Autor Tema: Neoliberalna ideologija  (Posjeta: 16474 )

Offline Trbotor

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 675
Odg: ne će iđe
« Odgovori #90 : 26 Travanj 2012, 11:59:43 prijepodne »
Neoliberalizam i podivljali kapitalizam svakako su ideologija i praksa koje su oponent kršćanskoj misli i njihove temeljne vrednote nisu kompatibilne nauku Kristove, odnosno Katoličke crkve.
Prof. dr. fra Špiro Marasović: Kršćanstvo i bešćutni neoliberalizam na suprostavljenim su stranama

dr. Mate Kapović
Filozofski fakultet u Zagrebu
Neoliberalizam, financijska kriza i Hrvatska
Neoliberalizam, kao moderna inkarnacija teorije slobodne trgovine i slobodnoga tržišta,
počinje u razdoblju nakon 2. svjetskog rata djelovanjem Friedricha von Hayeka i njegova
društva Mont Pelerin. Primat poslije preuzima Milton Friedman i njegova čikaška ekonomska
škola. Neoliberalizam je do 1970-ih bio prisutan samo u akademskim krugovima, no nakon
toga se probija u stvarni svijet (iako treba voditi računa o značajnim razlikama neoliberalizma
u teoriji i praksi), javljajući se kao odgovor na veliku krizu kejnzijanske ekonomije.
Neoliberalna je politika kao eksperiment uvedena u Čileu nakon što je ondje Augusto
Pinochet 1973. proveo državni udar i nametnuo krvavu diktaturu. Friedman je o tome govorio
kao o čileanskom čudu, iako je to bilo u potpunoj opreci tvrdnjama zastupnikâ neoliberalizma
kako liberalizam u trgovini ide ukorak s demokracijom i društvenim slobodama. Ulazak
neoliberalizma na svjetsku scenu par excellance događa se pobjedom Margaret Thatcher na
izborima u Velikoj Britaniji 1979. i pobjedom Ronalda Reagana u SAD-u 1981. Nakon toga
se utjecaj neoliberalizma širi po čitavu svijetu, u nerazvijenim zemljama pogotovo putem
utjecaja programa strukturalnih prilagodbi, MMF-a i SB-a, pri čem neoliberalne reforme
postaju uvjetima za kreditiranje siromašnih zemalja. Utjecaj se neoliberalnih ideja širi i u
razvijenim zemljama, na razne načine (primjerice, glavni je razlog ulaska Švedske u EU bila
želja švedske poslovno-političke elite za uvođenjem neoliberalnih reformi), a konačnu
pobjedu odnosi padom istočnoga bloka i raspadom socijalističkih režima oko 1990. Tada je,
1989, John Williamson i skovao naziv washingtonski konsenzus za „standardni paket
neoliberalnih reformi“ i tada se doista moglo činiti da je Margaret Thatcher bila u pravu kada
je rekla There is no alternative. 1991. je Sporazumom iz Maastrichta neoliberalizam kao
doktrina institucionaliziran i u EU, a tada dolazi i do nastanka tzv. Trećega puta, tj. pristanka
socijaldemokracije na neoliberalizam, koji utjelovljuju Clinton, Blair, Schröder i njihovi
sljedbenici kao Mbeki u JAR-u ili Cardoso u Brazilu. Tako dolazi do skretanja ljevice udesno
i do nestanka prave opozicije neoliberalizmu jer se nekadašnja ljevica svodi jednostavno na
neoliberalizam s ljudskim licem. To objašnjava činjenicu da se mnogim građanima zapadnih
demokracija čini da nema prave razlike između politike tzv. lijevih i desnih stranaka. Sve to
što rekosmo se može primijeniti i recimo na nominalno lijevu hrvatsku stranku SDP. S
vremenom utjecaj neoliberalizma kao da u nekim područjima opada - na teorijskoj razini mu
se, unutar sustava tj. unutar kapitalizma, primjerice suprotstavlja svojevrsni neokejnzijanizam
tj. novi intervencionizam, koji predvodi Joseph Stiglitz, a javljaju se i drugi obraćenici poput
Jeffreyja Sachsa, negdanjeg neoliberalnog gurua. U praksi se određen pad utjecaja vidi u
slabljenju primjerice MMF-a (koji pokušava iskoristiti trenutnu financijsku krizu za ponovno
jačanje svoje uloge), kao možda i u artikulaciji anti- tj. alterglobalističkoga pokreta nakon
Seattlea 1999. iako je i taj pokret s vremenom pomalo splasnuo. No sve to ne znači puno.
Neoliberalni je način razmišljanja još uvijek ostao ukotvljen u sve pore društva.
Neoliberalna doktrina zastupa slobodno samoregulirajuće tržište i trgovinu kao idealan način
organiziranja ekonomije. U praksi se, dakako, potpuna deregulacija nigdje nije mogla provesti
te se neoliberalizam u praksi zapravo uvijek primjenjuje samo do određene mjere, koliko to
objektivne okolnosti dopuštaju (npr. koliko to dopušta pritisak odozdo), a zapravo je općenito
pravilo bilo da se neoliberalne reforme provode vrlo diskriminacijski, prema interesima –
jedna pravila za velike korporacije, druga za obične ljude (to je načelo socijalizam za bogate,
kapitalizam za siromašne, koje se bjelodano vidi u sadašnjoj financijskoj krizi), jedna pravila
za bogate i moćne zemlje, druga za siromašne i slabe zemlje (npr. prve smiju imati subvencije
2
u poljoprivredi, druge ne iako se neoliberalizam u teoriji žestoko protivi svakom obliku
subvencije, tj. miješanju države u gospodarstvo), jedna pravila kad sve ide po planu, a druga
kad zagusti (upravo se svako malo događaju nacionalizacije i državne intervencije u gotovo
svim kapitalističkim zemljama ugroženima krizom iako su u doba kad nema krize takve stvari
anatema u neoliberalizmu) itd. Neoliberalnu ekonomsku politiku karakteriziraju među ostalim
deregulacija (smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje „poduzetničke klime“, lakšeg
protoka kapitala itd.) i liberalizacija (otvaranje granica, ukidanje zaštitnih mjera tj. carina itd.),
privatizacija (pretvorba društvenoga i državnoga u privatno vlasništvo, po načelu da je
privatno vlasništvo uvijek uspješnije i bolje nego društveno), smanjenje javne potrošnje i
socijalne sigurnosti (npr. smanjivanje financiranja zdravstva, školstva, početak naplaćivanja
nekih usluga koje se prije nisu naplaćivale – školarine na fakultetima, participacije u
zdravstvu, parkiranje itd.), smanjivanje radničkih prava radi lakšeg stvaranja profita (npr.
pritisci na sindikate ili zabrana istih, službeno ili neslužbeno; veća „fleksibilnost“ radne snage
što zapravo znači lakše otpuštanje radnikâ, povećanje rada na određeno i sl.1) itd. Kritika
neoliberalizma proistječe iz onoga što je upravo rečeno. Deregulacija uvelike olakšava tržišne
manipulacije i spekuliranje što može dovesti do krizâ poput trenutne, a također se koristi kao
sredstvo smanjivanja radničkih prava i potpomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u
ostvarenju profita. Liberalizacija se koristi za ostvarivanje gospodarskih interesa pojedinih
zemalja, tj. preciznije govoreći njihovih korporacija, a na štetu gospodarstava slabijih zemalja
(pa tako imamo apsurdnu činjenicu da Meksiko, u kojem je kukuruz prvi put u povijesti
kultiviran, danas tu istu kulturu uvozi iz SAD-a zahvaljući slobodnotrgovinskom
sjevernoameričkom sporazumu NAFTA). Privatizacija se koristi kao sredstvo bogaćenja
pojedinaca na račun čitavog društva (hrvatske primjere iz ranih 1990-ih pa i poslije ne treba ni
spominjati) kao i za slabljenje nacionalnih ekonomija (pri čem se privatizacije koriste kao
sredstvo izvlačenja golemih profita iz tih zemalja, npr. kod nas primjer HT-a, banaka itd.). O
smanjenju radničkih prava i rezanju troškova u financiranju primjerice zdravstva ni ne treba
posebno napominjati kakve posljedice izazivaju. Neoliberalizam se također kritizira i zbog
zadiranja tržišta onamo kamo mnogi smatraju da ne bi trebalo ulaziti (primjerice u zdravstvo i
školstvo). Općenito je posljedica neoliberalizma rastuća nejednakost u društvu, koju kritičari
unutar sustava poput Josepha Stiglitza smatraju slučajnim nusproizvodom neoliberalizma, a
drugi je, poput primjerice Davida Harveyja, tumače kao raison d'être neoliberalizma. Ta
nejednakost proistječe iz toga što u okviru neoliberalnog sustava korporacijsko-poslovnopolitička
elita ostvaruje goleme profite na štetu radnikâ, kojima ne samo da se smanjuju prava
i uvode novi nameti, nego im i zarada u pravilu stagnira ili čak pada. Neoliberalizam u pravilu
pogoduje samo najvišim slojevima društva, tj. manjini, a sve to na račun većine. Da ne
govorimo paušalno, u Hrvatskoj, prema analizi sociologa Zorana Malenice2, elitu tj. viši sloj
čini 10,000 ljudi, srednji sloj čini 600,000 ljudi, a niži sloj 2,8 milijuna ljudi. Posljedice se
neoliberalizma najčešće opisuju jednostavnom rečenicom „bogati se sve više bogate, a
siromašni sve više siromaše“. Da je tomu tako, dokazuju brojne statistike. Primjerice, prihodi
su 1% najbogatijih u SAD-u skočili s 8% 1970. na 15% 2000, a u Velikoj Britaniji s 6,5%
1982. na 13% 20003. Razlika između jedne petine najbogatijih i jedne petine najsiromašnijih
na svijetu je 1960. bila 30 : 1, 1990. 60 : 1, a 1997. 74 : 14. 1996. je 358 najbogatijih imalo
jednaku imovinu kao 45% najsiromašnijih, tj. kao 2,3 milijarde ljudi, a 1998. je troje
1 U Hrvatskoj je tako u 2005. samo 17% novouposlenih radnika dobilo stalan posao (Vlado Puljiz,
„Neoliberalizam i socijalna država“, u: D. Vidović & D. Pauković (ur.), Globalizacija i neoliberalizam.
Refleksije na hrvatsko društvo 2006: 128).
2 Ogledi o hrvatskom društvu: Prilog sociologiji hrvatskog društva, Tehnička knjiga/Golden marketing 2007.
3 David Harvey, A Brief History of Neoliberalism, Oxford University Press 2005: 16, 17.
4 Isto, str. 19.
3
najbogatijih imalo više imovine od 600 milijuna najsiromašnijih5. Udio je plaća radnika u
BDP-u u zemljama članicama G7 prema MMF-u od 1983. do 2006. pao za 5,8%, u Europi
prema Europskoj komisiji za 8,6%, a u Francuskoj za čak 9,3%6. To da neoliberalizam, tj.
politika koja trenutno prevladava gotovo posvuda na kugli zemaljskoj, svugdje sa svojim
posebnim lokalnim obilježjima, odnosno u skladu s lokalnim uvjetima i zadanostima,
općenito ne radi u korist većine, nego u korist manjine koja je na gospodarsko-političkom
vrhu, nije nikakva teorija zavjere. Osim što se to može vidjeti vrlo lako u praksi, pogledate li
što se događa primjerice u Hrvatskoj, takve tvrdnje možete naći i primjerice u UN-ovim
izvještajima ili, kao kuriozitet, čak i u turističkim vodičima Lonely Planet-a (gdje se o tome,
dakako, govori na vrlo praktičnoj razini). Osim toga, takve tvrdnje su vrlo dobro
potkrijepljene i statistički, kao što vidjesmo. Neoliberalizam je, u svakom slučaju, osim što je
društveno potpuno neosjetljiv i destruktivan, i, čisto ekonomski gledajući, posve neefikasan.
Neoliberalna je doktrina doista omogućila velike profite kapitalističkoj eliti, a sve to na račun
radništva, no nikakve velike efikasnosti nije postigla. Gospodarski rast u doba neoliberalizma
nije uspio nadmašiti čak ni razdoblje krize kejnzijanskog kompromisa u 1970-ima, usp. npr.
za Francusku prosječni godišnji rast od 4,10% u 1970-ima prema 1,72% u 1990-ima7.
U 1970-ima je došlo do velike krize u kapitalističkim zemljama, odnosno do krize tadašnje
prevladavajuće ekonomske prakse – kejnzijanizma. Tu je, među ostalim, posrijedi bila i kriza
akumulacije kapitala – razina je profita u realnoj ekonomiji postala toliko niska zbog razvoja
konkurentnosti i viška proizvodnih kapaciteta da je to dovelo do neoliberalne kontrarevolucije
i samim time do kraja kejnzijanskog kompromisa. Način da stopa profita ponovno poraste bio
je, među ostalim, pritisak na realne plaće radništva i njihova prava (tj. smanjivanje troškova u
tom segmentu, što onda povećava profit kapitalista), bijeg iz realne, proizvodne ekonomije u
financijsku ekonomiju tj. spekulacije (gdje je mogućnost zarade bila brža i veća) te seljenje
proizvodnje u treći svijet s jeftinijom radnom snagom i manje propisa (primjerice ekoloških)
koji također iziskuju troškove. U tri su desetljeća neoliberalizma realne plaće radnika,
primjerice u SAD-u, stagnirale, za razliku od golemih profita kapitalistâ8 unatoč sporu rastu
ekonomije. No stagniranje realnih radničkih plaća vodi i do smanjene kupovne moći, što onda
dovodi do pada potražnje tj. do smanjivanje potrošnje. A bez potražnje nema ni proizvodnje
što onda dovodi do krize realne ekonomije. Da bi se taj problem razriješio – kako ne
povećavati realne plaće, ali ipak ne uništiti kupovnu moć stanovništva - dolazi do uvlačenja
radništva u potrošnju na dug. Tako se financira potražnja unatoč stagniranju realnih plaća, a
također se i ubiru kamate na kredite. Dvije muhe jednim udarcem. Krediti se onda računaju
kao sigurna zarada, tj. računa se unaprijed na njihovu otplatu te se na osnovi tih kredita rade
daljnji krediti i zaduživanja itd. Međutim, zaduživanje, kao ni rast mjehura, ne može ići u
nedogled. Kao što smo vidjeli u slučaju pucanja nekretninskoga mjehura koji se je u Americi
napuhavao od početka ovog stoljeća, ljudi više ne mogu otplaćivati svoje kredite (riječ je o
tzv. sub-prime kreditima, tj. nepouzdanim kreditima, kreditima danim ljudima koji si ih
zapravo ne mogu priuštiti, a sve u svrhu osiguravanja što većeg profita) i dolazi do krize. S
obzirom da je riječ o vrlo umreženom sustavu, financijska se kriza iz SAD-a prenosi i u druge
zemlje. Banke se i druge privatne kompanije nacionaliziraju da bi ih se spasilo (jer su
5 United Nations Development Program, Human Development Report 1996/2 i 1999/3.
6 Le monde diplomatique, siječanj 2008.
7 G. Duménil, D. Lévy, "The Neoliberal (Counter)Revolution", 2005, u: Saad Filho A., Johnson D. (ur.),
Neoliberalism. A Critical Reader, Pluto Press : London, str. 16.
8 Riječima Alana Greenspana (Le monde diplomatique, siječanj 2008.): "očekivao sam i još uvijek očekujem da
će doći do normalizacije u razdiobi profita i plaća" jer je "udio plaća u dodanoj vrijednosti na najnižoj razini u
povijesti, dok se s druge strane produktivnost stalno poboljšava." Taj "jaz između slabog porasta plaća i najvišeg
profita tvrtki u povijesti povećava strah i odbojnosti, u Sjedinjenim Državama kao i drugdje, prema kapitalizmu i
tržištu".
4
„prevelike da propadnu“) ili se u njih jednostavno prelijevaju javna sredstva bez praktički
ikakvih dodatnih uvjeta, svjetske vođe poput Nicolasa Sarkozyja otvoreno govore o potrebi za
novim svjetskim ekonomskim ustrojem, a dojučerašnji zagriženi neoliberali priznaju da je do
krize došlo zbog nedostatka regulacije, inače tabua u neoliberalnoj ideologiji. Naširoko se
poziva na povjerenje u sustav i na potrebu da se sustav očuva. Ipak, javljaju se i sumnje.
Obični ljudi se pitaju zašto se spašava one koji novaca imaju i koji su krizu i uzrokovali
svojom pohlepom, dok sve više ljudi primjerice u SAD-u dobivaju otkaze i ostaju bez svojih
stanova. U Ugandi se primjerice pitaju kako to da zapadne zemlje sad interveniraju da bi
spasile svoje banke dok to isto nisu njima dopustili kada je prijetila propast njihovoj najvećoj
banci. Stidljivo se, čak i u mainstream medijima, opet spominje Marx te se javljaju čak i
sumnje u sustav kao takav. Kako će izgledati novi svjetski poredak koji se najavljuje (i hoće li
ga uopće biti), još nije jasno, ali nekako je teško vjerovati u to da će njegovi ciljevi, za razliku
od sredstava, biti različiti9.
9 Da je neoliberalna praksa bar u Hrvatskoj krajem 2008. još itekako živa, vidi se ponajprije po trima stvarima:
ne odustaje se od privatizacije brodogradilištâ po diktatu EU; nastavlja se povećanje nametâ i privatizaciju u
zdravstvu te se, koristeći klasičnu doktrinu šoka (Naomi Klein, Doktrina šoka, VBZ, Zagreb 2008), najavljuje
zamrzavanje plaćâ u 2009.
...in defendenda veritate catholica et Croatia bene administranda...

Offline Potjeh

  • Pravednik
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.058
Odg: Neoliberalna ideologija
« Odgovori #91 : 27 Travanj 2012, 15:14:25 poslijepodne »
http://www.dnevno.hr/vijesti/novac/lazima_o_slobodnom_trzistu_hrvatsku_su_uvukli_u_mrezu_liberalnog_kapitalizma__/701298.html
Izvrstan članak. Mislin isto ki ovi s Cambridgea. E da se znalo s menon upravit...
Svaka čast Ćang (reka bi Ivanišević).

batakljun

  • Gost
Odg: Neoliberalna ideologija
« Odgovori #92 : 27 Travanj 2012, 15:51:42 poslijepodne »
Izvrstan članak. Mislin isto ki ovi s Cambridgea. E da se znalo s menon upravit...
Svaka čast Ćang (reka bi Ivanišević).

veliki je komplement 'rofesoru s cambridga da priko pola imoarta misli na vlas isto....

meni osobno je najjači citat ovi:
"Suprotno uobičajenom uvjerenju, zemljama u razvoju je išlo bolje u razdoblju državno upravljanog razvoja, nego u razdoblju nakon tržišno orijentiranih reformi. Bilo je nekih spektakularnih promašaja državnih intervencija, ali ekonomski je rast u većini tih zemalja bio mnogo brži, raspodjela prihoda mnogo uravnoteženija"

postavlja se samo pitanje čije je to uobičajno uvjerenje. ako gospodin čang prošeta po trešnjevačkom placu i malo propita piljarice (stigle su prve 'rvatske pamidore, cijena 30 kn) one će mu odgovorit da im je danas bolje nego u doba markovića.... ajde potjeh ne budali. ovo mu je prva osobna!
ma tko to misli da je danas bolje nego u doba ante markovića???

da je jugoslaviji išlo bolje, je i to vrime obnove, ali kako joj je išlo zadnjih 15 godina postojanja.....

pa nismo mi od komunizma odustali zato jerbo nas je svrbilo među nogama nego poradi toga jer je država bankrotirala. novim smo zaduženjima riješili stare dugove i ojačali infrastrukturu.

a neka nami gospodin čank jasno i glasno kaže zašto se u 'rvatskoj koja danas ima 1,4 milijuna zaposlenih živi "gore" nego u sr hrvatskoj koja je imala 1,2 milijuna zaposlenih....
a kad nam to objasni neka nam objasni kako su penzioneri živjeli "nekad" i danas. nekad je 300.000 penzionera imalo 85% prosječne plaće, a danas 1,1 milijuna penzionera ima 45% prosječne plaće. ako nekome nije jasno neka se zamisli je li bolje imati jednu penziju od 4.000 kuna ili dvi penzije sa po 2.500 kuna?
i nemojte mi samo spominjat žene koje žive same!

batakljun

  • Gost
Odg: Neoliberalna ideologija
« Odgovori #93 : 28 Travanj 2012, 22:28:28 poslijepodne »
Da li se ikad zapravo pitamo: što uopće znamo o efektu privatizacije u posljednjih 20 godina?
naravno ne amo u Hrvatskoj, već u svijetu!!!

Evo što kaže The Effects of Privatization and Ownership in Transition Economies (Journal of Economic Literature 2009, publikacija AEA)

Obrađeno je 34 studije  o utjecaju privatizacije u CEE (bivše komunističke zemlje u Europi) i CIS (ex-SSSR) zemljama napisanih u razdoblju 1997-2007.
I, što kažu ozbiljna znanstvena empirijska istraživanja o efektu privatizacije....

1. Privatizacija, posebice kada je popraćena komplementarnim reformama, može imati značajan pozitivan efekt na ekonomiju, BDP i ekonomski rast. Jedino što se još debatira je da li je bolja brža ili sporija privatizacija.
2. Privatizacija ima pozitivan utjecaj na ukupnu produktivnost i rast iste. Efekt je slabiji prilikom privatizacije domaćim vlasnicima i jači kod privatizacije stranim vlasnicima. Efekt na produktivnost radnika je sličan efektu na ukupnu produktivnost.
3. Koncentracija vlasnštva je bitan faktor. Većinski privatni vlasnik ima najveći pozitivan efekt na produktivnost. Utjecaj stranih vlasnika je jači od domaćih vlasnika, a efekt radničke privatizacije je nedovoljno značajan.
4. Utjecaj privatizacije na profitabilnost je uglavnom pozitivan iako mali. Efekt varira između vrsta vlasništva, gdje domaće i strano vlasništvo ima pozitivan efekt, a radničko vlasništvo ili državno zadržavanje kontrolnog paketa (golden share) nije povezano sa rastom profita.
5. Broj studija o utjecaju na plaće je mali, ali državno vlasništvo je povezano sa nižim plaćama i većom šansom neisplate.

SAMO za odlikaše:
http://personal.lse.ac.uk/estrin/Publication%20PDF%27s/JEL-revised_06-04-2007.pdf

Offline Trbotor

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 675
Odg: Neoliberalna ideologija banda na vlasti
« Odgovori #94 : 02 Svibanj 2012, 07:52:53 prijepodne »
Objavljeno 01.05.2012. u 20:33
DRAMA "STEČAJNE GENERACIJE" UGROŽAVA OBITELJ I DRŽAVU
Sociolog Zlatko Miliša predlaže Vladi: Ukinite Praznik rada!
 
Knjiga “Working”, čikaškog novinara Studsa Terkela, postala je bestseller sredinom sedamdesetih godina u SAD-u, gdje je autor zaključio kako je za većinu Amerikanaca “trijumf preživjeti radni dan”. Na mjesto upornosti, štedljivosti, materijalne neovisnosti i samostalnosti nekadašnje protestantske etike kapitalizma, došle su moćne korporacije sa strategijom konzumerizma i dužničkog ropstva, gdje sve ima cijenu, ništa vrijednost.

Nije se samo Amerikance natjeralo raditi za korporacije i da u “radnim logorima” postanu (svjesno) robovi. Po scenariju korporatista, dužničko ropstvo postalo je usud suvremenog čovjeka. Monopolističke svjetske korporacije kontroliraju sve resurse i stvorile su plan života na dug. Tako se gubi osobna i nacionalna samostalnost. Građani postaju ovisni o korporatistima koji te resurse kontroliraju. Država kao i njezini građani postadoše trajni ovisnici o kapitalu korporatista.

Istraživanja koja kontinuirano privodi Gfk-Centar za istraživanje tržišta pokazuju da prosječna zaposlena obitelj u Hrvatskoj ima tri kredita od kojih je jedan (i najveći) stambeni. Sretnicima koji rade, osobni dohodak služi za preživljavanje, a pomoću minusa s tekućih kartica i/ili putem kreditnih kartica doživljavaju agoniju preživljavanja, iz mjeseca u mesec. Kada se računi nagomilaju, tada posežu za nenamjenskim kreditima kojima podmiruju zaostale dugove.
Trgovac zaduženjima
Isti scenarij je i za “posrnule države”. Sadašnji vladajući u Hrvatskoj se hvale novim zaduživanjima da pokriju rupe u proračunu i/ili “pokriju” zatezne kamate ranijih vlada. Svjetska banka i MMF potiču zaduživanje građana, osobito zemalja u tranziciji i ekonomski “posrnulih država”.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku kupovna moć prosječnog građanina u Hrvatskoj je 40 posto manja od kupovne moći prosječnog stanovnika zemalja EU. Nikada kao danas u Hrvatskoj nije bio nepovoljniji odnos zaposlenih i umirovljenika, nikada veća brojka nezaposlenih...

U današnjoj “stečajnoj generaciji“, mladi više nisu isključeni iz agonije egzistencijalne drame njihovih roditelja, koji rade a ne primaju plaće, u agoniji čekanja zaposlenja (nakon otkaza)… Svima je sada, konačno, jasno da vladajući sociodemokrati i “narodnjaci“ nemaju viziju ni strategiju izlaska iz krize. Aktualni “trgovac zaduživanja” je ministar financija RH, Slavko Linić, koji predvodi novu - “lijevu korporaciju” (Danko Plevnik u Slobodnoj Dalmaciji 29. travnja). Uz sve predizborne parole sociodemokrata o povratku “malom čovjeku”, već su pokazali da ih se može kvalificirati kao “odnarođenu vlast”...

...I ova Vlada radi kao svaka korporacija. Zato je iluzorno očekivati zaštitu prava radnika i obespravljenih. Vodeće političke stranke u Hrvatskoj pitanje socijalne osjetljivosti za prava radnika, demagoški predstavljaju biračima pred izbore. Obećanja nestaju s dolaskom na vlast.

U socijalizmu su narodni zastupnici imali minorne naknade, a sada za dizanje ruku imaju veće plaće od znanstvenog savjetnika. Pitanje iz socrealizma: “tko se od rada obogatio?“, (i) danas ima jasni odgovor: mešetari i lovci u “mutnom”. U socijalizmu je manje od pet posto nezaposlenih građana Hrvata imalo preko pedeset godina, a danas ih je jedna trećina. Današnji ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić je pripremio sramotni prijedlog novog zakona o “poticanju zapošljavanja”, što nije ništa nego volontiranje i poticaj poslodavcima k novom izrabljivanju. To je poziv mladima da idu “trbuhom za kruhom“, izvan Domovine.
Bez izlaza
Dan danas je prevladavajuća neodgovornost na svim razinama, bez sankcioniranja za neradnike i stimuliranja za najbolje. Mediokritetstvo i uravnilovka u socijalizmu su bili parameri uspješnosti (i) kod uspinjanja u političkoj karijeri. Kakva je razlika s današnjim sociodemokratima? Posljedica svega je da prosječni građanin ne vidi nikakvu perspektivu, sve veći broj obitelji ima klasične simptome traumatskog stresa, “a svi koji nešto rade imaju posttraumatski stres”. (Igor Serdar, Vjesnik). Drama današnje, prevladavajuće, “stečajne generacije“ ugrožava obitelj i državu. Građani ne vide perspektivu, a vladajući nemaju viziju izlaska iz krize. Zato predlažem vladajućima da ukinu Praznik rada - Prvi svibnja! Tada bi, barem u nečemu, bili vjerodostojni!

ZLATKO MILIŠA
Kako su radnici poslušali Tita
Socrealizam je izmislio svijetu nepoznatu paradigmu oslobađanja od rada: “Nikada me nećeš toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi”! U ex Jugi je drug Tito omladincima ponudio pjesmu “Drugarska se pjesma ori, da nam živi, živi rad“. Isti taj totalitarist je izjavio “Druže, snađi se“! Radnici su ga poslušali, pa su krali (sitne) proizvode koje su sami proizveli, a danas su (tzv. “menadžeri“) radnicima oteli tvornice. U socijalizmu su radnici dobivali redovito plaću, a danas nerijetko rade bez ikakve plaće, masovno postajući “višak”, odlazeći na “burzu rada“ -  neovisno o zalaganju i radnim postignućima. U socijalizmu nije bilo slobode izbora i slobodnog tržišta, a danas postoji sloboda “izbora“: kada, kako i koliko dugo otplaćivati (nametnuti) kredit.

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/172953/Default.aspx
...in defendenda veritate catholica et Croatia bene administranda...

Offline Trbotor

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 675
Odg: Neoliberalna ideologija banda na vlasti
« Odgovori #95 : 04 Svibanj 2012, 08:08:05 prijepodne »
Objavljeno 03.05.2012. u 23:09
SVE JE VEĆE NEZADOVOLJSTVO GRAĐANA
Sociolozi, politolozi i ekonomisti: Nakon fažola, slijedi juriš na banke
 
Neredi na zagrebačkim ulicama početkom 2011. / Boris KOVAČEV / CROPIX
Čelnici hrvatskih sindikata uistinu mogu pozavidjeti ministru Radimiru Čačiću. Iza žutih kartona namijenjenih aktualnoj Vladi, a prije svega, kako kaže Ozren Matijašević, predsjednik HUS-a, “bahatom Čačiću“ koji je “u prvim redovima demontaže radničkih prava i socijalne države”, udruženi su sindikalisti za Praznik rada u središtu Zagreba dobili logistiku od jedva nekoliko stotina svojih aktivista i nezadovoljnih građana. U isto vrijeme, “bahati ministar“ u Trakošćanu je uz fažol i pjesmu okupio više tisuća svojih sljedbenika.

Vojska nezaposlenih
Događa se to u zemlji u kojoj je nezaposlenost premašila 20 posto, gdje je na burzi rada, bez velike nade da bi uskoro mogli doći do posla, gotovo 350 tisuća ljudi, u zemlji u kojoj umirovljenici kopaju po kontejnerima, gdje deseci tisuća radnika rade, a ne dobivaju plaće, u zemlji u kojoj svakodnevno propadaju tvrtke... I dok su sindikalisti na Markovu trgu mahali žutim kartonima Vladi čiji su dužnosnici bezbrižno slavili Praznik rada, šaljući tek prigodne poruke kako se mora više i bolje raditi, sirotinja se u Splitu tukla za fažol, a u Osijeku za kape i majice.

Što se to događa Hrvatima? Je li nestalo i ono malo solidarnosti i dišpeta da zajednički dignemo glas protiv sveopćeg raslojavanja i osiromašivanja radnika? Odgovor na ova i druga pitanja potražili smo među sociolozima i politolozima, stručnjacima koji barem donekle mogu rasvijetliti ovaj aktualni, običnom čovjeku nerazumljiv društveni kontrapunkt. Zaključak je jednoglasan: danas jurišaju na grah, a već sutra krenut će na nevidljive centre moći koji im demontiraju socijalnu državu i pretvaraju ih u roblje.

− U Hrvatskoj su sva svjetla pogašena. Ljudi su puni bijesa i ljutnje, posebno mlađa generacija. Na žalost, to nezadovoljstvo nema tko uobličiti i usmjeriti. Vlada postupa kao agent krupnoga kapitala, a da to ne čini, taj bi kapital pobjegao iz Hrvatske. Zato je na djelu demontaža socijalnih institucija i socijalne države. Pogledajte koja se sve prava pokušavaju dokinuti izmjenama Zakona o radu − kaže sociolog prof. dr. Vjeran Katunarić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

− Ne može se reći da Vlada ne reagira i na pritiske odozdo. Osobito prije izbora, kad su se prosipale populističke parole i obećanja. Izbori su završeni, vrata su se zalupila. Za godinu-dvije, ako ne bude rezultata, čekaju nas nemiri. Ovo je blaža repriza onoga što se događalo u Južnoj Americi, Africi. Demontažu socijalne države moramo spriječiti ulaskom u EU. Ja još vjerujem u reformske procese. Na žalost, ovdje nema koncepta. Zašto?

Zabranjeno je planirati na duge staze. Ovi što nam to danas rade ili su iluzionisti ili imaju loše namjere. Stvara se pomutnja. Državu nam pretvaraju u kasino u kojoj su na dobitku mešetari, lopovi, kockari. Pogledajte što se događa oko ovih suđenja u Hrvatskoj. Javnost vidi samo vrh sante leda − ističe dr. Katunarić.

Sličnog je mišljenja i njegov kolega s fakulteta, sociolog i pedagog prof. dr. Vlatko Previšić.

− Ako ljudi jurišaju na grah, kopaju po kontejnerima, rade bez plaća, pitam se gdje su. Zašto ne prosvjeduju? Ili možda to što nam govore uopće nije istina. Ja mislim da postoji siva zona u glavama ljudi i to se mora prekinuti. Osobno kao demokrat vjerujem u demokratsku revoluciju i ona će se dogoditi. Nije to revolucija u kojoj će se jurišati na Zimski dvorac ili Bastilju i pri tome ginuti.

Nisu ispunili očekivanja
Ljudi u Hrvatskoj izrazili su se na izborima i izabrali su novu Vladu, a sada su razočarani. Uviđaju da neki uopće nisu sposobni raditi neke poslove kako bi ispunili njihova očekivanja. S toga gledišta, kao traženje izlaza, moguće su demokratske revolucije. Ne odnosi se to samo na vlast, nego i na one koji kolaboriraju s njom gdje je najzanimljivija ona koja je nevidljiva, a to je bankarska elita.

Nisu banke upropastile samo pojedince i tvrtke, nego upropaštavaju cijele države. Mogu se očekivati juriši na te nove centre moći. Mi danas imamo neformalne saveze između banaka i korporacija, odnosno pojedinaca koji rade na štetu naroda. Morate znati da imamo i duhovne centre moći, pri čemu mislim na Crkvu − naglašava dr. Previšić.

− Može li društvo, i dokle, ovako funkcionirati, pitanje je i sustava vrijednosti. Ljudi su se razočarali u nositelje sustava vrijednosti i to neminovno vodi prema raspadanju. To je vrlo opasna situacija. Što razočarani ljudi rade? Ako jedni posežu samoubojstvima, nije teško zaključiti što sve još mogu − tvrdi dr. Previšić.

− Ove godine gladni su se ljudi tukli za grah, a već iduće imat ćemo druge slike. Izlazak na ulice je neminovan. Ljudi polako uviđaju i osvješćuju se da je Vlada produžena ruka korporatista, sve više osjećaju da su njihovo roblje. Globalno se detektiraju vlade koje rade protiv svoga naroda. Zakonom spojenih posuda, poput Ukrajine, rast će otpor koji neće biti moguće kontrolirati − kaže zadarski sociolog prof. dr. Zlatko Miliša.

Što ekonomisti kažu na sve to? Prof. dr. Ivan Lovrinović tvrdi da je apatija najopasnija.

− To je zatišje pred buru. Vladajući ne odstupaju od modela gdje se vrše pritisci za otpuštanje radnika i smanjivanje plaća. Ljudi su izgubili vjeru u sve. Unatoč svemu, ljudi ne izlaze masovno na ulice, nego se tuku za grah. To je i psihološki i sociološki fenomen. Kao da se čeka neka nova snaga, i kad izostane, slijedi nekontrolirani bunt − upozorava dr. Lovrinović.

MARIJAN DŽAMBO
Siva ekonomija amortizira očekivani bunt Dalmatinaca


− Što se tiče Dalmacije, očekivani bunt izostaje i zbog velike prisutnosti sive ekonomije i samosnalaženja, po čemu smo mi poznati. Država bi, recimo, u slučaju demontaže brodogradilišta, gdje će neminovno doći do viška radnika, mogla to iskoristiti i o državnom trošku poticati ljude da se snađu, da otvore vlastiti obrt.

Bilo da je riječ o turizmu, gdje, recimo, četiri kreveta mogu otvoriti jedno radno mjesto, ili proizvodnji hrane, a pogotovo u proizvodnji koja će se naslanjati na brodogradnju − predlaže dr. Ivan Lovrinović.

Vlado Čović, vlasnik Zg-Montaže: Ubijaju nas kamate, struja


− Zašto ljudi ne prosvjeduju? Što se uopće može postići prosvjedima? Cijela nam je država nakaradna. Vraća nam se ludilo što smo radili posljednjih 20 godina. Što ja mogu kao poduzetnik? Percipiraju me kao tajkuna, a mi krv mokrimo da bismo dobili neki posao.

Znate kakva je situacija u Europi. Ovdje nas banke ne podupiru, a i zašto bi kad čuvaju interese proizvođača iz svojih zemalja. Udaraju nam kamate 7-8 posto s kojima ne možemo biti konkurentni, a onda poskupe struju 20 posto. Kako to ukalkulirati da preživiš? − pita se Vlado Čović.

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/173114/Default.aspx
« Zadnja izmjena: 04 Svibanj 2012, 08:10:05 prijepodne Trbotor »
...in defendenda veritate catholica et Croatia bene administranda...

Offline OriloGorilo

  • Veteran
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 2.295
    • Prolozac
Let’s Make Money
« Odgovori #96 : 09 Svibanj 2012, 06:59:10 prijepodne »
Let’s Make Money je austrijski dokumentarac koji je 2008. režirao Erwin Wagenhofer.

Film pokriva aspekte svjetskog financijskog sustava, posebice kako šačica elita ekonomski eksploatira ostatak društva ponajprije u zemljama u razvoju, ali i na Zapadu. Iako konkretno ne nudi imena tih elita, može se lako utvrditi da je prst uperen na šačicu bankara, vlasnika velikih korporacija i investitora sa Zapada.

Redatelj putem intervjua sa ekonomskim stručnjacima, investitorima  i političarima postiže odličnu kritiku neoliberalnog kapitalizma. Prvo pitanje koje postavlja pred gledatelja je “znate li gdje je vaš novac?” (depozit u banci), zatim kroz cijeli film prati puteve novca. Zemlje koje vidimo u filmu su Singapur, Indija, Španjolska, Austrija, Njemačka, Burkina Faso, Velika Britanija te porezni raj otok Jersey.

Osobito je zanimljiv intervju sa bivšim ekonomskim ubojicom Johnom Perkinsom koji tvrdi da ljudi poput njega planski uništavaju nerazvijene države putem duga i eksploatacije resursa. Globalizacija u ruhu neoliberalizma prikazana u dokumentarcu omogućila je brz protok novca, izbjegavanje poreza, eksploataciju nerazvijenih zemalja,  privatizaciju javnih dobara u korist investitora te rast dugova...

Moja preporuka za pogledati i razmisliti o prikazanom, poglavito kroz prizmu zadnjih i trenutnih 20-tak godina u nezavisnoj nam državi Hrvatskoj:
http://vimeo.com/36513479
"...bit će svega samo nas ne će..."

Offline Trbotor

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 675
...in defendenda veritate catholica et Croatia bene administranda...

Offline likarija

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 2.599
  • Nu me!
    • Oldtimer klub Zagreb
Odg: Neoliberalna ideologija
« Odgovori #98 : 09 Svibanj 2012, 12:26:54 poslijepodne »

Je li se nedavno spominjao neki harač...?

http://www.dalmacijanews.com/Biznis/View/tabid/73/ID/87887/Nameti-nove-vlade-kucanstvima-dva-i-pol-puta-su-veci-od-kriznog-poreza.aspx


..."Slika je takva da ministar financija iskazuje zadovoljstvo jer puni proračun, dok svi drugi osjećaju pad realnoga životnog standarda. Dobar dio troškova prebačen je na sektor kućanstva", kaže Lovrinčević i pojašnjava da je tzv. "krizni porez" Kosoričinoj vladi donio 2,5 milijarde kuna godišnje uz to da je zahvaćao građane koji su imali primanja veća od šest tisuća kuna.
 
"Današnje opterećenje kućanstava kroz cijene energenata, veću stopu PDV-a i komunalnih naknada, dva i pol puta je veća od kriznog poreza. Sektor kućanstva odgovorio je na jedini način na koji je mogao, a to je smanjenjem potrošnje. Vlada će morati uložiti puno truda kako bi pojedinim manjim investicijama države vratila i povjerenje građana i poduzetnika", rekao je Lovrinčević.  ...
:starac

batakljun

  • Gost

Offline Zavelim

  • Forumski mudrac...
  • Gožđeno pero foruma
  • *
  • Postova: 3.294

batakljun

  • Gost
Odg: Neoliberalna ideologija
« Odgovori #101 : 17 Svibanj 2012, 14:42:37 poslijepodne »

slučaj argentine, oslanda, hrvatske i grče se ne da usporediti.... ali što se mene tiče dabogda sutra bankrotirali i mi i grci.... samo sumnjam da će svi koji su danas za bankrot bit za bankrot i nakon što se dotični dogodi.....


batakljun

  • Gost
Odg: Neoliberalna ideologija
« Odgovori #102 : 27 Svibanj 2012, 09:35:28 prijepodne »

batakljun

  • Gost
barunica
« Odgovori #103 : 31 Svibanj 2012, 12:25:33 poslijepodne »
eto i grci zazivaju ime najveće liberalne vladarice suvremenog doba.....

mate kapoviću, jaaaaavi seeeee
http://www.index.hr/vijesti/clanak/nastavlja-se-serija-samoubojstava-u-grckoj-treba-nam-politicar-s-mudima-poput-margaret-thatcher/618038.aspx

batakljun

  • Gost
Odg: Neoliberalna ideologija
« Odgovori #104 : 17 Listopad 2012, 10:41:35 prijepodne »
dok se naveliko trubi o problemima zemalja koje su se otvorile, privatizirale poduzeća, prodale banke - ukratko liberalizirale, uredno se šuti o onim drugima.... no...

"Direktni uzrok krize je nekontrolisano pozajmljivanje državnih banaka tržištu nekretnina i neprofitabilnim kompanijama koje sada nisu u mogućnosti da otplaćuju dugove."

http://www.b92.net/biz/vesti/region.php?yyyy=2012&mm=10&dd=17&nav_id=652440

« Zadnja izmjena: 17 Listopad 2012, 10:43:52 prijepodne BataKljun »