Šušić, Ivica

IVICA ŠUŠIĆ rođen je 5. siječnja 1962. godine u Splitu. Srednju je školu završio u Splitu, a Filozofski fakultet u Zadru. Profesor je hrvatskog jezika i književnosti u Prvoj jezičnoj gimnaziji u Splitu. Uvršten je u studentske zbornike Poezija (Zadar, 1983.) i Izabrane pjesme (Zadar, 1985.). Surađuje u "Imotskoj krajini" i "Hrvatskim obzorjima", jedan je od pokretača i urednika župnog časopisa "Zagvozd". Objavio je više studija o djelu Ivana Raosa. Tiskana mu je zbirka pjesama Lišnjak (Imotski, 1998.).

Ivane, dobro nam je ovdje


Razgovor imaginarni s pokojnim Ivanom Raosom,
na godišnjicu njegova rođenja,
01. siječnja, Anno Domini 1991.


Eto prolazi četvrta godina otkako Te nema među živima, otkako posjećujem Tvoj grob, ovdje u Medovu Docu, otkako na jedan drugačiji način iščitavam Tvoje knjige, sve žed¬niji naše tople zavičajne riječi koju si Ti "spasio od brodoloma". U meni su tako žive slike Tvog pogreba: mlako i opojno srpanjsko poslijepodne, gomila svijeta, govor Nikole Miličevića i Joze Laušića nad otvorenim grobom i u ima DKH. Mnogo se toga otad promijenilo. Eto, i DKH je doživjelo inverziju, pa je sada DHK. Ti najbolje znaš smisao i veličinu tog pomaka.
Kako Ti je u novom grobu u koji su Te prenijeli? (Nikad ne znamo kad će nam i tko kosti Pretresati.) Na njemu je samo ime i prezime i želja da počivaš u miru. Možda je ipak trebalo dodati bar - hrvatski književnik, jer prvi put me je nakon što su Tvoje kosti prenijete, na ovaj novi grob, doveo jedan drugi Ivan Raos. I dosta ih ima, i živih i mrtvih, sa istim imenom i prezimenom. Ali velikim ljudima ne smetaju mali grobovi, mali spomenici i mali epitafi, jer oni svoj spomenik podižu svojim djelom još za života. Mir kostima Tvojim u ovoj kamenoj tišini naših brda. Mir našoj Domovini Hrvatskoj! Dobro si čuo, Ivane! Domovini Hrvatskoj! Ne šapućem, nego vičem: Državi Hrvatskoj! Slava njenoj zastavi i njenom grbu, njenom Saboru i njenom Ustavu. Vičem, Ivane, bez straha da će me čuti moja Dektiva. Nema je više. Nema! Znam, nećeš mi povjerovati - jer kakva je to država koja nema Dektive. Tvoj bi Matan rekao: "Nako ti ji đava lipi odnijo kad ji nema!" Jer kakav bi to za njega život bio bez Dektive. Što će ti i država i nezavisnost kad se čovjek nema s kim goniti i na tuđi se račun nasmijati.
Nego, o tomu ćemo kasnije. Najprije ću ti ispričati ono glavno. Umro si u vrijeme opće hrvatske šutnje. I sam znaš da je nakon svega što je nad hrvatskim narodom učinjeno, mudrost i zadovoljstvo bilo šutjeti. Činilo se da je i Bog od nas davno digao ruke. Sve više smo vjerovali u predaju o prokletstvu ovog naroda. Jer što se je moglo drugo pomisliti poslije svih naših «proljeća», što ih ocrniše i okovaše. Znam Ti si u osvit takvog jednog, velikog i kobnog proljeća, pisao svoje «Prosjake i sinove», u kojima si kroz «Svjedočanstvo popa Pavla Čikeša», progovorio o hrvatskoj opstojnosti:

«... I nikad nikomu - ako igdje drugdje mogaše glavu skrasiti - ne padne na um da se u ovaj osinjak vrati ili da ga se bar s tugom sjeti. Samo je puk hrvatski u toj prokletinji stoljećima ginuo i svaki kamen krvlju omastio, bio stoljećima pljačkan i mrcvaren, ubijan i zatiran, od osvajača bacan ovamo i onamo, treskan o mletačke hridi¬ne i turske planine, na kolac nabijan, na galije prikivan, na trgovima prodavan. Nu, kamo ga god kovitlali i zakovitlali, ma na kakve muke udarali, korijenili i iskorjenjivali, ne mogahu ga iskorijeniti, jerbo je uvijek i svuda sa sobom nosio svoju golemu suzu i kamen života u toj suzi utopljen. I ma gdje umirao, činilo mu se da nigdje ne umire, već se samo pretapa u tu svoju suzu, u kamen u njoj utopljen, a s tim kamenom u golemo more kamenja koje i ne bijaše kamenje, već ono sveživo što je u njem i pod njim ...»

I tako, prošlog proljeća, nakon skoro dvadeset godina, buknu ponovo plamen u hrvatskom ispaćenom, ali velikom srcu, uvijek žednom božanske pravde. Prekinusmo šutnju i viknusmo jako da su se brda tresla. I Orljača je odjeknula. Krenusmo još jednom tražiti pravicu i mo¬liti Boga da nas ne iskorijeni sa ove zemlje. Vječno pod sumnjom i optužbom, željni zabranjenog domaćeg ognjišta, dođoše naši politički emigranti. I bez putnica. Sve Dektive svijeta nisu ih mogle zadržati a da ne dođu po¬moći Domovini i njenom novom proljeću. Progovorili su o vječitoj hrvatskoj težnji, za svojom državom, za svojom slobodom. I Medovljani razviše «trobojnicu milu, što je dugo u potsji bila» i izvjesiše ju na župnu crkvu.
Zalud su neki i dalje isticali da su to, «opasne namjere» i kako stvari treba «sasjeći u korijenu». Korijen je bio isuviše čvrst, zatapan stoljećima krvlju hrvatskih mučenika. U Hrvatskoj je osvanula demokracija i ništa ju više nije moglo ubiti. Ukinuše političku policiju, «verbalni delikt», pa «pivaj brajo, dok te grlo drži». Stvorismo svoju državu. I sve to mirno i dostojanstveno, kako samo naš narod može. Znam, upitat ćeš - je li moguće da su «oni» sve to dozvolili, da krv nije pala. Nije, Ivane. Ako Bog da i neće. Jest, nad ovom zemljom zvecka oružje i nešto fatalno titra u zraku. Je li Bog doista prokleo ovaj narod i hoće li doista biti kako zapisa Tvoj pop Čikeš u drugoj glavi svojih svjedočanstava:

«.... A doći će se, daklem, suditi i presuditi, razložiti i rasturiti tisuću godina poslije onoga dana u koji će Gospodin Bog Sabaot, u prevelikoj srdžbi svojoj, prokleti i posljednji narod što gamiže ovom dolinom suza, gamiže a da ni sam ne zna zašto gamiže, jer zaboravi na Gospodina. Trideset i sedme godine po raspeću našega Gospodina Isukrsta, Tito poubija jedanaest tisuća Žudija, a ono što preosta odvede u ropstvo i rasturi po vascelom svijetu ...
Tisuću godina poslije ovoga prokletstva stiže i drugo i sruši se na narod ovaj naš hrvatski. A zbi se, daklem, ovako. Gospodin naš Isukrst prenu oda sna kralja Zvonimira i govoreći mu reče: «Zvonimire kralju, sine moj! Ustani, pripaši mač, podigni junački narod svoj i otmi grob moj iz ruku nevjerničkih». Kad kralj to priopći narodu, narod ustade i reče: «Hoćeš li zar da svi izginemo za grob iz kojega je Gospodin naš odavno izišao i na nebo uzašao ?!
... Buduć je narodu zgodnije i Bogu ugodnije da izgine jedan nego svi, pogini!»
I pogibe ondje od ruku naroda koji kralja i Boga prisvaja samo dotle dok su mu od koristi. Tada se stisnu nebo i zemlja, udari sjevatanja i grmljavina, a glas strašni sve to prekri i govoreći reće: «Evo od sada će umjesto rose prokletstvo padati na glave vaše, na glave sinova i unuka vaših. Pretpostaviste mi zemlju, neka vam je! Živjet ćete u njoj, množiti se na njoj, ali gospodari njeni nikada više nećete biti. I nikada je tuđin neće osvojiti, a ipak će vladati njom i vama, i djecom vašom, i stokom vašom, i ložnicu dijeliti sa ženama vašim. Kako će to vladati, a zemlje neće zadobiti? Sami ćete ga dovoditi, sami obilaziti sve četiri strane svijeta i sa prosjačkim suzama gospodare namicati ...
Evo, gle, i sreća će vaša sveudilj vapiti za slobodom, ali vrat će vaš sam od sebe u jaram ropski hitati ....»

Strah me ovih riječi, Ivane. Zar ćemo doista i dalje sami svoje gospodare namicati? Zar sve naše patnje i naše molitve kroz gusta stoljeća, nisu mogle donijeti oproštaj? Zar je i ovo proljeće samo iskušenje, samo predah na putu ka crnoj jeseni, u potrazi za novim gospodarom.

Ivica ŠUŠIĆ