Po Vuku je Karadžiću, Asanaginica odjednom postala srpskom narodnom pjesmom. Na nevolju, ta i takva, Karadžićeva prevedenica, za prve Jugoslavije uđe u školske čitanke, a nastavi i nakon II. svjetskog rata. 
U zadnjih sedam desetljeća zna se u nas za takvu Asanaginicu, a nikakva druga inačica nije spominjana izvan uskog kruga proučavatelja narodne književnosti.
Ova narodna pjesma dobrano živi u Imotskoj krajini našega vremena, potvrđuje to svakodnevna ganga i junačka pjesma što se čuje uz gusle. Naravski, ni godišnja smotra Imotska sila ne mogu ih mimoići. Krajina se njima duhovno potvrđuje i predstavlja drugima. Istina, gange je manje, guslari su rijetki u odnosu na stanje prije II. svjetskog rata. Stariji pamtimo više guslara, od gange se nekada razlijegala Krajina. Nevolja je što se malo mladih laća gusala, manje ih i prihvaća gangu. Suvremenije život, što se toga tiče, ispunjen glazbom i pjesmom druge vrste što ih neprekidno posreduje radio, televizija te I gramofonska ploča i magnetofonska vrpca. Jedan svijet nestaje, nadomljenjuje ga drugi. I tako se život kreće otkako je čovjeka. Usprkos tecljivosti i mjenljivosti - vrijednosti ostaju. O jednoj takvoj kanim ovdje ukratko progovoriti. Pojedine hrvatske vrijednosti otkrivahu stanoviti tuđinci. Tako je i u danome slučaju. Talijanski putopisac Alberto Fortis (1741 - 1803.) putovaše hrvatskim primorskim krajevima. Plodom je njegovih opažanja djelo Put po Da1maciji (izvorno: Viaggio in Dalmazia), objavljeno u Veneciji 1774. Bit će kako pisac nije predviđao na kakav će odjek u kulturnome svijetu naići njegova knjiga, a još manje da će mu se ime trajno spominjati zbog jedne hrvatske narodne pjesme koju je uvrstio u putopis. To je narodna pjesma Asanaginica, pjesma što zaista «nosi» Fortisa i njegovo djelo. Nije sumnjati da je putopisac imao na raspolaganju više naših narodnih pjesama. Budući da je cjelovito izabrao samo Asanaginicu, njegov izbor svjedoči o veliku ukusu u ocjeni umjetničke vrijednosti toga naobražena čovjeka. Po umjetničkom dometu dotična pjesma stoji na vrhu hrvatskoga narodnoga pjesništva. Mogao je Fortis pozavidjeti sam sebi i na ukusu i na izboru!
Do našega doba na južnim je predjelima zabilježena Asanaginica osam ili devet puta. Prije tridesetak godina zadnju je zapisao Cvito Fisković na poluotoku Pelješcu. Prenoseći se s koljena na koljano i putujući od usta do usta, ona se izmjenjivala manje ili više. Svaka se inačica jezično i sadržajno razlikuje donekle od ostalih, ali je u svakoj lako prepoznatljiv osnovi događaj te njegovi glavni nositelji. Kada se međutim usporede sve inačice, one upućuju na jedan izvor, kojemu je najbliže Fortisova. Za razliku od ostalih skupljača Fortis nije dopisao gdje je našao Asaneginicu, tko mu je možda ustupi i sl. U Putu po Dalmaciji o tome uopće nije nikakva podatka. Niti pak neizravna, po kojemu bi se štogod moglo zaključiti. Jednostavno donije pjesmu kano da ista pade s nebesa. Ako Fortis za to ni malo nije mario već podastro golu pjesmu, kasnija su istraživanja privela stvar na pravo mjesto. Odredila izvorište.
Fortis je putovao po Dalmaciji, opisivao ljude, njihov način življenja, običaje, moralne strane, praznovjerje, nošnju, gradove i priličan broj sela, biljke, životinje, okamine, sastav tla, rijeke, jezera, ruševine antičkih gradova i dr. Našega je čovjeka donekle gledao svisoka, stoga ni slika toga čovjeka u Dalmaciji nije povoljna. Dakako, pisac ne ulazi u uzroke ondašnjih neprilika, zaostalosti čitave pokrajine. Znao je da već nekoliko stoljeća Dalmacijom upravlja Mletačka Republika, dakle njegova domovina, koja za cijelo vrijeme svoje vladavine nije u njoj otvorila niti jednu školu! Govori o posljedicama, u njihove uzroke ne ulazi. Blag je to primjer gledanja predstavnika gospodujućega naroda na svoje kolonije i njihove narode. A taj hrvatski narod u Dalmaciji, zaostao, kako ga on vidi, stvorio je umjetninu prvoga reda, koju je upravo on, Alberto Fortis, predstavio svijetu. Zvuči donekle ironično.
U gradu je Dubrovniku Fortis dulje boravio četiri puta. Dubrovnik ga je oduševio svojom ukupnom kulturom, po svemu bijaše mu bliz talijanskim gradovima. Koliko-toliko upoznao je hrvatsku književnost stvorenu u Dubrovniku. Osobno je bio prihvatio jekavski izgovor pod utjecajem dubrovačkoga govora. Čuo je uglavnom slog je na mjestu negdašnjega samogl. jata (npr. snjezi, bjelomu, rječi, odjeliti, vrjeme, ljepo i dr.). Koliko god pojekavljivao ikavizme, ipak je ove ostavio nepromijenjene: gdi, želila, starišini, starišina, dicu. Fortis nije toliko poznavao hrvatski jezik da bi do konca prepravio ikavske oblike, nego mu je valjda morao pomagati koji domaći čovjek. Ali ni njegova pomoć ne bi cjelovita. Budući da je Fortis ostvario jedino tu preinaku, i ne do konca, sve ostale jezične osobitosti te pjesme dosta su daleko od ondašnjega dubrovačkoga govora.
Fortisovu je Asanaginicu do zadnjega poijekavio Vuk Karadžić, glasovno, oblično, sintaktički i izravno poštokavio je po svojemu ukusu. Stvarno ju je preveo. Isti je Karadžić tu hrvatsku narodnu književnost proglasio srpskom. Tako i Asanaginica odjednom posta srpskom narodnom pjesmom. Na nevolju, ta i takva, Karadžićeva prevedenica, za prve Jugoslavije uđe u školske čitanke, a nastavi i nakon II. svjetskog rata. U zadnjih sedam desetljeća zna se u nas jedino za takvu Asanaginicu, koja time posta općenitom, i od Boga danom. Niti jedna inačica nije spominjana izvan uska kruga proučavatelja narodne književnosti. Za širu je javnost uspješno čuvan znanstveni privid. Potkrijepit ću ovo početnim stihovima izvorne Asanaginice i usporediti ih s Fortisovim i Karadžićevim. 

Izvorna počinje:

Što se bili u gori zelenoj 
Al' su snizi, a!' su labutove? 
Da su snizi, već bi okopnili, 
Labutove, već bi poletili, 
Nisu snizi, nit' su labutove, 
Nego šator age Asan-age. 
On boluje u ranami ljutim. 

Fortisova inačica:

Što se bjeli u gori zelenoj? 
Al' su snjezi, al' su labutove? 
Da su snjezi, već bi okopnuli, 
Labutove, već bi poletjeli, 
Nisu snjezi, nit' su labutove, 
Nego šator age Asan-age. 
On boluje u ranami ljutim.

I Karadžićeva:

Što se bijeli u gori zelenoj? 
Il' su snijezi, il' su labudovi? 
Da su snijezi, već bi okapnjeli,
Labudovi, već bi poletjeli. 
Nit' su snijezi, nit' su labudovi, 
Nego šator age Hasan-age. 
On boluje u ranama ljutim.

Razlika je vidljiva. I uvjerljiva. Karadžić je do zadnjega stiha ostao vjeran sebi, tj. prevođenju. Nedugo nakon što je danje svjetlo ugledao Fortisov Put po Dalmaciji, na nj se u Švicarskoj namjerio veliki njemački književnik J.W. Goethe. Pošto je pročitao Asanaginicu u Fortisovu prijevodu na talijanski, toliko ga potresla i zadivila te je počeo učiti hrvatski kako bi je što dublje osjetio. To je razdoblje europskoga romantizma kada su se književnici nadahnjivali narodnom književnosti, udaljenim i nepoznatim krajevima i narodima. A među takve je, za njih Europejce, spadala i onovremena Hrvatska. Uskoro se Asanaginica našla u zborniku Narodni glasovi u pjesmama, što ga je uredio njemački učenjak J.G. von Herder. Odavde Hasanaginica kreće u svijet, na svoj nezadržljiv pohod, koji nije prekinut do našega vremena. Na engleski jezik prevodi je znani pisac W. Scott. Usljeđuju prijevodi na francuski, španjolski, portugalski, poljski, ruski, švedski, mađarski i dr. I najčešće ne osta na jednome prijevodu i prevoditelju. Primjerice, postoji 17 francuskih prijevoda, malo manje engleskih, njemačkih i drugih. Teško je kazati na koje je sve jezike prevedena. Kada se pak doda kako je prevedena na turski, arapski, javanski, japanski te na jedan kineski jezik, dobiva se potpunija slika dokle doprije. Asanaginica obiđe svijet i pridobi uspjeh kakav nije postigao niti jedan hrvatski književnik. Eto, Asanaginica pronese hrvatsko ime i hrvatski duh diljem čitave zemljine kugle. Ona je najviše što svijet uze od nas! U Asanaginici biva opjevan događaj iz vremena kandijskoga rata (1645 - 1669.). Bijaše to rat između Mletačke Republike i Turske Carevine. Vođen i na hrvatskome prostoru. Dalmatinsko stanovništvo između rijeke Neretve i Cetine diglo se oružjem protiv turskih ugnjetača. U pjesmu je pretočen jedan sitniji događaj iz toga rata. Pri kraju rata na Biokovi je bio teško ranjen Hasan-aga Arapović, velmoža i vlasnk sela Zagvozda, Župe i Grabovca. On je muž nesretne žene što se po njemu imenovala Asanaginica. Nije znano njezino pravo ime. Zbog toga što su joj branili običaji, ili možda zbog čega drugoga, žena nije obišla ranjena supruga u planini. U pjesmi izrijekom stoji:

Oblazi ga mater i sestrica,
A ljubovca od stida ne mogla.

Oko ovoga izrečena su različita mišljenja i tumačenja koja ne bih ovdje obrazlagao. Ozlijeđeni joj muž poručuje neka ga ne čeka doma. Od muževe grožnje spašava je brat beg Pintorović, tadašnji zapovjednik Kliške tvrđave. Kako se u radnju naglo i odjednom upleo brat, upravo kao naručen, smatram da je na tome mjestu izgubljeno nekoliko stihova. Budnijim se čitanjem ovo može osjetiti. Pintorović je pokretački duh koji ne smiruje stanje, nego ga raspaljuje, privodi vrhuncu. Sestru odvodi k sebi doma, njezino četvero djece ostaje u muževoj kući. U tijeku turske vladavine u Imotskome se stalno nalazio kadija, tj. sudac, jer Imotski bijaše kadilukom. U pjesmi nije oslovljen imenom i prezimenom, označen je zanimanjem. Povijesne su osobe Hasan-aga Arapović, njegova supruga, Asenaginica, beg Pintorović te imotski kadija. Mjesto događaja proteže se od Klisa do Imotskoga.
Ovo je dakle povijesna podloga balade Asanaginice. Nakon značajna događaja obično bi se našla darovita osoba koji bi ga opjevala. Isto se dogodilo i s ranjavanjem Hasan-age Arapovića i posljedicama izazvanim time. Prema tome pjesma je stvorena najkasnije do konca XVIII. st. Međutim mnogi slučajevi dokazuju da pjesma izranja ubrzo nakon događaja, obično u razdoblju godinu-dvije. Asenaginica je epsko-lirska pjesma. tj. balada, ne junačka pjesma što se pjeva uz gusle. Najviše je vjerojatno kako ju je spjevala žena kojoj je događaj bio izbliza poznat. Po sadržaju je najbliskija ženi, ženskoj naravi. U pjesmi je glavna osoba žena i majka četvero djece. Otjerana iz svojega, doma, gotovo na silu se preudaje. U drugim svatovima, nakon vjenčanja, susreće se s djecom u prolazu. Ne mogavši ih ostaviti, srce joj presvisnu od tuge. To je prava životna tragedija, krivnja bez krivnje gdje čovjek mora umrijeti. U položaj i sudbinu jadne Asanaginice lakše se mogla unijeti že¬na negoli muškarac. Uz to, Imotska je krajina izrazito naklonjena junačkoj pjesmi pretežito nju stvaraju muškarci. Mogla je to biti osoba iz Zagvozda ili kojega susjednoga sela. Dakako, izražena je govorom svojega kraja, govorom u koje¬mu je podosta osobina čakavskoga narječja. Naime, u predtursko doba, prije 1493. cjela je Imotska krajina pripadala čakavskomu narječju. Za turske uprave od 1493. do 1717. starinačko je stanovništvo selilo bliže k moru, na otoke te u Italiju. Na njihova ognjišta nastanjivahu se bjegunci iz Hercegovine i Bosne. Ipak je malen postotak ostao. U suvremenome govoru Imotske krajine nahode se stanovite osobitosti čakavskoga narječja, a prije stoljeće-dva svakako ih bi više. Pored ovoga prilično je čakavskih toponima (naziva naselja, njiva, šuma, bregova, brda i dr.) na području Imotske krajine.
(Kako ne bi čitatelji bili u nedoumici je li izvorno Asanaginica ili Hasanaginica, objasnit ću slučaj. Glas h je nestao u najviše štokavskih govora, također i u govoru Imotske krajine. Moja proučavanja potvrđuju da je gubljenje glasa h u Imotskoj krajini okončano u XVII. st. Kako je pjesma ispjevana kasnije izvorno glasi Asanaginica. Takvu je zapisao i Fortis, odnosno takvu je našao u Splitskome rukopisu. Fortisov je naslov: Žalostna pjesanca plemenite Asanaginice. Budući da naši muslimani čuvaju glas h, to je za sebe njezin muž bio Hasan-aga. Za ovime se valjda poveo Karadžići suprugu prozvao Hasanaginicom. Drugi ga slijedahu. Naravski, ovaj kasni navrtak treba odbaciti.)
Asaneginicom se znenstvenici počeše zanimati tek u sredini druge polovice XIX. st. Prvi je se latio Slovenac Fran Miklošič, poznati učenjak. Rođen je u Radomerščaku kraj Ljutomera 1813. Osnovnu je školu pohađao u rodnome kraju, gimnaziju u Varaždinu i Mariboru. Studirao je u Gracu filozofijsko-pravne znenosti, zatim pravo do 1836. Nakon toga prelazi na Filozofski fakultet gdje je 1838. promaknut u doktora filozofije. Te godine seli u Beč i nastavlja studirati pravo. Konča ga 1840. Uskoro otvara odvjetnički ured i bavi se odvjetništvom. Iako je posjedovao dobru strukovnu osnovicu za taj posao, osobito je bio njime oduševljen pa poslije četiri godine postaje knjižničarem Dvorske knjižnice u Beču. Radeći u toj ustanovi, dublje je prodro u slavističke znanosti. Na to ga poticao slavist Jernej Kopitar, također slavist i cenzor slavenskih knjiga. 1849. u Austriji bijehu dozrele prilike za ustanovljivanje katedre slavenskih jezika i književnosti na Bečkome sveučilištu. Miklošič je postavljen izvanrednim profesorom. Sljedeće godine (1850.) postaje redovnim profesorom. Tu profesoruje do umirovljenja 1888. Umire u Beču 1891. Na katedri ga nasljjedio njegov nekadašnji slušač Vatroslav Jagić. Miklošič je iza sebe ostavio 34 knjige i 108 što rasprava što članaka. Među najvažnija njegova djela ubraja se Usporedna gramatika slavenskih jezika te Rječnik Starocrkvenoslavenskoga jezika. Osim slavenskih jezika mnogo se bavio rumunjskim, k tomu je ocem albanistike. 1868. Miklošič putovaše po Dalmaciji i Crnoj Gori. Ističem kako Imotsku krajinu nije posjetio. Po knjižnicama i arhivima skupljao je stare isprave, rukopise. Posjet Dalmaciji ne bi uzeludan. Naime 1883. izdao je svoje djelo o uzvišenoj žalopojci plemenite Asanaginice (Ueber Goethes Kleggesang von der edlen Frauen des Asan Ags). Miklošič je ustvrdio da Fortisova Asanaginica potječe iz Splitskoga rukopisa. To je prvo kritičko izdaje dotične pjesme. Protumačio je njezin jezik i zaključio da je Asaneginica nestala u Imotskoj krajini. Dubok, svestran i ozbiljan jezikoslovac kakav je Miklošič nije površno ocjenjivao, nije pogađao, već je na temelju jakih podataka izvodio zaključke. Napominjem kako je tek u ovo vrijeme proučen govor Imotske krajine i susjedne Bekije, ostali okolni govori tek čekaju marljive poslenike. Ni iz jedne knjige Miklošič ne mogaše upoznati imotski govor jer ga ni u jednoj nije bilo u njegovo doba i dugo kasnije. Unatoč svemu to¬mu on je ispravno zaključio da je Asanaginica niknula na tlu Imotske krajine. Nije poznato kako je došao do toga, na čemu je osnovao svoju tvrdnju imajući pred sobom jedino pjesmu Asanaginicu. O tome nije nikakva zapisa, niti usmena svjedočenja. Do odgovora može se doći tek na sporedan način. Pokušat ću odgovoriti. Navedeno je da je Miklošič boravio u Dalmaciji 1868. U Splitu je našao Splitski rukopis balade Asanaginice. A tek je svoja proučavanja date pjesme objelodanio 1883. Minulo je dakle 27 godina od nalaska njezina rukopisa do objavljivanja ishoda znanstvene obrade istoga. Toliko dug vremenski respon navodi na zaključak kako se učenjak prihvatio Asanaginice tek kada se našao u prilici upoznavanja govora Imotske krajine. A pružila mu je dvojica Krejišnika. Akoli ne prvi Miklošičevi slušači iz Hrvatske, ono sigurno među prvima bijahu fra Mate Šimun Milinović iz Lovreća i fra Alfons Nikola Ivanović iz Imotskoga. Nakon svršene bogoslovije njihovo ih starješinstvo poslalo u Beč studirati slavenske jezike i književnosti te povijest i zemljopis. U tri godine, koliko je onda trajao studij, obojica ga, uspješno okončala i odmah se vratila u domovinu. Bili su namješteni u Franjevačkoj gimnaziji u Sinju. Uskoro Ivanović prelezi među svjetovno svećenstvo i biva zaposlen u srednjoj školi u Splitu. Tu ostaje do smrti. Milinović predaje u Sinju i bavi se uspješno znanstvenim radom, pretežno hrvatskom srednjovjekovnom povijesti. Bio je uočen kao dobar svećenik i sposoban profesor. K tomu, odlikovao se u borbi za prava hrvatskog naroda. Suprotstavljao se austrijskomu imperijalizmu i dalmatinskomu autonomaštvu. Austrijska mu vlada to nije oprostila: ne htje ga potvrditi za biskupa na svojemu području, tj. u Austro-Ugarskoj. Učinila je to Kneževina Crna Gore. Postavljen je za nadbiskupa u Baru, uz to je pridobio naslov «primas Regni Serbiae». Umro je u Baru gdje je i sahranjen. Na sreću, umrije prije nego se začu tutanj Balkanskih ratova! Kako bi Hrvate rashrvatila i potalijanila, Austrija je u škole u Dalmaciju uvela talijanski jezik. Budući svećenici Mate Milinović i Nikola Ivanović osnovnu su naobrazbu stekli na tuđemu jeziku. U crkvenim učilištima podučavano je na hrvatskome jeziku pa je njihovo daljnje školovanje teklo na materinskome jeziku. A taj materinjski jezik, stvarno hrvatski jezik u učilištima u Živogošću, Makarskoj i Sinju, gdje se pripremahu budući svećenici, bijaše štokavska ikavica, tj. govor Dalmatinskoga zagorja. Učenicima iz toga kraja najmanje je teškoća zadavalo učenje takva hrvatskoga jezika. Franjevačkoj gimnaziji u Sinju pripada zasluga, čast i slava što je prva u Dalmaciji uvela nastavu na hrvatskom jeziku. U minulome razdoblju dana je činjenica umanjivana i namjerno prešućivana. Razlog je predobro poznat.
Na Filozofski fakultet u Beču Milinović i Ivanović stigoše kano sveće¬nici i zreli ljudi. Iza sebe imaše jedan fakultet, jedan studij. U seminaru ih je svakako uočio profesor Fran Miklošič. S njima je razgovarao i slušao njihova izlaganja, pred njime polagahu ispite. Oni govorili svojim književnim jezikom, stvarno govorom Imotske krajine. Ta činjenica nije mogla promaći Miklošičevu osjetljivu jezikoslovnomu uhu. Od sebe se nametnula usporedba njihova jezika s jezikom pjesme Asanaginice, koja je u njega dugo ležala na stolu. Velikomu jezikoslovcu osta utvrditi kako je u oba primjera u osnovi jedan jezik. Tek tada mogaše pristupiti obradbi pjesme Asanaginice kada je iz usta svojih ozbiljnih slušača upoznao jezik na kojemu je spjevana. Vjerujem kako ni jedan od njih ne bi svjestan velike posljedice vlastite nazočnosti na Filozofskome fakultetu u Beču. Razriješeno je time važno pitanje hrvatske kulturne baštine.
Fran Miklošič nije mogao znati ni povijesnu podlogu balade Asanaginice. Nju je u naše vrijeme iznio Ante Ujević u svojoj Imotskoj krajini. Taj marljivi i sposobni znanstvenik uložio je mnogo truda i napora dok je to otkrio. Nekadešnji imotski drmaši nagradiše ga zabranom djela Imotske krajine, nakon čega uslijedi proganjanje njegove osobe. Primjer, je to kako plaćaju satrapi! Njihovi nasljednici, djeca svojih duhovnih otaca, nakon udara u Karađorđevu jednako postupiše s piscem ovih redaka. Plod ne pade daleko od svojega stabla!
Uvjeren sam da je u izloženome nađen odgovor na pitanje kako je Fran Miklošič upoznao govor Imotske krajine te mogao zaključiti da je Asanaginica rođena na njezinu pod¬ručju. Ponavljam: odlučio je jezik, taj najmjerodavniji činitelj! Meni je osobno bilo preostalo tek potvrditi Miklošičev zaključak. Naime 1974. bijah dogotovio respravu Jezik hrvatske narodne balade Asanaginice. Slavila se tada dvjestota obljetnica njezina objavljivanja. U Imotskome je bio upriličen znanstveni skup o Asanaginici. Zbog ondašnjih političkih neprilika te napada kojima bijah izložen nije uopće dolazilo u obzir moje sudjelovanje na tome skupu. Spomenuta rasprava danje svjetlo ugleda tek 1979. u Radu JAZU 378. (Na savjet akademika Ljudevita Jonkea iz naslova sam izbacio prid. h r v a t s k e , jer bi on, taj pridjev, mogao biti smetnjom za uvrštenje rasprave u Rad. Grga Novak, predsjednik Akademije, i njegovi podrepnici okato bdijahu da se pod njihovim krovom ne bi pojavilo hrvatsko ime. U vlastitoj domovini nikako ne bi poželjan prid. hrvatski, pa ni kada se odnosi na najpoznatiju hrvatsku narodu pjesmu . Do kraja sam raščlanio sve jezične i stilske osobitosti pjesme Asanaginice. I svi je ishodi prikovaše za govor Imotske krajine, toliko čvrsto prikovaše da ih nije moguće dovesti u pitanje. Štovi¬še, moradoh je smjestiti na njezin jugozapadni prostor, tj. u Zagvozd, Župu, Grabovac. Do sada nitko nije pokušao osporiti moje zaključke. Iza Frana Miklošiča javili se proučavatelji narodne književnosti. Posebno se Asanaginicom temeljito pozabavili Camilla Lucerna, Matjja Murko, Milan Ćurčin, Tvrtko Ćubelić. Njome se oni zanimali kao umjetninom, ali ne mimoiđoše ni pitanje mjesta njezina nastanka. Smještaju je u južne krajeve na prostor od Jadranskog mora do sjeverne Bosne. Ćubelić je neće u Imotsku krajinu. Budući da nitko od njih nije jezikoslovcem, sljedno tomu ni dijalektologom, to se ne upuštahu u potanju raščlambu njezina jezika. Nitko Miklošiča nije pobijao dokazima jezične naravi, jer takvih i nema, tj. jezičnih dokaza. Kano pravi znanstvenik Miklošič je i drugima ostavio mjesta. Meni osobno ne preosta drugo, kako rekoh, nego poći njegovom stazom i potvrditi ga. Iz duha naše imotske epike i lirike iznjedrena je balada Asanaginica, umjetnina što je hrvatsko ime raznijela po svijetu uzduž i poprijeko. Asanaginica je rođena u Imotskoj krajini, iz nje krenula na pohod u svijet, u njemu na svakoj točki stala i - ostala. Jednako kao i tragedije Williama Shakespearea.
Pri kraju slobodan sam predložiti dizanje spomenika nesretnoj Asanaginici koji bi bio postavljen negdje u Imotskoj krajini. Možda u Zagvozdu, na Turiji, kraj imotskih jezera. Spomenik bi predstavljao skrbnu majku i čestitu suprugu, iznad svega patnicu, tragičnu osobu. Sebi bismo potvrdili, svijetu dokazali kako umijemo štovati općeljudske vrijednosti. Posebno one što ih je stvorio naš krajiški duh.