoj stranici nepristrana. Nu ni ovo jedinstvo nepostoja dugo; jer je jur sljedeće godine najprije dubrovnička republika odcjepila šest, a onda i mljetačka drugih šest dalmatinskih samostanah od Pijeve bosansko-dalmatinske države. I zato dalmatinski samostani bjehu konačno g. 1469. oddruženi od bosansko-hrvatskih, te sdruženi 8 ostalimi dalmatinskimi, s kojimi poslje njekih medjutonjih promjenah sačinjavaju još dan danas jednu dalmatinsku državu. Osim ovih, bosansko-hrvatska namjestnica izgubi još mnoge ine samostane u Bosni, od kada su ju Turci osvojili. I jer su iz toga uzroka malobraćani skupa s mnogimi katolici bježali iz Bosne izpod turskoga jarma u kršćanske zemlje, turski car, da mu Bosna neostane pusta, dade (868. turske a 1466. kršćanske godine) malobraćanom povelju Adnahme zvanu, da slobodno izvršuju u Bosni dužnosti svojega zakona i da pridrže kršćanski narod u Bosni. A k tomu ova namjestnica dobi više samostana u biskupijah: senjskoj, modruškoj i otočkoj, po čem ojača na toliko, da je pod konac 15. vieka u Bosni i Hrvatskoj posjedovala 41 samostan u 7 čuvarijah porazdieljena. Buduć da turska vlada nikako nije podnosila, da bi njeni podložnici bili u kakovu savezu s podložnici druge koje vlade, to i hrvatski ove namjestnice samostani, nemogući obćiti s bosanskimi, višekrat nastojahu od njih se oddjeliti, te su konačno, svladavši sve zaprieke od strane Bošnjakah proti diobi upotrebljavane, to i postignuli g. 1514., kada je bosansko-hrvatska namjestnica, po odluci glavnoga redovnoga sabora razdieljena u dvie samostalne namjestnice g. 1517. povišene na države, to jest na bosansku i na hrvatsku. Ona se od sada poče nazivati bosansko-srebrničkom, i zadobi u diobi 15 samostanah u Bosni obstojećih, ova pak zadobi 31 samostan, od kojih svaki izim biogradskoga, bijaše u Hrvatskoj, i vrhu toga zadobi pred onom prvenstvo, te svoj grb i pečat, s česa i nadalje morade zadržati namjestničin naziv bosansko-hrvatski.
Ova bosansko-hrvatska, ili radje hrvatska država ^4, imadjaše dakle, poklam se je oddjelila od svoje sestre bosanske 31 samostan. Ovi samostani bjehu podieljeni u 4 čuvarije tako, da su pod cetinsku čuvariju spadali samostani u: Cetinu, Zrinju, Otoku, Hrastovici, Bihaču, Slunju, Krupi, Stienišnjaku, Obrovcu, Bielojstieni i Sisku; a pod trsatsku samostani u: Trsatu, Senju, Klisu, Solinu, Skradinu, Karinu, Zvonigradu i Kninu; pod krbavsku pak samostani u: Krbavi, Modrušah, Udbini, Brinju, Glamoču i Jajcu; i pod grebensku samostani u: Grebenu, Kobašu, Dvorišću, Šabcu, Bobovišću i Biogradu. No u čestih i žestokih turskih navalah i haranjih izgubi jurve u prvoj polovini 16. vieka sve ovdje izbrojene samostane, izim senjskoga, modruškoga i trsatskoga, te bi tako bila gotovo posvema propala, da joj nebude bila u sjevernoj Hrvatskoj bogoljubna darežljivost priskočila u pomoć, pokloniv joj obdarena samostana na Brdovcu (g. 1517. sada starija Gorica) i (1531) na Kotarih medju Plešivicom i Oštrcom (sv. Lenhard) s jedne, a s druge strane: da joj nebude bio nedavno u cetinskom samostanu izabrani kralj Ferdinando I. izprosio (1559.) od dalmatinske države pazinski samostan, i otvorio joj put u svoje nasljedne zemlje, po imenu u Kranjsku, gdje dobi (g. 1559.) od austrijske države zbog turskih navalah opustjela samostana u Rudolfovcu (Rudolfswerth) i u Goričkoj, gdje joj nadvojvoda Karlo pokloni (1565.) ono glasovito proštenjište, svetu Goru više Gorice. K ovim dobi (1590.) samostan u Zagrebu, a izgubi ga (1580.) u Modrušah i (1595.) u Ljubljani. Ondje u turskom ratu, a ovdje u luteranskoj smetnji. I tako koncem 16. vieka imadjaše samostane u: Trsatu, Senju, Pazinu, Zagrebu, Brdovcu, Kotarih, Rudolfovcu i svetoj Gori. U sljedećem vieku, dočim je (1607. g.) izgubila samostan u Zagrebu, opet zadobi (1609.) onaj u Ljubljani i vrhu toga više njih u Hrvatskoj i Štajerskoj i Kranjskoj, te je koncem g. 1660. posjedovala samostane u: Senju, Trsatu s vitalištem u Lovrani, Pazinu, Kariovcu, Jastrebarskom, Kotarih, Samoboru, Brdovcu i Klanjcu u hrvatskom, a u: Rudolfovcu, Ljubljani, svetoj gori s vitalištem u Salkanu, Kamniku, Nazaretu i Brežcih medju kranjskim ili slovenskim narodom.
Kada se je tim načinom ova malobratna država razpružila i po kranjskom ili slovenskom narodu, onda je na želju cesara i kralja Leopolda I., a po nastojanju njegova savjetnika ot. Antuna Lazara, ove redovničke države člana i upravljatelja, prigrlila god. 1688. redovnu reformaciju i prozvala se državom sgoljno: "kranjskom sv. Mihalja", što joj je prouzročilo ne malih neugodnostih. Napokon poslje dvanaestgodišnje žestoke prepirke i višekratnih žaob, podnesenih od strane Hrvatah najvišim svietskim i crkvenim oblastim, ne samo radi uvedene reformacije, uslied koje hrvatski samostani, izim trsatskoga i karlovačkoga, izgubiše svoja negibiva dobra; nego i radi toga, što su Kranjci prezirljivo izpustili iz državina naslova i grba hrvatsko ime i starodavni slavni naziv sv. križa, udesi ova država, po naročitoj volji Josipa I. ugarsko-hrvatskoga kralja, u državnom sboru u Kamniku dne 8. rujna g. 1708. obdržavanu, naslov i pridjevak prema častnoj starini i pravici, nazvav se državom sv. križa hrvatsko-kranjskom. Pod kojim imenom mirno služi domovini i crkvi na korist sve do danas, izim onoga kobnoga vremena od g. 1783—1810., u kojem je po višem ukazu bila razvrgnuta u dvie države, od kojih svaka mnogo prepati, a poimence hrvatska izgubi tri samostana na Brdovcu, u Kotarih (1789.) i u Senju (1806.) gdje biskup Ježić, neimajuć sjemeništa, obrnu samostan svojevoljno u takovo, s obećanjem, da će na zgodnijem mjestu u istom gradu podignuti samostan malobraćanom, dočim Kranjska dobi u zamjenu mjesto svetogorskoga najprije gorički minoritom iliti konventualcem, a onda kostanjevički više Gorice Karmelitom pripadajući, a u Ljubljani dobi u zamjenu agustinovački, budući da njezin bješe obrnut u gimnazij, a crkva porušena. Zadnjić po zapovjedi vojvode Marmonta, člana iz trećega reda sv. Franciška, bjehu hrvatski i kranjski samostani, nalazeći se u Napoleonovoj Iliriji, opet sjedinjeni (1810.) u jednu državu, dočim je klanječki samostan, ne budući u Napoleonovoj Iliriji, ostao do g. 1814. osamljen, a brežački i nazaretski, bivši stopljeni sa štajerskom državom, bjehu (1816.) opet utjelovljeni materi državi, koja danas broji samo 12 samostanah, od kojih je 6 u hrvatskom a 6 u kranjskom ili slovenskom narodu t. j. državi. — I Bog bi dao, da bi ona stranka ove države, koja je zakaparila državino upravljanje i s istim kano monopol tjera, te za sebe pridržaje sve sposobnije i bolje osoblje — po svjedočanstvu istoga državnika ot. Pavla Langera — počela jur jednoč s drugom strankom, ako ne materinski a to barem bratinski i svakako pravično postupati. Ili: hoće li kada nastojanja duhovitim i odvažnim, nu žalibože prehitro preminulim biskupom Alagovićem započeta, a g. 1862. bezuspješno nastavljena, u poslu odciepljenja hrvatskih ove države samostanah od kranjskih, a sdruženja s ostalimi hrvatskimi države sv. Vladislava biti oživotvorena? valja, da u skoroj budućnosti dokažu najpače oni, kojim najviše mora stojati, da se u Hrvatskoj pomladi duhovno življenje, te podigne propadajuće u ovom dielu Isusove crkve nabožno, crkvi i narodu koristno djelovanje.
^1 Ovo bje napisano za dalmatinsko-hrvatsko-slavonsku monasteriografiju, koju je rodoljubivi otac Kajo Agjić bio nakanio, ali radi stanovitih uzrokah nije mogao dati tiskati, i to bje kano uvod onomu opisu samostanah s njihovimi crkvami malobratskoga reda države sv. Križa hrvatsko-kranjske, koji su u kraljevini Hrvatskoj. — (Želiti bi bilo, da se već jedanput nadje tkogodj od hrvatsko-slavonskih redovnikah, pa da napiše povjestnicu redovan i monastirah, što su njekoč u našoj domovini obstojali, ili još i danas obstoje. O dalmatinskih monastirih reda sv. Franje, imamo barem najnovije, dosta obširno djelo Fr. Donata Fabianića, ali žalibože na talijanskom jeziku. Izvori za povjestnicu toga reda nalaze se i u zemaljskom, kano i kaptolskom i nadbiskupskom arkivu. Op. ur.)
^2 Wadding i njeki po njem scienijahu, da je 1260. god. nastala bosanska namjestnica (vicaria absoluta seu provincialis) sastavljena od osam čuvarija; ali učeni Greiderer pa i Čevapović dokazaše, da je namjestnica bosanska, izpravnije bosansko-hrvatska, postala tekar 1339. god.; po čem je suditi, da se je ono izvješće u Waddingove ljetopise — Albisa, Huebra, Sanniga i drugih nespominjuć — ili uvuklo iz sredine 14. vieka u 1260. godinu, ili pako da ondje naznačene čuvarije naznačuju samo vjerovjestnička staništa. I zadnjić; ako je bosansko-hrvatska namjestnica nastala 1260. godine, gdje su njeki neodvisni upravljatelji iliti samostalni namjestnici, koji bi prema običaju, pače zakonu morali njom upravljati?
^3 Mnogi pisci, pače i mnoge papinske pečatnice ter ostale listine i izprave nazivlju ovu namjestnicu sgoljno - bosanskom — valjda najviše iz toga uzroka, što je Bosna tada bila kraljevina te radi krivovjernikah i razkolnikah glasovita, — dočim je za istinu njen podpun naslov: bosansko-hrvatska. Tomu za dokaz budi ovdje dosta napomenuti namjestnika Bartola Alvernjanina (1370. —1400.), koj se je starao, da bude ova namjestnica poznata samo pod jednim obćim imenom bosanskim, i nadalje papu Eugena IV., koj imenuje malobraćane bosansko-hrvatske: "Slavos (= Chrovatos) et Bosnenses", i Tomu Akveja kr. obćinskoga bilježnika na Rieci, koj imenuje upravljatelja ove namjestnice ot. Franja Jajčanina namjestnikom "hrvatsko-bosanskim", napokon ot. Krištofora od Forlia, koj dieleć bosansko hrvatsku namjestnicu, dosudi hrvatskoj državi prednost i prvenstvo, te namjestničin grb i pečat i dojakošnji naziv, česa ni isti Lastrić neporiče. A buduć da je hrvatska država prema toj odluci sve do 1688. god. zadržala bosansko-hrvatske namjestnice grb i pečat i naziv, sliedi: da se je ova namjestnica izpravno i podpuno nazivala bosansko-hrvatskom.
^4 Premda je ovoj državi bilo zadržati bosansko-hrvatske namjestnice grb i pečat i naziv, i premda se je ona sama s malom iznimkom sve do 1688. god. pisala bosansko-hrvatskom državom, to ju ipak nadvojvoda Karlo, predavši joj glasovito proštenjište na sv. Gori više Gorice, nazivlje sgoljno hrvatskom državom, pa isto tako naziva ju kralj Ferdinando II. i obćina samoborska. Nadalje jedino hrvatskom pisahu ovu državu vrhovnik malobratskoga reda ot. Franjo Rhini, i vrhovnikov namjestnik ot. Antun od Treje i mimo ostalih sam njeni glavar ot. Maksentij Maturelli.
