U neposrednoj okolici Imotskog nalazi se Osoje, gorski vijenac bez oštrih vrhova, u kojemu je najviši vrh Piljevača (868 m). Malo sjevernije, ali u Bosni i Hercegovini uzdiže se planina Zavelim s vrhom Kolokovac (1347 m). Nešto južnije nalazi se impozantna planina Biokovo. Godine 1927. ta pla­nina toliko je oduševila planinare da su osnovali planinar­sko društvo kojemu su nadjenuli naziv »Biokovo«. Od tada društvo se gasilo i obnavljalo te mijenjalo naziv u nekoliko navrata. Od 1983. do danas društvo nosi naziv »Imotski«.

Na sjeverozapadnoj strani Biokova Sćirovac (1619 m) je prvi veći vrh. Na geografskim kartama može se pronaći i pod nazivom Miletnjak. Markirana staza koja je označena plani­narskim oznakama crveno-bijele boje počinje u selu Rasto-vac. Do Rastovca se dolazi asfaltiranom cestom iz Zagvozda. Na početku staza je prilično strma. Već za oko pola sata hoda može se doći na visinu od 550 do 600 metara odnosno do mjesta Sutine kamenice. Na ostatke kamenih pastirskih kućica može se naići kod Sutinih stanova na oko 1000 metara nad­morske visine. Sto je visina viša, to se pogled širi na Imotsku krajinu i obližnje hercegovačke planine. Kod Sutinih stanova planinari mogu noćiti u lovačkoj kući, no ključ moraju ponije­ti iz Lovačkog društva »Zec« iz Zagvozda.

Do Sćirovca staza vodi preko prijevoja Vrataca (ili Vraca) koji se nalazi na visini od 1500 metara. Nakon prijevoja staza skreće udesno i prolazi grebenom. Kao i većina biokovskih vrhova i sa Sćirovca se pruža lijep pogled na Jadransko more i Imotsko polje. U posljednjih nekoliko godina među plani­narima Sćirovac je dodatno dobio na važnosti i popularnosti. Naime, taj vrh uvršten je među vrhove Hrvatske planinarske obilaznice, najvažnije obilaznice u Hrvatskoj, koje obilazi nekoliko tisuća planinara. Ujedno je jedan od 150 najviših hrvatskih vrhova.

Područjem Biokova koje je okrenuto prema Dalmatinskoj zagori prolazi druga markirana staza. Nju rado posjećuju imotski planinari. Ta staza također polazi iz sela Rastovac, no završava na vrhu Sveti Ilija, koji se nalazi na 1642 m. Sveti Ilija nosi nadimak Gromovnik. U skladu s time narodna pre­daja vezivala ga je uz gromove koji se često mogu čuti na vrhovima visokih planina. Da bi se uspeli do vrha planinari­ma trebaju četiri sata hoda i dobra tjelesna kondicija. Svakako treba upozoriti na to da je za bilo koji uspon na Biokovo vrlo važna priprema. Naime, uspon na Biokovo iziskuje dosta na­pora, visinska razlika je velika i zbog povremeno zahtjevnog terena teško se orijentirati. Vrlo važna je i odgovarajuća pla­ninarska oprema koja mora odgovarati zimskim uvjetima, pa čak i u ljetnim mjesecima. Zbog blizine mora i velikih visina planina privlači vlažne zračne mase. Posljedice toga jesu na­gle promjene vremenskih uvjeta i padovi temperature zraka.

Iako postoji još čitav niz označenih i neoznačenih plani­narskih staza koje sa strane Dalmatinske zagore vode do vrho­va Biokova, jedan od najboljih uspona je onaj na vrh Kimet (1536 m). To je posljednji vrh na kojemu je prije tri godine bila markirana planinarska staza. Zahvaljujući tomu Kimet je postao vrh spomenute Hrvatske planinarske obilaznice. Ta staza počinje kod kamene kućice i mjesta zvanog Ravna vlaška. Iza kućice nalazi se jedan od najboljih vidikovaca s kojeg se pogled pruža prema moru i otocima makarskog pri­morja. Ravna vlaška nalazi se na visini od 1230 metara, a vrh Kimeta na 1536 metara. Visinska razlika iznosi samo 300 me­tara. Da bi stigli na cilj, planinarima treba nešto dulje od dva sata. To pokazuje koliko je staza teška i koliko napora treba uložiti u uspon. Svakako treba upozoriti na to da tom stazom ne treba žuriti već pozorno mjeriti svaki korak.

Prvih nekoliko minuta staza je vijugava, no ubrzo stiže do omanjeg prijevoja. Potom u širem luku obilazi dvije vrtače, no ostaje na istoj visini. U sljedećih pola sata jedva vidljiva staza vodi do sljedećeg prijevoja s kojeg se prvi put mogu vidjeti greben Kimeta i srednja, obla i kamenita glavica odnosno sam vrh. Od tog mjesta staza više nije vidljiva, no planinarske oz­nake postavljene su gušće. Da bi održali ravnotežu planinari se često moraju pomagati rukama.

Jedan sat opreznog penjanja treba do dolaska pod zapadni greben gdje staza postaje strmija, ali tehnički manje zahtjev­na. Sa zapadne glavice vrh je dostižan za desetak minuta. Na vrhu je ugrađen metalni žig. S vrha širok i atraktivan pogled pruža se na morsku stranu ali i na unutrašnjost od Kamešnice do Sniježnice. Posebice neobičan je tzv. mrežasti reljef vrtača i ponikava koji je svojstven za Biokovo. U blizini vrha nalazi se nekoliko jama i drugih speleoloških objekata.

Damir Bajs