|
 Oružje je neizostavni dio muške nošnje dinarskih prostora. I nakon što ga se prestaje aktivno upotrebljavati, ono ostaje ures i oznaka društvenog položaja njegova vlasnika.
Izradom i ukrašavanjem ponajviše se oslanja na razdoblje turske tj. osmanske vlasti na ovim prostorima.
Jatagani, dugi zakrivljeni ili ravni noževi s karakterističnom drškom naglašenih „ušiju“, najčešći su primjeri hladnog oružja. Uz njih su česti i noževi. Od vatrenog oružja najčešće susrećemo različite vrste kubura, ali i pušaka te cijeli niz pribora, kao što su šipke za nabijanje zrna i baruta, mašice, rog za barut, fišeklije (metalne kutije za streljivo i barut) i zejtinice (metalne kutijice s uljem za podmazivanje).
Kod ukrašavanja, gdje se kombiniraju različiti materijali – drvo, različite vrste metala, drago i poludrago kamenje, sedef – i tehnike, dolazi do izražaja izuzetna maštovitost i umijeće pojedinih majstora i radionica, u prvom redu onih s prostora Balkanskog poluotoka. Na jataganima su vrlo česti i različiti natpisi, imena vlasnika i izrađivača ili citati iz Kurana.
Jatagan i kubura se nose u neizostavnoj pripašnjači, širokom kožnom pojasu s više džepova, koji je često ukrašen olovnim ili sličnim ukrasima.
Dio muškog nakita tijesno povezan s oružjem je i kratki prsluk od čoje, s prednje strane prekriven tokama, različitim metalnim pločicama i sličnim ukrasima. Osim estetske funkcije, toke zajedno s pripašnjačom štite prsa i trbuh onoga tko ih nosi.
Važnost koja se pridaje oružju iskazuje se načinom na koji ga se s ponosom nosi i ljubomorno čuva generacijama. U narodnim pjesmama, u kojima je oružje vrlo čest motiv, opisi su često na granici mašte, što još više potvrđuje njegovu vrijednost u cjelokupnoj etnološkoj ostavštini dalmatinskog zaleđa.
|
