Od Aržana i Studenaca na krajnjem sjeveru uz granicu s Bosnom do Ciste na krajnjem zapadu protežu se visoravni i ravnjaci Imotske krajine. Njima se Imotska približava Cetini i Sinjskoj krajini. Tamo je klima oštrija, a srednje godišnje tem­perature mogu biti niže i nekoliko stupnjeva u odnosu na one u Imotskome polju. Za razliku od pribiokovskog kraja koji je u nesigurnim vremenima imao funkciju utočišta, sjeverozapadni dio Imotske krajine oduvijek je bio otvoreni prostor između tzv. gornjačkih krajeva odnosno zapadnobosanskih polja i Jadran­skoga mora.

Posrednička funkcija tog područja te siromašniji prirodni temelj u odnosu na okopoljski kraj zasigurno su imali važnu ulogu i u razvoju kućarenja ili galanterije. Naime, pro­daja sitne robe, najprije po Imoti, a zatim u Bosni, galantare je odvela u zapadnu Europu i skandinavske zemlje. Oni su na put odlazili krajem mjeseca veljače, a vraćali bi se početkom mje­seca studenoga. Stanovnici Imotske krajine kućarili su sve do Drugoga svjetskog rata. Zahvaljući tome poslu neki od Imoćana sagradili su bogatije i raskošnije kuće. Zabačena duboko u zaleđe srednje Dalmacije, na tromeđi sa Hercegovinom i zapadnom Bosnom, Imotska krajina oduvijek je živjela na rubu siromaštva. To ju je mučilo, ali i bogatilo.

Aleksandar Lukić