Ljude je oduvijek vukla želja saznati tko su i odakle su. Propitujemo didove, listamo stare matične zapise, te učimo iz debelih i tankih knjiga ako nas zanima ona daleka prošlost. U rješavanju enigme podrijetla uz pisane tragove i iskopine pomažu nam stari običaji, jezik, neki toponimi, ali i posebne tjelesne karakteristike stanovništva koje duže vrijeme živi zajedno. Te karakteristike se nasljeđuju od roditelja putem gena.

Tako su antropolozi utvrdili da stanovnici dinarskih krajeva pripadaju najvećim dijelom posebnom tipu bjelačke (kavkaske) rase nazvane po našoj planini Dinari, dinarskom rasom. Taj tip ima sličnosti sa susjednim alpskim tipom, ali i s armenskim tipom naseljenim po istočnim krajevima Turske, odnosno Kurdistana i na Kavkaza (država Armenija po kojoj je tip i dobio ime). Zbog tih višestrukih sličnosti, ali i zbog uočenog djelovanja okoline i životnih uvjeta na razvoj tjelesnih karakteristika, sama rasna antropologija nije posve pouzdan pokazatelj o prošlosti neke grupe ljudi. No ustanovljeno je kako se kosturi u starim ilirskim grobovima prije Seoba i onih u srednjem vijeku pod stećcima puno ne razlikuju i kako pripadaju istom dinarskom tipu iz čega se dalo zaključiti da nisu baš svi stanovnici ovih krajeva nestali u vremenima Seoba. U prvim stoljećima iza Seoba pronađeno je mnogo grobova s kosturima koji pripadaju pridošlim sjevernjačkim tipovima kakvih ima po Poljskoj, Slovačkoj i Ukrajini, koji su vremenom postajali sve rjeđi i ponovo se prisutnijima pokazali dinarski. Očito je došlo do miješanja starosjeditelja i došljaka pa su geni domaćih vremenom postali dominantni. Proces miješanja je kompliciran i ne daje nam puno detalja o procesu koji se odvijao.

Izgledalo je da se nikad neće moći saznati kako su tekle te davne migracije i miješanja dok na znanstvenu scenu nije stupila moderna populacijska genetika. Već smo rekli da je naš tjelesni ustroj određen genima koje dobijemo od oba roditelja. Ti geni se prije začeća miješaju u tijeku nastajanja spolnih stanica tako da je slučajnost koje gene ćemo u konačnici dobiti. Neki od tih gena se u novoj sredini i u novim uvjetima života pokažu korisniji, pa budu preferirani te ih u potomstvu ima sve više i više, što nas ometa u zaključivanju koliko je kojeg gena odnosno njegova nositelja bilo u ukupnoj populaciji na početku. Na sreću postoje i oni dijelovi DNA (molekule koje u sebi sadrže genetski materijal) koji ne sudjeluju u razmjeni gena jer nemaju svog parnjaka (haploidni = koji su sami – grč. haploos. = jednostavan). Kod muškaraca je to veliki dio Y kromosoma, koji određuje spol djeteta. On se nasljeđuje nepromijenjen direktno s oca na sina bez miješanja s ostalim kromosomima, ali i ne baš posve nepromijenjen jer s vremena na vrijeme dogodi se neka promjena za kratkog trajanja života spolnih stanica ili slučajna pogreška pri samoj replikaciji (stvaranju istovjetne kopije kromosoma). DNA (Dezoksiribonukleinska kiselina) je ogromna molekula. Čini ju dugačak niz povezanih manjih molekula koje nazivamo - nukleotidi. Postoje četiri osnovna nukleotida: A(denin), C(itozin), G(uanin) i T(imin). DNA ima oblik dvostrane spiralne uzvojnice. Ukoliko uzvojnice razdvojimo i izravnamo, dobijemo niz nukleotida koje možemo zapisati u obliku noza slova, napr. ...ACTGGTCCTACTT... Tri nukleotida zajedno daju genetsku riječ (kodon) koja predstavlja šifru (zapis) za jednu od dcadesetak aminokiselina, a aminokiseline su gradivni dio proteina, dok su proteini gradivni dio cijelog organizma. Tako je DNA, ustvari, prostorno vrlo malena "knjiga", no s nekoliko milijardi "slova" u kojoj je zapisana građa cijelog našeg tijela. Ova istraživanja se baziraju na mogućnosti točnog čitanja pojedinih dijelova DNA i to onih koji se nasljeđuju od samo jednog roditelja bez miješanja.Tu promjenu nazivamo mutacijom, a kad nastane prenosi se na sve daljnje muško potomstvo. Svi muškarci koji imaju tu mutaciju, taj marker, imali su jednom jednog zajedničkog muškog pretka. Zbog toga su se ti markeri pokazali idealnima za proučavanje migracija ljudi i to kako onih nedavnih, tako i onih u prapovijesna vremena. Genetika nam dakle pomaže ne samo pri otkrivanju kriminalnih djela, utvrđivanju roditeljstva, identifikaciji nastradalih u ratu, nego i u otkrivanju povijesti cijelog ljudskog roda.Osim  istraživanja  na  temelju  nerekombinirajućeg dijela  Y  kromosoma  (NRY)  koja  se  mogu  raditi  samo  na muškarcima, postoji još jedna dosta manja molekula DNA koju nasljeđujemo  samo  s majčine  strane.  Nalazi  se  u  posebnim tjelešcima  (organelima)  unutar  stanica  zvanima  mitohondriji, koji  služe  za  stvaranje  energijom  bogatih  molekula  (ATP). Skraćeno se naziva mtDNA  (mitohondrijalna DNA).  Imaju  je  i muškarci, ali kako je već rečeno nasljeđuje se samo po ženskoj liniji. U stanici ima na stotine sitnih mitohondrija tako da njihov maleni  DNA  uspije  opstati  i  u  desetke  tisuća  godina  starim fosilima.  Istraživanja na  temelju mtDNA su nešto starija  i već prije dvadesetak godina pokazala su da su svi  ljudi potekli  iz jedne male  skupine  koja  je  živjela u Africi prije  kojih 150.000 godina. Kad  se  naša  vrsta  raširila  po  tom  kontinentu  opet  je par manjih  grupa  prije  kojih  60.000  godina  počelo  prelaziti  s roga  istočne Afrike  na Arapski  poluotok. Neke  su  se  obalom Indijskog oceana spustile preko Indokine i indonezijskih otoka, tada  kopna,  do Australije.  Klima  je  bila  puno  hladnija,  no  u međuledenom  razdoblju prije  kojih 45.000 godina ukazala  se prilika za naseljavanje sjevernijih krajeva. S područja zapadne Indije i Pakistana prema središnjoj Aziji, a onda dalje u Europu i na Daleki Istok i Ameriku, a s Bliskog Istoka se uglavnom išlo reko Balkana u Europu ili natrag u Afriku. Ženski pokazatelji, markeri na mtDNA govore da većina stanovnika Europe vuče podrijetlo od sedam žena, popularno nazvanih sedam «Evinih» ćeri  koje  predstavljaju  sedam  različitih  ženskih  klanova  što su u razna vremena stigli u Europu. Misli se na onu genetičku Evu  iz Afrike,  pramajku  svih  današnjih  ljudi  do  koje  se  došlo pri prvim genetičkim  istraživanjima  još sredinom osamdesetih
godina.  Istraživanja  su  pokazala  i  to  da  se  ženska  i muška ovijest naseljavanja dijelom razlikuju. Kad  su  naši  preci  počeli  pristizati  u Europu  tamo ih je dočekala još jedna ljudska vrsta, neandertalci. Njihovi su afrički  preci  stigli  tu  puno  ranije,  prije  kojih  600.000  godina. Bili su niži od naših predaka, široka bačvasta  trupa, mišićaviji i snažniji  no  ujedno  sporiji  i  nezgrapniji, prilagođeni  hladnoj klimi  te  bliskoj  borbi  s  velikim  životinjama. Ostavili  su  rijetke tragove umjetnosti, ali su vjerojatno imali razvijen duhovni život s obzirom na pronađene grobove u kojima su polagana  tijela posuta cvijećem. Susret s novim došljacima nije dobro prošao po neandertalce jer se naša vrsta pokazala kompetitivnija tako a im lagano pada broj kako bi prije kojih 28.000 godina, nakon nekoliko tisuća godina suživota, posve nestali. Zanimljivo je to a su se najduže zadržali na području Hrvatske (Vindija).Pošto  su  u  Hrvatskoj  i  okolici  uglavnom  rađena  istraživanja  NRY  tipa  obratit  ćemo  pažnju  na  «muški»  dio ovijesti  naseljavanja  Europe.  Seobe  od  prije  45.000  g. nisu  ostavila  značajniji  udio  u  postotcima  današnje  muške populacije, mada za njih znamo po nekim mtDNA grupama.

Prije  35.000  godina  iz  pravca  središnje  Azije  u Ukrajinu, a onda dalje na zapad sve do Velike Britanije pristiže
grupa  ljudi  koja  sa  sobom nosi  kameno-dobnu  kulturu  zvanu orinjosjen. Muškarci  te grupe su nosili u svom Y kromosomu osebnu mutaciju, marker M173  i  raširili  ga  po  cijeloj Europi uzimajući mjesta neandertalcima čija je kultura obrade kamena usterijan bila na nešto nižem nivou. Neandertalci su vremenom prihvatili  novi  način  obrade amena,  ali  prije  27.000 godina  s  bliskoistočnih obala  Egejskog  mora  preko naših  krajeva  u  Europu
dolazi  skupina  s  novom  još aprednijom  gravetijenskom kulturom.  Ta  se  kultura širi  cijelom  Europom,  a s  njom  i  genetski  marker azvan  M170.  Dolaskom gravetijenskih  populacija neandertalci  nestaju  s povijesne scene. Istraživanja renutno ne govore u prilog o bilo kakvom neandertalskom genetskom uplivu u modernu europsku populaciju. 

Musterijan (150.000 - 35.000 g.) srednja kamenodobna kultura s načinom izrade koji je mogao od 2kg pogodna kamena izvući oko 2m oštrice. Uglavnom povezana s neandertalcima.

Orinjasjen (35.000 - 27.000 g) mlađa kamenodobna kultura s novim načinima izrade dugačkih oštrica s dosta retuširanja te puno veće iskoristivosti materijala (>6m od 2kg kamena), a tim i puno manjoj ovisnosti o izvoru  kamena. Puno češća uporaba koštanog oružja, igala za  šivanje kože, bacača strelica i drugih alata.

Gravetijen (27.000 – 18.000 g.), nasljeđuje orinjasjen. Kamene i koštane alatke postaju  sve sitnije i preciznije izrađene uz često graviranje i ornamentiranje. Korištenje pletenih mreža i vrši za lov ribe i ptica, česti amuleti, antropomorfni kipići boginja plodnosti), oslikavanje pećina, savršenije vrste lova na mamute, irvase, konje i druge veće životinje (lovci na mamute).

Prapovijesni gravetijenski nositelji M170 markera (I haplogrupa) su značajni za današnje stanovništvo Hrvatske i BiH jer se pokazalo da je to najučestaliji marker stanovništva naših krajeva. U Hrvatskoj ga ima iznad 40%, a kod Imoćana te prvih nam susjeda od mora do Vrbasa i Krke do Neretve čak više od 70%, što je do sada najviša zabilježena učestalost tog markera na svijetu.