Glagoljaši na području Imotske krajine za turske vladavine

dr. don Slavko Kovačić

Izvori o crkvenom životu i uređenju na području današnje Imotske krajine tijekom srednjega vijeka vrlo su rijetki.

O pojedinim župama u tom kraju i o svećenicima, župnicima i kapelanima, nema izravnih podataka zapravo sve do druge četvrtine 17. stoljeća. Nema ih ni o jeziku crkvenih obreda. Nisu pronađeni ni ostaci bogoslužnih knjiga s toga područja, ni latinskih, ni glagoljskih. Glavni su uzrok svemu tome, bez ikakve sumnje, turske provale i pustošenja na prijelazu iz srednjega vijeka u novi.

Da su tu glagoljaši živjeli i djelovali već u srednjem vijeku, prije dolaska turskih osvajača, bjelodano pokazuje čvrsta ukorijenjenost tih zatočnika starih hrvatskih bogoslužnih i drugih kulturnih tradicija u nekim selima današnje Imotske krajine u doba turske vladavine. Naprosto je nemoguće tu pojavu protumačiti na neki drugi način, nego da su se i u novim, za katoličku vjeru i Crkvu vrlo nepovoljnim, prilikama održali ondje gdje su se već toliko bili uvriježili, da ih odatle nije bilo moguće posve iščupati. Najjače im je uporište bilo u Zagvozdu, a održali su se i u nekim selima današnje Imotske krajine koja su nekoć pripadala "Knežiji Radobilji": Cisti, Dobranjama, Svibu i Grabovcu. U Zagvozdu su djelovali glagoljaši bivše makarske biskupije, a u spomenutim drugim selima glagoljaši splitske nadbiskupije.

Zagvoški glagoljaši do početka prvog morejskog rata

Veliku starinu zagvoške župe odaje već sam naziv "Zagvozd". [1] Međutim, prvu vijest o toj župi, u kojoj je bilo nekoliko manjih sela, i o njezinim svećenicima pruža tek izvještaj makarskog biskupa Bartula Kačića (1615.-1645.) iz g. 1626. dostavljen papi Urbanu VIII, i kardinalima zaduženim za provedbu odluka Tridentinskog koncila. [2]

U njemu biskup najprije govori o svom biskupskom gradu Makarskoj, zatim o franjevačkim samostanima na području ondašnje makarske biskupije i župama koje su pripadale tim samostanima (na području današnje Imotske krajine samo dvije: Vrhdol i Kamenmost), [3] a onda u posebnom odlomku nastavlja slijedećim riječima:

"Osim tih župa kojima upravljaju braća sv. Franje još su tri župe.

Njih drže svećenici koji svete obrede obavljaju na ilirskom [4] jeziku. Od tih je župa prva Podgora u kojoj su dvije crkve: Svih Svetih i sv. Tekle; druga je Zagvozd u kojoj je crkva sv. Marije, sagrađena prošlih godina, a treća je Brela u kojoj su dvije crkve, to jest sv. Nikole i sv. Stjepana, a imaju oko 200 kuća." [5]

Čini se da biskup u tom nabrajanju glagoljaških župa nije slučajno na prvo mjesto stavio Podgoru ("quarum prima est Podgora"), jer to je stvarno tada bila najuglednija glagoljaška župa u makarskoj biskupiji. Isto se tako može reći, da ni Zagvozd zacijelo nije slučajno stavio na drugo mjesto. Zanimljivo je da biskup u tom izvještaju za zagvošku crkvu sv. Marije jednostavno kaže, da je "sagrađena" (constructa) prošlih godina, dok se za neke druge u raznim župama služi izrazom "ponovno sagrađena" (readificata). To, bez sumnje, znači da su Turci staru zagvošku župnu crkvu kao i gotovo sve ostale u selima Imotske krajine bili sasvim razorili. Prema biskupovim riječima u tom izvještaju na cijelom prostranom području četiriju župa franjevačkog samostana Imote, a to znači od Lovreća i Studenaca do Gruda i Posušja, sve uključivo, održale su se do tada samo četiri "crkve ili kapele" od kojih, kaže "tri gotovo razorene" i "jedna ponovno sagrađena nastojanjem franjevaca, a zove se Sv. Stjepan". [6] Ta se je nalazila u današnjem hercegovačkom selu Gorica. [7]

Živu vjeru Zagvožđana i poduzetnost njihovih župnika i ostalih svećenika glagoljaša pokazuje upravo njihova graditeljska djelatnost, u ono doba i u onakvim prilikama zaista neobična. U desetljeću između prvoga i trećega [8] Kačićeva službenog izvještaja Svetoj Stolici o stanju makarske biskupije, dakle između godina 1626. i 1636. oni su u svojoj župi sagradili još dvije crkve: veću sv. Križa u Rastovcu i manju Svih Svetih usred današnjeg Zagvozda. Biskup Bartol Kačić naime g. 1636. u tom trećem izvještaju Svetoj Stolici, pošto je prikazao stanje franjevačkih samostana i župa u makarskoj biskupiji, baš poslije kratkog odlomka o župama imotskog samostana s tada još uvijek jedinom župskom crkvom sv. Stjepana "na imotskoj visoravni", u novom i nešto dužem odlomku ovako opisuje stanje u zagvoškoj župi:

"Ima još druga župa Zagreb [!]. [9]. U njoj su četiri svećenika koji je drže i onim ljudima podjeljuju sakramente. Na njih su Turci vrlo srditi, a i na me skupa s njima. Nisam je mogao pohoditi, ni osobno, ni preko svoga vikara zbog nekih vrlo velikih opasnosti koje svakodnevno prijete meni [10] i tim svećenicima. Prije nekoliko godina u toj su župi sagrađene tri nove crkve, zbog kojih su dosada Turcima platili 1.500 dukata, a oni koji su nastanjeni oko tih crkava stalno su izloženi zlostavljanjima. Ne znaju što će s njima biti ubuduće. Dvije su od njih biskupovom brigom i pomoću ukrašene svim uresima, zvonima i raznim slikama, što je kupljeno za veliku svotu novaca." [11]

Navedeni odlomak, iako posve kratak, pruža nekoliko vrlo zanimljivih i važnih podataka o zagvoškim crkvama i o nevoljama koje su zbog njih podnosili svećenici i svi župljani te siromašne župe u zabiokovskom kršu. Teško je shvatiti, kako su oni najprije smogli potrebna sredstva za gradnju triju za ono doba prilično velikih i vrlo lijepih crkava, a zatim za isplatu tako visoke globe. Zaista su ih zalili "krvavim znojem" [11a] i suzama.

Biskup tu nije pobliže označio koje su dvije crkve bile već potpuno dovršene i "ukrašene svim uresima" do g. 1636. Jedna je od tih zacijelo bila crkva sv. Marije, jer je ona najstarija, najveća i sve je donedavno bila župska crkva, [11b] pa se zbog svega toga može razložito pretpostaviti, da su zagvoški svećenici i puk upravo njoj od početka posvećivali najveću pozornost i brigu. Vjerojatno je sagrađena oko g. 1620. [12] — Prema Jurišićevu pregledu crkava iz turskog razdoblja na biokovsko-neretvanskom području crkva sv. Križa u zagvoškom selu Rastovcu prvi je put spomenuta g. 1612. [13] što bi značilo da je starija od spomenute crkve sv. Marije (Uznesenja Marijina). Međutim, on ne kaže odakle je taj podatak uzet. [14] Ne bi se reklo, da je pouzdan, jer da je ona postojala g. 1626., zacijelo biskup Bartul Kačić ne bi propustio da je spomene u izvještaju iz te godine. [15] Nadnevak "1628. marča 12", uklesan na kamenju njezina sjevernog zida prije se odnosi na vrijeme podizanja tih zidova nego na dan posvete već dovršene građevine. [16] Ako se prihvati Lozino čitanje drugoga stupca natpisa uklesana bosančicom na ugaonom kamenu južno od ulaznih vrata te crkve, u kome, nažalost, baš slova kojima je označena godina nisu posve jasna, onda nestaje svake poteškoće, jer bi tu pisalo: "N(e)ka se zna na kol(i)ko s(e) crikva ogradi 1630." [17] — Podaci o posveti treće od tih crkava, crkve Svih Svetih, [17a] uklesani na lijevoj kamenoj ploči postavljenoj na njezino pročelje iznad ulaznih vrata posve su jasni. Tu najmanju, a zacijelo i najmlađu od starih zagvoških crkava posvetio je skradinski biskup Pavao Posilović kao zamjenik tada već staroga i na smrt bolesnoga makarskog biskupa Bartula Kačića dne 20. siječnja 1644., [18] dakle pred sam početak kandijskog rata.

Treba svakako spomenuti i predaju koju je g. 1715. zapisao tadašnji makarski biskup Nikola Bijanković, a prema kojoj su Zagvožđani poslali neke u Carigrad, da ishode tamo dopuštenje za gradnju jedne crkve na čast presvete Djevice u sredini župe. To su dopuštenje dobili, pa su je sagradili pod nadzorom bosanskog paše. Sagradili su, kaže Bijanković, još i druge dvije crkve, jednu na čast Svih Svetih, drugu na čast sv. Križa, a spomenutom su paši za dozvolu dali 600 reala i 6 aršina vunenoga platna. [18a] Sultanov ferman kojim je odobrena gradnja crkve Svih Svetih čuvao se u Zagvozdu vjerojatno sve do drugoga svjetskog rata, kad je župski arhiv uništen. [19]

Sami naslovi tih triju zagvoških crkava: Sv. Križ, Sv. Marija i Svi Sveti na svoj način svjedoče o pobožnosti starih hrvatskih glagoljaša u tim krajevima, a u vremenima turskih nasilja. Ona je, vidi se, bila usmjerena poglavito na otajstvo Kristova otkupljenja i na osobu presv. Bogorodice, majke i odvjetnice svih kršćana, posebno onih koji se nađu u nevolji, a tek zatim na primjer i zagovor ostalih svetaca, i to bez isticanja nekih od njih napose.

U navedenom odlomku izvještaja biskupa Bartula Kačića iz g. 1636. nije iznesen pobliže određeni razlog turskog bijesa na Zagvožđane, uzrok ucjene i zlostavljanja. Iz riječi biskupa Bijankovića, napisanih osamdesetak godina poslije, dobio bi se dojam da su Zagvožđani morali platiti 600 zlatnika ("reala") na ime redovitih pristojbi i darova bosanskom paši za njegov dobrohotni nadzor. To je jedan primjer više, koliko su izvori suvremeni događajima, pa makar i ne bili obilni podacima, redovito važniji i pouzdaniji od kasnijih utemeljenih na predaji. Kad se sve to uzme u obzir i poveže sa sličnim slučajem u susjednoj župi Vrhdolu, [19a] treba reći da su uzrok svim tim nevoljama najvjerojatnije bila novonabavljena zvona, a ne možda prekoračenje u carskom fermanu točno određenih mjera za veličinu tih crkava, što ipak nije sasvim isključeno.

Od svega toga najvažnija je činjenica, da su zagvoški svećenici sa svojim pukom izdržali sve pritiske i platili sve globe samo da ostanu nedirnute njima tako drage crkve. Poslije će (1715.) biskup Bijanković govoreći o Zagvozdu s pravom naglasiti: "Ovo je selo jedinstveno i neobično po tome, što jedino u Otomanskom Carstvu ima tri crkve." [20] Treba reći još i to, da su se sve tri, a to je točno polovica od broja svih nanovo podignutih crkava na cijelom području nekadašnje makarske biskupije u prvoj polovici 17. stoljeća, [20a] do danas sačuvale u gotovo neizmijenjenom obliku, što je jedinstven slučaj u cijeloj Imotskoj krajini. [21] Samo su u najosjetljivijem dijelu, a to su zvonici na preslicu na vrh pročelja, doživjele značajnije promjene. [22] U posljednjih petnaestak godina temeljito su obnovljene, [22a] ali tako da su sačuvale u najvećoj mogućoj mjeri izvorni oblik, vanjski (krov od tankih kamenih ploča položenih na kameni svod) i unutrašnji (sa zidova, sazidanih od ravno klesanog kamenja i sa svoda uklonjena je naknadno stavljena žbuka), pa svojom jednostavnom ljepotom i skladom jasno svjedoče o vjerskoj i kulturnoj razini postignutoj u glagoljaškom Zagvozdu u teškim vremenima turskog gospodstva.

Nisu poznata imena zagvoških župnika iz vremena prije kandijskog rata (1645.—1669.). Stare su matične knjige propale u slučajnom požaru, [23] pa točan redoslijed župnika u starijem razdoblju (barem do sredine 18. st.) više i nije moguće sastaviti. Još je teže doznati imena ostalih zagvoških glagoljaša, onih koji nisu vršili župničku službu. Zna se ipak barem toliko, da je u Zagvozdu u vrijeme gradnje spomenutih crkava bilo više svećenika. O tome na svoj način svjedoče i same te crkve, jer da nije bilo više svećenika, ne bi ni župljani podizali više crkava. Biskup Bartul u navedenom odlomku iz izvještaja Svetoj Stolici g. 1636. izričito kaže, da tada u župi djeluju četiri svećenika. Oni su potjecali, tada kao i prije i dugo poslije, uglavnom iz istih tzv. "misničkih", kuća. Stric je pripremao za svećenika nekog od sinovaca, ujac od nećaka, pa su tako kroz više stoljeća jedan od drugoga nasljeđivali knjige i dijelove svećeničkog ruha, a isto tako i stare glagoljaške običaje i predaje. Tu neprekinutost misničkih loza u Zagvozdu zgodno potvrđuje izjava don Jozipa Petrovića Pipličića koji je, uvrijeđen nekim postupkom u pismu biskupu Fabijanu Blaškoviću od 14. srrpnja 1799. među ostalim naglasio: "… Nego ovo govorim: Dvista godinah ima da od moje kuće nije redovnik pomanjka; i vazda su bili težaci Isukarstova vinograda…" [24]

Prvi se po imenu poznati zagvoški glagoljaš spoominje g. 1622. u starim podgorskim maticama, i to kao svjedok. To je "dom Petar Nikolić i[z] Zagvozda". [25] U staroj zagvoškoj crkvi sv. Marije na nadgrobnoj ploči uklesane su riječi: "Dyakon P(e)tar agusta a(nn)o s(alutis) 1626." [26] U oba slučaja navedeno je isto ime, ali se zacijelo radi o različitim osobama. [27] Ostalim glagoljašima koji su živjeli i djelovali u toj župi do sredine 17. stoljeća imena nisu poznata.

Za vrijeme dugog kandijskog rata (1645.—1669.) Primorje su opustošili Turci osvećujući se Primorcima zato što su se bili od njih odmetnuli, a krajeve koji su ostali podložni njihovoj vlasti pustošili su hajduci. Tada su Turci bili bolje raspoloženi prema svećenicima Imotske krajine. Novi makarski biskup Petar Kačić u svojim izvještajima Svetoj Stolici iz godine 1650. i 1658. naglašava, da su imotski franjevci zbog zaštite pružene obiteljima uglednih Turaka u času opasnosti početkom rata uživali povjerenje i zaštitu turskih vlasti i smjeli se posvuda slobodno kretati. [28] Vjerojatno je, da su se tada slično odnosili i prema glagoljašima u Zagvozdu, jer za njih nije bila važna razlika među raznim vrstama katoličkih svećenika nego da li su im se čime zamjerili ili zbog nečega postali sumnjvi, što naročito vrijedi za ratne prilike. Svakako, dok su primorski glagoljaši (kao i primorski franjevci) stradali u vrijeme turske odmazde skupa sa svojim župljanima i bili raspršeni za neko vrijeme, u Zagvozdu su, čini se, ostali mirni i sigurni. Dapače, zagvoški župnik don Petar Čagljević g. 1657. toliko se osjećao siguran, da se je usudio organizirati tajno prenošenje mletačke diplomatske pošte preko Zagvozda za mletačke predstavnike u Drinopolju, o čemu se je sačuvao dokumenat u arhivu trogirske obitelji Garagnin-Fanfogna koji objavljujemo u prilogu. [29] — Šezdestih i sedamdesetih godina 17. stoljeća u Podgori župnikuje i bosančicom upisuje podatke u podgorske župske matice don Juraj Režić Budić iz Zagvozda, a u tim se upisima kao kum spominje i "Andrija Čelanović Perov, đak iz Zagvozda", [30] koji je zacijelo tada kod don Jurja svršavao svoje bogoslovne nauke. Postao je svećenik, [30a] ali je umro još posve mlad, godinu dana prije don Jurja (on 18. rujna 1675., a don Juraj 20. prosinca 1676. Umrli su i pokopani u Podgori). [31]

Treći redoviti biskup obnovljene makarske biskupije Imoćanin Marijan Lišnjić (1664.—1686.) neko je vrijeme stanovao u Podgori s tamošnjim glagoljašima, a za svoga generalnog vikara bio je izabrao don Petra iz Zagvozda. [32] Tom zagvoškom, očito vrlo uglednom, glagoljašu nije navedeno prezime. Nije isključeno da je to bio zagvoški župnik don Petar Čagljević. [33] — Don Petar Stupalović iz Zagvozda u to vrijeme bio župnik u omiškoj Rogoznici (1658.—1674), [34] koja je pripadala splitskoj nadbiskupiji, a pod stare je dane živio u Omišu, [35] gdje je i umro 9. veljače 1709. [36]

Jedan od uglednih zagvoških glagoljaša iz vremena biskupa Lišnjića bio je i don Marko Režić. Vjerojatno je on onaj "don Marko iz Zagvozda" kojega su g. 1671. opljačkali i potjerali Turci [37] Nekoliko godina poslije toga nalazio se u Podgori, gdje je njegov brat don Juraj tada bio župnik. [38] Tu je boravio i poslije bratove smrti, ali se ne zna, da li stalno ili povremeno, barem do g. 1682. [39] Prema Stojkoviću, on je u Podgori vršio službu župskoga pomoćnika, [40] što se može smatrati vjerojatnim, iako se to u matičnim upisima ne spominje. [41] Jedan je od desetorice svećenika makarske biskupije koji su u Podgori 15. ožujka 1688. potpisali molbu Zboru za širenje vjere, da za novog makarskog biskupa ne bude imenovan franjevac. Osim njega potpisala su je još četiri zagvoška glagoljaša: don Marko Čagljević, don Matij Pipličić, don Stipan Budić i spomenuti don Petar Stupalović. [42] Režić je koncem 17. stoljeća vršio župničku službu u Dugopolju, župi splitske nadbiskupije. [43] Početkom 18. stoljeća živio je u Klisu, [44] gdje je u to doba župnikovao don Stjepan Režić, [45] s njim vjerojatno bliže rodbinski povezan. U to vrijeme (1706.) pozvan da službeno pod zakletvom izjavi, da li Rama, Mostar, Imotski i Ljubuški pripadaju bosanskoj ili naprotiv makarskoj biskupiji, kao dokaz u prilog pripadnosti ovoj posljednjoj naveo je, da je dobro upoznao te krajeve već pet-šest godina prije minulog rata, dakle oko g. 1678., kad je pratio na službenom pohodu po tim krajevima pokojnog biskupa Lišnjića, a po drugi put ih je obišao poslije sklapanja mira (tj. poslije g. 1699.) u pratnji novoga makarskog biskupa Bijankovića. [46] Umro je i pokopan u Klisu 18. siječnja 1709. [46a]

O ostalim zagvoškim glagoljašima, potpisnicima spomenute molbe iz g. 1688. Čagljeviću, Pipličiću i Budiću, koji su tada bili još mladi bit će govora poslije.

Glagoljaši u Cisti do sredine 17. stoljeća

Poslije tzv. ciparskog rata (1571.—1573.) između Mlečana i Turaka u prostranoj radobiljskoj župi, koja je, kako je već spomenuto, zahvaćala i nekoliko sela današnje imotske općine (Cistu, Svib, Dobranje i Grabovac), nije bila ostala nijedna crkva koju Turci nisu oskvrnuli i upotrijebili u druge svrhe. Zato je papinski pohoditelj biskup Augustin Valier na sinodi održanoj u splitskoj prvostolnoj crkvi sv. Dujma 31. ožujka 1579. ovlastio radobiljskog župnika don Petra Stojdražića, da služi misu, podjeljuje sakramente i vrši ostale obrede u svojoj kući na nekom časnijem mjestu koje više neće služiti za obavljanje svjetovnih poslova. [47]

S vremenom su se prilike za kršćansku raju i njezine svećenike u tom kraju barem toliko popravile, da su opet dobili natrag neke od svojih crkava, ili su im turske vlasti dopustile da neke od onih koje su bile spaljene ili srušene poprave, odnosno opet sagrade. Kako je i kada došlo do te promjene, može se samo nagađati. [48] Svakako, radobiljska kapelanija Cista imala je u prvoj polovici 17. stoljeća svoga posebnog kapelana, kojega su Cišćani prema tadašnjem običaju sami birali i zatim predlagali nadbiskupu ili njegovu vikaru, da izbor potvrdi, a novoizabranome podijeli potrebne ovlasti za novu službu. Potanje podatke o tome pruža pismo koje su predstavnici Cišćana 14. svibnja 1634. dali napisati i poslati splitskom nadbiskupu Sforzi Ponzonu. [49]

U tom pismu su oni u ime svojih dvaju sela tražili od nadbiskupa, da im i dalje ostavi njihova staroga kapelana don Jurja Perišića koji već 23 godine (dakle, od oko 1611.) u njih vrši duhovnu službu ništa ne propuštajući sa svoje strane, iako je možda s njihove strane bilo propusta. Zato žele, da u njih ostane, ako to bude htio, do konca svoga života. Zatim su odrješito izjavili, da nipošto ne će za kapelana mladoga don Andriju Vukušića, koji se nastoji silom nametnuti. On ne poštuje don Jurja, iako mu je don Juraj bio odgojitelj i učitelj. To se najočitije pokazalo na prošli Veliki petak (14. travnja 1634.) u crkvi pred oltarom za vrijeme klanjanja križu. Napokon su naglasili, da će oni, kad budu željeli promijeniti staroga kapelana i uzeti novoga, sami izraziti tu odluku pred nadbiskupom ili njegovim vikarom. [50] O nepriličnom postupku mladoga don Andrije, njegova oca i brata prema don Jurju na Veliki petak izvjestio je upravu nadbiskupije i poljičko-radobiljski dekan don Mijo Gojaković. [51] Stari je radobiljski glagoljaš Perišić nastavio po svoj prilici, službu u Cisti do smrti koja ga je zadesila, čini se, početkom godine 1639. [52] Međutim, ostaje neriješeno pitanje, da li su tada Cišćani imali svoju posebnu crkvu, ili se je spomenuta neprilika dogodila u matičnoj crkvi u Katunima.

Don Miho Pavlović Burazinović rođen je u Cisti oko g. 1620. [53] Učio je vjerojatno najprije u rodnom mjestu kod don Jurja Perišića, a poslije kod don Marka Kadića Kotromanjića, župnika Kučića i Vinišća. [54] jednog od glavnih vođa u pobuni Primoraca protiv turske vlasti u početku kandijskoga rata. [55] Svećeničku službu vršio je do konca g. 1658. ili do početka 1659. u svom rodnom mjestu. Tada su Turci Cistu, a vjerojatno i susjedna sela, opustošili. On je morao pobjeći na mletačko područje. [56] Mnogo puta se je, prije i poslije te godine, ogledao u boju s Turcima i stekao glas junaka, kako se vidi iz dvaju događajima suvremenih dokumenata.. U prvome, koji je datiran u Makarskoj 4. travnja 1664., provincijal bosanskih franjevaca fra Frane Miletić iz Banjaluke izjavljuje, da je don Miho ooslobađajući zarobljene kršćane iz ruku "nevjernika" i "tražeći ovce raspršene i već upale u raskol" mnogo prepatio dolazeći često u opasnost po život te je izgubio dobra kojima se je uzdržavao. Budući da je on sada zapao, ne zbog kakva pekršaja ili zla djela, nego zbog velike revnosti za duše, u skrajnje siromaštvo, nedolično svećeničkom staležu, preporučuje ga svim crkvenim ljudima da mu pomognu. [57] U drugom posvjedočenju koje je izdao fra Petar Lupus [Vuković], generalni vikar makarske biskupije, u Makarskoj 15. srpnja 1664. stoji, da je don Miho u neprekidnih 12 godina (dakle, od oko 1652.), izlažući se najvećim opasnostima, oslobodio iz turskih ruku gotovo stotinu zarobljenih kršćana, među njima i sestru pokojnog makarskog biskupa fra Petra Kačića, koju su neprijatelji bili zarobili, a on ju je povratio natrag s najvećom brižljivošću. Čim su to Turci doznali, raspisali su vrlo velike nagrade onima koji ga ubiju. Kad je on zatim pobjegao, mučili su i ubili njegova brata, koji mu je uvijek pomagao. Pri kraju toga posvjedočenja spomenuti je fra Petar Lupus naglasio, da je i sam svojim očima gledao i slušao od oslobođenih kršćana, kako je to don Miho radio na području biskupija bosanske i makarske. [58]

Don Miho je ta pisma zacijelo osobno predao tajniku Zbora za širenje vjere u Rimu, kad je naskoro onamo stigao. U vječnom je gradu bio koncem mjeseca rujna te godine. Na blagdan sv. Jeronima 30. rujna 1664. prvi je u rano jutro misio, dakako glagoljaški, u tamošnjoj hrvatskoj crkvi sv. Jeronima. [58a]

Koncem g. 1664. nalazio se u Podgori, koja je tih godina postala jednim od glavnih uskočko-hajdučkih uporišta za četovanje po turskom području. On je u 10. prosinca 1664. obavio jedno krštenje, ali ne redovito, nego je krstio dijete koje je bilo u opasnosti da umre, [59] pa zato treba reći, da je malo vjerojatna Stojkovićeva pretpostavka prema kojoj je on bio župski pomoćnik u Podgori. [60] Poslije toga je neko kraće vrijeme bio privremeni upravitelj vranjičko-solinske župe, [61] a zatim se, vjerojatno već na smrti bolestan, vratio u Podgoru, gdje je i umro 27. siječnja 1668. [62]

Možda su upravo don Mihovilovi junački podvizi protiv Turaka u jeku kandijskog rata bili jedan od glavnih uzroka stradanja i za druge radobiljske glagoljaše. Po svoj prilici su neki od njih tada poginuli, ili su poput don Mihovila morali iz svojih sela pobjeći pred neizbježnom turskom osvetom. Svakako, tih su godina ramski i imotski franjevci proširili svoju djelatnost i na radobiljska sela, pogotovo ona njima bliža: Cistu i Svib Veliki. [63] Međutim, poslije, kad je sklopljen mir, pa prestala opasnost od turske osvete, u vrijeme zatišja između kandijskog i prvog morejskog rata, otprilike oko g. 1680., radobiljski su glagoljaši s dokumentima u ruci dokazali da ta sela ne pripadaju franjevačkim župama ni makarskoj biskupiji, pa su opet u njima preuzeli župničku i kapelansku službu. [64]

Glagoljaši u jugozapadnom dijelu Imotske krajine u doba drugoga morejskog ili bečkog rata i u kratkom razdoblju mira poslije njega

Dok su imotski franjevci u vrijeme kandijskoga rata, kako je već spomenuto, uživali stanovitu naklonost turskih vlasti, pa su se slobodno kretali, kuda su htjeli, već u samom početku novoga rata poznata pod nazivom morejski ili bečki rat (1684.-1699.) navukli su na se bijes imotskih Turaka, jer su podigli, kako kaže Zlatović, "kršćane turske podanike imotske krajine" i preveli ih "u mletačko podaničtvo, da ratuju na Turke" [65] Ta se seoba kršćana, potaknuta i pomognuta od mletačkih vlasti, zbila koncem ljeta g. 1685. Zahvatila je žitelje svih sela iznad Zadvarja, radobiljskih i imotskih, bez obzira na to, da li su u njima župničku službu vršili franjevci ili glagoljaši. Mlečani su te svoje nove podanike smjestili u omiški kraj južno od Dvara, u sela Vinišće, Kučiće, Slime i Brela. Početkom slijedećeg ljeta (1686.) službeno su im odredili boravišta, prava i dužnosti. [66]

Doseljenici iz glagoljaškog Zagvozda, njih 666 podijeljenih na 102 kuće, bili su smješteni u Brela Donja i Brela Gornja, a iz Grabovca, u to doba radobiljskog sela, 148 osoba (21 kuća) u selo Slime. [67] Cišćanima, Dobranjcima i Svibljanima tu nema spomena, iako su se, čini se, barem neke obitelji iz Ciste i Sviba bile pridružile seobi Studenčana, pa se skupa s njima naselile u selu Kučiće. [68]

U vrijeme spomenute seobe imotski su se franjevci preselili u Makarsku i pridružili se tamošnjoj samostanskoj zajednici. [69] Nije moguće sa sigurnošću reći, da li su tom prigodom i svećenici glagoljaši bili napustili svoja sela u tom kraju pa krenuli s onima koji su napustili stara ognjišta, ili su možda ostali s onima koji se nisu odlučili na tu seobu, nego su se više uzdali u prirodna utočišta koja su im u svakom slučaju pružale njihove gudure i biokovski proplanci. Vjerojatnije je, da su ostali i time poslije stekli stanovitu naklonost osmanlijskih vlasti, kojima su takve seobe kršćanske raje na mletačko područje bile vrlo nepovoljne. [70] Spomenuta sela ispod Zadvarja i onako su već imala svoje župnike glagoljaše, pa im neki novi svećenici nisu bili potrebni. [71]

Važno je naglasiti, da ni svi preseljeni Imoćani nisu trajno ostali u svojim novim boravištima, koja su tada bila prenapučena… Mnogi su se već tijekom rata vratili na svoja napuštena ognjišta, a s njima su opet došli i njihovi nekadašnji svećenici. Zna se, da su imotski franjevci oko g. 1690. opet boravili na svom otočiću kod Prološca. [72] Dok su se oni tada, čini se, više držali pripoljskih sela u kojima je zacijelo bio veći broj povratnika i možda novih doseljenika, brigu za krševita i vjerojatno slabije napučena sela: Opanke, Lovreć i Studence prepustili su susjednim radobiljskim glagoljašima, kojima su, kako je već spomenuto, od davnina pripadala sela Grabovac, Cista, Dobranje i Svib Veliki. Takvo je stanje potrajalo više godina prije i poslije karlovačkog mira (1699.) kojim su imotski kraj i veći dio radobiljskoga ostali u turskoj državi.

Glavno je glagoljaško uporište u imotskom kraju i u to vrijeme bila župa Zagvozd. Prema izvještaju apostolskog vikara makarske biskupije Nikole Bijankovića iz g. 1692., u toj je župi tada bilo oko 400 duša, 200 u Zagvozdu, a 200 u Rastovcu ("Sv. Križu"). [73] Bilo bi zanimljivo znati, koliko je među njima bilo povratnika iz Brela, a koliko onih koji nisu uopće napuštali svoja stara ognjišta, ali o tome nema podataka u povijesnim vrelima.

Bijanković je poslije kao makarski biskup pohađajući dio svoje biskupije koji je i poslije g. 1699. ostao pod turskom vlašću više puta službeno pohodio i Zagvozd. U izvještaju koji je g. 1701. poslao Zboru za širenje vjere nazvao ga je "siromašnim", ali "uzornim" selom. Kad je te godine prigodom svoga prvog biskupskog pohoda objavio Zagvoždanima okupljenim u Gospinoj crkvi na blagdan rođenja B. D. Marije, da im je papa poslao 100 škuda pomoći i podijelio posebne oproste, svi su, piše tu, bili do suza ganuti sjećajući se kako im je papa Inocent XI. u vrijeme glada slao žito. [74]

U opširnom opisu Bijanovićeva biskupskog pohoda selima duvanjskog i imotskog kraja iz g. 1706. naglašeno je, da u tim selima nema crkava. Na to je dodano: "Jedino su u Zagvozdu, selu napučenu iza brda, ostale začudo, tri crkve: Sv. Križa, Gospina i Svih Svetih u kojima vrše službu tri svjetovna svećenika velike pobožnosti i uzorna života koji one vjernike, turske podanike, uzdrže u poslušnosti Bogu i u odanosti prevedromu duždu. Oni zaslužuju svaku pohvalu, jer brane čast Božju i pod cijenu vlastite krvi. U prošlosti su naime izveli junačka djela uzdržeći i šireći kršćansku vjeru." [75]

Bijanković je u pismu Zboru za širenje vjere od 12. prosinca 1707. iznio nekoliko vrlo zanimljivih podataka o "velikom selu Zagvozdu", koje se nalazi "blizu mletačke granice". Prema njegovim riječima, to je selo od 700 duša dobilo od sultana povlasticu, da smije "držati zvona, obavljati javne procesije i druge svete obrede slobodno bez ikakva protivljenja sa strane Turaka". Biskup je zato odredio, da se tu u crkvi Gospina uznesenja, koja je "prostrana i presvođena" i "za koju se brinu dva remete" stalno drži sv. Euharistija za bolesnike "kao zaklon i obrana toga kraja". O Zagvoždanima i njihovim svećenicima izrazio se je slijedećim riječima punim pohvala: "Ovi su kršćani - mogu reći - na razini savršenstva prve Crkve. Pravi su izvršitelji evanđeoskog zakona. Poslužuju ih četiri svećenika glagoljaša, uzorna u krepostima i neporočna u vladanju, s velikom pažnjom i neprestanom zauzetošću. To su kršćani, kažem, žive vjere za koju bi dali tisuću života, vjerni Bogu i poslušni Svetoj Stolici." [76]

Otprilike u isto vrijeme pohvalno se izrazio o susjednim radobiljskim glagoljašima i njihovu radu splitski nadbiskup Stjepan Cupilli, koji je već kao trogirski biskup zamjenjujući starog i bolesnog nadbiskupa Cosmija obišao te krajeve. Taj je izvrsni crkveni poglavar, odličan poznavalac i ljubitelj hrvatskoga jezika i naroda, g. 1708. napisao u izvještaju Zboru za širenje vjere, da je "u Radobilji medu ostalim crkvama jedna župska kojom upravlja svjetovni svećenik s naslovom vikara zajedno s drugim popima, koji pohvalno vrše svoje dužnosti. Njih, premda stoje u okrajku Turskoga Carstva, Turci ipak poštuju, ne toliko zato što su svećenici, nego zato što se sjećaju junaštva koje su pokazali oni i poljički svećenici, kojih u susjednoj pokrajini toga imena ima stotinjak." [77]

Već je spomenuto da su u vremenskom razmaku između godina 1685. i 1705. zagvoški i radobiljski glagoljaši bili proširili svoju djelatnost i na sela Opanke, Lovreć i Studence. Prije toga su se za kršćane u tim selima brinuli franjevci iz samostana na Prološkom blatu, koji u tim selima nisu trajno boravili kao župnici. Samo su ih povremeeno obilazili kao i mnoga druga sela. Takav je bio uhodani način njihova rada u svim krajevima u turskoj državi, gdje su oni djelovali kao župnici i kapelani, s obzirom na prilike i na njihovu samostansku organizaciju jedino moguć. Glagoljaši, kojima je župa bila jedini okvir života i djelovanja, i to najčešće rodna župa, bili su naviknuti i pod turskom vlašću trajno boraviti s narodom u svakom pojedinom selu u kojemu su vršili duhovnu službu. Zato su se oni trajno nastanili i u spomenutim selima, kad su u novim ratnim prilikama u njima zamijenili franjevce. Time su oni postali zapravo prvi lovrećki i studenački stalni župnici. Nema sumnje da u tom smislu treba shvatiti kasniju izjavu dvojice crkovinara crkve Svetoga Duha u Opancima, koji su g. 1734, tužeći se makarskom biskupu Stjepanu Blaškoviću na svoga tadašnjeg župnika fra Juru Božinovića, dodali da je njihova župa od početka pripadala svjetovnim svećenicima. Prema njihovim riječima, tu je u vrijeme bečkoga rata župničku službu vršio don Jakov Laušić, a poslije njega drugi biskupijski svećenici sve do don Bartula Režića. Poslije Režića došao je za župnika fra Augustin Mrnjavac, koji je "držao cijeli imoski kraj". [78]

Radobiljski glagoljaš don Jakov Laušić bio se nastanio u Opancima, čini se, već prije početka spomenutoga rata. [79] Makarski biskup Nikola Bijanković, kad se poslije svoga biskupskog ređenja koncem g. 1699. vratio iz Venecije u biskupiju, [80] zatekao je to novo stanje. Budući da se ono podudaralo s njegovom željom, da u makarskoj biskupiji umnoži broj župa tako da po mogućnosti svako selo dobije svoga župnika ili kapelana, kako je već bilo u susjednoj splitskoj nadbiskupiji, a ujedno da proširi područje djelovanja biskupijskih svećenika, on je nastavio i slijedećih godina tamo slati glagoljaše za župnike. To više, dakako, nisu bili radobiljski glagoljaši, koji su pripadali splitskoj nadbiskupiji, nego zagvoški, pripadnici makarske biskupije. Tako je on 29. siječnja 1700. imenovao don Matija Pipličića za župnika Studenaca i Vinice [81] a 30. siječnja 1705. don Marka Čagljevića za novoga župnika u Opancima. [82] Prema tome, tih su godina svećenici glagoljaši djelovali u svim selima jugozapadnog dijela Imotske krajine: Zagvozdu, Rastovcu, Medovu Docu, Grabovcu, Opancima, Lovreću i Studencima. [83]

Imena zagvoških i drugih svećenika glagoljaša koji su tih godina vršili župničku i kapelansku službu u navedenim selima uglavnom su poznata. Prve podatke o njima pruža molba svećenika makarske biskupije poslana rimskom Zboru za širenje vjere iz Makarske 20. studenoga 1697, na kojoj su potpisi bosančicom sedmorice glagoljaša, od kojih šestorica Zagvoždana: don Marka Čagljevića, don Matija Pipličića, don Marka Režića, don Stipana Budića, don Mije Mušića (Mucića?) i don Stipe Čagljevića. [84]

Don Marko Režić i don Stipan Budić (Režić) tada su živjeli i radili u splitskoj nadbiskupiji. O prvome od njih već je bilo govora, a za drugoga treba dodati da se on pod prezimenom Budić javlja samo kao potpisnik spomenutih molba iz godina 1688. i 1697. [85] Prigodom njegova prvog upisa u staru klišku matičnu knjigu, [85a] a uvijek poslije kao don Stipan Režić. U Klisu je prvi put obavio krštenje 15. siječnja 1695, a od početka g. 1697. pa do početka g. 1709. bio je "kurat Varoša kliškoga", [86] Umro je 3. svibnja 1742. [86a]

Don Marko Čagljević rođen je oko 1645., što se vidi iz dokumenta od 20. travnja 1706. u kojemu su medu ostalim zapisane njegove izjave, da je u dobi od 61 godine i da je u mladosti "služio" biskupu Marijanu Lišnjiću. U to vrijeme (g. 1706.) bio je župnik u svom rodnom mjestu Zagvozdu, [87] a vjerojatno i mnogo godina prije i poslije toga. [88]

Don Matij Pipličić bio je zacijelo mnogo mlađi od Čagljevića, iako se i on potpisao već na molbi iz g. 1688., kako je prije navedeno. Na samom koncu 17. stoljeća postao je župnik Studenaca i Vinice što je također već spomenuto. Tako je imao prigodu dobro upoznati i zapadni dio Imotske krajine, a ujedno i jugoistočni dio duvanjskog kraja. Vjerojatno ga je upravo zbog toga biskup Bijanković ljeti g. 1710. uzeo za pratioca na službenom pohodu katolicima koji su živjeli u duvanjskim selima. [89] Don Mate je doživio konačno povlačenje Turaka iz današnje Imotske krajine i vrijeme polagane obnove od ratnih pustošenja. Zna se, da je njegovim nastojanjem podignut današnji zvonik na crkvi Svih Svetih u Zagvozdu koji je dovršen 27. listopada 1728. [90] Ta činjenica upućuje na zaključak, da je on u to vrijeme bio zagvoški župnik.

Don Bartul Režić već je spomenut kao posljednji u nizu glagoljaša koji su zaredom župnikovali u Opancima od posljednjih godina bečkoga rata do g. 1705. On je bio najmlađi od tadašnjih zagvoških svećenika. [91] Mikulić ga je čudnom zabunom pretvorio u fra Bartula [92] što je poslije zavelo Vrčića. [93]

Don Mijo Mušić i don Stipe Čagljević vjerojatno su djelovali kao kapelani u rodnoj zagvoškoj župi. Navedeni potpisi na molbi iz g. 1697. jedini su podaci o njima.

Od radobiljskih glagoljaša koji su u vrijeme bečkoga rata i poslije toga djelovali u jugozapadnom dijelu Imotske krajine, osim već spomenutoga don Jakova Laušića, župnika Opanaka, treba još spomenuti Žeževljanina don Antona Popovića i Grabovčanina don Juru Dujmovića." [94] Oni su vršili svećeničku službu u selu Grabovcu, koje je bilo kapelanija najprije radobiljske, a poslije žeževačke župe.

Glagoljaški dio Imotske krajine za vrijeme posljednjeg tursko-mletačkog rata i konačnog povlačenja Turaka

Mirom sklopljenim u Srijemskim Karlovcima g. 1699. nisu bile ostvarene želje Imoćana, da se konačno otresu turske vladavine, ali su ipak poslije toga mogli barem odahnuti od tako dugotrajnih ratnih nevolja. Stvarno, to je bio samo kratak predah, jer je već koncem g. 1714. izbio novi tursko-mletački rat, nazvan "drugi morejski" i "mali". Za Imoćane je u početku bio opasniji i teži nego prošli "veliki". Franjevci su početkom g. 1715. zauvijek napustili svoj samostan na Prološkom blatu i pobjegli u omiški kraj, gdje je našla utočište i većina njihovih župljana. [95] Zagvoški glagoljaši i njihovi župljani i toga su se puta osjećali koliko-toliko sigurniji. Na domak im je bilo vrletno Biokovo, a nije im previše daleko bila ni u to vrijeme mletačka tvrđava Dvare, o kojoj su turske čete morale voditi nekog računa. Svakako, Zagvožđani tada nisu u većem broju napuštali svoje selo.

Kad je u drugoj polovici mjeseca svibnja g. 1715. na Zagvozd navalilo oko 2.000 turskih pješaka i konjanika, narod se je, na vrijeme obaviješten o kretanju te vojske, uspio skloniti sa svojom stokom u planinu. Turci su ipak tom prigodom uspjeli zarobiti dvije žene, jednu djevojčicu, četiri konja i pet goveda. Zapalili su nekoliko kuća, uništili crkveno ruho i namještaj (toga puta, čini se, djelomično) i odnijeli sa sobom zvona. [96] Novi i još mnogo teži napad izvršili su već 11. lipnja 1715. O tome je biskup Bijanković izvijestio Zbor za širenje vjere slijedećim riječima: "Prošlog 11. [lipnja], na treći dan Duhova, izjutra stiglo je 6.000 Turaka na područje spomenutoga Zagvozda. Nisu zatekli stanovnike, nego samo oko pedeset životinja, koje su sa sobom odveli, i šest malih pastira. Spalili su sve njihove kuće i hambare sa žitom i ostalim živežnim namirnicama koje su imali. Četrdesetorica njih nanijeli su veliku štetu dvjema crkvama, Gospinoj i Svih Svetih. Razbijali su zvona i provalili vrata, kidali na komade svete slike odnoseći zavjetne darove, bogoslužno ruho, kaleže, duhovne knjige, misale, brevijare i evanđelistare hrvatske [ilirske] i sve ono što se nalazilo u crkvama za misnu žrtvu i crkveni ures. Mogu s prorokom reći: 'Koliko je toga u svetištu razorio neprijatelj na dan tvoje svetkovine!' K tome, razbili su na koncu oltare i kamenove sa sv. moćima, a neke drvene kipove i raspela spalili nasred crkava pustošeći ih tako i pljačkajući. Razvalili su i otvarali još i grobnice, tražeći, nisu li u njima stvari koje su kršćani sakrili. Na odlasku su se pred drugim Turcima hvastali svojim zločinstvima i svetogrđima počinjenim u katoličkim crkvama…" [97]

Biskup Bijanković je i slijedeće godine javio u Rim među ostalim i vijest o iznenadnom napadu turske vojske sastavljene od četa iz Imotskoga, Ljubuškoga i Mostara s ukupno 1500 vojnika na to biokovsko mjesto. Oni su u rano jutro 22. lipnja 1716. u Zagvozdu zapalili 100 stogova i 30 kuća, opljačkali dvije crkve, razbili zvona, odnijeli sa sobom knjige, svijeće i bogoslužno ruho. [98] Ti izvještaji, naravno, nisu sastavljeni na licu mjesta od očevidaca, nego na temelju prvih glasova koji su se o tome proširili. Zato sve navedene pojedinosti možda nisu točne, ali uglavnom odgovaraju stvarnim događajima. Vjerojatno je takvih maanjih i većih turskih prepada na Zagvozd, a slično i na ostala sela u kojima su djelovali glagoljaši tih godina bilo i mnogo više. [98a] Opasnost je minula tek kad su 2. kolovoza 1717. Turci zauvijek izgubili imotsku tvrđavu. [99]

U Zagvozdu su neposredno prije početka rata živjela četiri svećenika i dva klerika. [100] Sredinom ratne 1715. godine Bijanković je pisao u Rim, da u tom selu narod služe "tri glagoljaška svećenika i tri klerika, koji stanuju u špiljama i u njima podjeljuju svete sakramente ustrajno i marljivo". [101] Imena im nije naveo. Oni su vjerojatno preživjeli ratne nevolje i dočekali tako željno čekani odlazak Turaka iz cijele okolice.

Radobiljski glagoljaši, koji su vršili duhovnu službu u jugozapadnim selima današnje Imotske krajine: Grabovcu, Cisti, Dobranjima i Svibu primili su vijest o zauzeću Imotskoga, o završetku rata [102] i potezanju nove tursko-mletačke granice (podalje od njihovih sela) s jednakim veseljem kao i zagvoški. Njihova su se sela, ostajući i dalje u okviru splitske nadbiskupije i stare radobiljske župe, u novim prilikama pod mletačkom vlašću razvila u četiri zasebne kapelanije, svaka sa svojom crkvom, vlastitim kapelanom i posebnim matičnim knjigama. Zagvoška je župa i poslije odlaska Turske kroz cijelo 18. stoljeće ostala glavno i najživlje glagoljaško središte i uporište u Imotskoj krajini, [103] u kojoj su, međutim glagoljaši već u prvim desetljećima poslije odlaska Turaka iz toga kraja proširili područje svoga djelovanja na pet sela smještenih istočno i sjeverno od Zagvozda: Župu, Rašćane, Krstatice, Poljica Imotska i Lokvičiće. Ta su se sela odvojila od prostranih franjevačkih župa i dobila svako svoju župu. Istina, makarski su biskupi u neke od tih župa (npr. u Imotska Poljica, Župu, Rašćane) ponekad znali poslati za župnika i kojeg primorskog svećenika latinskog obrednog jezika [104] ali to su bili izuzeci. Pod teškim uvjetima života u tim malim i tada vrlo siromašnim selima najkrševitijeg dijela Imotske krajine dulje su s narodom mogli ostati i raditi samo glagoljaši, poznati upravo po skromnosti i spremnosti na siromašan i krut način života. U novim su prilikama malo po malo sa svojim župljanima popravili stare crkve oštećene u ratu, a u selima gdje ih prije nije bilo podigli nove. U njima su, vjerni starim tradicijama, misu služili na staroslavenskom, a sve ostale obrede i molitve obavljali na hrvatskom jeziku. Oni su se, dakako, i izvan crkve u javnom i privatnom djelovanju služili samo hrvatskim jezikom. Širili su pismenost na sva tri tadašnja hrvatska pisma: glagoljici, bosančici i latinici. Tako su skupa s franjevcima nastavili u tom kraju plodonosno djelovanje, vjersko i prosvjetno, kojim su u razdoblju višestoljetne turske vladavine jedni i drugi stekli neprocjenjive zasluge.

Prilog I.
Upute makarskog providura Grgura Detrica dane g. 1657. zagvoškom župniku don Petru Čagljeviću za nosioce dvaju pisama mletačkim diplomatima u Drinopolje

Original. Pismo: bosančica. [105] Arhiv obitelji Garagnin-Fanfogna u Muzeju grada Trogira, Zbirka dokumenata pisanih glagoljicom i bosančicom. [Fol. 1r]

Sve što se ima učiniti po ovom pismu

Ona dva lista dat jih dvim [!] virnim čovikom koji imaju š njimi poći u Drinopolje za pridat jih gospodinu šekretariu Balarinu nikako [106] skrovito. Da hoću da budu držani i odgovor doniti opeta ovamo k nami na te iste liste i tako držati te pratike [107] za moći ji onda [108] slati i pridavati gosposke liste. I tako čineći virno, obićam jim se od privedroga i priuzvišenoga gospodina đenerala dobru plaću.

I jimaju ta dva priatelja koi ne će znati jedan od drugoga, jimaju imati ovi razum koi ovdeka njim uči; i odviše što im se ima viditi. Došavši u Drinopolje ne valja da tako udile [109] pojdu na misto aliti u kuću gospodina šekretarija Balarina, ma da imaju pridobro razgledati misto i kuću gdi budu stati, kako i od koje strane čuvan, ako svak može ulisti unutra bre(z) biti razgledan. I tako pokle dobro sve budu vidili i znali, neka najdu vrime i okažio(n) za ulisti unutra i pridati listi rečenomu gospodinu šekretariu Balarinu, od koga hoće biti ljubeznivo prijati i darovani. I on će imati pomlju odpratit ji.

I ako s kom srićom [110] jisti gospodin šekretar Balarin bil bi držan s velikom pomljom od Turak ali čuvan, jimaju imati pomlju ti priatelji dobro obličiti kojega goder od njihovi slug i veće volat [111] dobro ji razgledati za nehvaliti. [112] I pokle ga dobro budu poznali, hoću za njim poći i moliti ga, da budući oni, da im je uhićen sužanj u Makarskoj od ajdukov, da bi vele želili govoriti s gospodinom šekretarijem Balarinom za moliti ga, da bi pisa priuzvišenom gospodinu đeneralu cić njega.

[Fol. 1v] i viditi svakojako [113] moći ulisti prid rečenoga gospodina Balarina. I ako ne bi mogli cić straž, oni mogli priatelji ulisti, neka imaju pomlju viditi vrstu čovika ali junaka [114] rečenoga gospodina Balarina i razgovarajući se š njim neka vidu poznati, je li viran junak ali čovik za moći mu uhvati ove knjige, kada kako se di ne bi mogli oni ulisti u kuću i prida nj bez perikula. [115]

Jimaju imati pomlju vrhu svake stvari sašiti liste u najskrovitije misto za neka im se ne najdu, toliko po putu, koliko u Drinopolju. I ako se ne bi moglo po nijedan put pridati te liste gospodinu rečenomu šekretariu Balarinu, neka prokuraju [116] pridat ji priuzvišenomu i privedromu gospodinu bailu Kapelcu, i to s istom pametju kako je zgor pisano i svakom drugom pomljom, kako se bolje njim vidi na mistu.

I ja dom Petar Čagljević prijah ove naredbe od prisvitloga gospodina providura Grgura Detričića i jisti gospodin prida mi te dvi rečene knjige bulane s bulami. [117] I ja isti dom Petar pisah ovo mojom rukom i podpisah se obićajući se virom i dušom mojom virno opraviti ta posal. U Makarskoj na 25 jenara 1657.

Ovi priatelj biće knez Grgo Tomičić i(z) Zagvozda; iz Gornjega Vrdola Ivan Matijević.

Nomi delli doi amici che porteranno le lettere: conte Gregorio Tomichich da Zaguosd Superior; Zuanne Matieuich de Verdol Superior. — Deuono portar domenica prosima uentura, sarà li 28 Genaro 1656 More Veneto. [118]

Prilog II.
Svjedočanstvo bosanskog provincijala fra Frane Miletića o junaštvu don Mije Pavlovića, bivšega župnika Ciste

Original. Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 307 fol. 180r

Fra Francesco Miletich a Bagnaluca, minorum prouitialis Bosnae Argentinae omnibus et singulis (…) [119] fidem facimus et in Domino sincere attestamur Dominum Michaelem sacerdotem primo ex Cista ubi parochum agebat a Turcis ob praesentia bella pulsum, deinde in liberandis captiuis christianie e manibus infidelium et in requirendis ouibus dissipatis et iam in scisma lapsis plurima passum ac saepissime ob id in discrimina uitae ueniens facultates bonorum, quibus utcumque sustentabatur amissise; et cum modo ad extremam paupertatem ac statui sacerdotali indecentem deuenerit, non ob aliquod crimen uei delictum, sed ob summum zelum animarum, ipsum omnibus et singulis illusstrissimis et reverendissimis dominis tam ecclesiasticis, quam saecularibus ad quos accesserit plurimum in Domino comendamus, ut ipsum benigne suscipiant et illius inopiam subieuent.
In quorum fidem etc.
Datum Macarscae die 4 Aprilis 1664.
L. S.
fra Franciscus Miletich
minorum prouincialis qui supra

Prilog III.
Svjedočanstvo generalnog vikara makarske biskupije fra Petra Lupusa (Vukovića) o junaštvu don Mije Pavlovića iz Ciste

Original. Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 307 fol. 178r

Preciara merita rev. D. D. Michaelis Paulouich a Cista exposcent, ut illi certam fidem faciamus, quam ardua sustulit pericula in liberandis captiuis e manibus saracenorum, qui dodecim annos continuos sedulo laborauit cum extremo mortis periculo liberans eoa; quos fere centum eruit a faucibus paganorum; inter alio etiam sororem Ill. mi et rev. mi D. D. Petri Cachich, iam defuncti episcopi Macariensis, captam ab inimicis summo cum studio reduxit. Re cognita ipsum maximis promissis premiis ad necem conquisierunt. Cumque ille auffugisset, eiusdem unum germanum (qui se in his peragendis iugiter adiuuaret) cruciatibus peremerint. eaque in his Macariensis et Bosnensis diecesibus egisse sincere attestamatur et confitemur prout oculis propriis uidimus et a liberatis audiuimus; et hec tacto pectore etc. In quorum fidem hac propria manu subscribo et sigillo meo quo utor sede uacante obsigno
Datum Macarschae die 15 Julii 1664.
L. S.
Fra Petar Lupus
vicarius generalis Machariensis

—

[1] Dolazi od riječi "gvozd" koja je u ovim krajevima vrlo davno izgubila značenja: "šuma" i "planina".

[2] Ti su kardinali pripadali posebnom upravnom tijelu Sv. Stolice zvanu "Sv. zbor Koncila". Prijepis toga izvještaja predan je i Zboru za širenje vjere. Usp. Slavko Kovačić, Najstariji izvještaji o stanju makarske biskupije u Tajnom vatikanskom arhivu (626—1658), Split 1975, str. 11—12 i 25.

[3] Od 14 samostanskih župa 7 ih se nalazilo na području današnje zapadne Hercegovine, jedna u Cetinskoj krajini, a šest u dalmatinskom dijelu bivše makarske biskupije. Od toga su samo 2 bile na području današnje Imotske krajine. Usp. ondje str. 32—33.

[4] Izraz "in Illyrico idiomate" u ovom slučaju ne bi bilo pogrešno prevesti "na starohrvatskom jeziku", jer su se glagoljaši tada još služili "Misalom hrvackim" i "Brivijalom hrvackim" sa staroslavenskim tekstom u velikoj mjeri pohrvaćenim. Novi je glagoljski misal u Levakovićevoj rusificiranoj redakciji izašao pet godina poslije (1631.), a brevijar čak dvadesetak godina poslje (1648.).

[5] Kovačić, nav. dj., str. 33.

[6] Ondje. — Radobiljski je glagoljaš don Juraj Perišić 6. IV. 1618. doznao od nekih uglednih Imoćana ("knezova"), da su Grgur i Jakša, bosanski trgovci iz Beograda, dok su bili bogati i uživali ugled na dvoru velikoga vezira, mnogo pomagali katolicima. Prema tim izjavama oni među ostalim "uzeše emre od čestitoga cara na svoje spenze da se pogradi jedna crikva u Hercegovini kod Imotskoga koje je bila dezabitana i jošte od grčke gospode. I pogradila se je ta crkva s njihovom velikom pomoćju: Sv. Stipan. I tu ima veliko proštenje od svetoga oca pape, tako da is [!] tri dni hoda ljudi dohode na to proštenje. I tu se mnoge duše muče i jopraštaju [!] na dan svetoga Stipana. Opraštaju se oni koju su špiritani…" Arhiv JAZU, Ćir. III A omot br. 3.

[7] Usp. Karlo Jurišić, Katolička crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine, Zagreb, 1972., str. 52. i 59.

[8] U drugom izvještaju iz g. 1630. nije nabrajao župe i crkve. Usp. Kovačić, nav. dj. str. 26. i 36—37.

[9] U izvještaju iz g. 1626. naziv je te župe "Zagvozd", a ovdje piše "Zagreb". Pitanje je da li je biskup stavio izraz "Zagreb" običnom zabunom, ili je ta dva imena svjesno povezao po značenju i zbog toga ih zamijenio, ili je možda, što je manje vjerojatno, drugo ima Zagvozda stvarno bilo Zagreb. Svakako, on je dobro poznavao Zagreb u ondašnjoj banskoj Hrvatskoj, jer je u njemu prije imenovanja za biskupa neko vrijeme bio profesor. Usp. Jurišić, nav. dj. str. 62.

[10] Biskup tu zapravo kaže "nama" (nobis) služeći se tzv. pluralom čednosti (pluralis modestiae).

[11] Kovačić, nav. dj., str. 42.

[11a] Biskup Bijanković je g. 1715. napisao da su te crkve podigli "s krvavim znojem" (Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 601 fol. 160r).

[11b] Za predaju prema kojoj je u početku Sv. Križ bio župska crkva (usp. Vjeko Vrčić, Župe Imotske krajine sv. II, Imotski, 1980., str. 122, 125 i 141) treba reći da nema potvrde u izvorima.

[12] U spomenutom izvještaju iz g. 1626. stoji, da je "sagrađena prošlih godina" (constructa annis elapsis). Usp. Kovačić, nav. dj. str. 33. — S tim da bi se dobro podudarao podatak prema kojemu je ta crkva posvećena g. 1627. (usp. Ante Ujević, Imotska krajina, Split, 1954., str. 72). Šteta je što se ne zna koji ga izvor donosi.

[13] Jurišić, nav. dj., str. 145.

[14] Na drugom je mjestu iznio pretpostavku da je sagrađena g. 1601. ili g. 1600., i to na temelju brojki označenih slovima koja nisu jasna. Usp. Karlo Jurišić, Crkve biokovsko-neretvanskog područja u doba turske vladavine (16—17. stoljeće), Kačić — zbornik franjevačke provincije presv. Otkupitelja, 2 (1969), str. 134.

[15] U istom je odlomku spomenuo obje tada postojeće crkve u Podgori i obje u Brelima. Usp. Kovačić, nav. dj. str. 33.

[16] Taj je nadnevak uklesan na kamenju sjevernog ugla, prilično nisko.

[17] Marijan Lozo, Stećci i stare crkve u Zagvozdu, Sveta baština 3. (1984.), br. 5 str. 15.

[17a] Neshvatljivo je, da Vrčić i poslije objavljivanja navedenih izvještaja iz g. 1626. i 1636. gradnju crkve Svih Svetih povezuje s franjevcima koji su se, tobože, tu u blizini bili nastanili (usp. Vrčić, nav. dj. str. 140). Njegova pretpostavka o "privremenom prebivalištu" imotskih franjevaca na tom mjestu nema nikakva temelja u izvorima, koji je dapače isključuju. Nju ni najmanje ne potkrepljuje toponim "Manastirine" (usp. taj isti toponim u Solinu koji nema veze ni s kakvim samostanom!). O tvrdnji, da bi taj dio Zagvozda spadao u Dobrinče, udaljeno odatle 4 km, suvišno je i govoriti. Izvještaji iz g. 1626. i 1636. govore o imotskom "samostanu", a ne ni o kakvom "privremenom prebivalištu (usp. Kovačić, nav. dj. str. 33 i 41). Baš u vrijeme gradnje crkve Svih Svetih tridesetih godina 17. stoljeća gvardijan je imotskog samostana kao biskupov namjesnik vizitirao župe u Imotskoj krajini, ali u Zagvozd, biskup to izričito kaže, nije se usudio poći, jer je, kako je već spominjano, upravo zbog tih crkava ondje i za biskupa i za svećenike bilo najopasnije. Vrčić se poziva na mišljenje prema kojemu su se imotski franjevci na svoj otočić vratili prije 15. IX. 1658., a oni su već prvih godina kandijskog rata, svakako prije g. 1650. već na svom otočiću pružili zaštitu uglednijim Turcima (usp. izvještaj biskupa Petra Kačića, koji je datiran u Rimu 7. I. 1650. u Kovačić, nav. dj., str. 51).

[18] Usp. Jurišić, Crkve… str. 134—135.

[18a] Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 601 fol. 159v—160r

[19] Spominje ga g. 1879. zagvoški župnik Kaer (usp. Jurišić, nav. dj. str. 135). — Vrčić je zabilježio predaju prema kojoj je po ferman za gradnju Gospine crkve išao u Carigrad Stipan Tomičić (usp. Vrčić, nav. dj. str. 117. i 119.).

[19a] O tom slučaju v. Jurišić, nav. dj. str. 136; Isti, Kat. crkva, str. 249—250.

[20] Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 601 fol. 160r.

[20a] Od šest crkava sagrađenih u to doba na području makarske biskupije tri su bile podignute u župama makarskog samostana (po jedna u Makru, u Župi i u Rašćanima), a tri u Zagvozdu; dakle, samo jedna na južnim padinama Biokova u Primorju, a sve ostale na sjevernom podnožju te planine. Usp. Jurišić, Crkve… str. 107 i 133—138.

[21] Crkva sv. Ivana u Župi Biokovskoj iz g. 1601. bitno je izmijenila oblik vjerojatno već u prvoj polovici 18. st., a do temelja je porušena g. 1937. (usp. ondje str. 136). Crkva sv. Mihovila u Rašćanima, također iz g. 1601., u znatnoj je mjeri preinačena (usp. ondje str. 137). Napokon crkvica sv. Jure na vrh Biokova, tijekom prošlih stoljeća više puta rušena i građena, posve porušena g. 1965. i podignuta nova na drugom mjestu (usp. ondje str. 139—140.). Sve su ostale crkve, sadašnjega imotskoga dekanata sagrađene poslije g. 1660.

[22] Natpis na zvoniku crkve Svih Svetih glasi: "1728. na 17. otonbra do(n) Mati(j) Piplica". Marijan Lozo, koji ga je objavio s pravom zaključuje, da je to nadnevak dovršenja toga zvonika (usp. Lozo, nav. dj. str. 15), što ipak ne znači da nije bio i prije na tom mjestu neki zvonik, možda neugledniji ili s vremenom raskliman. — Na crkvi Uznesenja Marijina sadašnji zvonik s otvorima za tri zvona podignut je u novije vrijeme, što se očito vidi po obliku kamenih kocaka od kojih je građen, posve različitom od onih od kojih je građena crkva.

[22a] Prve dvije su obnovljene g. 1973. (usp. Vjeko Vrčić, Stare crkve u Zagvozdu kod Imotskog nakon njihove restauracije, Služba Božja 14/1974, 3—4, 249—259; Isti, Župe… str. 120 i 122), a treća Svih Svetih g. 1988.

[23] Biskupijski šematizmi o tome bilježe: "Matrices ab anno 1825. vetustioribus casuali incendio deustis" (Status personalis et localis dioecesis Spalatensis et Makarskensis pro anno Domini 1906. Spalati 1906. str. 103), što ne znači da su izgorjele baš g. 1825. kako je shvatio Vrčić (nav. dj. str. 119), nego da su se bile sačuvale samo matične knjige pisane novim načinom (tabelarnim), a da su starije izgorjele nekom prigodom.

[24] Pisao je latinicom i, naravno ondašnjom grafijom, pa u originalu stoji: "kuchie", "nie" i "texaczi". Pismo se nalazi u Nadbiskupskom arhivu Split (dalje NAS), makarski odio (dalje M.). Pastoralia g. 1799. pod 14. VII. 1799.

[25] Arhiv Hrvatske Zagreb, Mk 1960. (kršteni-vjenčani župe Svih Svetih u Podgori) fol. 14r. — Stojković je to pročitao kao "don Petar Nikolin" (Marijan Stojković, Podgora u 17. stoljeću, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena JAZU 29. 1933., sv. 1, str. 108), ali piše Nikolić. U svakom slučaju radi se o patronimiku koji tada još nije morao biti ustaljen kao prezime.

[26] Usp. Jurišić, Kat. crkva str. 243; Lozo, nav. dj. i mj.

[27] Tada nije bio običaj, da netko ostane u redu đakonata više godina. Prema predaji đakon Petar zvao se Milić (usp. Vrčić, nav. dj. str. 120 i 134).

[28] Usp. Kovačić, nav. dj. str. 51 i 58.

[29] Don Petar je 25. siječnja 1657., dakle usred kandijskog rata, preuzeo od mletačkog predstavnika u Makarskoj Detrica ("Detričića") dva zapečaćena pisma i obvezao se da će ih preko kneza Grge Tomičića iz Zagvozda i Ivana Matijevića iz Gornjega Vrhdola otpremiti mletačkom tajniku Balarinu; ako ih pak ne budu mogli neopazice predati njemu, predat će ih mletačkom bailu Capellu ("Kapelcu"). Sadržaj tih pisama, naravno, prenosiocima nije bio poznat. Svakako se radilo o nečem važnom, što se nije moralo odnositi na prilike u hrvatskim krajevima, jer je Detrico ta pisma dobio od viših mletačkih vlasti. Zanimljive su već i same upute dane don Petru za Tomičića i Matijevića, kao i činjenica da su mletačke vlasti u ratnim prilikama nastojale uspostaviti vezu sa svojim predstavnicima u Turskoj preko Zagvozda povjeravajući važne poruke seoskom župniku glagoljašu i dvojici zabiokovskih seljaka. Providur nije svoje potanke upute smatrao dovoljnim, nego je naglasio potrebu domišljatosti i razboritosti spomenute dvojice seljaka, kad se nadu na licu mjesta. — Dokumenat se čuva u Muzeju grada Trogira, Arhiv obitelji Garagnin-Fanfogna, Zbirka dokumenata pisanih glagoljicom i bosančicom.

[30] Usp. upise u maticama iz tih godina (Arhiv Hrvatske Mk 1961. i Mk 1962; Stojković, nav. dj. str. 108—109 i 132).

[30a] Usp. upis o krštenju koje je on obavio u Podgori 16. VIII. 1675. (Arhiv Hrvatske, Mk 1961 fol. 107r).

[31] "Priminu gospodin dom Andrija Čelanović u Podgori setembra na 10. na 1675. i bi pokopan u carkvi Svih Svetih" (Arhiv Hrvatske Zagreb Mk 1962, str 44). — Iza matičnog upisa o krštenju koje je obavljeno 14. XII. 1676. (posljednji don Jurjev vlastoručni upis!) dodano je latinskim jezikom: "Dominus Georgius Resich migravit ex hac vita decimo Kal. Jan. Podgore." Arhiv Hrvatske Zagreb Mk 1961 fol. 111r.

[32] Biskup Lišnjić u svom izvještaju o vizitaciji makarskoga kraja spominje nepriliku koju je "don Petar iz Zagvozda" doživio u franjevačkoj crkvi u Makarskoj 29. lipnja 1670. na blagdan sv. Petra i Pavla i žali se na postupak makarskih franjevaca prema njemu. Usp. Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 436 fol. 486v.

[33] Vrčić to uzima kao sigurno (nav. dj."str. 133). Pri tom se poziva na Jurišića, ali Jurišić je s pravom oprezniji, pa to ne tvrdi (usp. Jurišić, Kat. crkva, str. 72).

[34] Na dokumentu od 4. XII. 1658. potpisan kao rogoznički "kapelan" (NAS. S. 64 str. 46). U staroj rogozničkoj matici nema upisa u toj godini, a njegovo se ime ("don Petar Stupalović iz Zagvozda, kurat rogoznički") ponavlja u upisima krštenih od g. 1659. do 1674. uključivo (NAS, S-M, Zbirka matičnih knjiga Mk 1 fol. 1r-2r). — Iz Rogoznice je više godina posluživao i tada raseljenu župu Kučiće-Vinišće. U maticu te župe kao "Kurat Rogoznice i Kučić" upisao je svega šest krštenja bosančicom (vrlo lijepim rukopisom) obavljenih 1659-1664. (Historijski arhiv Zadar, Zbirka matičnih knjiga Mk 1257 fol. 55v). U rogozničkoj matici nema njegova rukopisa, jer je taj dio prijepis iz početka 18. st.

[35] U popisu svećenstva splitske nadbiskupije iz g. 1697. među omiškim svećenicima nalazi se i "presbyter Petrus Stupalovich Illyricus" (NAS, S. 48 fol. 2v), a tako i u onom iz g. 1699. (NAS, S. 55 fol. 47r). Hodočastio je u Rim "svete godine" 1675. (Arhiv H. P. zavoda sv. Jeronima. D-V Libro del pellegrini a. 1675 n. 143).

[36] Nadžupski arhiv Omiš, inv. br. 171 (matica umrlih) fol. 28r. Tu je zapisano, da je umro u 79. godini života, što znači da je rođen oko g. 1630.

[37] Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 436 fol. 489v.

[38] U matici krštenih pod nadnevkom 16. XI. 1673. stoji da je krstio o "dom Marko Režć, brat don Jurin". Arhiv Hrvatske Zg Mk 1961, fol. 102r.

[39] Tih je godina krstio nekoliko djece (29. XII. 1678., 9. I. 1680. i 24. I. 1682). Usp. ondje fol. 115r, 117v i 121v.

[40] Usp. Stojković, nav. dj., str. 109.

[41] Njegovu imenu na navedenim mjestima nije dodan nikakav naslov, pa je Stojković to zaključio samo iz činjenice, što je krštavao.

[42] Propagandin arhiv Rim, SC Dalmazia vol. 2 fol. 387v.

[43] Kao dugopoljskog župnika navode ga popisi svećenstva splitske nadbiskupije iz g. 1697. (NAS, S. 48 fol. 3 r) i g. 1699. (NAS, S. 55 fol. 47r).

[44] Usp. popis glagoljaša splitske nadbiskupije okupljenih u nadbiskupijskoj palači u Splitu 8. V. 1706. u NAS, S. 48 fol. 23r

[45] Don Stipan Režić je kao župnik kliškoga varoša (tvrđava je imala posebnog župnika!) naveden u popisima svećenstva splitske nadbiskupije iz godina 1697. (NAS, S. 48 fol. 2v), 1699. (NAS, S. 55 fol. 47r) i 1706. (NAS, S. 48 fol. 23r).

[46] Propagandin arhiv Rim, SC Dalmazia vol. 4 fol. 300v—301r. Režić je tom prigodom dodao i slijedeće: "… E so questi particolari tutti per essere io nativo dell attinenze di Macarsca e per haver sempre di quanto in quanto praticato essi paesi per li amici e qualche parente nelle sue pertinenze tenevo…" U tom je zapisniku zabilježeno, da je u dobi od 70 godina, dakle rođen oko 1636.

[46a] "Na 1709. miseca junarija na 18." — "Priminu p. g. do Marko Režić primivši s. sakramente po meni don Pavlu Domikuliću i bi pokopan u blažene Gospe u Varošu kliškomu" (NAS, Zbirka mat. knjiga, Mk kršt-vj-um. župe Klis 1669—1715 str. 175). Don Marko je jedno krštenje obavio u Klisu već g. 1690. (ondje str. 48).

[47] Usp. Tajni vatikanski arhiv. S. Congr. Concilii. Visit. apost c-57 fol. 37rv. — Stojdražić nije prvi po imenu poznati radobiljski glagoljaš. Dvojicu spominje već dokumenat datiran: "Die sabati 7. Novembris 1517". To su: "Dominus presbiter Georgius Radigosich… et dominus presbiter Joannes Radasouich, ambo de Radobiglia, dioecesisi Spalatensis", NAS S. 1 fol. 44r (bivši fol. 141r).

[48] Da su se prilike u tom pogledu mijenjale na bolje, vidi se iz činjenice, da su na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće podignute crkve u Makru i Vrdolu (usp. bilj. 20). Mlečani nisu sudjelovali u ratu koji se vodio između kršćanskih sila i turskog carstva g. 1593—1606. Međutim ipak su turske vlasti zbog čestih uskočkih upada preko mletačkog područja na njihovo tih godina oštrije postupali s kršćanima turskim podanicima uz mletačku granicu i priječile im slobodno kretanje. Tako trojica poljičkih glagoljaša koje je papinski pohoditelj Priuli g. 1603. bio ovlastio da u njegovo ime obiđu župe splitske nadbiskupije na turskom području nisu uspjeli prodrijeti u Radobilje. Zato je Priuli 12. III. 1603. slične ovlasti prenio na radobiljskog župnika don Petra Stojdražića. Usp. Tajni vatikanski arhiv, Miscellanea armadio VII No. 100 fol. 531rv.

[49] Nažalost, to se pismo nije sačuvalo u hrvatskom originalu, nego u talijanskom prijevodu nadbiskupskog kancelara Ivana Mazzarella. Mazzarellov je talijanski prijevod početkom 18. st. prepisan ponovno u knjigu Jus metropoliticum et ordinarium archidioecesis Spalatensis (NAS S. 18 fol. 120rv), gdje se je sačuvao. Ime drugoga sela koje tu dolazi skupa s Cistom prepisivač nije uspio pročitati, pa je to mjesto označeno točkicama.

[50] Molili su nadbiskupa da naredi don Andriji, neka stoji s mirom na svome, a zatim dodali: "a mi ne ćemo propustiti davati svaku pomoć i uslugu svakomu svećeniku, samo ne ćemo da se netko silom nameće za našega kapelana protiv naše volje, kako je to učinio spomenuti don Andrija" (ondje fol. 120r). — U izvještaju poljičko-radobiljskog dekana od 27. XI. 1622. stoji da na svećeničku "skupšćinu" održanu na 1. VIII. nije došao "žakan Vukušića iz Radobile", a na onu održanu 3. XII. "Ni dohodio ni dom Juri(j) Perišić iz Radobile. Ni došal na ovu skupšćinu poslidnu, jer je ona(j) da(n) nike nemoćnike komonika [=pričestio] i dicu krstija." Marko Mišerda, Osamnaest dokumenata o poljičkim glagoljašima (1613—1652), Croatica christiana periodica 4 (1980) br. 5 str. 97. — U izvještaju o franjevačkoj bosanskoj provinciji iz g. 1623. "Zista" je ubrojena u franjevačke župe (Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 262 fol. 14r), što ostali izvori isključuju.

[51] Mišerda, nav. dj. str. 100.

[52] Poljičko-radobiljski dekan Gojaković pismom od 5. II. 1639. obavijestio je don Jurja Dragišića, generalnog vikara u Splitu o neprilikama "Jeline picokare bratučede pokojnoga dom Jurija" kojoj Perišići odbijaju predati ostavštinu njezina pokojnoga strica, napadaju je i kleveću. "A pokojni dom Jurai bijo je njoj ostavijo po tastamentu pišući svojom rukom sto libar i jednu škrinju i jednu kravu i jednu velsadu novu; to bi noji ostavijo za nje službu, jere ga je služila virno i pošteno veće o(d) deset godišć. A nje družbenicam [tj. koje s njom žive kao trećoretkinje] ostavijo je pedeset libar…" Mišerda, nav. dj. str. 101.

[53] To se može zaključiti iz činjenice, da je g. 1645. još uvijek "đak" (usp. Hist. arhiv Zadar, Mk 1257, fol. 55r).

[54] U selu Kučiće kumovao je dva puta na krštenju: 26. III. 1644. i 14. V. 1645. Prvom prigodom je o njemu zapisano u matičnu knjigu: "žakan do(m) Mihovio Pavlović", a drugi put "đak do(m) Mihovio Pavlović iz Ciste" (ondje). Vjerojatnije je da je on tih godina (zacijelo i koju godinu prije i poslije) boravio u Kučićima s don Markom Kadićem Kotromagnićem kao njegov "žakan-dijak" (=bogoslov), pa ga neki Kučićani uzeli za kuma, nego da su ga pozivali da im dođe kumovati iz prilično udaljene Ciste.

[55] Don Marko je u Makarskoj d 1646. kao jedini predstavnik svećenstva u ime Primoraca potpisao uvjete dobrovoljne predaje toga kraja Mlečanima (usp. Jurišić, Kat. crkva, str. 22). Da je i u samom ustanku živo sudjelovao, vidi se po tome, što je na sjednici Zbora za širenje vjere u Rimu 12. XI. 1646. čitano pismo splitskog nadbiskupa Bondumiera u kome je tražio za don Marka Kotromanjića, župnika Kučića, ovlast "celebrandi missam militibus sub dio eosque absolvendi etiam in casibus Sedi Apostolicae reservatis, etiam in bulla Coena Domini et in specie absolvendi quendam qui arma Turcarum reficiebat", (Propagandin arhiv Rim. Acta vol. 17 fol. 245v—246r).

[56] To se vidi i iz dokumenta od 11. II. 1659. kojim je splitski nadbiskup Bondumier "Michaeli paulouich dioecesis Spalatensis presbytero Illyrico villae Cistae nuper a Turcis destructae", koji ima putovati izvan svoje nadbiskupije dao preporuku, da mu posvuda dopuste misiti (tzv. celebret). Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 307 fol. 175r.

[57] Ondje fol. 180r i u prilogu II. ovdje.

[58] Ondje fol. 178r i u prilogu III. ovdje.

[58a] Prvi je od brojnih misnika koji su toga dana misili u crkvi sv. Jeronima. Svoje ime i prezime: "do[m] Miho Pavlović" upisao je u knjigu misa bosančicom (inače upisano je 39 imena, a zatim dodano: "et alii multi"). Arhiv Papinskog hrv. zavoda sv. Jeronima u Rimu, Liber misarum 1662—1664 pod 30. X. 1664.

[59] Podatak je o tome u matičnu knjigu upisao tadašnji župnik don Ivan Janković (1664.—1665.) na talijanskom jeziku: "Adi 10 dicembre 1664 — Abram figlio legittimo e naturale di Mattio Doman(cich?)… fù batezzato dal recerendo don Michelle [!] Burazei in caso di necessità con aqua semplize et poi ghe son state finite le ceremonie dal reverendo don Giovanni Gianchovich, curato di Podgora…", Arhiv Hrvatske Zagreb Mk 1961 fol. 73v.

[60] Usp. Stojković, nav. dj. str. 107.

[61] Poslije smrti vranjičkog župnika i apostolskog misionara don Ivana Božanovića don Mijo je bio zamolio Zbor za širenje vjere da tu službu i naslov njemu podijeli (Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 307 fol. 169r), ali je tu 19. I. 1665. odlučeno, da se najprije o njemu zatraže obavijesti od splitskog nadbiskupa (ondje fol. 172v). Kad je slijedeće godine (15. VI. 1666. spomenutu službu za sebe zatražio don Petar Božan, u Rimu su pripomenuli, da treba prije doznati "se don Michele Paulovich, il quale l esercitaua pro interim, hauesse finito il tempo della sua deputazione." Međutim poslije je dodano: "Questi hora è morto, nè prima haueua decreto della S. Congregazione, poiche solamente ui fù posto dal Vicario dell Arciuescouo di Spalato, perchè non patissero quei cattolici" dok ne bude imenovan novi misionar (ondje fol. 177v). U vranjičkoj matici krštenih, u godinama 1665—1668. nema mu spomena (HASp Mk 159).

[62] U podgorskoj matičnoj knjizi o njegovoj smrti i pokopu piše: "Priminu pokojni gospodin do(m) Miovio Pavlović pridivkom Burazinović iz Ciste u Podgori na 27. ijanuarija na 1668. i bi pokopan u Podgori u carkvi Svih Svetih z' don Pavlom ujedno. Bog mu dao fični pokoj.", Arhiv Hrvatske Zagreb Mk 1962, str. 43.

[63] Fra Andrija Rišćanin i fra Šimun Fiori, ramski franjevci nastanjeni u novoosnovanom sinjskom samostanu, izjavili su pod zakletvom, prvi od njih 6. IX. 1701., a drugi 27. X. 1701. da Radobilji pripadaju sela: Slime, Zadvarje, poletnica, Grabovac, Žeževica, Katuni, Kreševo, Blato, Nova Sela, Cista, Dobranje i Svin Veliki. Prvi je dodao da mu je to poznato, jer je u tim mjestima bio kapelan oko 30 godina, a drugi, da on to zna, jer je u svim tim selima, osim Katuna, vršio župničku službu. Obojica su naglasili, da po duši ne mogu reći kojoj je biskupiji taj kraj pripadao u to doba. Usp. NAS, S. 70 fol. 34v—35v. Da su neka od tih sela držali tada imotski franjevci, vidi se iz izjave koja je navedena niže u bilj. 64.

[64] Dne 20. I. 1702. ilija Mustapić, seljak iz Grabovca, tada u dobi od oko 60 godina, izjavio je pod zakletvom slijedeće: "Mi arricordo che già anni cinquanta in sù, che un padre di quei di Macarsca, che allora erano a Blatto in Imosco, per nome fra Tadeo Rabacich teniva la cura di Grabovaz, Opanche, Cista e Svib Velichi, il quale poi fù dalli pret della diocesi dell arcivescovato di Spalato mandato via con fondamento di carte antiche, che stabilivano il Contado di Radobiglia esser di quella diocesi e non già di Macarrsca. Io ho anni sessanta in sù, nè da quei tempo fù mai la cura tenuta d'altri, che da preti illirici sudditi di questo arcivescovato e tanto dico di scienza.", Ondje fol. 36rv. NB. Seljak je, naravno govorio hrvatski, a zapisničar je prevodio na talijanski.

[65] Stipan Zlatović, Franovci države presvet. Otkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb, 1888., str. 148.

[66] Slavko Kovačić, Obitelji iz imotskih i radobiljskih sela u zbijegu u selima ispod Zadvarja, god. 1686., Imotski zbornik 1, Imotski 1992., str. 72-81.

[67] Ondje, str. 74-80.

[68] Npr. obitelji Ribičić i Čondić. Usp. ondje, str. 73-74.

[69] Usp. Jurišić, Kat. crkva str. 118-119. On tu kaže, da bi prema nekoj bilješci oni odatle pobjegli u Makarsku već g. 1682, prije početka rata.

[70] Splitski nadbiskup Stjepan Cosmi baš je u vrijeme te seobe iz imotskog i radobiljskog kraja, u mjesecu rujnu 1685., pisao papinskom državnom tajniku kardinalu Cibu, da je u Bosnu stigao kapidžija s tisuću konjanika i tisuću pješaka, poslan od Porte, da ispita, zašto Zagorci bježe ispod turske vlasti, jer se pročulo, da je tome uzrok neljudski postupak pojedinih Turaka. Neke je u Sarajevu već dao zbog toga pogubiti, a u Livnu je već izrekao neke smrtne kazne. "Po tome se vidi", piše Cosmi "kako turskoj vladi teško pada gubitak tih podanika, koji obrađuju zemlje i koji su predziđe na granici". Tajni vatikanski arhiv, Vescovi vol. 71 Eol. 41 Ov—411r.

[71] U popisu obitelji doseljenika navedeno je ime samo jednoga svećenika i to glagoljaša don Mije Sovuljevića koji je na čelu svoje kućne zajednice doselio iz radobiljskog sela Žeževice u Svinišće. On je ubrzo postao župnik župe Kučiće-Vinišće. Usp. njegove matične upise u Hist. arhiv Zadar, Mk 1257 Eol 57r i dalje (od g. 1688. do 1714.).

[72] Usp. Jurišić, nav. dj. str. 119. - Taj je povratak bio privremen. Opet su još u toku rata taj samostan morali napustiti, da se u nj vrate tek g. 1703. Zauvijek su ga napustili g. 1715. (usp. ondje str. 120 i 122).

[73] Usp. Mile Vidović, Nikola Bijanković splitski kanonik i makarski biskup 1645-1731., Split, 1981., str. 72.

[74] Propagandin arhiv Rim, SC Dalmazia vol. 4 fol. 145r; Vidović, nav. dj. str. 94.

[75] Di Nicola Biancović vescovo di Macarsca notizie e diari, Prilog Bullettino di archeologia e storia dalmata 8 (1885) str. 12; Radovan Jerković, Pastirski pohodi Nikole Bijankovića biskupa makarskog po Dalmaciji i Hercegovini (Izvješća godine 1703. i 1706. i dnevnici godina 1706. i 1710.), Sarajevo 1942., str. 16. — Bijanković u izvještaju iz g. 1710. naglašava: "… Templa tria tantumodo christiana toto in amplissimo eo districtu reperire est: unum S. Cruci, alterum Beatissime Virgini ac tertium Omnibus Sanctis dicatum, quibus presunt parochi seculares ad usque sanguinem sepenumero pro fide et ouibus heroici. — Reliqua uetusta templa iam Mahometane deseruiunt superstitioni, et sola servant cemeteria ubi fideles humantur et titulari festo in ara portatili celebratur…", Tajni vat. arhiv, S. Congr. Cone., Relat. dioec. 476, a. 1710. fol. 1v.

[76] Propagandin arhiv Rim, SOCG, vol. 562 vol. 562 fol. 233rv. — Da su Zagvoždani uvijek "javno očitovali čistu katoličku vjeru" naglasio je i u pismu iz g. 1715. (ondje vol. 601 fol. 159v).

[77] Ondje vol. 563 fol. 27 rv.

[78] Ta izjava Jure Mrnjavca i Mije Rupčića dana pod zakletvom u Makarskoj 7. VII. 1734. zapisana je u talijanskom prijevodu, glasi: "La parochiale essere stata sempre da religosi secolari e che ancor la guerra di Vienna accudiua alla cura dell'annime D. Giacomo Laussich con altri sucessiui religiosi sempre sino quel tempo; cosi fù paroco D. Bortolo Resich et il primo frate fù F. Agostin Mergiauaz il quale teneua tutto il territorio d'Imoski (…)", NAS, M. 34 fol. 330r. — Jure Mrnjavac je opet došao k biskupu 28. VIII. 1734. žaliti se na Božinovića, što je u međuvremenu protiv njega s oltara izgovarao najgore kletve (ondje fol. 330rv).

[79] Vjerojatno je to bilo prigodom bijega imotskih franjevaca u g. 1682. (usp. gore bilj. 69), jer je Laušić već koncem g. 1683. postao župnik u Klisu i tu službu vršio do smrti (NAS, Zbirka mat. knjiga, matica kr-vjen-umr. 1669—1715 str. 39—42), koja ga je zadesila 10. V. 1635, kako je zapisano u toj istoj matici: "Priminu gne. d. Jakove [!] Laušić primivši svete sakramente [!] i bi pokopan u Poljudu u Splitu miseca maja na 10. 1685", (ondje str. 163).

[80] O Bijankovićevu oduljem boravku u Veneciji, biskupskom ređenju, povratku u domovinu i dolasku u Makarsku (21. XII. 1699.) vidi: Vidović, nav. dj. str. 75—81.

[81] Propagandin arhiv Rim, SC Dalmazia vol. 8 fol. 179r.

[82] Ondje fol. 181r.

[83] Vrčić piše: "Za vrijeme turske vladavine župu sv. Duha sačinjavala su sela: Studenci, Lovreć, Opanci i Svibić. Crkva sv. Duha nalazila se u Opancima…, a župnik je stanovao na Studencima." (Vjeko Vrčić, Župe Imotske krajine II, Imotski, 1980., str. 75). To stoji za posljednjih desetak godina turske vladavine (poslije g. 1708), ali ne za razdoblje prije toga. Crkvu Sv. Duha ne spominju stariji izvještaji koji, dapače, isključuju njezino postojanje, a te župe nije bilo među župama imotskog samostana ni g. 1708. (usp. Jurišić, nav. dj. str. 140). Zato je Ujević pomišljao, da su "zapadna slabije napučena sela Imotske krajine" tada pripadala nekim drugim samostanima (usp. Ante Ujević, Imotska krajina, Split, 1954., str. 88). Ustvari ta je sela poslije Režićeva odlaska iz Opanaka prvih godina posluživao Mrnjavac skupa s raznim drugim selima (usp. gore bilj. 78), a tek potom je stvorena nova župa Studenci-Opanci. S obzirom na stanje u prvoj polovici 17. st. treba reći, da su tada vjerojatno baš Opanci spadali u onaj "slabo naseljeni dio" Imotske krajine koji su, kako misli Ujević, možda obilazili zagvoški glagoljaši (usp. Ujević, nav. dj. str. 77).

[84] Propagandin arhiv Rim, SC Dalmazia vol. 3 fol. 364r — "Don Giorgio Luetich", zacijelo rodom iz Vrdola, koji je tu potpisan na talijanski način latinicom, vjerojatno nije bio glagoljaš. Bosančicom se je, uz Zagvožđane, potpisao još samo Breljanin don Nikola Ursić.

[85] Vidi gore bilj. 42 i 84.

[85a] Radi se o upisu krštenja koje je on obavio 15. 1. 1695. (NAS, Zbirka mat. knjiga, Matica kr-vj-um. 1669—1715 str. 68).

[86] Ondje str. 68, 70—71, 75—96, 117—136 i 162—175 (njegovi upisi). Upisujući podatke o vjenčanju koje je on blagoslovio 25. XI. 1709. svom je imenu dodao naslov "kapelan" (ondje str. 318). U Klisu je boravio i g. 1718., kad je bio u dobi od 50 godina (NAS, S. 66 fol. 38v), što znači da je rođen oko g. 1668.

[86a] Bio je član bratovštine glagoljaških svećenika splitske nadbiskupije, pa su splitski bratimi prigodom njegove smrti služili mise za pokoj njegove duše pod nadnevkom 3. V. 1742. (Kaptolski arhiv Split, br. inv. 392 pod 3. V. 1742.). U mrtvaru njegove rodne župe Zagvozd zapisan je nadnevak njegova ukopa: 4. V. (usp. Vrčić, nav. dj. str. 133 pod "Katušić-Budić don Stjepan"). Zanimljiva je njegova izjava dana 2. III. 1710. u kojoj među ostalim stoji da mu je pokojni biskup Lišnjić prije više od 25 godina u Makarskoj podijelio niže redove (NAS, M. 34 fol. 125rv).

[87] Propagandin arhiv Rim, SC Dalmazia vol. 4 fol. 275rv. U toj izjavi spominje predaju o tri biskupa Kačića: Pavla, Petra i Bartula, a biskupi su bili samo Bartul i Petar.

[88] Prema predaji bio je "dugogodišnji" župnik u rodnom Zagvozdu. Usp. Vrčić, nav. dj. str. 133.

[89] Usp. Jerković, nav. dj. str. 37; Vidović, nav. dj. str. 101.

[90] Vidi gore bilj. 22. — Vrčić je zabilježio predaju prema kojoj je crkvu Svih Svetih "zidao don Pavao Piplica iz Medova Doca" (nav. dj. str. 125). Nije li po srijedi zamjena imena i ujedno zidanja zvonika i zidanja crkve?

[91] Prema popisima svećenstva splitske nadbiskupije iz g. 1697. i 1699. (v. gore bilj. 43) on je tada bio klerik i boravio je u Klisu. Vjerojatno ga je tu don Stjepan Režić (njegov stric?) poučavao pripremajući ga za više redove, zaređen je poslije, bez sumnje, za svećenika makarske biskupije u koju se vratio. Zato ga i nema u popisu glagoljaša splitske nadbiskupije g. 1706. (NAS, S. 48 fol. 23r).

[92] Usp. Milan Mikulić, De vita et gestis Nicolai Bianković episcopi Makarskensis (1645.—1730.), Romae 1964, str. 87.

[93] Usp. Vrčić, nav. dj. str. 75. Dakle, Bijanković je tada (1706.) postavio don Bartula Režića, koga je uklonio imotski gvardijan turskom silom, na što se je onda Biskup žalio Zboru za širenje vjere i u tom pismu naglasio, da je Režić "uzoran svećenik" (usp. Vidović, nav. dj. str. 134 i 140).

[94] U promemoriji Biskupskog ordinarijata u Makarskoj koja je pisana vjerojatno oko g. 1736. tvrdi se, da franjevci u vrijeme bečkoga rata nisu posluživali Imoćane, nego "I sacerdoti secolari come D. Antonio Popovich, ancora vivente, D. Marco Ciaglievich, D. Matteo Piplizza, D. Giorgio Dujmovich", (NAS, M. 35 fol. 192r i M. 67 fol. 170v). To nije sasvim točno, jer je previše uopćeno, ali bez ikakve sumnje vrijedi za završne ratne godine i barem za jugozapadni dio Imotske krajine. — Don Anton Popović je poslije bio zadvarsko-žeževački župnik, od g. 1706. do najmanje 1742. (usp. Marijan Ivan Čagalj — Ivan Lendić, Zadvarje 9571., str. 71. NB. Taj je popis župnika sastavio pisac ovih redaka). — Dujmović je zacijelo bio Grabovčanin (u tome selu i danas žive Dujmovići). Pri samom koncu turske vladavine spominje se i u to doba posve mlad svećenik don Marko Dujmović (u dobi od 26 godina), po svoj prilici don Jurin sinovac (usp. ondje str. 80).

[95] usp. Zlatović, nav. dj. str. 191—194; Jurišić, nav. dj. str. 122—123.

[96] Usp. izvještaj poslan 23. V. 1715. iz Dvara mletačkim vlastima u Omišu (Historijski arhiv Zadar, Omiški arhiv svez. 63, kut. 117, sveščić 5 fol. 14r—15r).

[97] Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 601 fol. 160v—161r.

[98] Usp. Marko Jačov, Spisi Tajnog vatikanskog arhiva XVI—XVIII veka, Beograd, 1983. str. 213. To isto prevedeno na hrvatski v. u Andrija Nikić, Hercegovački katolici izmedu 1683. i 1735. godine, Mostar, 1980., str. 23. — Novo zvono izrađeno u Veneciji g. 1728. nabavljeno za zagvošku crkvu odmah po svršetku toga rata, sačuvalo se na zvoniku stare župske crkve sve do danas i čini se da je najstarije zvono sačuvano u cijeloj Imotskoj krajini. (usp. Vrčić nav. dj. str. 122).

[98a] Tako npr. postoji izvještaj o turskoj upadici u Cistu negdje koncem zime g. 1716. (donji dio lista je oštećen pa se datum ne može pročitati!) koji glasi: "Gieri verso mezzo giorno a dato [a]salto una partada di cavalleria thurchesca a Cista di sopra Radobia i quati [h]ano tagliato uno de nostri e [h]ano menato via vivi un vechio e doi putazzi pastori; amenavano menalto da ottanta bovini e da quaranta chauai, ma subito che fù tratta la alarme e i teritoriali [h]ano scomenza darli la chaza [h]ano lata li bovini animalli e da dieci chauai e rimanente di chauai [h]ano menato via… ", Historijski arhiv Zadar, Omiški arhiv svez. 63. kut. 117 sveščić 6 list 33r. O istom v. još listove 31r—32v.

[99] Usp. Ujević, nav. dj. str. 89—90.

[100] Usp. Vidović, nav. dj. str. 179.

[101] Propagandin arhiv Rim, SOCG vol. 601 fol. 160v.

[102] Već spomenuti radobiljski glagoljaš don Anton Popović zapisao je vijesti o tim događajima u staru matičnu knjigu svoje župe Zeževica (Zadvarje-Zeževica) na slijedeći način: — "Učini se rat godišća Gospodinova 1714 miseca januara na 14. — Uze princip Imocki Turkom na 1717. miseca augusta na 2. — Učini se mir na 1718. augusta na 29.", (Čagalj - Lendić, nav. dj. str. 79). Nije teško zamisliti s kojim je osjećajem veselja upisao dvije posljednje vijesti.

[103] Na području zagvoške župe još je sredinom 13. stoljeća u isto vrijeme živilo i djelovalo pet glagoljaša, kako se vidi iz njihovih potpisa na posvjedočenju o počecima kapelanije Medov Dolac: Tu su bili dom Jura Pipličić, parok od Zagvozda; dom Jozip Pipličić, kapelan od Zagvozda; do(m) Marko Brinasović, kapelan od Medova Doca; dom Jura Čagljević i dom Jakov Čagljević. Dokumenat je datiran "U Zagvozdu na 5. sičnja 1749.", NAS, M 67 fol. 273v.

[104] Tako je npr. don Mate Lunjević iz Podgore g. 1778. bio župnik u Imotskim Poljicima i dekan imotskog dekanata (NAS. M. 1 fol. 13r i 52v), a koncem te godine u Rašćanima (ondje fol. 281r). — Don Lovre Pavlinović iz Podgore služio je 7 mjeseci u Župi Biokovskoj (NAS, M. 29 fol. 294).

[105] U prepisivanu s bosančice na latinicu razlučili smo slova l i lj, n i nj, ć i đ prema izgovoru

[106] "Nikako" je ikavski oblik za "nekako".

[107] "Pratike" je neprevedena talijanska riječ koja među ostalim znači i "spise", a s glagolom "fare" znači raditi oko čega.

[108] Nejasno napisano skupa "ijinda".

[109] "Udile" je ovdje u značenju odmah.

[110] "Kom srićom" ovdje u značenju slučajno.

[111] "Veće volat" je nepotpuni prijevod talijanskog "più volte" = više puta.

[112] "Nehvaliti" u značenju nepogriješiti.

[113] Iza ove riječi a poviše slijedeće piše "kako bi".

[114] "Junak" uzeto u značenju "mladi sluga".

[115] Talijanizam (pericolo) u značenju opasnost.

[116] "Prokuraju" u značenju pobrinu se.

[117] "Bulane s bulami" znači zapečaćene s pečatima. Uz to je bilo napisano još i "svetoga Marka", pa prekriženo.

[118] Taj je dodatak na talijanskom napisan istom rukom kao i regest na donjem desnom dijelu poleđine lista 2v koji glasi: "Instritioni date al reverendo don pietro Zaglieuich, curato di zaguosd, per il recapito delle doi lettere partite per Adrianopoli, scritta e sottoscritta da suo proprio pugno in Macarsca; et nella detta confessa quelle haver riceute da me Gregorio Detrico come proueditore di Macarsca. Alli 25 Genaro 1656 More Veneto. In Macarsca.", (NB. Toj dataciji "more veneto" odgovara godina 1657!). — Talijanskim jezikom, ali pravilnijim i čitljivijim rukopisom, napisano je na krajnjem lijevom vrhu prve stranice prije početka teksta: "Gregorio Detrico, proueditor di Macarsca".

[119] Točkicama u zagradi označen je dio ovdje izostavljen. Radi se o prilično dugoj u takvim posvjedočenjima uobičajenoj formuli koja ne daje nikakve stvarne podatke, nego samo pridonosi svečanosti stila.

Riassunto

Il clero glagolita nella regione d'Imotski durante l'occupazione ottomana

Il clero glagolita, avendo messo le radici forti nella parte sud-occidentale dell'odierna regione d'Imotski già nel medioevo, riusci a superare tutte le dure prove imposte ai cattolici ai loro sacerdoti durante il lungo periodo dell'occupazione ottomana (c. 1493—1717).

Il centro principale di questi portatori della liturgia slavoromana, non solo nella regione sudetta ma anche in tuta la diocesi di Makarska, rimase per secoli la parrocchia di Zagvozd, situata alle radici del monte Biokovo. Malgrado le conizioni economiche molto difficili e quelle politico-religiose del tutto sfavorevoli in uno stato islamitico, in questa parrocchia, composta di varie frazioni sparse. furono costruite e ben mantenute tre chiese abbastanza belle e ordinariamente ufficciate. A tale riguardo la suddeta parrocchia era unica e singolare in tutto l'Impero Ottomano.

Gli altri villagi vicini, situati lungo il confine sud-occidentale della regione d'Imotski: Grabovac, Cista, Dobranje e Svib, appartenenti all'arcidiocesi di Split, entravano nella sfera d' azione dei glagoliti dell'ex-contea di Radobiglia.

Tra una ventina dei glagoliti in cura d'anime nei villagi menzionati durante questo periodo, di cui si conoscono i nomi. è da rilevare in primo luogo un certo don Pietro da Zagvozd, vicario generale di Mariano Lišnjić, vescovo di Makarska, e quindi don Michele Pavlović Burazinović da Cista, segnalatosi con le azioni eroiche durante la guerra di Candia nelle quali ha liberato molti cristiani catturati dai Turchi.