Od tek otkanog sukna od vune odjeća se nije krojila i šila. "Klašnjava je!" Žuljala bi kožu, a nije još ni kaljena (bojana). Da bi bila vlasna, mekana i da ne žulja, kožu se moralo stupati, odnosno uvaljati u stupama. Vlasnik stupe zvao se stupar. Za razliku od mlinara koji je, uslugu naplaćivao u naturi - brašnom, stupar je usluge naplaćivao u novcu i to prema količini robe. Kad se sukno ostupalo - uvaljalo, krojila se posteljina, a drugi dio se kalio (bojao), pa se od njega krojila muška i ženska odjeća.

Da bi za obradu nekih finih proizvoda bila do kraja meka i pogodna za vezenje i lijepo tkanje, vuna se pucala. Stavljala se na tvrdu podlogu i šibala štapićima, valjda sve dotle dok se i sama dlaka vune ne bi rascijepila.

U stara vremena u dućanima se moglo i na pretek kupiti tvorničkih običnih igala, ali igala za nizanje listova duhana, te igala za pletenje bičava, buzavaca i drugih rukotvorina nije bilo u industrijskoj proizvodnji. Za to su se pobrinuli ljudi iz sela. Kupili bi odgovarajuću žicu, pa igle pravili, prodavali i od toga živjeli. Iglari su pravili i gargaše za vlačenje i grebenanje vune. Svaka kuća imala je gargaše. Na njima se obrađivala prva ruka obrade za prelo.

U selima bijaše žena, ali ne baš puno, koje su imale tkalački stan i bavile se tkanjem za potrebe svoje obitelji i susjeda uz određenu naknadu. Tkalja je morala nabaviti stan i imati dosta prostora gdje će ga smjestiti, biti priučena uz ženu tkalju da zna osnovati sukno (pređu iz klupka), konce uvuć…