Milas, Ivan

milas ivanIvan Milas (Zmijavci, 18. listopada 1939. - Zmijavci, 29. srpnja 2011.), pravnik i hrvatski političar.

Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Bio je predsjednik Saveza pravnika u privredi Hrvatske 1970. i direktor kadrovskih poslova u mesnom koncernu Sljeme. Bio je blizak Marku Veselici i podržavao je hrvatski politički pokret poznat kao Hrvatsko proljeće. Godine 1972. optužen za "protudržavne djelatnosti", iste godine je uhićen i proveo šest mjeseci u istražnom zatvoru. Pušten da se brani sa slobode, prebjegao prije početka suđenja u Austriju, gdje je dobio status izbjeglice u skladu s Ženevskom konvencijom. Jugoslavenski režim tražio izručenje, koji je austrijski Sud odbio. U odsutnosti je osuđen na 2,5 godine strogog zatvora. Živio je u Beču kao politički emigrant do veljače 1990. kada ponovno dobiva putovnicu povodom održavanja Prvog općeg sabora HDZ-a.

Godine 1988. u Beču upoznaje povijesničara i disidenta Franju Tuđmana, te u kolovozu 1989. pristupa Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Na Prvom općem saboru HDZ-a 1990. izabran za člana Središnjeg odbora. Kao prvi politički emigrant biva izabran za zastupnika u prvom sazivu Hrvatskoga sabora 1990. Od tada je bio zastupnik HDZ-a u prva četiri saziva do 2003.

Kao jedan od najbližih suradnika predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana obnašao je nekoliko dužnosti u izvršnoj vlasti. U prvoj fazi Domovinskog rata (ljeto 1991. do proljeće 1992.) obnaša dužnost zamjenika ministra obrane, te ministra pravosuđa. Nakon parlamentarnih izbora 1992. imenovan je za potpredsjednika Vlade. Vodio pregovorio s UNPROFOR-om. Zalagao se za uvođenje reda u poreznom sustavu, tražeći uvođenje markice na duhanske proizvode i trošarine na gorivo. U tome je dobio utjecajne protivnike u duhanskom i naftnom lobiju koji su se protivili uvođenju tih posebnih poreza na promet.

Od travnja 1993. sve do 1998. obnaša dužnost predsjednika klubova zastupnika HDZ-a u oba doma Hrvatskog sabora. Predsjednik Tuđman, imenovao ga je 1995. Čuvarom državnog pečata.

Od 1996. do 2000. bio je član Savjeta Hrvatske narodne banke. Protivio se privatizaciji ključnih državnih poduzeća i banaka, a posebno prodaje Hrvatskih telekomunikacija Deutsche Telekomu i Privredne Banke Zagreb talijanskoj grupaciji Intesa Sanpaolo.

Godine 2003. odlazi u mirovinu. Bio je oženjen je i otac troje djece. Umro je u 72. godini u Zmijavcima.

Uoči pete godišnjice Dana državnosti odlikovan je 1995. Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom za izniman doprinos neovisnosti i cjelovitosti Republike Hrvatske, te izgradnji i napretku hrvatske države.

Izvor: Wikipedia

 


 

Dobar čovjek Ivan Milas

Što je golemoj većini Hrvata prva pomisao kad čuju ime Ivan Milas? Mozak od dvije marke jedna je asocijacija. Čuvar državnog pečata, ili kako bi u Runovićima rekli pečetar - je druga. Kafedžija iz Beča, treća. Antipatični hadezeovac, tuđmanovac, nepametna izgleda također je opće mjesto. Kako je čovjek teško bolestan i nije u prilici čitati ove redove, osjećam potrebu dopuniti neke podatke iz Milasova životopisa. Jer, po našem običaju, nešto se napiše kao poluistina, u tiskanju se izgubi još četvrtina, u tam-tam recikliranju cijela priča postaje odurno netočna.

Počnimo s mozgom od dvije marke. Ako nitko nije prepravljao zapisnik iz Milasova govora u Saboru, njegov iskaz je glasio: Gospodo draga, ovdje su puna usta Europe, svi se u ovome domu utrkujemo kako ćemo pohvaliti Europsku zajednicu i kako čim prije moramo postati članica tog društva. Za razliku od mnogih ovdje, ja sam živio i radio u Europi. I mnogi misle kako ulazak u Europu odmah osigurava bogatstvo i bolji život. U Austriji, teleći mozak košta dvije marke, a tek ćemo vidjeti koliko vrijedi vaš...

Ne vidim ničega spornoga niti glupoga u ovim riječima. Milas je očito aludirao na mnoge pametnjakoviće koji u Europi ne bi zaradili ni za stanarinu, a u Hrvatskoj grade poziciju na proeuropskim pričama.

Čuvar državnog pečata. Koliko se sjećam, to je bila stanovita počast koju je smislio Franjo Tuđman (premda u Europi, poglavito u državama bivše Austro-Ugarske postoje čuvari državnog pečata što se smatra uglednom funkcijom) kako Milasa ne bi ponizio nakon smjene na čelu saborskih zastupnika HDZ. A zašto je Milas smijenjen? Dogodilo se to nakon rasprave o prodaji hrvatskog telekoma Nijemcima. Milas je tada rekao: Gospodo draga, ovdje govorimo o privatizaciji. Pa kakva je to privatizacija kad se hrvatska državna tvrtka prodaje njemačkoj državnoj tvrtki? I onda je dodao u kuloarima Sabora: Ako smo Nijemcima nešto dužni, a sigurno jesmo, isplatimo to normalnim putem. A nemojmo prodavati zlatnu koku i to nazivati privatizacijom!

Zanimljivo, jedini zastupnik koji je tada podupro Ivana Milasa bio je Ninić iz SDP-a! I jedan i drugi su brzo nakon toga marginalizirani u svojim strankama. A okolnost da je Ninić sada na vlasti u svome gradu uz potporu HDZ-a, dodatna je ironija.

Kafedžija iz Beča. Za mnoge vlasnike restauranta u Hrvatskoj i inozemstvu skloni smo prostrti medijski crveni tepih i tretirati ih kao estradne zvijezde (Karapandža, Mato Đurović, Dragec, Bevanda, itd.). Tko je ikada kušao Milasovu kuhinju može potvrditi da ne zaostaje za domaćim prvacima ugostiteljstva. 

I naposljetku, izgled i manjak znanja, neintelektualna pojava. Nadam se da neću pokvariti nečije raspoloženje ako podsjetim (zapravo otkrijem, jer se ne sjećam da je itko ikada to napisao) kako je Ivan Milas diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu s prosječnom ocjenom 4. 

A onda sam još nešto čuo. I na nekoliko mjesta dobio potvrdu, ali preoprezan sam da bih to 100% tvrdio. Kad je Milas bio u moći, stanovnici susjedne općine Runovići (Milas je iz Zmijavaca) tražili su njegovu pomoć kako bi se izgradila cesta i proveo vodovod. Navodno, Milas je osigurao strojeve i materijal uz napomenu a sad vi to izgradite, ionako vam je velika nezaposlenost. Runovićani su se osjetili pogođenima i odbili takav harač te našli potporu u svome čovjeku koji je osigurao i strojeve i materijal i radnu snagu sa strane. I od tada Runovićani za Milasa govore onaj pečetar. 

Financijski neovisan, velike radne energije, seljački bistar, a pravno i ekonomski posve solidan (samo disonantan) Milas je u politici pripadao socijalnom krilu HDZ-a. Koga je ta pozicija toliko živcirala da bi ga se medijski iskonstruirano razapelo to će jednoga dana proučavati netko pametniji od mene. 

Ja sam jednostavno, u ljetnoj nedjeljnoj večeri, nakon odgledanih informativnih emisija, pomislio na tog čovjeka. I na to kako bih rado pročitao jedan njegov dugi, autorizirani intervju.

Goran Milić


Plemeniti Ivan Milas od Zmajevaca
 

Ovih dana je umro Ivan Milas, saborski zastupnik i odani Tuđmanov suradnik tijekom burnih devedesetih. Konačnu mjeru svakome životu određuje smrt. Međutim u vremenu koje je promjena sama ta se mjera različito iščitava u različitim razdobljima. Na to je ciljao i Borges kada je ustvrdio da nasljedovatelji utječu na svoje predšasnike možda koliko i oni na njih. Ivan Milas nije bio književnik, pa ni intelektualac u uobičajenom smislu te riječi, ali je u kolektivnoj memoriji ostao kao tvorac dosjetke o cijeni ''hrvatskog mozga''.  Navodno je Milas ustvrdio da hrvatski mozak košta točno dvije marke. Donoseći vijest o njegovoj smrti, balkanski je portal Indeks.hr našao za shodno istaknuti upravo tu procjenu i činjenicu da je jedno vrijeme obnašao počasnu protokolarnu dužnost čuvara državnog pečata kao najvažnije biografske odrednice pokojnika.

Kao i obično Index.hr zlonamjerno pripisuje ljudima ono što nema baš puno veze sa stvarnošću. Milas je u svom famoznom saborskom govoru rekao sljedeće: ''Gospodo draga, ovdje su puna usta Europe, svi se u ovom domu utrkujemo kako ćemo pohvaliti Europsku zajednicu i kako čim prije moramo postati članica tog društva. Za razliku od mnogih ovdje, ja sam živio i radio u Europi. I mnogi misle kako ulazak u Europu odmah osigurava bogatstvo i bolji život. U Austriji teleći mozak košta dvije marke, a tek ćemo vidjeti koliko vrijedi naš …''. Svaka od ovih riječi danas stoji još čvršće nego onoga dana kada su izrečene. Prvo, Milas ne govori hrvatskom narodu nego saborskim zastupnicima te ga se, shodno tome, ne može optužiti da procjenjuje ''hrvatski mozak'' nego mozak članova saborskog saziva. Zanimljivo je da Milasa zbog njegove izjave i danas najžešće napadaju upravo oni koji o intelektualnim potencijalima saborskih zastupnika misle i govore puno kritičnije od samog Milasa! Drugo, Milas nije rekao da mozak saborskog zastupnika vrijedi dvije marke, on je samo konstatirao da teleći mozak u Europi, za kojom isti ti zastupnici silno žude, vrijedi dvije marke. Svoju retoričku bravuru efektno je zaokružio mješavinom pitanja i zlogukog proročanstva:'' tek ćemo vidjeti koliko vrijedi naš (mozak).'' U međuvremenu smo uistinu i vidjeli, mozak naših političkih predstavnika pokazao se mizernim u europsko-hrvatskim nadmudrivanjima koja su uslijedila nakon odlaska Franje Tuđmana i Ivana Milasa s političke scene. Tako da Milasove riječi danas zvuče bolno istinito, doduše možda je teleći mozak u međuvremenu poskupio, no hrvatski politički mozak sigurno nije. Dapače!

Ova zgoda iz političkog života pokojnog Ivana Milasa govori nam ponešto i o nama samima. Pod pritiskom sustavne medijske difamacije ljudi nepokolebljivo odanih ideji hrvatske državnosti čak je i običan svijet počeo Milasa doživljavati kao ridikula, kao još jednog iz one opskurne družine koja je okruživala Tuđmana. Ne kažem da u tom društvu nije bilo kojekakvih tipova, ali upravo je fascinantno kako su mediji uspjeli od onih časnijih, čestitijih i sposobnijih napraviti ridikule i lopove, a one nečasnije, gluplje i pohlepnije poštedjeti opravdanih kritika. Tako da imamo apsurdnu situaciju da diplomirani pravnik Stipe Mesić drži predavanja u HAZU-u i prima počasne doktorate, a diplomirani pravnik Ivan Milas proglašava se bezveznjakom, krčmarom itd. A tako radimo sami u korist vlastite štete, to jest pravimo račun bez krčmara. ''Krčmar'' Milas se neizmjerno bolje razumio u pravljenje računa s EU od pričača Degenovih viceva Mesića, dokaz tome je i ova njegova saborska rasprava, i suprotstavljanje rasprodaji nacionalnog bogatstva, i borba protiv prodaje bankarskog sektora strancima. Ako ćemo pravo, to je i logično! Stipe Mesić je izdanak komunističkih gospodara života i smrti, cijeli život je živio na račun naroda i nikada ništa konkretno nije radio, dok je Ivan Milas kao tipični Imoćanin cijeli život sve postizao isključivo vlastitim radom i inteligencijom. No logika u zemlji u kojoj javno mnijenje kreira EPH baš i nema neku prođu. Mene osobno što se tiče, kada su računi u pitanju, uvijek više vjerujem uspješnom krčmaru nego političaru opće prakse.

Konačno, Milas je od Mesića bio bolji čak i u onome što je postalo Mesićev zaštitni znak, u humoru. Nije bio od onih koji stalno prepričavaju tuđe viceve, uostalom iz iskustva znamo da su to obično dosadni i naporni tipovi koje kao duhovite sredina počne percipirati tek kada se uspnu na društvenoj ljestvici. I što je funkcija dotičnog viša, to su njegovi otrcani vicevi duhovitiji. Milas nije bio od te fele, ali, kako svjedoče njegovi znanci, imao je onaj urođeni, pučki, imoćanski smisao za humor. Za vrijeme devedesetih - kada se mjesto za stolom prilikom raznih zasjedanja u Predsjedničkim dvorima u percepciji poltronske, laktaške sredine, kakva je nažalost Hrvatska bila i onda i sada, iščitavalo kao mjesto u hijerarhiji vlasti -  Milas je primijetio da se, kako vrijeme prolazi i arivisti nadiru, njegovo mjesto sve više udaljava od Tuđmanova. Gledajući šarenorepe fazane u vrtu, on jednom prilikom reče Tuđmanu: Predsjedniče, kako je krenulo, sve mi se čini da ću ja jednoga dana završiti među onim fazanima. Drugom prigodom kada je jedna politička delegacija iz Hrvatske bila u službenom posjetu u Japanu, nakon službenog dijela posjeta vrli su se sabornici razmiljeli u potrazi za suvenirima ili jednostavno u želji za razgledanjem. Hit suveniri su bili  tradicionalni japanski crteži ždralova. Najpomnije je i s puno ukusa tradicionalni motiv birao Dražen Budiša. Milas je na to primijetio: ''Ja sam pet ždralova dobio za dvadeset dolara, a Budiša tri za pedeset.'' Naime, na Milasovu crtežu bilo je pet ždralova, a na Budišinu tri. Samo nepopravljivi snob i nepoznavatelj imoćanskog smisla za humor mogao bi ovdje pomisliti da je Milasova šala izraz primitivizma i nepoznavanja umjetnosti. Stvar je u nečemu sasvim drugom, Milasu je kao čovjeku koji je dugo živio na Zapadu bilo jasno da je suvenir samo suvenir, konfekcijska roba malo bolje ili malo lošije izrađena, a da se istinski umjetničko djelo ne može dobiti za dvadeset kao ni za pedeset dolara. Ono što njegovu dosjetku čini uistinu duhovitom jest to iznenadno, naoko naivno, prebacivanje težišta na broj ždralova, uvođenje ludističkog momenta u naoko ozbiljnu raspravu. Pravi imotski koan, sasvim primjereno podneblju u kojem se cijela zgoda događa. Kad god zamislim dvojicu vrlih Dinaraca, vječito nadurenog Dražena Budišu i lukavo nasmiješenog Milasa nad crtežima japanskih ždralova, ne mogu odoljeti da se od srca ne nasmijem.

Ove navedene anegdote govore nam da Milas ni kada je bio na visokim državnim funkcijama nije postao tipični političar nego je ostao čovjek iz naroda, nije usvojio visokoparni, isprazni govor tipičnih hrvatskih političkih karijerista nego je ostao vjeran onoj zdravoj narodnoj, imotskoj antropološkoj osnovi koja na život i ljude gleda otvoreno, vedro i mudro. Svejedno, njegova neraskidiva povezanost sa zemljom, narodom i realnošću nije ga spriječila da bude i ostane nepokolebljivi idealist kada je hrvatska sloboda i hrvatska država u pitanju. To ga svrstava u onaj niz hrvatskih političkih aktivista iz emigracije kao što su Gojko Šušak, Ante Beljo i još neki bez kojih bi Tuđmanov pothvat stvaranja neovisne i slobodne hrvatske države bio puno teži, ako ne i nemoguć. Danas se te ljude u hrvatskim medijima uglavnom ocrnjuje, ismijava i izvrgava ruglu na najneukusnije načine. Ta medijski posredovana negativna predodžba o njima dijelom se uspjela ukorijeniti i u narodu. To je ne samo nepošteno prema njima, nego i štetno za zajednicu kojoj svi skupa pripadamo. Iskrivljena slika o nedavnoj hrvatskoj prošlosti i njenim akterima, s obzirom da je ta prošlost bila presudna za zajednicu u inauguralnom i formativnom smislu, nužno uzrokuje teške pogrješke i nevolje u budućnosti  same zajednice.  Kad toga narod u cjelini postane svjestan, bojim se da će biti prekasno i da će neki novi Tuđmani, Šušci i Milasi s mukom morati ostvarivati ono što smo jednom već imali.

U Zmijavcima je jučer umro bivši saborski zastupnik i čuvar državnog pečata Ivan Milas. Konačnu mjeru svakoga čovjeka određuje njegova smrt, ali interpretacije svačijeg života i smrti brojne su i podložne duhu vremena u kojem se zbivaju. Upravo kroz taj duh vremena oni koji dolaze utječu na one koji su već bili, odnosno na predodžbu o njima. Duh današnjice nije sklon ljudima kakav je Milas bio. Čak i oni koji nisu protiv Hrvatske, misle da su Šušak, Tuđman ili Milas prošlo svršeno vrijeme, povijest iz koje nove generacije nemaju bogzna što naučiti.   I, naravno, griješe! Sve ljudsko je u vremenu i od vremena, s povlaštenog pijedestala vječnosti podjednako važno odnosno nevažno, ali iz vremena gledano, bez obzira kojeg vremena, svaki bahati progresivizam zapravo je vremenski analfabetizam. Ničeg nema što već nije bilo niti je ikada bilo što se opet neće zbiti. Možda nas već sutra, ali u puno težim uvjetima, čeka reaktualizacija Tuđmanova državništva, Šuškove malorijeke efikasnosti i Milasove pučke mudrosti!

Kada se Tuđman, pomalo opsjednut poviješću i ravnotežom ''stališa'', jednom prigodom žalio na poteškoće oko pridobivanja hrvatskog plemstva za hrvatsku stvar, Milas mu je šeretski rekao da se ne brine, a ako mu fali plemića, bar je to lako riješiti: ''Evo imenuj mene plemenitim Ivanom Milasom od Zmijavaca, i tako redom dok budeš imao cijelu četu plemića sa sobom!'' Kao i ostale Milasove dosjetke, i ova ima dublju i ozbiljniju potku od same pošalice na površini. Milas je, naime, znao da je velika većina pravog hrvatskog plemstva, u kojemu bješe ujedinjeno plemstvo krvi i plemstvo mača, davno nestala u vrtlozima Hrvatskoj nesklone povijesti, a većina onih koji su se u suvremenosti kitili plemstvom da su zapravo donedavni skorojevići koji su se plemstva dokopali kupnjom naslova ili dugogodišnjom vjernom službom potkraj crno-žute Monarhije. Kao pronicav čovjek, Milas je također znao da nitko od tog preostalog hrvatskog plemstva ne kotira u međunarodnim krugovima bogzna kako, jer su i rođenjem i imovinom beskrajno udaljeni od tzv. ''crnog plemstva'', starih europskih obitelji koje još uvijek igraju važno ulogu unatoč svim društvenim promjenama koje su moderna vremena donijela. Stoga mu je bilo kristalno jasno da je unutarpolitička korist od podrške takvog plemstva iskoristiva, ali jednokratno, samo dok narod prođe opijenost novostečenim pravom na vlastitu povijest, a vanjskopolitička vrlo diskutabilna, ako ne i sasvim ništavna. I više su za slobodu ovog naroda učinili mladići iz Milasova Imotskog nego svi hrvatski plemići skupa. Zato Ivanu Milasu, Hrvatu, domoljubu, ispravnom, mudrom i duhovitom čovjeku ja, Damir Pešorda, cinično-sentimentalni kroničar hrvatskih zgoda i nezgoda s početka trećeg tisućljeća, inače rodom s druge strane Milasova i mog Imotskog polja, dodjeljujem barem posmrtno plemićku titulu. Cijeneći njegovu jednostavnost, nepretencioznost i smisao za humor, koji nije lišen onog dragocjenog osjećaja za apsurdnost ljudske egzistencijalne situacije,  siguran sam da mi neće zamjeriti. Počivao u miru plemeniti Ivane od Zmijevaca.

A tvoji Imoćani će ti se valjda odužiti barem uličicom kada već u Zagrebu ni za Tuđmana nema mjesta.

Damir Pešorda