Džaja & Draganović

Pomnijim promatranjem današnjeg stanovništva na Kupresu lako ćemo otkriti njezinu dosta jaku bunjevačku komponentu, dok je ona u prošlosti, posebno u XVIII. vijeku, po rodovima, kojih sada ovdje više nema, bila i znatno jača. U nju spadaju obitelji Aničića, Bušića, Bešlića, Dumančića, Džaja, Grgića (a tako, izgleda, i svih Brstila uopće), Jovića, Matica, Tokića i Vila (Vilovi, Vilici) od sadašnjih stanovnika, a od bivših još i Bartulovića, Brčića, Ivankovića, Mažara, Sudara, Vidakovića, Vučenovića, Vučića i nekih drugih¹).

Pada u oči i druga činjenica. Neke izrazito hercegovačke obitelji spadaju također u Bunjevce i žive, barem neko vrijeme, u jednom od glavnih bunjevačkih centara, u vrličkom kraju, pod gordom Dinarom. Takvi su napr. Dumančići. Oni na Kupres dolaze iz Rakitna, ali još ranije doseljuju u Rakitno »od Vrlike«². Sličan je slučaj i Bušića, i, prije svega, Raštegoraca (v. među obiteljima u Dodatku). Imenom Raštegorci nazi­vaju se i danas stanovnici sela Raške Gore blizu Mostara. Ime nedvojbeno odaje njihovu starinu. Sličnih obitelji bit će daleko više. I one doseljuju na Kupres »od Vrlike«. Dedijer³⁾ bilježi vrlo zanimljivu predaju na Duvanjskom polju: zna se da su u stara vremena »Ličani« dolazili ljeti sa stokom na »litište« na Duvanjsko polje. Isti pisac čuo je u Mandinu selu i Duvnu »da se je mnogo porodica ovoga kraja poslije turskog osvojenja raselilo u Bosnu i Liku«⁴. Tako i u narodnoj predaji Duvna (a možda i Rakitna) poznate su njihove krvne veze s Bunjevcima Like i Dalmacije.

Potvrđuje to i jedan važan historijski dokumenat iz god. 1433. Među katoličkim »Vlasima« koji su prinosnici i zaštitnici franjevačke crkve sv. Ivana iznad Metka pod Velebitom upisano je i više njihovih odličnih muževa, knezova, sudaca i pristava suda. Među ovim posljed­njima su i Tomaš Aladinić, Lukač Milunović, Matijaš Jelčić, Franko Danilović, Šimun Bilković (Bilkić?) i drugi, »vsi dobri Vlasi v Hrvatih«⁵⁾. U nastavku pisanja o tim »Vlasima« navodi Klaić dalje i pismo bana Vladislava Talovca iz god. 1476. u kojem spominje »Vlahe« oko Čačvine k. Imotskog i Posušja (Posušju spada i Rakitno, iako je ono više puta, kao nakon obnove katoličkog življa u XVIII. vijeku, pripadalo župi Duvno⁶⁾. I inače, rimski dokumenti iz Propagandina arhiva koji dosada nisu objelodanjeni spominju na više mjesta katoličke »Vlahe« u zapadnoj Hercegovini te na Vitorogu i Kupresu što ljeti dolaze tamo sa njihovom stokom a zimuju u Makarskom Primorju". Uostalom, ne samo u XVII. vijeku nego i kasnije, dolaze ti katolički »Vlasi« iz Dalmacije i Like sa svojom stokom na planine zapadne Bosne, Šator i druge, a prate ih

kapelani-franjevci. Naprijed su spomenuti (str. 21) razni akti njihova imenovanja između 1714. i 1785. Upravo njima zahvaljujemo neka najstarija naselja obnovljenog katoličkog življa oko Glamoča i Grahova, u Medni blizu izvora Sane, donjem Livanjskom polju i drugdje.

Ivan Murgić bilježi tradicije ličkih Bunjevaca da su oni doselili iz Hercegovine¹'. To će biti samo dijelom istinito. Velebit kao i neke druge gore vjekovima su vrvile od potomaka površno romaniziranih starih stanovnika ovoga kraja, u prvom redu Ilira koji su se postepeno poslave-njivali i miješali s Hrvatima u njihovoj novoj domovini na Jadranu. Murgića je vjerojatno zavelo samo ime Bunjevac koje on izvodi od rijeke Bune u Hercegovini a s kojom ono nema nikakve veze.

Zanimljivo je da izvjesni odlični pisci o Bunjevcima ne dolaze na pravo značenje tog imena. Erdeljanović iznosi razna mišljenja o značenju riječi Bunjevac i citira posebno zaključak Dr. Ive Milica: »Bunjevac dakle ne označuje drugo nego katolika za razliku od pravoslavnih Rkača. Pošto su se ta imena stvorila, kako veli Ardalić,radi podruganije, trebalo bi im tražiti koren u kojoj podrugljivoj reči«. Dr. Vaso Glušac, odbivši najprije mišljenje, da su oni dobili svoje ime po riječi Buni kraj Mostara, tumači od koje bi podrugljive riječi došlo ime Bunjevac. Oni »bunjaju«, nešto nerazumljivo govore kad se kao katolici mole nerazumljivim latinskim jezikom. To mišljenje nema temelja, jer se narod Bogu moli svojim materinjskim, hrvatskim jezikom, a samo svećenici latinskim ili staroslavenskim već prema biskupiji kojoj pripadaju. Upravo predjeli u kojim Bunjevci stanuju nisu latinaški već glagoljaški (Senjska, Splitska, Zadarska i Šibenska biskupija). Petar Pekić, historiograf bačkih Bunjeva­ca, misli da je »možda najvjerojatnija teorija po kojoj se ime Bunjevacizvodi od riječi Buna«¹'. Slično tako i Karadžić, a Kukuljević naprotiv traži podrugljivo značenje isto kao i kod naziva Vlah, Šokac, Majdak, Bodul itd².

¹⁾ Uspomene na gornju Krajinu s osobitim obzirom na Bunjevce, u časopisu »Vienac« 1882., 27-28., kod Erdeljanovića, n. dj. 7. Po Murgiću su iza pada Bosne hercegovački bjegunci od Nevesinja, Blagaja, Stoca, Dubrava, Počitelja itd. prešli u Dalmaciju ali kako je ona bila gusto naseljena uputili su se »dobijem Kotoru« (zapravo Kotarima!) i usput im se pridružiše bjegunci iz drugih mjesta »kao u priliku od grada Livna«. Jedni pođu pod Velebit, a drugi preko Zrmanje u sela pod Velebitom. Odmah pada u oči da se navedena mjesta nalaze s lijeve obale Neretve, što nipošto ne znači da doseljenika nije bilo i s desne obale makar ih ova slučajno zabilježena i nesistematska predaja ne spominje. Sva navodno zavičajna mjesta tih hercegovačkih »Vlaha«, izuzevši Nevesinje, imaju i danas brojan i dobro sačuvan katolički elemenat. Spadaju na područje vrlo starih katoličkih biskupija Stonske i Trebinjske iz X. odnosno XI. vijeka sa homogenim katoličkim pučanstvom. Pravoslavlje tu datira iz vremena nemanjićke vlade u tim krajevima. Uza sve to, sačuvalo se dosta katolika u istočnoj i južnoj Hercegovini sve do XVI. i XVII. vijeka. Brojna historijska svjedočanstva donosi Dr. D. Mandić o tomu (Etnička povijest BiH, 450-453, 456-467), među kojim i ono fra Bernardina Pomazanića iz god. 1529./1530. o skupinama bivših katolika između Bileća i Gacka i u Gacku samom, koji su se nedavno priklonili pravoslavlju radi nestašice katoličkog klera (isto, 460).

² O bačkim Bunjevcima, Književni Sever, april 1927., 95-102. Kod Erdeljanovića,n. dj. 12.

³ Značenje imena »Rkać« i »Bunjevac«, »Sredina«, III, 21. Hrvatska enciklope­dija III, 518.

Jezgro Bunjevaca čine poslavenjeni stari romanski stanovnici, pastiri od Velebita do kršnih hercegovačkih planina Čvrsnice, Čabulje i Veleža, oko bazena Neretve. S njima su se tokom vremena, osobito u velikim seobama izazvanim turskom invazijom, izmiješali i srodili mnogi Hrvati ikavskog govora i katoličke vjere pa su tako i Bunjevci katolici Hrvati ikavskog narječja. To dakako, ne isključuje i po koju pravoslavnu obitelj među njima u velikom tignju turskih seoba, kao što, još u znatno većoj mjeri, ima katoličkih rodova hrvatskog ili bunjevačkog podrijetla u njihovoj paralelnoj pravoslavnoj grani koju, kao i njih, turski dokumenti nazivaju »Vlasima«. Murgićevu prije zabilježenu predaju o miješanju romanskog i hrvatskog elementa kod Bunjevaca lijepo osvjetljuje činje­nica Luke Sučića, bunjevačkog prvaka i kapetana njihovih odreda u borbi protiv Turaka u Bačkoj (1687-1688), rođena u »Albani« u Bosni oko god. 1648. Ta »Albana« nije ništa drugo nego Bila kod Livna, a Sučići stari hrvatski plemići upravo iz tog kraja koji inače nemaju nikakve veze sa romanskim polunomadskim stočarima.

Već iscrpljeni prostor ove sitne studije ne dozvoljava nam, nažalost, da dublje uđemo u važni problem hrvatskih Bunjevaca, posebno njihove dosad nespomenute hercegovačke grane. Problem je važan, jer se

^1} Hrv. enciklopedija, 518.

²⁾ Isto.

^3]Bunja - »primitivna kućica, građena u suho od kamena, katkada četvorasta, pretežno kružna ... služi za sklanjanje pastira, pudara, sitne stoke i si. (u prošlosti i za stanovanje). Ima ih po sjevernoj i srednjoj Dalmaciji. Možda je ime srodno s arbanaskim bun (kamena) pastirska kućica« (M. Gavazzi i M. Stojković, III, 517).

⁴⁾ P. Pekić u članku Povijest Bunjevaca, Hrv. enciklopedija III, 518. Erdeljanović,n. dj. 19.

U očekivanju daljnih dokumenata iz rimskih arhiva, vadimo izvjesno podatke iz bogatog gradiva biskupskih izvješća god. 1743. i 1768. objavljenih od Dr. Mandića. Dva sela su u pitanju Bunjevaca od posebne važnosti, Rakitno i Raška Gora, jedno sa zapadne i drugo s jugoistočne strane masiva Čvrsnica-Čabulja. Oba su izrazito stočarska naselja i oba vrve bunjevačkim prezimenima. Ona su, na neki način, mali centri istotakvih pastirskih sela i zaselaka; Rakitno za Drežnicu i brojne sitnije ivere po duvanjskom i posuškom kraju i dalje prema Crncu; Raška Gora opet za Bogodo, Gostušu i druga naselja oko Neretve (Jasenjane, Potoke, Rodoč i slično) te dalje preko Mostarskog Blata prema Črnču i Posušju na jednu stranu, a na drugu uz Neretvu prema Rami i dublje u srednjo-bosanske planine. Sebešić ispod Vraniće takvo je jedno naselje, koje nosi isto ime kao i bunjevačko selo kod Subotice. Iz Rakitna vode pravci migracionih strujanja na Duvno i tu se granaju prema Kupresu i prema Livnu, Glamoču i Vrlici, ali i u suprotnom smijem, već prema teškim prilikama onih vremena. Druga struja ide s Duvna preko Ravnog u Ramu sve do Uzdola i iz njega dalje u skopaljski kraj. U Rami i Skoplju miješaju se s doseljenicima južne bunjevačke grane, one od Raške Gore i sela njezina centra, što se lijepo razabire po spomenutim popisima i crkvenim maticama. Ova grana ima također dosta jake dodire s Bunjev­cima stolačkog kraja i Zažablja. Rod Raiča nalazi se s obje strane Neretve. Doseljenici iz Bitunje kod Stoca - njihovo starije ime ostaje nam nepoznato - čine god. 1743. u Zvirovićima skoro trećinu svih obitelji, a Vučići u Blatnici u Brotnju ravnu polovinu. U ovoj grani se osjeća i prisutnost doseljenika iz Albanije, o čemu drugom zgodom. Uopće vrlo zanimljiva i dosad slabo poznata migraciona gibanja kojim treba posvetiti mnogo pažnje.

Biskupska izvješća bilježe čudna, dvojna sela Rakitno-Drežnica i Ravno-Uzdo, međusobno udaljena čitav dan hoda. Ktomu Drežnica spada dva dana hoda udaljenoj župi Duvnu, a ne daleko bližem Mostaru. Razlog leži kao na dlanu i sva tri roda u Drežnici, Juriči, Raiči i Šarići, starinom su iz Rakitna duvanjske župe. Planinski masiv za pastire nije zapreka već veza, kao ni more za primorce.

 Chroatia catholici, Rim 1962.

¹ Erdeljanović, n. dj. 1

² Isto 90, 91.

³⁾ Erdeljanović, n. dj. 179-180.

Slučaj »sela« Ravno-Uzdol slično se rješava: Rakićaci i Duvnjaci čine glavninu stanovnika Ravnog, koji opet dalje sele na Uzdo i u Skoplje zaboravljajući gdjekada svoje staro prezime (n. pr. Raiči-Uzdoljaci). Uopće Rama ima vrlo mnogo hercegovačkih i bunjevačkih doseljenika, ali i nešto starosjedilaca (Filipovići-Jeličići i drugi). Rakitsko-duvanjska struja zastupana je u Rami XVIII. vijeka po rodovima Raiča, Petrovića, Malekina, Topića, Grubišića, Uzdoljakovića, Drežnjaka, Radića, Đereka, Vidoševića, i drugih, a južna struja donijela je sobom brojne Vladiće, Šunjiće, Krešiće, Rašiće, Maiće, Arbanasiće i si. Na brojne stare stanov­nike Rakitna romanskog jezika podsjeća i planina Vardište između Rakitna i Blata. Slično tako iz romanskog jezika izvode se i prezimena Kurilj (Kurilić, Kureljušić) u Bijelom Polju, Buljan u Dragićini i Vel. Ograđeniku, Ćavar u Gostuši, Šorman (odatle ime selu Šurmanci) i drugi.

Na bunjevačku komponentu spadaju slijedeće obitelji u Hercego­vini i zapadnoj Bosni, a njihovi imenjaci nalaze se i u trima ostalim bunjevačkim grupama, Ličkoj, dalmatinskoj i podunavskoj¹': Aničići, Dumančići, Blaževići, Glavaši, Ivankovići, Knezovići, Juriči, Marići, Marijanovići, Matići, Orlovići, Pandže (Pandžići), P(a)rčići, Raiči, Sudari, Tokići, Vile, Vrankovići (Frankovići), Vučići, Zupci, Žuljevići i drugi. Za neke druge rodove u glavnim bunjevačkim centrima u Hercegovini bilo bi to zanimljivo istražiti (Vladići, Šunjići, Skočibušići, Sliškovići, Zadre i si.). Naprotiv Čuline u Dobrom selu i oko Knina su Bunjevci.

Postojanje četvrte hercegovačke grupe Bunjevaca od velikog je značaja za sastav hrvatskog dijela pučanstva na Kupresu. Još u većoj mjeri vrijedi to za Bunjevce uopće, koji su znatnim dijelom potekli iz Hercego­vine, i to najviše iz zapadne, da ih opet u njoj otkrijemo. Razumljivo, jer sigurno svi oni nisu iz nje iselili. Kada bi Bunjevci uglavnom potjecali iz istočne Hercegovine i Crne Gore kako neki pisci misle, ostala bi nerastumačena činjenica, kako je vrlo jaka skupina ljudi koja danas broji do pola milijuna, mogla u cijelosti primiti ikavštinu ne sačuvavši skoro nikakva traga ijekavice.