Stećci su srednjovjekovn nadgrobni spomenici koji tijekom cijelog srednjeg vijeka nastaju u zaleđu jadranske obale. Spuštaju se negdje i do samog mora pa ih nalazimo u Šibenskom i Makarskom primorju ali i na Pelješcu, u Konavlima itd. Računa se da ih je danas po planinskim prostranstvima Dinarida ( pretežno Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora)  razasuto preko 70 000.

Ti „bilizi“ (jedno od njihovih izvornih imena) tipološki mogu biti ploče, sanduci, sljemanjaci, stupovi i križine. Stećak jest nadgrobni spomenik, ali svaki srednjovjekovni nadgrobni spomenik nije ujedno i stećak. Ta razlika do danas nije točno utvrđena.

Bezbrojne teorije o etničkoj ili vjerskoj pripadnosti nemoguće je konkretno primijeniti na svim područjima gdje se stećci javljaju.

Po onome što sada znamo o stećcima, oni nastaju krajem 13. stoljeća i traju do kraja 15. stoljeća tj. prvih desetljeća 16. stoljeća. ( a možda i duže u nekim zabačenim krajevima). Prestanak njihove produkcije veže se za širenje Otomanskog carstva i raseljavanje stanovništva koje ih koristi i proizvodi.

Njihovi počeci su još uvijek nejasni. Uspostavljanje feudalnih regula i vazalnih odnosa unutar hrvatsko-ugarskog i bosanskog kraljevstva, pojava viših i nižih slojeva plemstva,  te sve društveno-političke i ekonomske relacije koje obilježavaju srednji vijek svakako doprinose  razvoju i ove vrste spomenika. S druge strane i Vlasi, kao pokretno polunomadsko stanovništvo imaju određenu ulogu u širenju stećaka.

Jezovita epidemija kuge 1340-ih godina te njeno izbijanje svako nekoliko godina tijekom 14. stoljeća, uzrokouje određene promjene u europskoj umjetnosti, između ostalog i u „nadgrobnom“ kiparstvu i općenito obilježavanju grobova.

Relativan mir i jačanje kraljevske vlasti tijekom duge vladavine Ludovika Anžuvinca (1342-1382) pogoduje razvoju obrta i trgovine što je u uzročno-posljedičnoj vezi s gradnjom novih tj. revitalizacijom starih cestovnih pravaca. Upravo uz te cestovne pravce, kao da za uzor imaju rimske nekropole, nastaju brojna srednjovjekovna groblja sa stećcima.

Njih se postavlja oko crkava, uz bunare i lokve, na prethistorijske tumule-gomile te na visoke gradine.

Manje skupine stećaka predstavljaju obiteljska ili rodovska groblja od kojih neka vjerojatno nastaju na posjedima lokalne vlastele. Veće skupine broje i nekoliko desetaka pa i do stotinjak primjeraka a pripadaju široj zajednici koja može brojiti više sela i zaseoka.

Kamenolomi u kojima se bere kamen za stećke su često radi praktičnih razloga vrlo blizu samih grobalja.

Problematika ukrašavanja stećaka je praktički nesaglediva. Na njima se pred nama otvara specifičan svijet jasno povezan sa svojim vremenom i europskim srednjovjekovljem ali i duboko uronjen u prastare tradicije antičkih i prethistorijskih vremena.

S obzirom na izrazito bogatstvo reljefnih klesarskih motiva, način na koji ih „kovači“ upotrebljavaju te pojavu pojedinih tipova stećaka  danas već razlikujemo i  „ruke“ majstora te specifične grupe stećaka.

Broj grobova pod stećcima je vrlo često puno veći od broja sačuvanih stećaka, od 3 do 10 puta.

Položaj stećaka u odnosu na naselja je u najmanju ruku nepoznanica s obzirom da gotovo i nemamo istraženih kasnosrednjovjekovnih naselja.

Jedan od važnijih komponenti vezanih za stećke je i pismenost s obzirom na veliki broj sačuvanih natpisa različitog sadržaja te pojavu imena njihovih autora, dijaka.

Koliko god bili povezani sa srednjovjekovnom zbiljom, upravo su stećci onaj dio hrvatskog naslijeđa koji nas svojom pojavom izdvaja iz sveukupnog korpusa europske srednjovjekovne baštine.