U neposrednoj okolici Imotskog nalazi se Osoje, gorski vijenac bez oštrih vrhova, u kojemu je najviši vrh Piljevača (868 m). Malo sjevernije, ali u Bosni i Hercegovini uzdiže se planina Zavelim s vrhom Kolokovac (1347 m). Nešto južnije nalazi se impozantna planina Biokovo.

Pribiokovski dio Imotske krajine reljefno nije jedinstven prostor. Između Biokova i polja nalaze se nizovi vapnenačkih kosa koje su međusobno odvojene udolinama. Za razliku od gusto naseljenog okopoljskog dijela, to brdsko, krško i bezvo­dno područje danas je rijetko naseljeno. No, nekada, posebice u vrijeme osmanlijske opasnosti u XV. i XVI. stoljeća, pod Bio-kovom su ljudi pronalazili sigurnost. Zbog oskudnog prirodnog temelja stanovnici su se bavili stočarstvom te sadnjom krumpira i povrća.

Od Aržana i Studenaca na krajnjem sjeveru uz granicu s Bosnom do Ciste na krajnjem zapadu protežu se visoravni i ravnjaci Imotske krajine. Njima se Imotska približava Cetini i Sinjskoj krajini. Tamo je klima oštrija, a srednje godišnje tem­perature mogu biti niže i nekoliko stupnjeva u odnosu na one u Imotskome polju. Za razliku od pribiokovskog kraja koji je u nesigurnim vremenima imao funkciju utočišta, sjeverozapadni dio Imotske krajine oduvijek je bio otvoreni prostor između tzv. gornjačkih krajeva odnosno zapadnobosanskih polja i Jadran­skoga mora.

Prirodno najvredniji dio Imotske krajine čini Imotsko polje, pa je okopoljski kraj i najgušće naseljen. Pored plodnog tla, za agrarnu valorizaciju Imotskog polja presudni su i blaga klima te voda. Taj zaklonjeni i najniži dio Imotske krajine (250 - 270 m. n. v.) ima klimu gotovo mediteranskih obilje…