Nakon bakra i bronce slijedilo je otkriće i uporaba željeza kao materijala. Željezno doba obično se dijeli na starije željezno doba (Hallstatt) od 8. st. pr. Kr. do 500. g. pr. Kr. i na mlađe željezno doba (Laten) od 500. g. pr. Kr. do 9. g. nakon Krista. Najstariji željezni predmeti u Bosni i Hercegovini potječu iz nekoliko grobova s Glasinca, a pripadaju 9. st. pr. Krista.^{Kulturna istorija BiH, str. 133.} Najstarija nalazišta su Vis kod Dervente, Pod kod Bugojna, Velika gradina u Varvari na vrelu Rame i gradina Kopilo blizu Zenice. Tijekom željeznog doba razvila su se manja ili veća središta za iskapanje i preradbu željezne rudače.

Arheolozi dijele željezno doba na jadranskoj obali u četiri kulturne skupine: istarsku (Istra), liburnsku (od Istre do Krke), dalmatsku (od Krke do Neretve) i južno-dalmatinsku.^{Šime Batović: Problemi kulture željeznog doba na istočnoj jadranskoj obali, u: Materijali IX Kongresa arheologa Jugoslavije, Zadar, 1976., str. 91.}B. Čović je južno-dalmatinsku nazvao srednjodalmatinskom, pa je kao takva ušla u bosansko-hercegovačku stručnu literaturu.^{Borivoj Čović: Srednjodalmatinska grupa, u: Praistorija jugoslavenskih zemalja, sv. V., ANUBiH, Sarajevo, 1987., str. 442.}

Većina naselja i dalje je gradinskoga tipa, na uzvisinama, koje se mogu braniti. Česte migracije i upadi na tuđa područja uzrokuju pojačano učvršćivanje zidina. Većih razlika izmedu gradinskih naselja od Istre do Dubrovnika uglavnom nema, osim duga hodnika u Istri. Na ostalom području tipični su ulazi u obliku zavojnice ili puževe kucice. Kuće su slabo izučene. Od onoga što je izučeno vidi se da se radi o suhozidnim pravokutnim prizemnicama koncentrično nanizanima. Pojedine gradine imaju predgrada. Prometnice na samim gradinama redovito su imale radijalan i koncentričan sustav. U Hercegovini se znaju pojaviti pod helenističkim utjecajem gradine s bedemima od velikih kamenih blokova (Ošanići).

Što se tiče pokapanja, u srednjodalmatinskoj skupini javlja se ukop zgrčenih i ispruženih pokojnika, kao i spaljivanje pod gomilama ili u grobljima na ravnu zemljištu. Pod gomilama javljaju se pojedinačni pokopi ili skupna groblja u koncentričnim nizovima.

U umjetnosti željeznog doba možemo pratiti nove geometrijske urese: prave crte, rombove i mrežasto ispunjenu vrpcu. Posude dobivaju oštriju profilaciju, vratovi se izvijaju, dršci postaju dulji i znatno nadvisuju obod. Na predmetima od kovine javljaju se fini urezani uresi, što je vidljivo na nalazima pektorala, oklopa za grudi, uresnim pucetima i sl. Javljaju se i predmeti iz uvoza, ogrlice, kolica, kipići, posude i drugo. U vjerskim predodžbama štuju se idoli.

Najveće nalazište je predpovijesna riznica u Gorici kod Gruda^{Borivoj Čović: Željezno doba, u: Kulturna istorija BiH, str. 174-175.}, osnovana u sedmom stoljeću, u uporabi vjerojatno do dolaska Rimljana.

Jedno ključno pitanje valja razjasniti kada se govori o željeznomu dobu: koja su plemena obitavala na području Posušja? Od imena možemo od petoga stoljeća pr. Krista govoriti o Ilirima. Njih možemo grosso modo opisati kao skup srodnih plemena, koja su živjela sjeverno od Epira u Grčkoj do Istre na sjeveru, a u unutrašnjosti u Dalmatinskoj zagori, Hercegovini i Bosni. O lokalizaciji pojedinih plemena zbog oskudne pisane i spomenične grade među stručnjacima vode se i danas polemike. Na zemljovidima u kojima se govori o rasprostranjenosti ilirskih plemena u području Posušja obično postoji bijela mrlja. Tako Marin Zaninović prostor posuške općine stavlja na razmedu Delmata, Ardijejaca, Daorsa i Narensija^{Marin Zaninović: Ilirsko pleme Delmati, I. dio, ANUBiH, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, k.2, Sarajevo, 1966., k.l. str. 92.}, A. Stipčević ga umeće između Delmata i Ardijejaca^{Aleksandar Stipčević: Iliri, II. izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1989., str. 28.}, dok se W. Pajakowski odlučuje za trolist Delmata, Ardijejaca i Daorsa.^{W. Pajakowski: Wer vvaren Illvrii proprie dicti und wo siedelte man sie an?, ANUBiH, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, k. 16. Sarajevo, 1980., str. 162.}

Čini se daje najbliži rješenju toga pitanja B. Čović. On kaže: "Plodnu dolinu Trebižata, po svoj prilici (Delmati, nap.R.D.), nisu držali, ali čini mi se (bar tako izgleda premaarheološkom materijalu) da im je pripadalo Imotsko polje, Posušje i Rakitno, a možda i Lištica".^{Borivoj Čović: Od Butmira do Ilira, V. Masleša, Sarajevo, 1976., str. 240. Vidjeti takoder i zemljovid sl. 55, na str. 118.}Za delmatsku nazočnost u Posušju govori prosta činjenica da je njihovo središte bio Delminij. A udaljenost od Duvna do Posušja danas iznosi jedva 34 km. Delmatski zavičaj bio je ponajprije stočarski kraj bogat šumama i pašom. O početcima Delmata nema puno saznanja. Od početka željeznog doba i dalje prevladavaju gradine kao najmarkantnije graditeljsko obilježje delmatskoga plemena. Zabilježeno je preko četiristo gradina na području koje, šire uzevši, pripada Delmatima. Najčešći je oblik delmatske gradine jedna kamena tvorevina slična potkovici ili mjesečevu srpu. Lučni dio okrenut je prema najpristupačnijoj, najviše ugroženoj strani. Na tom mjestu zidine dobivaju visinu i pretvaraju se u kamenu gomilu visoku i do deset metara. Ima i gradina drukčijih oblika: kružnih, ovalnih, izduženih i prilagodenih zemljištu.^{Borivoj Čović: Od Butmira do Ilira, str. 244.}

Na području posuške općine dosta je gradina koje traju iz brončanog doba kroz željezno: Brina (Vinjani), Crnešnica (Broćanac), Gradina (Sutina), Mukinje (Vrpolje), Orlov kuk (Čitluk), Plišivac (Batin) i druge. Nažalost, sustavnih istraživanja o unutarnjem izgledu kuća, umjetnosti, nošnji, vjeri i antroponimiji s posuškoga kraja gotovo da nije bilo, osim površinskih i manjih sondažnih ispitivanja. Kako izgleda, kuće su bile jednostavne i jednodijelne gradevine duge do 6 m i nešto manje širine. Gornji dio bio je od drveta. Sigurno je da su Delmati nakon sukoba s Rimljanima počeli jače učvršćivati svoje utvrde.

Vrijedan je Strabonov podatak da u zemlji Delmata ima 50 spomena vrijednih naselja. B. Čović područje Posušja, kada je u pitanju arheološki inventar, svrstava u centralno ilirsko područje.^{B. Čović: Osnovne karakteristike materijalne kulture Ilira na njihovom centralnom području, Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine, Centar za balkanološka ispitivanja, k.l. Sarajevo, 1964., str. 98.}

Od važnijih nalazišta uključio je Petroviće (Rakitno), Rudnu kosu i Gradac. Grobnicu iz Rudne kose opisao je još 1893. Franjo Fiala.^{F. Fiala: Prilozi rimskoj arheologiji Hercegovine, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, sv.V., Sarajevo, 1893., str. 522.}Evo njegova opisa dotična pronalaska:

"Na glavici zvanoj Rudna kosa, oko 1 km sjeveroistočno od Gradine, otkopali su neki, koji su tražili blago, skeletni grob. Ja sam na žalost došao prekasno da pohranim kosti, ali sam ipak mogao da namaknem željezno koplje s graviranim tulcem, brončani privjesak na oblik konja i brončanu fibulu na obluk s jednom petljom i s graviranom plojkom pri nožici, koja se svršava u dvije jabučice, koje su sve stvari ležale ukraj skeleta. Fibula je po tome zanimljiva, što je uz nju mjesto prvašnjeg jezičca zglavkom pričvršćen drugi".^{Franjo Fiala: GZM, 1893., str. 522.} Čović navedenu grobnicu s nalazima datira u 5. st. pr. Krista.^{Borivoj Čović: Osnovne karakteristike, str. 100.}

Može se na temelju grobnih priloga i istraživanja na središnjem ilirskom prostoru izvesti zaključak da je tijekom VI. i V. st. pr. Kr. dominantna inhumacija, premda se pojedinačno javlja i spaljivanje pokojnika. Od grobova prevladava ravan, u zemlju ukopan grob, u obliku sanduka od kamenih ploča. Oružje se na čitavu ilirskom području javlja kao redovit nalaz u muškim grobovima, od čega su najčešća koplja. Nadalje, u grobovima znaju se pronaći brončane kacige, kovinski dijelovi nošnje, kopče, puceta, igle i toke. Zajednička pojava je i polaganje zemljanih, rijetko kovinskih posuda u grobove. Od oružja zastupljena su koplja, krivi željezni mačevi, grčko-ilirske kacige i mali željezni noževi. Mačeve arheolozi obično dijele na glasinački i gorički tip. Od nakita česte su naočaraste i lučne fibule i zavijačaste narukvice. Za tzv. goričku grupu karakteristične su glatke i obradene ogrlice, naočarasti privjesci s visokim lukom i velika puceta urešena urezanim ornamentima.^{Borivoj Čović: Osnovne karakteristike, str. 108.}

 

Radoslav Dodig - POSUŠKI KRAJ U PRAPOVIJESTI I RIMSKO DOBA - Ljetopis Posuški