Zagvozd

Ponovo se vozimo komadom prijeđenog puta da bismo se vratili na glavnu cestu, ulazeći tako u planinsko područje koje vodi u Zagvozd. Plavitine ima u izobilju, po visokim živicama drače širi se pokriva ih dugačkim pokrivačima od bijelog paperja. Ovdje-ondje vide se i bajami, zatim sve češće njive prosa - znak planinske oskudnosti. Tu je Cytisus Weldens, kako ga je Visiani htio nazvati u znak vječne počasti uspomeni podmaršala i namjesnika zadarskog, baruna de Weldena, koji je ustrajno gajio znanost (scientia amabilis) i velikodušno osnovao onaj gradski park koji je zacijelo jedno od najugodnijih šetališta u Zadru. Biokovski gorštaci tu biljku zovu tilovinom, ali nje ima još na Pridvorju i Kuni u Konavlima, gdje se naziva zanovijet, a nimalo se ne razlikuje od C. Laburnum L. Petter je od seljanki iz Zagvozda čuo i proširio u znanstvenom svijetu čudnovat podatak da ta biljka ima narkotičnih svojstava, čak otrovnih, koja se prenose u mlijeko ovaca koja je jedu. Ali zagvoški seljaci, bar ovi iz sadašnjeg naraštaja, ne znaju ništa o svemu tome i smatraju da je tilovina jedna od najboljih krma. Ali što je Petter rekao za tilovinu dobro pristaje uz Veratrum albun, odnosno biljku koju seljaci nazivaju čemerikom. Ona zacijelo nije krmna biljka, ali ovce u nepažnji znaju pojesti njezine mladice, uz teške posljedice, pa je izbjegavaju. Koze je pak jedu bez ikakva obzira, kad ponestane dobre proljetne trave; ali mlijeko izaziva probavne smetnje, s očitim znakovima trovanja i vrtoglavice. U pet i pol poslijepodne napokon smo u Zagvozdu; dva naša suputnika, fra Ante Rako, imotski dekan, i gospodin Bulić, općinski tajnik, opraštaj u se od nas preporučujući nas ljubaznosti velečasnog župnika don Ivana Lučića, koji nas udvorno dočekuje. Pred nama je Biokova s peterostrukim nizom vrhova koji se uzastopno nadvisuju. Promatramo je sa stanovitom ozbiljnošću, jer ćemo među njezinim ponorima, među onim divovskim liticama provesti sutrašnji dan. Ova strana planine nije onako strma i lišena zelenila kao njezina morska strana; ali je strašna i divlja, jednolično sivilo njezinih kosa mjestimično je prekinuto mrljama prastarih šuma. Starci u selu kažu kako se pripovijedalo o šumskom bogatstvu te planine i o uništenju barem 80 tisuća stabala koja su posjekli Francuzi kad su gradili kasarne duž planinske ceste. Fortis bi jamačno govorio o tim šumama, ali ih nije mogao vidjeti jer se uspeo s morske strane, kao i Portenschlag na prvom i drugom putovanju s Njegovim veličanstvom carem Franjom I., te Bartolomeo Biasoletto, kad se 8. lipnja 1838. penjao na planinu putem iz Makarske, i mletački botaničar Brasavola u društvu Alfonsa I. d' Este, vojvode od Ferrare; stoga o šumama koje bi trebale biti na sjeveroistočnoj strani Biokove sve do početka ovog stoljeća ne nalazimo ni traga ni glasa kod ovih pisaca. Jedan starac, kazujući nam još živu predaju o tim isčezlim šumama, kaže da je njegov otac često pripovijedao o tome kako je u planini našao korijen stoljetnog hrasta" dug 72 aršina, a debeo četiri". Biokova kao i svaka velika planina ima svoj mit koji se među gorštacima prenosi predajom s koljena na koljeno. Tako se priča da je prebogata mineralima; ima ljudi dostojnih vjerovanja koji tvrde da su svojim očima vidjeli živu s Biokove. Ploveći po moru ovog ljeta s velečasnim kanonikom don M. Pavlinovićem, čuo sam od njega kako je prije mnogo godina, dok je još bio klerik i splitski gimnazijalac, predao Locattiju, tadašnjem profesoru fizike, dobru libricu žive koju su neki gorštaci bili našli u biokovskim jarugama iznad sela Rašćana, na pola puta između Zagvozda i Vrgorca. Kažu da u planini ima milovke i realgara (crvenog arsenova sulfida); ali dok smo kanili pripremiti program izleta, nismo mogli dobiti točnije podatke o nalazištu, samo nam rekoše da bi se realgar morao nalaziti između Zagvozda i Runovića. Ali realgar nije nikakva novost za Dalmaciju, jer smo ga često nalazili u dubrovačkom kraju. Htjeli smo posjetiti župnu crkvu koja postoji, ako je točan datum na najstarijem grobu, od godine 1627., iako su je više puta razarali Turci, dok su 1686. godine skinuli s nje zvona i bacili ih u jedan ponor, gdje bi i sada morala biti; ali gospodin župnik tvrdi da će nam posjet kapeli Svih Svetih biti mnogo zanimljiviji. Ta je kapela na cesti što vodi u Vrgorac; grubo je zidana, a na vratima ima lijep natpis na glagoljici, s kraticama zbog kojih ga je teško protumačiti. Profesor Kulišić se penje uz nesigurne ljestve i čita komemorativnu posvetu koja podsjeća na upade glamočkih Turaka koji su u jednoj prigodi oteli đakona Piplicu, pokopanog poslije u župnoj crkvi. Crkvu nam nisu otvorili: nisu se odmah našli ključevi, a spuštala se noć; kažu nam da je natkrivena lijepim bačvastim svodom. Tu su bila prastara zvona, s natpisima patarena-bogumila, kažu, ali ih je razbio neki luđak, a poslije su pretopljena u Trstu godine 1845. Ali tu priču o luđaku koji razbija starinska zvona što se zatim pretapaju, čuli smo i o zvonima Gospe od Site u Stobreču, gdje su kao i ovdje "neravan oblik groblja zemlji dala"; a ima mnogo i nadgrobnih kamenih gromada, s bezobličnim i rustičnim reljefima koji su karakteristični za stećke. Ovi su reljefi malo različiti od reljefa u Stobreču, jer imaju kutne obrube, križeve savijenih i izbočenih crta, sa zvjezdicama od romboidnih elemenata, polumjeseca i mačeve s dršcima u obliku križa. Tlo je također posuto grobovima i nadgrobnim spomenicima, a malo dalje od crkvice vidi se građevina, ili bolje reći ruševina jedne starinske građevine, za koju nam kažu da je bila bogumilski samostan. Noć nas odvodi od povijesnih zapažanja, pa se opraštamo od gospodina župnika da se na vrijeme postaramo za potrebne stvari i nađemo večeru, te da pripremimo nužnu hranu za sutrašnji dan. Diplomatski pregovori oko sklapanja ugovora s vodičem koji nas mora prevesti na drugu stranu planine traje gotovo cijelu večer, a posao je uglavljen zahvaljujući posebnim zaslugama moga druga prof. Kulišića. Prazna je kuća koju možemo nazvati svojom; vrata su otvorena, u prizemlju nas čeka voštanica zabodena u porculansku telegrafsku "čašicu", upaljena. Malo drveno stubište vodi nas na prostrano odmorište; s lijeva i zdesna su dvije sobice za spavanje; u malom "salonu" na dugačkom stolu nas čeka voda i umivaonik pokriven ručnicima, što nam kazuje da nas dvori posluga koja se ponizno povukla. Ovi gorštački postupci nimalo ne nalikuju na švicarske, ali su vrlo praktični za putnike poput nas koji ništa više i ne zahtijevamo. Uzimamo svaki svoju sobicu; umiruje nas pogled na posteljinu; gasimo svijetlo, želimo jedan drugome laku noć, zadovoljni prvim danom koji je prošao u redu i večerom koju smo dobili u krčmi kokošji gulaš u izobilju, začinjen tako štedno paprikom da bi se zaprepastio i Mađar s puste. Doktor Bioseletto je u svom prvom usponu, godine 1829., prošao mnogo skromnije; ostavio nam je sjetan opis svoje večere: "U Zagvozdu prenoćih kod kapelana tog sela koje se sastoji od ubogih koliba. Taj dobri svećenik, još mlad, iskazao mi je u tom susretu gostoljublje, prihvativši me u svoje malo prebivalište koje bijaše bez poda i bez gornjeg kata, grubih zidova bez žbuke, gdje je samnom podijelio oskudni obrok. Večera je bila od listova blitve (Beta ciela L.), koromača (Anethum Foeniculum) i ljutike (Allium Ascalonicum), sve pomiješano i njegovom skrbi skuhano u vodi; i kako bijaše Tijelovo, svečani blagdan, dodao je malo dimljene i tvrde kože od slanine!" Kad se usporedi s tim noćnim receptom gorštačkim vegetarijanizmom siromašnog župnika, (kapelana) naše skromno prenoćište je švicarski hotel, a naša večera lukulska gozba. Uspavani tom utjehom, ostadosmo spokojno u zagrljaju Morfeja do tri ujutro. U tri smo već na nogama, pošto smo se dobro naspavali. Naše oblačenje i pranje traje nekoliko minuta, plaćamo svaki po trideset solada za troškove noćenja, uzimamo svežanj, provjeravamo stanje namirnica, pa kad smo još razvodnili piće, idemo probuditi vodiča koji, unatoč razmetanjima i obećanjima, spavaše tvrdo kao puh. U tri i pol krećemo na put; zora nije daleko, ali zvijezde još blistaju. Naš domaćin Prodan, kojeg uvečer ne vidjesmo, pozdravlja nas i ljubazno nam želi dobru sreću. Dok prolazimo ispred seoske crkve, pri nesigurnoj svjetlosti praskozorja vidimo kako se bjelasa kamenit križ, pokajnički zavjet i spomenik jednog krvavog svetogrđa. Ovdje je neki gorštak zabio smrtonosno oružje u grudi jednog svećenika koji je nosio posljednju pomast nekom samrtniku, ostavivši mrtvo tijelo na cesti gdje se sada diže križ! Gorštak je okajao zločin na vješalima, ali je njegovo ime ostalo kao znamen užasa. Vodič se brzopleto križa i prolazi kraj tog mjesta produžujući korake. U četiri smo već napali goru i počeli se penjati; krajolik se mijenja. Selo i kućerci unaokolo jasno se ocrtavaju po ravnici koja je još pomalo zamagljena u svitanje. Selo je mnogo veće nego što izgleda, prostrano se širi po kameni toj zaravni, s više od tri stotine ognjništa i gotovo tri tisuće stanovnika, jer u prosjeku ima osam-devet duša po jednom kućnom ognjištu. Proizvodi kukuruz, pšenicu i proso; ima više od šest stotina košnica pčela, koje u dobrim godinama daju od 12 do 15 kvintala osrednjeg meda, uz dva do tri kvintala dobra voska. Vina imaju vrlo malo, ono što rijetki vinogradi rode ne podmiruje ni potrošnju u selu. Selo doista vrlo siromašno izgleda, premda se iznad ubogih gorštačkih koliba ovdjeondje na glavnoj cesti diže po neka nova kućica; i reklo bi se da selo nikad nije imalo nikakve važnosti ni položaja. Ipak, spomenuti grobovi, kapela Svih Svetih i župna crkva s natpisima iz XVII. stoljeća svjedoče o stanovitoj minuloj važnosti i prošlosti sela koju ne treba prezirati.

Put u Biokovu

Osvajači koji su dolazili u Dalmaciju sa sjevera ili s istoka zacijelo su ljubomorno čuvali taj put što lagodno vodi u Biokovu, odakle se s vrha vidi protezanje pokrajine kao na golemom zemljovidu, a pregledan je i dobar komad mora s kojim su gradovima stizale najvaljanije pomoći. Sa Biokove su ratna vijeća barbarskih naroda jamačno smišljali osvajačke planove, proučavala mogućnost za napadaje i usklađivala nastupe vojskovođa; jer planina je čovjeku uvijek bila prirodna škola strategije. Kad je ogranulo sunce, već smo dobrano bili zašli u planinu, a prve nas zrake zatekoše usred neravne šume gdje su rasli jasen (Fraxinus Excelsior), bukva (Fagus sylvestris), brijest (Ulmus campestris) i grab (Carpinus betulus). Botanički dan počinje s dobrim nagovještajima. Pod lijepim primjercima bukve nalazim gomoljasti odoljen (Valeriana tuberosa) još u cvatu, te jednu netom propupalu meduniku (možda Spirea decumbente Koch). U sedam i pol prof. Kulišić, koji je uvijek predvodnik s vodičem, stiže na prvu planinsku livadu, okruženu grabovima, bukvama i zelenicama (Phyllireae). Velika lokva neprozirne vode u sredini, opkoljena kružnim zidom u obliku prsobrana, poziva nas da se zaustavimo, pa moj kolega odlaže prtljagu i daje znak da predahnemo i nešto prezalogajimo. Zrak je svjež, ali vrlo miran; nema ni ćuha da zašumori u hvojama tihe šume. Proplanak je vlažan od obilne slane, pa se dobro omotamo ogrtačima i dižemo ovratnike iznad ušiju, vino iz vodičevih kožnih bisaga je vrlo hladno, kao da je stavljeno u led. Nalazim u cvatu žabljak (Ranunculus illyricus) i petoprstu stežu (Potentilla reptans), a u šumi među gudurama koje okružuju livadicu vidim stolist (Sempervivum montanum L.) i dalmatinski kukurijek kojemu naš Visiani dade ime Helleborus multifidus - njega ima u izobilju, ali ne cvate. Naš vodič kaže da se ta biljka zove sprež, kako je nazivaju i u Kuni u Konovalima, a na velikoj je cijeni zbog ljekovitih svojstava. Prtljaga je pospremjena i dan je konačan znak da se krene naprijed; nalazim još jednu lijepu kandilku (Aquilegia viscosa) modrih cvjetova, prije nego što ću ponovno zauzeti svoje mjesto na kraju kolone koje mi dopušta česta floristička skretanja. Gotovo smo savladali vrh ispred nas, prorjeđuje se jasenova šuma, brijestovi su sve rjeđi, pojavljuje se jela (Abies pectinata), najsimetričnija naša četinjača; eto i primjerka Viburnurn lantana ili jadikovine, kako je naziva naš vodič, dok u Dubrovniku kažu lemprika. Ovdje nas napuštaju posljednji grm ovi zelenice (Phyllirea liguustrifolia), a malo poslije i rijetke žutike (Berberis vulgaris), koje smo susretali na putu. Dotle me drug potiče da ubrzamo korak i stignemo na vrh planine. Ali na svršetku uspona nije nam pukao pogled na more pred željnim očima; druga se strma i tamna gora uzdiže na kraju nove krševite i jaružaste doline, pune ponora koji se poput golemih šumovitih ljevaka otvaraju u gorskoj utrobi. Svečana planinska tišina navodi nas da stupamo naprijed mučeći; ne vidi se u zraku da kruži sokol, nema uplašene ptice da prhne iz žbuna u žbun. Kao da mu je dosadila ta nijemost planine, vodič baca veliki kamen u šumoviti jaz gdje se ogromne bukve vide kao u preokrenutoj planini. Iz te se jaruge diže jedna grlica, uplašena ali nijema, te se u blagom letu udaljuje i nestaje, dok ona gromada krši grane i sa strašnom lomljavom petnaestak sekundi grmi prije nego što će tresnuti na zaleđeno dno. Ovdje nalazimo prvu sitnogoricu: to je maljenica (Juniperus nana) s vrlo sjajnim grančicama, koja se široko pruža ali je niska. A put postaje pogibeljan, valja nam ustopice pratiti vodičeve tragove; on proučava prolaze između čestih strmenith i vrlo dubokih provalija, te zatim "Okrenuli smo leđa jadu rova, obalom što ga naokolo rubi, poprijeko idući bez i jednog slova". A kad stigosmo na vrh toga brda, bilo se širi preko ljutih stijena i pruža sve do novog brda što zatvara svaki vidik tome uskom i oporom gorskom krajoliku. Ali usred tih negostoljubivih stijena vidjeh blagi planinski lovor (Daphne alpina) s duguljastim bobama, zatim Diospyros lotus i napokon patuljaste javorove (Acer pseudoplatanus) koji nas upozoravaju da se ne čudimo prirodnoj surovosti tog mjesta. Stupamo odlučnije i snažnije, te poslije pola sata stižemo u dolinu koja nam se smiješi zelenim poljcima medu gudurama koje se obilno urešene cvijećem što "otvori čaške cvjetanju se preda." Ovdje prof. Kulišić daje znak za drugi odmor i okrepu, dok barem dvije Gentianae, G. lutea i G. crispa, oko kojih u izobilju raste Mentha silvestris koju naš vodič naziva drinikom. Ove česte livadice nastale su zacijelo od gorskih jaruga koje su se pod aluvijalnim djelovanjem napunile plodnom zemljom; tu je mnoštvo mrazovaca (Colchicum variegatum), velike lukovice koja je duboko skrivena u zemlji; zatim se vide gorski ranjenik (Anthyllis montana L.), kozlinac (Astragalus purpureus) i bezbroj krasuljaka (Bellis perennis). Oko livadica, medu liticama ima čemerike (Veratrum album), koju brste koze, tu su zatim Galium aureum, macina trava (Valeriana montana) i Gnaphalium sylvaticum. U ovoj drugoj okrepi potrošili smo sve namirnice. Deset je sati, hodamo već šest ura, valja se požuriti prema moru. Napuštamo tu divnu planinsku dolinicu punu gorskoga cvijeća i dižemo pogled uz brdo koje opet stoji pred nama i zatvara nam prolaz prema moru. Navaljujemo na nj tako odlučno da "na donjoj nozi težište je cijelo," tražeći drugom nesigurnom nogom mjesto da je oslonimo na oštru i vrletnu hrid. Među tim hridina ma nalazim dvije kamenike, Saxifraga aizoon i S. controversa, koje naš vodič zove osluziv i mravika; tu je zatim Crataegus oxyacantha, "gloginja od Boga prokleta", medvjetka (Arctostaphylos uva ursi) i Bupleurum exaltatum. Od paprati nalazimo oslad (olypodium vulgare), Aspidium lonchitis i sljezenicu (Asplenium ruta muraria); ali uzalud smo tražili Asplenium viride. Stigli smo na bilo, kad li se pred nama uzdiže novi vrh, odnosno golema, divovska kupola. "Evo ga", kliče vodič, "Sveti Jure!" Jedanaest je sati, utrošili smo sedam obilatih ura! Sedam gora sa silnim bilima, širokim i vrletnim dolinama, nanizanih jedna na drugu, nose na sebi ovaj vrhunac što se uzdiže 1762 m iznad Jadranskoga mora. Profesor Kulišić ubrzava korak, sustiže vodiča, pokazuje prstom prema obzorju koje se bez zaklona širi u neizmjernom prostranstvu neba i mora, te mi viče: "Thalassal Thalassal" A plavkasti cvjetovi Gentiana nivalis najavljuju najviše bilo Biokove; posljednji botanički izraz ove samotničke planine. Naš pogled, nakon jutarnjeg sužanjstva u tmurnim gorskim dolinama, sad se krili slobodnije od orla, sežući od ovog vrha do Marjana nad Splitom, Prologa, bosanskohercegovačkih planina, do Imotskog i Sinjskog polja, preko nižih vrhova same Biokove što se sve niže spuštaju u zelenkaste močvare Neretve; a beskrajno more, s Italijom koja se krije u maglovitoj daljini nebosklona, pokazuje na spokojnoj površini sve otoke dalmatinskog arhipelaga: Korčula, Hvar, Vis, Brač, Šolta i drugi što se, naoko manje snažni, višestruko prepleću između sebe. Geološka priroda Biokove, kako s oritološke tako s petrografske strane, još nije bila predmetom ozbiljnih proučavanja; sami njemački učenjaci i horografi, koji o tome govore, zapravo kopiraju Fortisa, a on je na planini bio samo nekoliko sati kad se penjao u društvu grofa Giulija Baiamontija. Ali ova golema hrpa vapnenačkih gora, potekla od većih divova koji su se rasuli i razlomili u strahovitim tektonskim poremećajima zemlje, zaslužila bi da se jasnije protumači; i nije dovoljan jednostavni prijelaz od nekoliko sati, kad umor na tegobnom putu smanjuje polet i energiju opažanja da bi se o tome moglo dolično raspravljati. Osim hipuritskih stijena i nepravinih slojeva oštra vapnenca, postoji mnoštvo tragova listićavog ihtioforičnog krečnjaka sjeverno od Zagvozda, gdje se podnožje planine uzdiže iz krševite ravnice, dok u zalednim i šuumovitim provalijama zacijelo ima mnoštvo kvaternanih tragova; ali poslanstvo znanosti je tegobno u ovom jadnom kraju, i naši mladi prirodnjaci moći će unatoč suparništvu stranaca i oštrini podneblja brati dične lovorike. Vrh Biokove nosi kršćansko ime, ali niže bilo Svetog Ilije podsjeća na pradavno štovanje sunca. Ovamo se današnji narod penje 31. kolovoza, kad sunčevo carstvo prodire u najgušće šume i ispija najsilnije rijeke, te pribiva oltarskoj žrtvi pozdravljajući izlazak sunca svake godine, a ta godina je minuta u drevnoj religiji sunca. Silazeći s najvišeg vrhunca gubimo iz vida more; nakon kratkog komada puta opet se ukazuje sa svojim mutnim dnom, s otocima što su usidreni kao brodovlje na počinu; a pod našim nogama u vrtoglavoj dubini leži Makarska, spokojna i mirna poput usnulog djeteta, unatoč općinskim izborima koji dolje vriju ali ne dosižu do naše visine. Prvi dio podhvata je završen; sad nas čeka silazak, jednako težak i zamoran. Brzi jednodnevni prijelaz zacijelo nije dovoljan da se Biokova prouči u svim potankostima, a gotovo svi prirodnjaci koji su se na nju penjali zadržavaju se gore osam do deset sati koliko je nužno potrebno za to gorsko pješačenje. Brasavola u XVI. stoljeću, Donati i Fortis u XVII. stoljeću, te Portenschlag, Petter, Biasoletto, Stošić i mnogi drugi koji su stizali do vrha poslije kapetana Bosija, proveli su kao i mi samo jedan dan u uspinjanju i silaženju. Prirodne ljepote ove planine, čak ako se na njoj možda nikada nije našlo ni žive ni talka, ni realgara, kako neki tvrde da se nalazilo, zaslužuju da postanu vječnim predmetom plemenitog izučavanja i neprekidnog istraživanja. Ponori, kao prave provalije u području Krasa, ovdje poprimaju veličanstvena obličja, snažnija od klasičnih kraških jama u Kranjskoj. U tim ponorima bogata žetva otkrića iz kvaternarne epohe i neolitskih zbivanja očekuje hrabrog istraživača; i dao Bog da se tim ozbiljnim i uzvišenim ciljevima posvete po mogućnosti naše mlade snage. Kraška narav Biokove, očitije nego na strani okrenutoj k moru, pokazuje se u dolinama i krševitim zaravnima sjevernih padina, i riječ ljut je za to najčistiji i najtipičniji izraz; a u gornjem predjelu ta je planina divovska hrpa kamenja i nepovezanih vapnenačkih litica koje zbog polaganog razlaganja sastojaka dobivaju karakter vapnenačkog šljunka. Prema moru, gdje se osnovica planine produžuje sežući od doline Cetine do doline Neretve, spušta se vrlo strmo, gotovo okomito u makarsko područje; s većom se jasnoćom ovdje širi oritološki horizont alveolina i kružnih numulita, različitih od onih duguljastih oblika iz Vitaljine u Konovalima i Tivta u Boki Kotorskoj. Odnosima razine između Biokove i mora, čak općenito pitanjima i zaključcima u vezi s istočnom obalom Jadrana, bavili su se s osobitim zanimanjem neki talijanski prirodnjaci u prošlom stoljeću, kao Manfredi, Zendrini, Donati i Fortis. Ovaj posljednji, putujući Primorjem opazio je natpis hridi u Živogošću koji je već bio potonuo u more, a isklesan je da označi izvor koji je tu tekao i navodnjavao polje što je također potonulo; a u Makarskoj spominje grobove, stupove i tragove antičkih zidova nađenih u blatu močvare Svetog Petra. Danas je zaboravljen bogat materijal koji je o tome prikupljen, kao i naša bibliografija koja u tom pogledu sadrži dobre stvari, pa se poteže pitanje kao da je to nov problem o kojem se nikad ništa nije čulo. Tko se pak hoće odista osvjedočiti i uvjeriti da su o tome s dovoljnom kompetentnošću raspravljali i naši djedovi, neka otvori 23. stranicu publikacije "Mare Adriatico" vladina savjetnika Guglielma Menisa, tiskane u Zadru 1848. kod braće Battara, pa će o tome imati najbolji dokaz. Poslije ovih digresija i dokazivanja na visini od 1400 m na rubu Velog Brda, počesmo silaziti niza stazu načinjenu od pukotina, izbočina, nazubljenih neravnina u silnoj gorskoj litici. Nije to put na kojem se oprezno mjere koraci, nego je to gotovo zračna linija, jedna od onih zbog kojih nas i u snu hvataju vrtoglavice. Sa zakašnjenjem prosvjedujemo kod vodiča, ali on nam odgovara da je to put kojim redovito udaraju krijumčari. Ovdje, između neba i bezdana, priznaje nam kako je mislio da smo službenici duhanskog monopola. Tako stižemo do mjesta gdje put zalazi u korita planinskih bujica. Čim su nam noge stupile na šljunak. On se pokreće i brzo spušta niz strmenito dno kao lavina, pa dobar dio staze putujemo na zvučnoj masi oblutaka koja juri, pljušti i bučno ječi kroz planinu. Gorštaci s bremenom drva na leđima prepuštaju se ovakvim putovima na drugim odsjecima, te se čini da srljaju u sigurnu propast; ali kad stignu do ravnijeg dijela, vješto se uspravljaju i produžuju sitnim korakom kao da su se iskrcali iz diližanse. Na dvije trećine puta, pod velikim i lijepim stoljetnim hrastom, umorni i slomljeni odustajemo od nakane da tog dana stignemo u Makarsku na vrijeme za brod, bacajući se mokri od znoja da počinemo. Vodič s našim stvarima produžuje do sela Velo Brdo, gdje ga sustižemo nakon pola sata odmora u hladovini drevnog hrasta koji nas blago rashlađuje nakon strašnih napora pri silaženju. U Velom Brdu ugošćuje nas seoski glavar, pa spavamo poldrug ure i rastajemo se s vodičem koji se bez velikih ceremonija upućuje natrag uzbrdo; nakon skromnog objeda krećemo u Makarsku gdje stižemo uvečer da bismo uživali u slatkoj blagosti čarobne ljetne noći, izobilno koristeći dva prirodna blaga koja rese Makarsku; zrak i vodu koja je pitkija, svježija i zdravija nego igdje drugdje u pokrajini.

(Emanuele Nikolić, Escursioni in Dalmazia, Zara, 1900., str. 62—77. Preveo s talijanskog: Mate Maras.)