Prema zapisima Tinke Piteše iz 1934. godine (Podaci o splitskoj nošnji, arhiv Etnografskog muzeja) uz kaban ili kapot spominje se još dolama ili aja (toga). Piteša objašnjava da se sredinom 19. stoljeća zimi nosila dolama, u obliku dugačkog plašta od sukna crvene, crne ili smeđe boje s kukuljicom. Kako je taj odjevni predmet bio skup, nastala je njegova jeftinija zamjena: ogrtač ili iskrojen kaput od domaće vune s kukuljicom i rukavima. On je bio od prirodne boje vune, s ukrasom unutarnjih rubova (kraji) od crvenog sukna, koji su ostatak dolame. Dolama, duga zimska kabanica, zabilježena je kao dio nošnje Morlaka u splitskom području 1822. godine. Inače, sam naziv upućuje na šire područje Dalmacije. Dolama je tako dio nošnje sinjskog alkara te svečanih ženskih nošnji Knina, Sinja i Makarske. Dolama je gradska nošnja u sjevernoj Dalmaciji. U narodnim pjesmama po Dalmaciji dolama je u ljubičastoj, zelenoj ili crvenoj čohi (na pleći mu zelena dolama; obuče crvenu dolamu; ima lipu škuru dolamu...). Ako je bijela, zove se bjelača. To je balkanski turcizam iz oblasti vojničkog odijevanja (tur. dolama - "janjičarsko paradno gornje odijelo") koji je vrlo rano ušao u naš jezik kao i u sve europske. Kod čakavaca javlja se u muškom rodu - dolam (U mojem dolamu dva su žepa svilna). Vrančić ima doliman za "tunica", što je, po Budmaniju, u vezi s mađarskim oblikom dolmany koji je potvrđen u 15. stoljeću. Na zapadu je ova riječ raširena sve do nekih sela na otoku Cresu, ali u samom gradu je nepoznata. Deminutiv je dolamica. B. Kašić: Uze dake dvije dolamice kratke. B. Zuzzeri: Koliko imaš mahramica, koliko svilnijeh dolamica. Za dolamandžuk (na tur. -cik) M. Pavlinović kaže da je "francuska prekraćena dolama". Dolama je česta "tema" naših pisaca. M. Marulić: Lipo ga odivaše dolama. P. Hektorović: Brže se makoše (ribari), jače napirući, dolame svukoše i potni i vrući. B. Karnarutić: Biše svukal dolamu od svile. J. Filipović: Ako ima dva ćurka, dvi dolame od skerleta, da jedan ćurak ili jednu dolamu dade golu ubogomu. E. Pavić: Kano sadašnje dalmatike ili dvorničke dolame. Kao naziv, dolamu je istisnuo kapot. U dinarskom kulturnom krugu (Dalmatinska zagora) poznat je kao kaban. Nosio se kao zaštita od kiše i hladnoće, ponegdje u žalosti za pokojnikom, a u kićenijim varijantama kao svadbena ili kakva druga svečana odjeća. Kaban u značenju "zimski ogrnjač" ili "kratka kabanica sa kapucom" javlja se u 16. stoljeću (Mikalja: kabanica, "mastruca, levidensa", Bella: "mantello da viagio"). Voltiggi ima ženski rod - kabana ("tabarro, mantello"). Skok uspoređuje kaban sa srednjovjekovnim latinskim cabanus te kaže da je riječ došla na Balkan iz perzijskog kaba. Marko Marulić ima kovad: Svite, u kih tebi (Bogu) služba se činjaše, raskrajati sebi u kovadih jaše (Turci). Prijelaz a u o dokazuje da se radi o staroj posuđenici iz bizantskog doba. Marin Držić piše: Tučem se po svijetu za dobit kaban, da u dažd ne okisnem. Imamo i dubrovačku poslovicu: Za uboga čovjeka kaban od dobre svite, kuća od dubovine, čaša od srebra, a lonac od mjeda.

Srećko Lorger, Slobodna Dalmacija, 4.10.2003.