Petričević, Anka

ANKA PETRIČEVIĆ rođena je 2. siječnja 1930. godine u Lovreću, gdje pohađa pučku školu. Završila je Filozofski fakultet i teološki studij u Zagrebu. Pod redovničkim imenom Sestra Marija od Presvetog Srca živi u strogoj klauzuri u samostanu sv. Klare u Splitu, gdje od 1975. godine uređuje asketsko-mističku knjižnicu "Symposion". Piše pjesme, poeme, duhovnu prozu, drame, eseje i monografije. Uvrštena je u više antologija. Članicom DHK postaje 1990. godine. U Splitu je objavila knjige Stazama ljubavi (1961.), Zvijezda nad Betlehemom (1961., 1967., 1994.), Moj bijeli dan (1962., 1998.), Nedopjevana pjesma (1964.), Duh ljubavi (1966.), Sagni se, majko (1967.), U noći (1970.), Getsemanska ura (1971., 1995.), Juriš na Sinjsku tvrđavu (1971.), Za bolji svijet (1972.), Plameni krijes (1973.). Pjesma ljubavi (1974.), Put ljubavi (1975., 1993.), Bog je ljubav (1976., 1989.), Ovdje je sva povijest moja (1976., 1994.), Pokrštavanje Ilira i Hrvata (1976., 1997.), Samostan sv. Klare u Splitu (1979.), Magnificat (1980.), Franjina ljubav na križu (1982.), More sjaja (1982.), Apokalipsa (1983.), Dar života (1985.), Otkupiteljeva ljubav (1986.), Ave Marija (1988.), Tornju bjelokosni (1988.), Tužaljke (1989.), Žeđa za vječnom ljubavi (1990.), Vječna je ljubav njegova, II, (1992.), Mistični sjaj svjetla (1992.), Molitve srca (1993.), Ljubav zbog ljubavi (1993.), U sjaju slobode (1993.), Odsjaj vječne ljubavi (1994.), Dosegnuh svoj sjaj (1994.), Mistična zaručnica utjelovljene Ljubavi (1994.), Moj vječni izvor (1996.), U sjaju duha (1997.), Znak Vječnosti (1997.), Bog prebiva među nama (1997.), Lovreć - Pjesma u kamenu (1997.), Na našim izvorima (1997.), Mistične ruže (1997.), Mučenička Hrvatska (1998.), likovno-pjesničku monografiju Sestra Marija (Široki Brijeg, 2000.), Hrvatska zemljo moja (2000.) i Sveta žrtva (2000.). Izbor njezine poezije objavljen je na CD-u Bog je ljubav (1999.) i audiokaseti Lijepa naša domovino (2000.). Prevođena na poljski jezik. Dobila je nagrade Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije za životno djelo.

ŠKOLJKA

Na dnu mora,
u tišini,
skrivena pogledu ljudskom
ona stvara od bola svoga
biser –
noć i dan.

I ne strahuje
od šuma valovlja
i prijetnje oluja
i pravac struja morskih
nije joj znan.

Ona stvara biser...
I dok će on na površini
ko sunce mnogima sjati,

školjka će u dubini mora –
sama i neviđena –
umirati.

ZVAO SI ME MOJIM IMENOM

Govorili su da Te nema,
Ti si u meni plakao.

Otvarao si vrata srca mojega
da Te ugledam.

Zvao si me mojim imenom.

SRCE ZAVIČAJA

Uvijek i iznova u meni šume
vode i izvori mojega zavičaja...

U svitanje izranjaju iz dubina mojih
kao blistavi – kristalni sjaj sunca,
što se rasiplje cijelim svemirom
moje duše,
opijajući me kao slatki nektar
majčinih grudi
i djevičanski čist
od mnogih bdjenja,
molitava i zrenja.

Zato su snovi tako lijepi
i uspavanke pune krasote –
i u suton,
kada se zapad ospe
rumenim i zlatnim snopovima
zalazećeg sunca...

O slušam te vječne izvore u svojim dubinama
od kojih se iznova budim
i zbog kojih ponovo grlim
i obuhvaćam čitavo Nebo.

I posvuda prepoznajem TEBE,
čiji su osmijeh i ljubav zasjali
u srcu svake zvijezde...
I znam da nisam stranac
i izgubljen u prostranstvima Svemira,
već da dah moga zavičaja diše
i u ovim širinama,
i da kroz ovo sunce grije
znano mi SRCE zavičaja,
čije otkucaje i u srcu svome
slušam svu noć

PUSTI ME DA ODEM

Pusti me da odem
samotnom stazom.

Nitko me pratiti neće.

Samo ću nositi, obasjanih zjena,
sva svoja odricanja

Ti nećeš znati
kako ponovno umirem.