Nošnje Imotske krajine u povijesnim dokumentima, etnografskim, likovnim i književnim djelima

Za upoznavanje kulturnih tvorevina i njihovo vrednovanje nezaobilazno je proučavanje tradicijskog načina odijevanja pučanstva pojedinih prostornih cjelina kao sastavnog dijela kulturne baštine određenog područja.
Način odijevanja u konačnici opstaje kao prepoznatljivo obilježje jedne zajednice, regije ili naroda.

Narodna nošnja je odjeća šireg seljačkog društvenog sloja iz prošlih vremena, sve ono što je čovjek oblačio i obuvao, čime je pokrivao glavu i uljepšavao svoj izgled. Na oblikovanje narodne nošnje jednog mjesta ili kraja nezaobilazan utjecaj imaju zemljopisne odrednice i klimatski uvjeti, a ponajviše različita povjesno kulturna događanja i strujanja, materijalno stanje naroda i kreativnost samih stvaratelja.
U proučavanju narodnih nošnji služi nam likovna dokumentacija, literarni opisi i zabilježeni podaci na terenu. Međutim važniji je likovni prikaz narodne nošnje nego njezin opis, osobito ako je već iščezla iz upotrebe. Starijih likovnih prikaza narodne nošnje do pojave izuma fotografije je vrlo malo.

Prvi prikaz zagorskog stanovnika Dalmacije crtan nevješto nalazimo u Whelerovom putopisu iz 1667.g ali je ovaj njegov crtež dugo ostao usamljena pojava sve do 1747. g. u monumentalnom djelu o Dioklecijanovoj palači engleskog arhitekta Roberta Adama, gdje je njegov crtač, francuski slikar Clerissan, 14 tabla svojih prikaza palače dao popuniti sličicama iz narodnog života. Međutim tek talijanski putopisac Alberto Fortis svojim djelom "Viaggio in Dalmazia" uvodi po prvi put stanovnike zagorskog dijela Dalmacije u svjetsku književnost. U ovoj knjizi je prvi put je objavljena najpoznatija hrvatska narodna pjesma od koje se radnja zbiva na području Imotske krajine, balada Hasanaginica. Fortisovi opisi života i običaja stanovnika zagorskog dijela Dalmacije ni do danas nisu izgubili na vrijednosti, a jednako su važni i crteži narodnih nošnji objavljeni u njegovoj knjizi, međutim među njima nema prikaza narodne nošnje stanovnika Imotske krajine.

Najstariji meni do danas poznati prikaz narodne nošnje stanovnika Imotske krajine je crtež francuskog slikara Hippolita Lecomta iz 1812. g., zatim crtež nepoznatog autora iz 1832. g., Füllera iz 1833. g., Poireta 1840. g., V. X. Sandmana 1845. g., R. Focosija 1846. g., Zečevića 1850. g., Arsenovića 1850. g., Rougisa, Laufera i Manesa oko 1870. g., Martechinija i Ljudevita Kube iz 1890. g. U dvadesetom stoljeću poznati su nam prikazi narodnih nošnji stanovnika Imotske krajine od Peruzzija, Kaspara, Zdenke Sertić, Zoe Borelli, Grete Turković, Vladimira Kirina i Virgila Dinčića.

Pretpostavljamo da postoji još određeni broj likovnih prikaza narodnih nošnji stanovnika Imotske krajine, koji su nam nepoznati ili nisu objavljeni. Navodim primjer engleskog arheologa J. G. Wilkinsona koji u svom putopisu opisuje boravak u imotskom selu Župa u koju je doputovao iz Vrgorca: «…dok sam ostale zabavljao skiciranjem sela, kako sam crtao na otvorenom manje me je smetala njihova prisutnost. Srećom novost mog dolaska počela je jenjavati prije nego sam dovršio crtež, a kada su vidjeli da u crtež ubacujem neke od njih i staro i mlado se razbježalo tako da sam se vratio kući bez njihovog dosađivanja.»
Ovaj crtež, a možda i druge Wilkinson u svojoj knjizi nije objavio, a ako su do danas sačuvani nalaze se u njegovoj rukopisnoj ostavštini u nekom britanskom arhivu.

Samo ovi do danas poznati likovni prikazi narodne nošnje stanovnika Imotske krajine zahtijevaju izradu posebne monografije, a osim njih sačuvano nam je više fotografija sa narodnim nošnjama iz 19. i 20. stoljeća. Preciznijom reprodukcijom ovih likovnih prikaza i fotografija dao bi se važan doprinos njihova proučavanja.

Osim likovnih prikaza i fotografija poznato je više dokumenata literarnih opisa i zapisa sa terena u kojima se opisane narodne nošnje stanovnika Imotske krajine.
Najstariji do danas poznati dokumenti u kojima se nabrajaju dijelovi imotske narodne nošnje su javnobilježnički spisi iz Imotskog iz druge polovice 18. stoljeća i 19. stoljeća. U popisima dota udavača iz Imotske krajine nalazimo nazive odjevnih predmeta i nakita iz tog vremena, a otkrivaju nam i način odijevanja različitih društvenih slojeva u gradu i selu Imotske krajine. Jasno je vidljivo kako se uz tradicijsku nošnju prihvaćala moda iz većih gradskih središta.

Narodne nošnje Imotske krajine nalazimo fragmentarno opisane u književnim djelima fra Ivana Tonkovića, Josipa Bilića i Ilije Kutleše, a detaljno su opisane u etnografskim radovima Ivana Ujevića, fra Silvestra Kutleše, Marinka Granića i Vinka Tolića, a za sve ovo postoji potreba da bude objavljeno u jednoj knjizi, tako da bi bila na lak i pristupačan način dostupna svima onima, koji se budu zanimali za način odijevanja stanovnika Imotske krajine u prošlosti.

 
Milan Glibota, Matica hrvatska Imotski