Grad Imotski smješten je na jugu Hrvatske, i to na križištu magistralne prometnice pre­ma Grudama i Mostaru u Hercegovini. Od mora je udaljen pedeset kilometara, a od Splita stotinu kilometara. S obzirom na kamenu arhitekturu i klimu, Imotski ima obi­lježja primorskog gradića. Sam grad smjestio se na impozantnoj uzvisini Podi, koja se nalazi na nadmorskoj visini od 440 metara. Zahvaljujući tomu on dominira Imotskim poljem i njegovim zaseocima. Grad predstavlja administrativno, političko, kulturno i gospodarsko središte Imotske krajine, a teritorijalno pripada Županiji splitsko-dalmatinskoj.

Najstariji tragovi života na prostoru Imotske krajine i gra­da Imotskog datiraju iz prapovijesnog razdoblja odnosno iz doba kada je na tome području živjelo ilirskog pleme Delmata. I danas su oko grada u rasutim gomilama i gradinama vidljivi ostatci njihove prisutnosti. U doba Rimljana na tome području postojalo je naselje koje se smjestilo od Borka do Glavine. U Borku se nalaze ostatci ville rusticae odnosno stambeno-gospodarskog objekta u kojemu su pronađena dva podna mozaika, a u njegovim temeljima novčići cara Konstantina i Konstancija iz IV. st. U blizini je pronađena i brončana statua božice Venere s ostavom rimskog novca.

Jedna od jedanaest starohrvatskih župa bila je Emotha-Imota. Iz toga naziva razvio se današnji oblik naziva Imotski. U X. st. o toj župi pisao je car Konstantin Porfirogenet, koji ju je na­veo kao krajnju jugoistočnu župu hrvatske države. U to vrijeme na mjestu današnje Tvrđave bio je sagrađen grad utvrda, koji je bio središte istoimene župe. Na Tvrđavi je pronađena kame­na greda s ukrasom pleterne ornamentike koja je ukrašavala unutrašnjost crkve odnosno bila je dio oltarne ograde. Ta ka­mena greda svjedoči o postojanju starohrvatske crkvice koja se nalazila negdje na dijelu Tvrđave ili u njezinoj neposrednoj blizini.

Imotskim dominira Topana, koja je u X. st. sagrađena uz obronke Modrog jezera. U povijesti Topana je imala stratešku važnost, a danas je posjetiteljima zanimljiva zbog sačuvanog izgleda i vidikovca s kojeg se vide grad Imotski i Modro jezero. U njezinu sklopu nalazi se i zavjetna crkvica Gospe od Anđela, zaštitnice grada i Imotske krajine. S Topane devedeset i dvije ka­mene stube koje su bile sagrađene u XVIII. st. vode do Imotskog trga. Na tome trgu nalazi se spomenik Imoćaninu Tinu Ujeviću (1891-1955), velikome hrvatskom pjesniku i boemu te jednom od najvećih pjesničkih i književnih imena europskog moder­nizma XX. st.

Zanimljiva je arhitektura stare urbane jezgre grada Imotskog koji ima sva obilježja primorskog grada. Kamene kuće, od kojih su najstarije sačuvale pokrov od vapnenačkih ploča, te strme ulice s kamenitim stubama svjedoci su nekadašnjeg izgleda tog mjesta. Zbog važnosti da se očuva izvorni izgled stare gradske jezgre ona je pod zaštitom države. Nekoliko zgrada s lijepim pročeljima i ogradama iz doba secesije svjedoči o stilskim strujanjima koja nisu mimoišla ni tu sredinu.

Kada su 1493. Osmanlije stigle u Imotski, u životu tamošnjeg puka nastupile su velike promjene. Naime, Imotski je postao vojno uporište i upravno sjedište. U Imotskom i u drugim mjestima u Imotskoj krajini počele su se ob­navljati utvrde. Na kon posljed­njeg osmanlijsko-mletačkog rata 1717. taj prostor došao je pod vlast Mlečana. Mlečani su Imotski utvr­dili kao isturenu točku prema gra­nici s Osmanlijama. Iz tog vre­mena potječe i sadašnja granica prema Hercego­vini. Nakon pada mletačke vlasti Imotska krajina došla je pod vlast Austrije, a potom i Francuske. Iz vremena francuske uprave sačuvana je cesta preko Turije koja se danas zove Napoleonska cesta. Nakon pada Napoleona Austrija je ponovo preuzela vlast nad Dalmacijom.

Od male varošice u drugoj polovici XVIII. i XIX. st. grad Imotski postupno se razvijao u urbano središte s obilježjima gradskog života te u tome pogledu nije zaostajao za ostalim dalmatinskim varošicama iz toga vremena. Iako na prostoru Imotske krajine gospodarstvo nije doživjelo uspon kao u dru­gim krajevima, njegov razvoj ipak je omogućio izdvajanje građanskog sloja. Po ugledu na druge sredine taj sloj zahtijevao je svoj udio u vlasti, privilegijama i časti. Međutim, pripadnici građanskog sloja nisu bili nositelji naprednih ideja, posebice ne onih s nacionalnim predznakom kakve su se mogle naći u imotskom selu gdje se puk okupljao oko franjevaca. Iz takvih krugova poteklo je »slovinstvo« Andrije Kačića Miošića u Raz­govoru naroda Slovinskog (1756) i hrvatstvo koje je opisano u Cvitu razgovora (1747) Filipa Grabovca.

Talijanski jezik postao je jezik sudstva, činovništva i vojske, no i jezik kulture i obrazovanja. Gotovo cijeli intelektualni sloj građanstva Dalmacije obrazovao se u Italiji, najčešće u Padovi. Kada je 1797. pala Mletačka Republike, iz redova franjevaca potekao je prijedlog o sjedinjenju Dalmacije sa Hrvatskom, ali i pitanje o uporabi hrvatskog jezika. Godine 1868. u Imotskom je bila osnovana jedna od najstarijih čitaonica u Dalmaciji. Ona je odigrala važnu ulogu u kulturnom i političkom živo­tu cijele Imotske krajine. Kada je don Mihovil Pavlinović bio izabran za imotskog zastupnika u dalmatinskom Saboru došlo je do buđenja nacionalne svijesti. Pod utjecajem narodnjačkih ideja u Imotskom se sve veći broj ljudi zalagao za uvođenje hrvatskog jezika u ustanove i škole.

Nacionalna svijest ostala je duboko utkana u život Imoćana i bila je simbol otpora svim režimima koji su u XX. st. vladali tim krajem. Zbog takvog svjetonazora Imoćani su živjeli u izo­laciji, gospodarskoj i svakoj drugoj. Posljedice te izolacije bile su masovno iseljavanje tamošnjeg stanovništva i demografska pustoš imotskog sela.