Višestoljetno djelovanje franjevaca u Imotskoj krajini ostavilo je vidljive tragove u odgoju naroda u kršćanskoj vjeri i moralu. Njihovo djelovanje odrazilo se na prosvjetnom, kulturnom i znanstvenom polju, posebice u doba Hrvatskoga narodnog preporoda. Uz svoj prvotni evangelizatorski poziv u svakom razdoblju mnogi franjevci pronalazili su ljubavi, vremena i novca za kulturno-znanstveno djelovanje. Današnjemu naraštaju to je u nasljeđe ostavilo vrlo bogate plodove srca i uma velikih ljudi te vrijednu kulturnu baštinu.

STARODREVNA IMOTA

U Imotskoj krajini postoje arheološki dokazi koji svjedoče o tome da se na tome prostoru aivjelo još od pretpovijesnih vremena. Povjesničari tvrde da su u doba bizantskoga cara Justinijana (482-565) uz izvor rijeke Vrljke u Jauku postojali benediktinska crkva i samostan. Na tome mjestu još uvijek se vide ostatci temelja koji se nalaze neposredno uz ruševine crkve Velike Gospe koja potječe iz XIV. st. Taj lokalitet narod naziva Opačcom. Naziv podsjeća na nekadašnju opatiju. Prvi put starohrvatsku županiju Imotu spomenuo je bizantski car i pisac Konstantin Porfirogenet (905-959) u djelu “De administrando imperio”(“O upravljanju carstvom”, oko 950. godine). Mali dio Hrvatske može se pohvaliti time da su oko 1300. sinovi sv. Franje Asiškoga (1182-1226) došli na područje Imotske krajine i do danas ostali usko povezani s narodom. 

FRANJEVCI SU DIJELILI SUDBINU NARODA

Kada su 1493. Osmanlije osvojile Imotsku krajinu, stradao je i franjevački samostan. U doba osmanlijskih
osvajanja fratri su ostali sa svojim narodom te su bili dušobrianici, prosvjetitelji i čuvari hrvatske nacionalne svijesti. Budući da u to doba život nije bio siguran, to su franjevci često mijenjali mjesto boravka. Neko vrijeme boravili su na Kamenmostu, a onda su oko 1600. zbog sigurnosti sagradili
kuću i crkvicu sv. Franje na otoku Prološkog blata. Odatle su ih Osmanlije protjerale oko 1613. godine. Pošto su s otoka bili protjerani nekoliko puta Imoćanin fra Mate Juranović na otok se vratio 1703. iz Makarske. Zanimljiv je zapis fra Pavla Rovinjanina, generalnog vizitatora, koji je 1640. o fratrima na otoku napisao sljedeće:  U samostanu je 8 svećenika (4 župnika), 4 klerika, 3 laika i 4 pitomaca. Imaju 5 konja. Okolo Otoka su 3 reda zidova… i nad njima odrine. Čuje se blejanje janjadi…, pjevanje čobana i koncert žaba… Pravi je uaitak čuti toliko različitih glasova. Fratri imaju 3 drvene laš za prijevoz… Jednomu fratru, koji je živio u Italiji, rekoh: ‘Vi ste se navikli na one lijepe predjele u Italiji, pa zašto ste se vratili u ovu bijedu, u ove pogibelji da vas nevjernici neprestano muče’ On odgovori: ‘Mnogopoštovani oče, Domovina!«

Kada su u zimu 1640. Osmanlije objavile rat Mlečanima, narod je iz Imotske krajine počeo bježati u Primorje. Fratri su napustili otok i sklonili se najprije u Pisak, a potom u Omiš. U Omišu su sagradili samostan i crkvu. Fratri su pripremili narod na ustanak, a od mletačkoga generala dobili su dva topa. Nakon teških borba i čvrste obrane Tvrđave, Osmanlije su se predale i Imotski je bio oslobođen. Na
kraju su Mlečani i Osmanlije podijelili hrvatski narod i zemlju pa je granica između Mletačke Republike i Osmanlijskog Carstva bila označena topovskim hitcem s imotske tvrđave.

PASTORALNO DJELOVANJE

Pošto je Imotski oslobođen od Osmanlija, nekadašnja samostanska obitelj s otoka Prološkog blata podijelila se u dvije obitelji. Jedni su ostali u Omišu, a drugi su se vratili u grad Imotski. Franjevci su osnovali župu sv. Franje Asiškoga sa sjedištem na Tvrđavi. Grad Imotski i cijela Imotska krajina
bili su oslobođei na blagdan Gospe od Anđea odnosno 2. kolovoza 1717. godine. Na taj dan fra Stipan Vrljić, gvardijan imotskog samostana sv. Frane, na pobijedi je zahvalio Bogu i Majci Božjoj. Od prikupljenog novca dao je naslikati sliku Gospu od Anđea, koja se i danas slavi kao zaštitnica Imotske krajine i grada Imotskog. Umjetnik je sliku naslikao uljenim bojama na tri spojene daske. U donjem dijelu Tvrđave kršćanska vojska sazidala je crkvu koja je posvećena Majci Božjoj. Kasnije su fratri napustili
Tvrđavu te su u gradu sagradili malu crkvu i samostan. Ta crkva bila je obnavljana i dograđivana više puta, a 1881. na njezinu mjestu bila je sagrađena velika i lijepa crkva. U najnovije vrijeme nadograđeni su samostan i zvonik, a lijepi mramorni oltari, Riegerove orgulje (1907) i vitraji Josipa Botterija-Dinija
poseban su ukras te lijepe građevine.  Od dvadeset i dvije župe Imotskog dekanata franjevci vode
njih devet. Žitelji župa Imotske krajine često se posvećuju duhovnim zvanjima. Njihovi svećenici, redovnici i redovnice djeluje u raznim krajevima Hrvatske te u inozemstvu.
U gradu Imotskome svečano se slavi blagdan Gospe od Anđea, a na Cvjetnicu uvečer Imoćani priređuju “Kristovu Muku” u kojoj sudjeluje više od četiri stotine “glumaca” koje prati nekoliko tisuća vjernika.               

PROSVJETA I KULTURA

Kroz povijest kršćanskih zemalja samostani su uvijek bili žarišta prosvjete, kulture i znanosti. Takav je bio i imotski samostan. U njemu su djelovale škole, i to u prvome redu one koje su bile namijenjene odgoju i obrazovanju redovničkog i svećeničkog pomlatka (osnovna  i srednja škola, novicijat i postulatura).
Fratri su nabavljali knjige, čuvali razne dokumente te su tako stvarali knjižnicu i arhiv. Budući da su često bili proganjani te su morali napuštati svoje samostane, to je puno kulturnog blaga ili propalo ili se danas nalazi u drugim samostanima. U skladu s time danas se mnogi dokumenti koji svjedoče o životu i stradanjima imotskih fratara u doba Osmanlija, a odnose se na razdoblje od XVI. do XVIII. stoljeća, nalaze u Omišu i Makarskoj. Od tih dokumenata valja spomenuti onaj najstariji iz 1562. koji se nalazi u fratarskom samostanu u Zaostrogu. Najstarija i najvrjednija knjiga koju franjevci čuvaju u svojoj knjižnici jest rukopisni kodeks Marka Tulija Cicerona (Marcus Tullius Cicero, 106-43. pr.n.e.), velikog govornika, državnika i filozofa. Kodeks je pisan u Veneciji, na pergameni i ima 305 listova odnosno 610 stranica. Prepisivač Ivan iz Arezza prepisivanje  je završio 31. svibnja 1442. u Veneciji. U Imotski kodeks je donio vjerojatno fra Paškal Vujičić, biskup i posljednji apostolski vikar u Bosni, koji je rodom bio iz Glavine.
Najstariji dokument o samostanskoj knjižnici nalazi se u rukopisnoj kronici, koju je 1774. napisao fra Šimun Gudelj. On je izradio prvi “inventar knjižnice” imotskog samostana, tj. popisao je naslove i podatke o 53 knjige koje su bile nabavljene za knjižnicu. Zbog toga se njega smatra osnivačem samostanske knjižnice u Imotskomu. Danas knjižnica ima oko 10.000 svezaka. Većinu čini teološka literatura od XVI. st. do danas. Knjižnica ima velik broj djela iz povijesti, filologije i prirodnih znanosti, školskih udžbenika, molitvenika i periodičnih publikacija. Posebice je vrijedan jedan od sedam sačuvanih izvornih primjeraka djela “Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvatskoga”, koje je 1747. objavio fra Filip Grabovac (1698-1749), dušobrianik hrvatskih vojnika u mletačkoj vojsci. Budući da je to bila izrazito prosvjetiteljska knjiga koja je budila hrvatsku nacionalnu svijest, to su mletačke vlasti dale
spaliti sve primjerke knjige u Zadru, Splitu i Sinju, a fra Filipa su strpale u tamnicu, u kojoj je i umro kao prosvjetitelj i hrvatski nacionalni mučenik. Vrijedna je zbirka glagoljskih izdanja, i to Levakovićev Brevijar (1648),  Karamanov Misal (1741) te vrlo rijetko izdanje Parčićeva Glagoljskog misala (1893).

SAMOSTANSKI MUZEJ

Iako je samostanski muzej službeno bio otvoren 7. listopada 1988. u povodu 250. obljetnice novog samostana u Imotskomu, sasvim jasno je to da su izložene primjerke marljivi fratri dugo skupljali i čuvali. U samostanskoj zbirci čuvaju se brojni predmeti među kojima se ističu ulomci starokršćanske bazilike
u Zmijavcima te rijedak primjerak antependija (predoltarnika), goblena s euharistijskim motivom vezanog na svili iz XVIII. st.  Dana 18. ožujka 1963. Konzervatorski zavod iz Splita uvrstio je zbirku franjevačkog samostana u registar nepokretnih spomenika kulture. U obrazloženju rješenja piše da zbirka franjevačkog samostana u Imotskom sadrži predmete iz kamenog, brončanog i rimskog doba, numizmatičku zbirku, etnografsku zbirku Imotske krajine, barokne crkvene predmete među kojima
se ističe antependij vezan u svili te ostavština biskupa Vujčića iz XIX st.