Dr. Stipe Šuvar

suvarStipe Šuvar je rođen 17. veljače 1936. godine u zabiokovskom selu Zagvozdu gdje završava osnovnu školu, a gimnaziju u Imotskom.

Po završetku gimnazije upisuje studij na Pravnom fakultetu u Zagrebu gdje je među boljim studentima. Nakon što je diplomirao pravo, upisuje studij filozofije. Zapošljava se u Agrarnom institutu u Zagrebu. Doktorirao je sociologiju na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1965. kad je imao 29 godina i smatran je tada najmlađim doktorom znanosti kod nas. Mentor mu je bio sociolog Oleg Mandić.

– Od 1. studenog 1956. do kraja 1960. godine u radnom je odnosu kao urednik i glavni i odgovorni urednik (1958–1960) Studentskog lista u Zagrebu.
– U prosincu 1960. asistent na Sveučilišnoj katedri za teoriju i praksu socijalizma do 1. lipnja 1962.
– Od 1. lipnja 1962. u Agrarnom institutu stručni suradnik (sociolog-istraživač), potom rukovoditelj Sociološkog odjela te, naposljetku, direktor Agrarnog instituta (od veljače 1965.) do kraja rujna 1968.
– Od 1. listopada 1968. do kraja siječnja 1972. zaposlen je kao glavni i odgovorni urednik časopisa Naše teme u Zagrebu.
– Radni odnos na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu zasnovao je 1. veljače 1972. i tu ostaje – unatoč funkcijama koje je obavljao – do kraja svoga života, to jest do 29. lipnja 2004. Radni odnos na Filozofskom fakultetu bio je u stanju mirovanja četiri godine, i to od ljeta 1986. do ljeta 1990. za obavljanja funkcija u Predsjedništvu CK SKJiuPredsjedništvu SFRJ.

Šuvar je političku afirmaciju doživio poslije gušenja Hrvatskog proljeća, tijekom kojega se "svrstao" uz Vladimira Bakarića i pobjedničku frakciju koju je Josip Broz Tito reinstalirao poslije kraha "proljećara" u Karađorđevu. Pokretao je najžešću hajku protiv hrvatskoga jezika, a KPH je pod njegovim vodstvom pokušala promijeniti ustavnu odredbu o hrvatskom književnom jeziku.
Godine 1974. Šuvar je postao sekretar, to jest ministar za kulturu Socijalističke republike Hrvatske. U sljedećih deset godina je bio protagonistom ili inicijatorom nekoliko utjecajnih projekata: Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (o Šuvarovu prinosu u ozbiljenju toga izuzetno značajnoga kulturnoga mišljenja su podijeljena ovisno o političkim simpatijama ili antipatijama), gradnje nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (Šuvar je, nesporno, glavni pokretač toga pothvata), Bijele knjige (po mnogima ortodoksno komunističke denuncijacije ideoloških "skretanja" stanovitoga broja intelektualaca i kvaziintelektualaca u SFRJ), te reforme školstva u Hrvatskoj.
U razdoblju poslije Titove smrti, Šuvar se nametnuo kao ideološki arbitar na području cijele Jugoslavije, a nakon Bakarićeve smrti, i kao "Bakarić poslije Bakarića". Tijekom razbuktavanja velikosrpskoga pokreta u drugoj polovici 80ih, Stipe Šuvar je, kunktatorstvom i dezorijentiranošću, olakšao učvršćenje Slobodana Miloševića na vlasti. Kao predsjednik CK SKJ 1989, Šuvar je imao realnu (ali svakako ne apsolutnu) političku moć, ali je sve ostalo na praznim frazama (poznata je njegova rečenica o tome da će reći "popu pop, a bobu bob" - što bi značilo da će javno objelodaniti velikosrpski sadržaj Memoranduma SANU i cijeloga mitingaškoga pokreta na koji je zajašio Milošević. No, to se nije dogodilo. ) Doduše, to nije spriječilo da ga srpski režimski mediji obaspu bujicom uvrjeda i prijetećih optužaba. Šuvar se i prije našao na meti unitarističko-centralističkih snaga zbog govora u kojem se suprotstavio centralizatorskom pritisku srpske političke elite sredinom osamdesetih godina. Onda je pritisak bio zamaskiran u ruho unitarnoga jugoslavenstva i praćen kampanjom protiv "konfederacije koja rastura Jugoslaviju" i ustava iz 1974., dok je koncem 1980-ih zbacio masku i pokazao se kao otvoreni plan velikosrpske dominacije u cijeloj ondašnjoj SFRJ.
Godine 1989. postao je članom Predsjedništva SFRJ, no, zbog pasivnosti tijekom balvan revolucije i rastućih prijetnji novom hrvatskom vodstvu, izabranom na višestranačkim izborima, smijenjen je s toga položaja na kojemu ga je zamijenio Stipe Mesić. Šuvar se vraća na Filozofski fakultet u Zagrebu (gdje drži katedru Sociologije sela i Demografije) i povlači se iz političkoga života. Tijekom Domovinskoga rata za Šuvara se praktički nije ni čulo, iako je 1994. osnovao list Hrvatska ljevica. Stranački se reaktivirao 1997., osnovavši Socijalističku radničku partiju s namjerom okupljanja širokog spektra lijevih političkih opcija.

izvor, wikipedija