Dr Mate Ujević

Dr. MATE UJEVIĆ (Krivodol, 13. VII 1901 - Zagreb; 7. I. 1967.), profesor Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu, član katoličkog Seniorata; auktor autobiografskog romana “Mladost Tome Ivića”, pregleda “Hrvatska književnost” vrijedne knjižice “Gradišćanski Hrvati”, redaktor »Hrvatske narodne Pjesmarice«; gimnazijskih čitanki “Sjetva”, “Žetva i “Plodovi srca i uma” pisac putopisa »Put po Abesiniji” (pod pseudonimom Josip Sučević) i brojnih članaka i podlistaka, glavni urednik i duša “Hrvatske enciklopedije”, čiji je prvi svezak objavljen 11. veljače 1941, a peti dotiskan 3. svibnja 1848. godine, prvih poratnih godina u nemilosti, od 1948. glavni urednik «Pomorskog leksikona», a od 1950. Krležin pomoćnik i zamjenik glavnog urednika «Enciklopedije Jugoslavije» u novoutemeljenom »Leksikografskom zavodu» te glavni urednik »Pomorske enciklopedije«.

U poratnom razdoblju, uz brojne leksikografske radove, objavljuje i Misli i poglede «A. G. Matoša», panoramu Pogleda i misli Matoševih, prvi takav rad na ovim prostorima.
Zbog genijalnosti nezaobilazan, zbog katoličkog svjetonazora i rada u doba NDH – prešućivan, dr. Mate Ujević vjerojatno najznatniji kulturni djelatnik rođen u krilu hrvatskog naroda, umire uoči «hrvatskog prolječa», daleke 1967. godine.

Mate je Ujević nacionalna i svjetska veličina, kakva samo jedanput izranja u povijesti bilo kojega naroda. Enciklopedist Mate Ujević po domaće rečeno to je - sveznadar, a njegova struka i zanimanje - sveznadarstvo.
Uoči II. svjetskog rata u doba uspostavljanja Hrvatske banovine Mate je sa suradnicima u svijet puštao vijest o skoru polukretanju Hrvatske enciklopedije. Za mnoge to biješe začuđujuće, drugi gledahu sumnjičavo. I ne bez razloga. Zar enciklopedija nije najveći znanstveni i izdavački podhvat svakog naroda? K tomu, osnovnim je preduvjetom politička neovisnost, gospodarska moć, znanstveničke sile te, konačno, goleme organizacijske sposobnosti. Unatoč mnoštvu teškoća,, pokazalo se da su zrele prilike za ostvarbe toga najkrupnijega zadatka,. Čovjek Matinih sposobnosti, radnih navika i ugleda stao je na čelo Uredničkog vijeća. I nedugo zatim danje svjetlo ugleda I. svezak Hrvatske enciklopedije. Pred sam konac rata pojavio se Peti svezak, ujedno i posljednji. A trebalo ih je izići dva puta toliko, pa i više, da bi posao bio potpuno dovršen. O novim političkim vremenima, ne mogaše dalje Hrvatska, enciklopedija. Gdje stala - tu i ostala. Stajala kano prelomljeno drvo pri dnu. I takva je do dana današnjeg. Skoro pola stoljeća čeka svoj nastavak. U tijeku minuloga razdoblja jedva da je i spominjana Hrvatska enciklopedija; od nje se moralo uklanjati, prešućivati je, zaboravljati. Njezinu je sudbinu dijelio i njezin otac Mate Ujević, ni njega ni njegova imena u javnosti nije bilo, upravo kao da ne bi rođen. Bijaše to veliko licemjerstvo!
Kada je 1950. u Zagrebu utemeljen Jugoslavenski leksikografski zavod, njegovim je voditeljem postavljen književnik Miroslav Krleža. Uzgredice kazano, to je prva državna služba Krležina. Na čelo te i takve ustanove stao - književnik, nikako znanstvenik. Njegove osobne vrijednosti za takav položaj bjehu ravne ništici. Međutim, partijski miljenik debelog podvoljka i bogataškog življenja, znao je dobro tko će za nj raditi. K sebi uzeo Matu Ujevića. I tako Mate zauzima prijašnje radno mjesto, ali ne i položaj. Gubi i vlastito ime, prelazi u bezimenost. Bio je mozgom nekolikih novih enciklopedista. Smrt ga zatekla dok je službovao Jugoslavenskome leksikografskome zavodu. Koliko je njegovo ime bilo okuženo, potvrđuje činjenica da u navedenoj ustanovi nije održan spomen (komemoracija) na nj. Eto ni mrtva ga ne prizna ustanova koju podiže na noge i uputi do svjetskoga priznanja: Veliki žrec M. Krleža ne htje ni za trenutak umanjiti svoju slavu i veličinu. Nije se čuditi častohlepnomu ni slavohlepnomu Krleži ni njegovim gospodarima i sumišljenicima jer oni nijesu nikada nikoga poznavali izvan svoga kola. A Mate nije u njemu bio, niti je to ikada hotio. Ponio je i podnio Mate usud više hrvatskih velikana. Nastupio je čas kada, se Hrvati moraju odužiti jednomu od svojih najvećih sinova, glavom enciklopedistu Mati Ujeviću. Njegova rodna Imotska krajina u tome treba prednjačiti. Kao prvo, slobodan sam, osim ulice, predložiti neka jedna škola nosi njegovo ime. Mate je profesor, dakle prosvjetar, i književnik i enciklopedist, stoga njegovo ime priliči školi, ustanovi gdje se prosvjećuje i odgajaju mladi naraštaji, i predaju profesori. Svojim znanjem, zanimanjem i veličinom, svakako i zaslugama i vrijednošću, Matino ime može stati ponosno na pročelju prve škole u Imotskome.
Prihvati li se ovaj prijedlog (koji zaista nije samo moj niti je od mene potekao!) mora biti sročen u duhu hrvatskoga jezika. Svakomu je znano kao vedar dan da, crkve, ulice, trgovi, šetališta, perivoji i sl. nijesu vlasništvo njihova nositelja. Primjerice, Ulica Ivana Raosa nije u vlasništvu pokojnoga književnika, natpisom je tek iskazana njezina pripadnost Ivanu Raosu. U cjelini je jednako sa školama i ostalim ustanovama što se označuju imenima poznatih osoba, što se, rekao bih, stavljaju pod njihovu zaštitu. Nakon II. svjetskoga rata, školama su nadjevani nazivi u obliku suprotnu duhu hrvatskoga jezika. Ime i prezime njihova nositelja ostajalo je u osnovnome padežu, tj. nominativu, u navodnim znacima. Navodni znaci posjeduju raznolikiju službu, o čemu ne bih ovdje raspredao, no nađe li se u njima osobno ime i prezime, onda su u službi podcjenjivanja, obezvređivanja i ruganja. Jamačno se nitko nije želio narugati i školi, ni osobi koje ime ona nosi.
Budući da se označivanjem ulica, trgova, škola te drugih ustanova iste stavljaju u pripadanje njihovih nositelja, to i nazivi škola, prosvjetnih ustanova moraju biti usklađeni i u duhu hrvatskoga jezika. Namjesto da su se toga držali nakon II. svjetskog rata, naši nadjevatelji posegnuli za obrascem romanskih i germanskih jezika, od svoje pak strane dodali pred imenom te za prezimenom navodne znake. I tako stvorili nagrdu i porugu. Naposljetku, ustanove pretvorili u čovjeka! Bogu je plakati zbog ruga i sramote. Na primjer Osnovna škola «Ivan Meštrović». Kako škola može biti Ivan Meštrović? Ustanova pretvorena u čovjeka, koji je uz to i izvrgnut poruzi jer mu je ime i prezime umetnuto u navodne znake! Poručujem svima onima što ovo preporučiše i ostvariše neka svoje ime i prezime stave u navodne znake, neka se uvijek tako upisuju; zapisuju i potpisuju. Također ih pozivam da se oglase na stranicama ovoga glasila ili bilo kojega drugoga te me pobiju, odnosno dokažu ispravnost svojega, postupka i stajališta.
Bude li osnovna ili srednja škola prozvana imenom Mate Ujevića, ispravan naziv mora glasiti: Osnovna škola Mate ujevića, Gimnazija Mate Ujevića.
Držim kako će tko smatrati da bi pred ime trebalo doći apozicija «enciklopedist», svakako u genitivu, kako bi se pobliže označilo nositeljevo ime, odnosno da ne bi bilo zabune zbog toga što se više Ujevića zvalo imenom Mate. Suvišna bojazan, jer je samo jedan Mate Ujević poznat u Hrvatskoj i cijelome znanstvenome svijetu. Napiše li se ili izgovori Mate Ujević, potpuno se razabire da je to veliki čovjek, veliki Mate, i veliki Ujević! Jedan i jedini! Ne samo da bi ispred njegova imena nepotrebno stajala svaka odrednica, već bi govorila da Mate i nije ono što je. Kaže li se Dante, Leonardo, Dostojevski, Goethe, Cervantes, Shakespeare i dr., točno se zna na koga se odnosi. Nije potrebito navoditi njihovo prezime odnosno, osobno ime. Smatram da ćemo pojedini doživjeti kada će se izgovarati jedino Mate, i pritom će se jasno razumjeti da je to Mate Ujević. Rekoh: Mate je jedan i jedini. Na našemu je prostoru ipak primjer pravilnog naziva osnovne škole. To je Osnovna škola Silvija Strahimira Kranjčevića u Lovreću. Neka iduća u Imotskome slijedi njezin oblik naziva, oblik dostojan velikoga Mate. Postupe li mjerodavni suprotno tj. ukline li ime Mate Ujevića među navodne znake, bit će to neoprostivo svetogrđe, još jedno svetogrđe, još jedna uvreda i neizmjerno rugo Mati Ujeviću, jednomu u vijencu najzaslužnjih Hrvata. Bilo bi tada jedino ispravno i pošteno neka njegovo ime uopće ne donose u Imotsku krajinu. Dakle, pravilno ili nikako! Budući da pisah o enciklopedistu iz našega kraja, ćutim se dužnim cijenjenom čitateljstvu izložiti ovaj uzgredan podatak, Naziv encilclopedija potječu od jednoga manje poznata Hrvata, rabi se odavna u čitavom svijetu. Hrvat Pavao Skalić rođen je u Zagrebu 1534., umro 1575. u poljskome gradu Gdanjsku. Bijaše pustolovne naravi. U Švicarskome gradu Baselu 1559. izdao je djelo na latinskome jeziku pod naslovom ENCYCLOPAEDIAE SEU ORBIS DISCIPLINARUM TAM SACRARUM QUAM PROFANARUM EPISTEMON. Eto, te 1559. rođena je riječ enciklopedija i sama enciklopedija kao pisano djelo u kojemu se nalazi sve ljudsko znanje. Dadosmo dakle Hrvati svijetu prvu enciklopediju i enciklopedista Pavla Skalića. Od njega do Mate Ujevića enciklopedistika življaše na hrvatskome tlu, ali krunu svega predstavlja naš Mate i njegovi suradnici. Suvremenici su dužni nastaviti i svršiti Matino djelo. Narod koji svijetu dade prvu enciklopediju mora uskoro dokončati svoju enciklopediju. Hrvatsku enciklopediju. Time će se odužiti Pavlu Skaliću i Mati Ujeviću te brojnim znanstvenicima koji dopriniješe svojim radom da smo u enciklopedistici tu gdje jesmo. A jesmo na vrhu svjetske enciklopedistike usprkos svim nedaćama i grubim silama svake vrste.

Prof. dr. Mate Šimundić
Imotska krajina, br. 461., 20. veljače 1991.