Prirodno najvredniji dio Imotske krajine čini Imotsko polje, pa je okopoljski kraj i najgušće naseljen. Pored plodnog tla, za agrarnu valorizaciju Imotskog polja presudni su i blaga klima te voda. Taj zaklonjeni i najniži dio Imotske krajine (250 - 270 m. n. v.) ima klimu gotovo mediteranskih obilježja. To potvrđuju smokve, bademi te poneka maslina koji uspijevaju na tome po­dručju. Od Imotskog polja prema sjeveru raste nadmorska visi­na, klima postaje kontinentalnija, a hladna bura je oštrija.

Imotsko polje je prostrana ravnica. Njezina površina iznosi 95 km2 . Od te njezine ukupne površine 45 km2 nalazi u Hr­vatskoj. Imotsko polje dugo je 33 km i proteže se od sjevero­zapada prema jugoistoku dinarskim smjerom izmedu zaravni Poda i kose Osoja. Ostatak Imotskog polja nastavlja se u susje­dnoj Hercegovini (BiH) i ondje nosi naziv Bekija. Imotsko polje najšire je između Runovića i Vinjana i ondje njegova širina iznosi pet kilometara. Suženje između Glavine i Kamenmosta dijeli Imotsko polje na Gornje i Donje polje. Postanak Imotskog polja bio je uvjetovan tektonski. Poslije se polje oblikovalo erozijskim procesima. Strane polja čine kredni vapnenci i dolomiti, a dno mu je prekriveno rastresi­tim materijalom koji je nataložen plavljenjem tekućica.

Važno obilježje Imotskog polja jesu redovita sezonska plavljenja koja ograničavaju njegove poljoprivredne potencijale, ali istodobno održavaju plodnost tla. U skladu s time u XVIII. st. bili su su or­ganizirani radovi na kopanju odvodnih kanala i čišćenju jaraka. Cilj tih radova bio je dobiti što više obrađenog zemljišta. Zanim­ljivo je to da je tada zbog svoje agrarne vrijednosti ta jedinstve­na reljefna i geografska cjelina bila podijeljena između Mlečana i Osmanlija. Godine 1947. bio je završen 1650 metara dug odvodni tunel kojim je spriječeno plavljenje Donjeg polja. No, velik dio Gornjeg polja odnosno Blato još uvijek je dio godine pod vodom.

Prološko blato prihranjuje rijeka Ričina koja izvire u Bosni i koja ispod sela Ričica mijenja naziv u Suvaja te kanjo­nom stiže do polja između sela Prološca i Postranja. Prošireno i uređeno korito rijeke Jaruge odvodnjava Prološko blato. Na krškom obodu oko Gornjeg polja u dubokim ponikvama nalazi se nekoliko jezera. Najpoznatija su Crveno i Modro jezero kod Imotskog, a nedaleko Lokvičića, zapadnije od Prološkog blata nalaze se i Knezovića jezero, Mamića jezero te Galipovac.

Sve do sredine XX. st. okopoljska naselja Glavina, Proložac, Postranje, Zmijavci, Podbablje, Runovići i ostala bila su domi­nantno zemljoradnički kraj. Najzastupljenija poljoprivredna kultura bila je kukuruz koji je ujedno bio i osnovna žitarica kojom se prehranjivalo stanovništvo Imotske krajine (pura). Plodna crvena tla na vapnenačkom obodu pogodna su za uz­goj duhana, krumpira, loze i drugih kultura. Duhan je dugo bio najvažniji izvor prihoda stanovništva. Bila je to kultura koja je donosila novac kojim je imotski seljak mogao kupiti posjed i sagraditi kuću. Posljednjih desetljeća XIX. st. i u prvoj polovici XX. st. o broju zasađenih strukova duhana i njegovoj otkupnoj cijeni u velikoj mjeri ovisilo je iseljavanje Imoćana u prekomor­ske i europske zemlje u potrazi za poslom. Iseljavanje je po­sebice uzelo maha dvadesetih godina prošlog stoljeća kada je duhan gubio na cijeni te su brojni Imoćani emigrirali u prekoo­ceanske zemlje Sjeverne i Južne Amerike te u Australiju, a ka­snije i u europske zemlje (Belgiju, Francusku, Njemačku). Kriza duhana potaknula je obnovu vinogradarstva. Tih godina intezivnije se počela uzgajati loza, i to njezina američka sorta koja je otporna na filokseru koja je poharala nekadašnje vinograde. Do pred Drugi svjetski rat nekadašnja općina Imotski bila je vodeća po proizvodnji grožđa u Dalmaciji, a u posljednje vrijeme u Imotskome polju ponovo je zasađeno više desetaka tisuća sa­dnica vinove loze.