Povijesni podatci o župnoj kući uklesanoj u liticu

Milan Budimir iz sela Podbile u posuškoj općini idejni je začetnik istraživanja i uređenja nesvakidašnjega povijesnoga stambenog kompleksa u blizini Podbile, na lokalitetu Ćemeri. Riječ je o župnoj kući iz 17. stoljeća, uklesanoj u podnožju pedeset metara visoke litice, od koje su danas ostali samo tragovi. A ti tragovi upućuju na veliku upornost u gradnji na teškome terenu, snalažljivost, pa i genijalnost franjevaca imotskoga samostana u prvim stoljećima turske vladavine, koji su našli načina kako opstati na ovim prostorima, unatoč svakodnevnim opasnostima, a nerijetko i progonima, te djelovati među povjerenim im narodom.

Iza čitavoga projekta stoji Konzervatorski odjel Federalnog ministarstva kulture i sporta, na čelu s direktoricom Lidijom Mičić, koji pruža financijsku potporu a i stručne odrednice kako bi se čitavi kompleks s jedne strane zaštitio i uredio, a s druge postao pristupačan svima kojima je stalo do naše povijesne baštine.

Ove je godine dovršena prva faza radova na kompleksu. Riječ je o arheološkim iskopima, a čitavi je posao nadgledao naš vrhunski stručnjak, arheolog prof. Tihomir Glavaš. Po njegovim riječima, na istome je prostoru gdje se nalazila župna kuća u 17., možda već i u 16. stoljeću, čovjek živio i davno prije, u pretpovijesnome razdoblju. Arheološki ostatci pronađeni na tome lokalitetu vode nas u brončano doba, u vrijeme prije 4000 godina. Keramički i drugi ostatci, kao i kosti, pronađeni u podnožju visoke litice slični su onima na drugim nalazištima posuške kulture. Inače, zapravo i nije nikakvo čudo da je čovjek u prapovijesti živio na tome lokalitetu, jer visoka litica koja se nadvija nad okolno zemljište daje već sama po sebi zaštitu od nevremena, a prostor je odličan za organizaciju obrane od neprijatelja.

Nakon svršetka arheoloških iskapanja slijede radovi na restauraciji župne kuće usječene u podnožje litice. Je li moguće potpuno načiniti kuću kako je nekoć izgledala, ili će se ići samo na rekontrukciju kamenih zidova, a ostalo biti predočeno samo u obliku makete, nacrta ili nečega sličnoga – odredit će Konzervatorski zavod. Svakako, lokalitet na Ćemerima u podnožju sela Podbile ima sve izglede da u skoroj budućnosti bude uređen kao povijesno-turističko odredište kamo će dolaziti brojni odseljeni Podbiljani, ljudi iz čitave Posuške i Imotske krajine, ali i s mnogo širega prostora. Već su do sada rezultati istraživanja respektabilni, a nema nikakve dvojbe da će ono što slijedi pokazati da je riječ uistinu o jedinstvenome lokalitetu iz razdoblja otomanske vladavine u našim krajevima.

Nekoliko riječi o povijesnim dokumentima koji govore o boravku imotskih franjevaca u selu Podbila, gdje se nalazilo sjedište jedne od župa koje su imotski franjevci pod otomanskom vlasti služili. Prema izvještaju koje je makarski biskup fra Bartul Kačić Žarković 1626. poslao u Rim, nakon pohoda koji je obavio 1624. i 1625., kao jedna od župa koju služe imotski franjevci navodi se župa Podbila. Nema nikakve sumnje da je podbilski župnik stanovao upravo u župnoj kući pod liticom. A da je to istina potvrđuje turska isprava iz 1623. godine. Riječ je o odobrenju imotskoga kadije Hadži-Hasana „fra Petru, jednome od redovnika u selu Postranje [gdje se tada nalazio samostan imotskih franjevaca], da u mjestu koje je poznato pod imenom Luka, u granicama sela Podbila, može navedenoga datum [t.j. u nedjelju, 28. X. 1623.] kršćanima čitati evanđelje i držati propovijed, kako je to od starine uobičajeno“. Podatak da je „to od starine uobičajeno“ nedvosmisleno potvrđuje da su franjevci tu svoje stanište imali već u 16. st. i da su tu slavili sv. mise i ostale obrede za kršćane. Da su franjevci ovdje boravili trajno, jasno proizlazi iz drugoga sačuvanog dokumenta koji se čuva u arhivu makarskoga samostana. Naime, godine 1629. „imotski kadija Mustafa redovniku fra Mihovilu iz otoka Postranja u nahiji Imota, koji stanuje u selu Podbila, odobrava da u crkvi u selu Gorica može kršćanima držati propovijed“. Ovdje se izrijekom navodi da franjevac tu stalno boravi, a ne da dolazi samo povremeno.

Franjevački vizitator fra Ivan de Vietri u svome izvještaju iz 1708. godine među pet župa koje služe imotski franjevci navodi i župu Podbilu. Župa ima osam sela s malobrojnim raspršenim obiteljima, a služi je fra Martin Kraljević. Župa Podbila nestala je uskoro, svakako prije oslobođenja Imotske krajine ispod turske vlasti, 1717. godine. Naime, samo dan po oslobođenju Imotskoga (3. VIII. 1717.) imotski su franjevci proglasili nove župe na tome prostoru. Župa Podbila se ne spominje, nego se za to područje navodi župa Vinjani.

Tako za župu Podbilu možemo sa sigurnosti reći da je – uz prekide za vrijeme ratova u 17. stoljeću – postojala tijekom kojih 150 godina: vjerojatno od sredine ili druge polovine 16. st. pa sve do prvih desetljeća 18. stoljeća. Pisane tragove o toj župi imamo pak za kojih sto godina (prvi spomen 1623., posljednji 1708. godine).

Radove na uređenju ovoga kompleksa svakako je potrebno nastaviti, a osim zaštite i prezentacije same župne kuće valjalo bi svakako ispitati i obližnju kamenu kućicu za koju se s pravom pretpostavlja da je u gore spomenutim stoljećima (16. – 18. stoljeće) služila kao crkvica u kojoj su franjevci obavljali liturgijske obrede. To više je taj objekt potrebno ispitati jer mu u povijesnim dokumentima nema izričita spomena. Ili je možda upravo to mjesto gdje su franjevci čitali Evanđelje (dakle, slavili svete mise) i propovijedali, kako se to navodi u sačuvanim ispravama iz 1623. i 1629. godine?

Arheološka iskopavanja

Ostatci stare franjevačke i župne kuće na lokalitetu Ćemeri u Podbiloj neponovljiv su primjer upornosti i vještine koja graniči s genijalnosti graditelja koji je maksimalno iskoristio prirodnu konfiguraciju litice koja natkriljuje prostor za rad i stanovanje. Skrivena je oku nepoželjnih posjetitelja a s izvrsnim pogledom na dolinu oko povremenoga toka rijeke Ričine da se na vrijeme može otkriti svaki dolazak eventualnih neprijatelja i neopaženo pobjeći kroz procjep među liticama. Većina ostataka kuće mogla se vidjeti već nakon čišćenja prostora od raslinja i posljedica boravka ljudi. Usjeci za drvene grede, u liticu usječene stube, pragovi i dovratnici i drugi manje značajni detalji nisu bili dovoljni za potpuniju sliku o ovome zdanju.

Tek nakon provedenih arheoloških istraživanja otkriveni su neznatni ali za konzervaciju i djelomičnu rekonstrukciju značajni elementi. Arheološki zahvat na prostoru građevine nije rezultirao značajnijim pokretnim nalazima s kraja srednjega vijeka i prvih stoljeća turskoga razdoblja. Nađeno je svega nekoliko željeznih klinova, nešto ulomaka keramike i jedno brončano zvonce. Međutim, otkriven je i istražen prapovijesni kulturni sloj s arheološkom građom od neolitika do ranoga brončanog doba. Najbrojniji su ulomci keramike, potom životinjske kosti i kremeni artefakti. Na žalost, kulturni su slojevi poremećeni, ponajviše prilikom gradnje kuće, pa su sačuvani samo najstariji stratumi.

Sustavno pustošenje ostataka arhitekture nastupilo je prilikom gradnje obližnje, sada napuštene, kuće i nešto udaljenijih mlinica i to tako da se na pojedinim mjestima tragovi temelja mogu identificirati tek po ostatcima žbuke na kamenoj podlozi. Usprkos tomu, moguće je rekonstruirati gotovo čitavi tlocrt građevine što se vidi na priloženome planu. U neposrednoj blizini pronađen je jedan dovratnik, također prikazan crtežom, i nekoliko većih gromada iz konstrukcije najzapadnije prostorije. Osnovni plan građevine i ležišta drvenih greda u litici na sjevernoj i istočnoj strani, ukazuju na zaključak da su prve dvije prostorije  bile prizemne a  druge su dvije imale još po jedan kat. Prizemne prostorije nisu kroz vrata komunicirale s ostalim dijelom kuće, a pristup katu išao je stubama iza istočnoga ulaza. S kata se kroz prolaz između stijena, u slučaju opasnosti, preko kamenih i djelomice drvenih stuba, moglo neopaženo napustiti kuću.

Konzervacija i rekonstrukcija pokretnog arheološkog materijala planirana je prethodnim izvještajem s istraživanja pa taj zadatak ostaje i dalje. Kada je riječ o arhitektonskim ostatatcima, konzervatorsko-restauratorski zadatak nešto je zahtjevniji. Naime, bit će potrebno odabrati a potom dopremiti izvorne građevne materijale i veziva, što nije lagan posao s obzirom na nepristupačnost lokaliteta. Nakon toga potrebno je izvršiti anastilozu, odnosno dovratnik istočnoga ulaza postaviti na izvorno mjesto, te poprilično teške komade kamena vratiti na prvobitno mjestu u zidove najzapadnije prostorije građevinskoga sklopa. Bilo bi poželjno prikupiti i ugraditi razneseni građevni kamen koji je moguće pronaći u obližnjim ogradama ili zgradama. Zidove kuće, sačuvane u većoj ili manjoj mjeri, potrebno je ponajprije učvrstiti na odgovarajući način te dograditi do visine sačuvanih dijelova arhitekture, te nadograditi do visine od jednoga metra, ili najviše do razine kata. To je potrebno stoga što je samo prizemlje imalo kamene perimetralne i pregradne zidove a kat je izgleda činila drvena konstrukcija. Nadalje, potrebno je iznivelirati razinu podnice na cijeloj unutrašnjosti koja je, makar u najzapadnijoj prostoriji, bila od nabijene ilovače. Posebnu pozornost valja obratiti na neke detalje, kao što je „cisterna“, s obzirom na poseban način gradnje, te visinom dogradnje ne prejudicirati njezinu namjenu (je li to bila krstionica, s obzirom na križiće usječene u blizini, ili pak obično spremište pitke vode?). Na kraju, potrebno je urediti pristup od sela i primjereno označiti lokalitet.

Galeriju sa slikama možete pogledati ==> ovdje