Danas skoro potpuno utihnule, oblik plača (tužaljke, tužbalice) za pokojnikom, česta pojava u dalmatinskoj Zagori i Hercegovini. Ova pojava seže još u drevna vremana i poznata je mnogim starim narodima. Češće se izvode solo, a nerijetka je pojava i grupnog naricanja. Obično ga izvode ženske osobe. Zapisane su pojave kako su se znale plaćati žene da nariču na sprovodima ukoliko nije bilo u obitelji ženske osobe koja je umješna naricati. Naricanje obilježavaju tužni lirski tekst i jecanje. Naricalo se dok je pokojnik još bio u kući na odru, povodom ispraćaja iz kuće te pri samom činu ukapanja. Najtužnija su naricanja majke i sestre. Naricanjem su se slale poruke i pozdravi već upokojenim članovima obitelji i bliže rodbine. Obilježava ih osmerački ili deseterački stih.

O moj brate, diko moja,

di je lipa mladost tvoja?

O moj bore, povaljeni,

o moj grade razoreni!

Evo iđu blagi danci,

gizdaju se mladi momci,

mladi momci i divojke,

skupljaju se u sastanke.

Tebe brate, vidit nema,

ni u crkvi ni u kolu,

ni u tvome bilon dvoru.

A moj brate, tugo moja,

jadna ti je sestra tvoja.

*

Mila seko, seko mila,

ti si uvik dobra bila

i mene si razumila,

ti mi ode, seko mila,

pozdravi mi Iku moga,

ako tebe seko pita,

šta je novo u Parlovin,

ti mu reci, seko mila,

mlađarija podgojena

i po svitu razasuta,

sve se kuće popravile

i nanovo sagradile,

njegova se porušila,

po njoj raste maovina.