Kako je dragovitom čovjeku kad pohodi rodni kraj najpoznatije balade koju je čovjek ikada spjevao? Ili, koju je žena ikada spjevala, što je vjerovatnije. Ijedna žena. A baš naša, tiha, smjerna srednjovjekovna žena, optočena debelim zidom, britkim moralom, tvrdim životom, uzaludnim slutnjama, krhkim snoviđenjima. Obdarena okom da vidi, dušom da voli, tijelom da služi, srcem da pjeva, umijećem da ništa od toga ne pretekne.

Po Vuku je Karadžiću, Asanaginica odjednom postala srpskom narodnom pjesmom. Na nevolju, ta i takva, Karadžićeva prevedenica, za prve Jugoslavije uđe u školske čitanke, a nastavi i nakon II. svjetskog rata. 
U zadnjih sedam desetljeća zna se u nas za takvu Asanaginicu, a nikakva druga inačica nije spominjana izvan uskog kruga proučavatelja narodne književnosti.