Zanimljivi antički spomenički kompleks na terasi brijega Gradac u istoimenom selu kod Posušja bio je otkriven 1892. godine, a rezultati istraživanja objavljeni 1893. u »Glasniku Zemaljskog muzeja« i 1895. u nešto proširenom obliku na stranicama časopisa »Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Hercegovina«. Na tome se, na žalost, i završilo zanimanje stručne javnosti za ovaj nalaz.

Bio je to prevelik zalogaj za tada mladu bosanskohercegovačku arheološku znanost, budući da je zahtijevao višestruku obradu, za što u Sarajevu tada nije bilo raspoloživih snaga. Franjo Fiala je u nedoumici skromno formuliranom rečenicom u zaključku izvještaja 1895. godine pretpostavio da bi to mogao biti kapitolij obližnjega naselja, kolonije ili municipija, položenog u podnožju brijega. No, za takvo mišljenje nije postojalo dovoljno opravdanih razloga, jer oko 20 natpisa, otkrivenih na ovom lokalitetu, nije odgovaralo strogo kapitolijskoj tematici. Na nekima od njih spomenuti su carevi i drugi politički odličnici, ali o Jupiteru i članovima kapitolijske trijade ovdje nije bilo spomena. Na Gracu je suviše naglašavan politički, forenzičan karakter mjesta. Tako je jedan od otkrivenih spomenika spominjao netom preminulog cara Marka Aurelija, drugi Marka Emilija Lepida, poznatog vojskovođu u panonsko-dalmatskom ratu 6. do 9. god. n. e., na trećem je spomenut car Klaudije u petoj godini konzulata, četvrti je bio posvećen nekom od careva iz I. stoljeća, zatim neki prefekt imenom Flavije, a na jednom je zabilježen popravak nekog hrama u što je bilo utrošeno 10 000 neke novčane jedinice, možda sesteraca.

Spomenici su otkriveni unutar grandioznog svetišta podignutog vjerojatno oko prijeloma od stare na novu eru na brijegu kojem se pristupalo preko nekoliko terasa i rampi. Opeka sa žigom PANSIANA što je otkrivena u njegovom arealu govori između još nekih drugih da su u kasnom I. stoljeću stare ere, ili u prve dvije decenije novog računanja vremena na ovom mjestu podignute građevine koje su odredile njegovu namjenu.

Svetište je zapremalo pravokutan prostor od 75 m dužine i 61 m širine. Sa jugozapadne strane prilazilo mu se po 29 metara, odnosno 100 rimskih stopa širokom stepeništu sa terase koja se nalazila oko 2,9 metra niže od najgornjeg zaravanka. Oko 3 m (10 stopa) debeli ogradni zid bio je na istaknutim mjestima sa vanjske i unutrašnje strane pojačan masivnim potpornjima. Na slobodnom prostoru zaravanka, bliže stepenicama, stajala je ara ili kip na postamentu, a iza toga jedan ili više hramova — to danas nije više moguće određeno reći. Uza zid uokolo svetišta tekao je trijem od kojega se sačuvaosamo tarac od naljevenog maltera sa finim premazom. Prilikom istraživačkih radova na terenu nije inače vođena dovoljna briga o mnogim pojedinostima koje bi danas znatno pomogle u rekonstrukciji ambijenta. Prostor je, inače, od sredine XIX. stoljeća služio kaoizvor građevinskog materijala, zbog čega su mnogi dijelovi građevinazavršili u krečani ili kao spolija u seoskim kućama. Dio dvorištaje, osim toga, bio stoljećima intenzivno obrađivan, pa je sav grubimaterijal iz njega iskrčen, tako i onaj što je sačinjavao temelje zgrada. Franjo Fiala je 1892. godine ondje zatekao samo još tanak kulturni sloj i hrpe odbačenog kamena iz kojeh je odvajao arhitektonske fragmente. Od građevine, jedne ili više njih, sačuvali su se tako samo neznatni ulomci: kanelirani stupovi, kapiteli korintskog reda, baze sa dva torusa i trohilom između njih, te nekoliko fragmenata od vijenca sa bogatom profilacijom koju je činila lezbijska kima,ovuli i red astragala. Friz je bio ukrašen reljefom sa grifonima, krilatim Viktorijama i počasnim natpisom deificiranom caru Marku Aureliju, Faustini Mlađoj i njihovom vladajućem sinu Komodu. Taj hram je, prema natpisu, bio podignut 183. godine, ali on nije bio jedini na ovom mjestu, jer su se našli dijelovi još jednog friza ukrašenog povijenim lišćem i veći broj ulomaka natpisa koji potječu sa nekoliko građevina. Najstariji među njima bit će onaj M. E. Lepida, čovjeka koji je zbog svojih zasluga i poznavanja prilika u Iliriku neko vrijeme poslije 9. godine n. e. služio kao legatus Augusti pro praetore, pa time stekao pravo da mu se podigne službeni spomenik.

Natpis u čast cara Klaudija. datiran prema godinama konzulata u vrijeme između 51. i 54. godine, dokazuje da je tada već u ovom

arealu bila podignuta također neka reprezentativna građevina. Otkriven je i kip nekog Rimljanina u naravnoj veličini, izveden od mramora, no od njega je ostalo sačuvano samo stopalo lijeve noge.

Za sakralni kompleks na Gracu upadljiva je naglašena odanost carevima i političarima na uštrb bogova. Svi oni su u ovom provincijskom gradiću uvjerljivije, čini se, reprezentirali moć Rima nego i sam Jupiter. Očito je da je društvo u njemu bilo heterogeno i strano italskim tradicijama.

Friz sa grif onima i Viktorijama sličan je frizu na posmrtnom hramu Antonina (Pija) i Faustine (Starije) sa Foruma u Rimu, koji je

bio sagrađen 141. godine, ali je gradački objekat znatno manji: stupovi na forumu su, naime, bili 17 metara visoki, dok su ovi ovdje

jedva dosezali visinu od 4,5 metra. Modul zgrade, računajući prema frizu i vijencu, mogao je iznositi 23 cm, a Fiala je na jednom fragmentu stupa ustanovio polumjer od 22 cm; mjere se, dakle, približno podudaraju jer nije rečeno sa kojeg dijela stupa potječe njegov podatak.

Zgrada je do vrha zabata bila oko 7 metara visoka, pa po dimenzijama bliska hramu Atene Nike, tzv. Nike Apteros na Akropoli

u Ateni. Korčulanski kamen, od kojega je hram bio izveden, davao je građevini poseban ugođaj u inače surovom ambijentu.

Rekonstrukcija pročelja pokazuje da je i provincija ponekad mogla slijediti stope metropole, jer građevina, bez obzira na skromnost

dimenzija u odnosu na rimske hramove, predstavlja izvanredan arhitektonski spomenik antoninij anske epohe u gotovo planinskom dijelu Hercegovine.

Temelji se, kako je rečeno, nisu sačuvali, ali to ne znači da u pogledu rekonstrukcije prvobitnog izgleda građevine postoji mnogo nepoznanica.

S obzirom na veličinu i stil, to je bio tetrastilni prostilos na krepidomi od dvije ili tri stepenice. Jednostavne baze stupova sastojale

su se od dva torusa i jednog trohila, korpusi su bili okomito kanelirani, vjerojatno sa dvadeset žljebnica, a kapiteli su bili korintskog

reda. Arhitrav se nije sačuvao, ali se ne može sumnjati u postojanje tri klasične gredice. Natpis na frizu je, uz neke rekonstrukcije,

mogao biti u potpunosti pročitan — izuzev najdonjeg reda čiji ostaci se nisu mogli sročiti u suvislu rečenicu pa je proizvoljno

formuliran u duhu vremena i namjene. Na dva kraja preostao je prostor za Viktoriju sa sjedećim grifonima, a detalji figura su do u

tančine poznati (WMBH Ш/1895, tab. VII. i priložena fotografija).

Nije bilo moguće ustanoviti odnos između ruku Viktorija i podignutih šapa grif ona — one kao da se pridržavaju. Kandelabri se nisu

sačuvali, pa su zamišljeni slično njihovoj predstavi na frizu sa hrama Antonina i Faustine u Rimu. Nije poznato da li su se u timpanonu

nalazili reljefi sa likovima, ili je on bio bez ukrasa. Sudeći prema fragmentima (WBMH Ш/1895, str. 259, si. 4), za vijenac i simu nije

bilo dvojbe. Te odnose potvrđivao je i dio jednog ugla gezimsa (WMBH Ш/1895, tab. VI, si. 1) koji je završavao nizom ovulusa (lezbijskom kimom) i gredicom.

Reljefi na frizu Aurelijeva hrama u Gracu izvedeni su u besprijekornom helenističkom stilu. Oko 33 cm visoke figure Viktorija predstavljene su statično, možda zbog dedikacije hrama, a i činjenice da ih prate sjedeći grif oni. Ipak, uzvitlana njihova grčka odjeća čini se kao simbol nemira svojstvenog helenizmu. Ta uznemirenost može se jedino pravdati razmahanim krilima, ali i željom umjetnika da naglasi čulne partije gotovo neprirodno izduženog tijela mlade žene sa uskim ramenima, malim grudima i snažnim bokovima uz stidljivo stisnute noge u koljenima, što sve daje reljefu kasnohelenistički pečat.

Toliko o jednom od hramova što su se nalazili na najgornjoj terasi svetišta. Nije, međutim, moguće zaobići ni problem cijelog kompleksa, jer su terasasta svetišta vrlo rijetka pojava u rimskoj arhitekturi, a pogotovo u ovako dalekoj provinciji.

Nekoliko takvih svetišta bilo je podignuto u okolici Rima u prvoj polovini posljednjeg stoljeća stare ere. To je na prvom mjestu svetište Fortuna Primigenije u Prenestama, današnjoj Palestrini. Ondje se, djelomično stepenicama a djelomično rampama, pristupalo svetištu preko šest terasa. Platforma sa hramom bila je okružena sa tri strane porticima na koje se nadovezivala zgrada teatralnog oblika iza koje je kao kruna stajao otvoreni okrugli hram i u njemu kip božanstva.

Hram u Prenestama podignut je u Sulino vrijeme oko 80. godine stare ere, a vjerojatno ga je izvela neka helenistička klesarska radionica.

Sličan kompleks je oko istoga doba izgrađen i u Tivoliju, a bio je posvećen Herkulu. Ondje se, preko terasa i polukružnog stubišta,

stizalo na četvrtasti zaravanak poduprt debelim zidovima i kosim kontraforima, a njega je okruživao dvoetažni portik. U sredini prostora stajao je na stilobatu hram u obliku prostilosa sa 8 stupova korintskog reda na pročelju.

Slična građevina bila je podignuta i u Terracini južno od Rima, a posvećena Jupitru Anxuru. Istaknuti izbrežak učinjen je pristupačnim

preko nekoliko terasa kojima se stizalo na približno kvadratnu platformu grandioznih razmjera, podzidanu lukovima i stupovima,

slično nekom kriptoportiku. Hram, pseudoperipteros sa šest stupova na pročelju i polustupovima na bokovima ćele, bio je ovdje postavljen dijagonalno na ostali prostor. Iza hrama stajao je portik koji je razgraničavao platformu terase prema stijenama u pozadini. Svetište je okvirno datirano u kasno republikansko doba, možda u isto vrijeme kada i druga dva već spomenuta svetišta. Sličan kompleks postojao je i u Sulmonu, rodnom mjestu Ovidija Nasa. U mnogo kasnije vrijeme, u II. stoljeću n. e., podignuto je u Munigui na Iberskom poluotoku također jedno svetište poviše nekoliko terasa.

Domovina ovog tipa spomenika čini se da je Mala Azija.

Pojava terasastih svetišta nije specificum rimske umjetnosti. Ona se zbog toga mogu smatrati nepovezanim i ničim obrazloženim epizodama u povijesti rimske arhitekture.

Čini se, štaviše, da bi taj fenomen mogao biti plod slučajnih boravaka nekih graditelja i kamenorezaca u datom času na nekom mjestu.

Hramovi unutar njih su, naime, posvećeni raznim božanstvima.

Ona oko Rima nastala su, bar jednim dijelom, voljom kasnorepublikanskog tiranina Sule, a ovaj u Gracu ne može se tumačiti postojanjem nekog kulturnog »standarda« kao što je bio Kapitol u Rimu i akropole u grčkim gradovima. Terasasta svetišta su posebna kategorija.

Starost gradačkog svetišta nije moguće sa sigurnošću utvrditi.

Opeka sa žigom PANSIANA, što je otkrivena u ruševinama, govori da su na ovom mjestu podignuti neki solidno građeni objekti najkasnije u vrijeme oko prijeloma vjekova. Da li je tada već podignut veliki okvirni zid, time nije moguće dokazati. Isto tako nije moguće reći da li su tada u naselju ispod svetišta dominirali ljudi sa tradicijama helenističkog Istoka. Izgradnja hrama u helenističkoj maniri 183. godine daje samo naslutiti mogućnost trajnog prisustva takvih ljudi, što bi govorio i izostanak kulta Kapitola, Augusta, Rome i drugih tipično italskih kultova koje su ovdje zamijenili deificirani carevi iz kasnijih dinastija.

Hram Antonina i Faustine, alias Marka Aurelija i Faustine Mlađe, u posuškom Gracu, primjer je vrhunskog umjetničkog ostvarenja u

provinciji i svjedok prisnih veza ovog provincijskog gradića sa centrom svijeta. Veza sa hramom na Forumu je očita, a vrijeme od četiri

decenije što razdvaja ova dva spomenika gotovo je zanemarljiva.

Helenistički ambijent terasastog svetišta u posuškom Gracu bez sumnje odražava određenu atmosferu u mjestu, ali i tipično orijentalnu statičnost umjetničkih oblika koja dovodi do pravog manirizma.

To je, isto tako, i klasični primjer nekonzekventnosti ukusa kod Rimljana koja se manifestira u eklekticizmu. Oni su bili gotovo naivni

konzumenti grčke umjetnosti, a njihov prilog arhitekture antike svodi se zapravo samo na praktična rješenja u građevinarstvu i građevinskim konstrukcijama. U tom pogledu oni su nadmašili i svoje učitelje Grke.

LITERATURA

F. Fiala, Prilozi arheologiji Bosne i Hercegovine, Glasnik Zem. muzeja, V/1893,

str. 145—151, zatim 517—523.

F. Fiala & C. Patsch, Untersuchungen römischer Fundorte in der Hercegovina,

Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Hercegovina, III/

1895, str. 257—272.

B. Andreae, The Art of Rome, New York 1977, str. 526—539, sl. 729, 736, 757.

Đuro Basler, Sarajevo