Igra na franje

Tko je imao više ovih predivnih, šarenih, staklenih kuglica, (neko je vrijeme bilo i keramičkih) bio je i važniji, a tko je njima dobro gađao, taj je bio glavni u društvu. Svrha je bila, naravno, pogoditi protivničku franju (netko je franje zvao i pikulama), te bi istu pogotkom, najčešće i osvajao. Za dobar izbačaj ili gađanje, franja se držala između srednjeg prsta i palca, te bi se naglim trzajem palca izbacivala u željenom smjeru. Neki su se dječaci toliko izvještili u gađanju franja da su bez velikih teškoća mogli pogoditi protivničku i na udaljenosti od preko dva metra. Ne sjećam se da je u ovoj igri bilo nekih striktnih, pravila, osim onoga famoznoga najavljivanja gađanja, pa je moguće da se u drugim selima i drugačije igralo. Za početak igre (igrala su najčešće dvojica, jedan protiv drugoga, a moglo je biti i više sudionika) izdubili bi u zemlji manju rupu, možda desetak centimetara duboku i isto toliko široku koju smo još zvali i trat. Stali bi sudionici u igri tri do četiri metra od trata i po unaprijed utvrđenom redoslijedu prvi bi igrač bacanjem nastojao svoju franju što više približiti ili ubaciti u trat. Slijedeći i svi ostali, ako je bilo više igrača u igri, su morali dobro odmjeriti mogu li prvim bacanjem svoju franju približiti tratu bliže od ovoga prvoga. Ovaj je dio bio veoma važan jer je prednost prvoga gađanja imao onaj igrač čija je franja bila bliža, ili u tratu. Zato bi drugi igrač, ako je procijenio da ne može biti bliži, franju bacao nasumce, tamo gdje je bio siguran da ju ovaj ne može pogoditi, a tako i svi ostali. Važno je da je gađanje protivničke franje uvijek izvodio onaj igrač čija je franja bila bliža tratu, na način da je svoju najprije uvaljao u trat, a onda izvodio gađanje. I tako su se igrači nadmudrivali u bacanju i «bližanju» sve dok jedan ne bi procijenio da može pogoditi protivničku franju. Gađanje je najavljivao riječima; artuture - kastoš - čvenk! Etimologija mi je ovih izraza nepoznata, ali je to otprilike značilo da pogodak vrijedi kotrljanjem, od odbijanca, slučajan pogodak franje trećega igrača, te u slučaju da se njegova franja otkotrlja bliže tratu, opet ima prednost gađanja. Ukoliko nije najavio gađanje slučajan se pogodak ne bi uvažio. Samo se gađanje moglo izvoditi iz stojećeg položaja ili na način da se od ruba trata odmjeri jedan pedalj i ruka kojom se vrši gađanje mora biti u dodiru s palcem ruke kojom je odmjeren pedalj. Dok je protivnička franja bila pogođena time je najčešće bila i izgubljena, jer se uglavnom igralo za ozbilj o franje, a veoma rijetko za šalu. Ostali su nastavljali na isti način sve dok je bilo franja i volje za igrom.

 

Vinko Pavić