Hrvatske legende o propasti Gavanovih dvora biblijske su provenijencije. Njihovo je izvorište u biblijskoj priči o propasti Sodome I Gomore koje su stradale zbog opačina svojih žitelja. Dva su anđela išla u Sodomu provjeriti ljudsku pobožnost i milosrđe. Dočekalo ih je jedino Lotovo gostoprimstvo, dok su se ostali stanovnici htjeli iživljavati na njima. Anđeli su se zato Lotu odužili: “Onda ona dvojica upitaju Lota: ‘Koga još ovdje imaš: sinove i kćeri, sve koje imaš u gradu, iz mjesta izvedi! Jer ćemo mi zatrti ovo mjesto: vika je na njih pred Jahvom postala tolika da nas Jahve posla da ga uništimo.’” (Post 19, 12-13) “Kad ih izvedoše u polje, jedan progovori: ‘Bježi da život spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici ne zaustavljaj! Bježi u brdo da ne budeš zatrt!’ Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem, i uništi one gradove, i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji. A Lotova se žena obazre i pretvori se u stup soli.” (Post 19, 24-26). Još u XIV. st. zapisana je ova priča u glasovitom Fiore de virtu. Opširniji rukopis iz XV. st., također, sadrži legendu o propasti Gavanovih dvora. Na značaj ovakvih priča ukazao je u XIX. st. Vatroslav Jagić. U legendi je ostala snažna slika da se nakon spaljivanja “dim diže nad zemljom kao dim kakve klačine (…) (a) Bog (…) zatirao gradove u ravnici u kojima je Lot boravio.” (Post 19, 28-29). Bitan utjecaj na ove legende ima Isusova priča o siromašnome Lazaru. Lajtmotiv legende je Gavanova škrtost, oholost i nemilosrdnost. Uz te Gavanove osobine uvijek je vezana propast njegovih dvora.¹

Bijo ti je u davna doba u Imockom, jedan bogati čovik zvan Gavan. Bijo je u liku čovika, a po duši Gavan. Ima je svega, samo duše nije ima. Para je ima da nije zna koliko, drža ga je u soban, na tavanu, ma svakudan. Čije brdo? Gavanovo! Čije polje? Gavanovo! Ima je i kmeta i slugu, ma ima je i sedamdeset i sedam čobana. I imaše i ženu i jedno muško dite, nejako. Žena je bila još gora od njega, jerbo biše još o’olija. Težake prezirala, a prosjake protravala s vrata. Prid njijovim je dvorin proliveno vele sirotinjski suza. Dodijaše i Bogu ti pusti uzdasi i suze. Jednon Isus-milosnoga bila. Dođe k’o prosjak, prid istočne dvore Gavanove. U dvorima bijaše samo žena, Gavan je bijo u drugim dvorima, brojio pare. Dođe Isus i pokuca sa svojin šćapićen njojzi na vrata, pa priupita: “Dajder štogod prosjaku, Bog ti da! Pogledaj na me, siromaja,² nako te Bog pogleda! Utiši, gospodarice, gladne, utišijo tebe Bog!” Kad dodija Gavanovici, iziđe ona na vrata i reče prosijaku: “Biž’ ća s moji vrata! Vi skitančine i linčine ne date mira ni meni ni mome ditetu.” “Daj zalogaj kruva, Bog ti da!” proslidi prosjak. “Šta će meni Bog tvoj dok je meni Gavan moj!” kaza njemu oštrokondža. Al’ da ga se otarasi, donese joj sluga iz kuće koru kruva, metne joj na papuču od noge i ona nabije nogon onaj kruv prosjaku prid nos, jerbo joj se činila sramota da mu dade rukan. Prosjak jopet upita: “Daj mi, gazdarice, i jedan trs kupusa, kad ti ga je Bog da u vrtlu. Pomozi mi, nako te Bog dragi pomoga!” Ona naredi slugi da odriže trs kupusa, ali oni trs što je uz put, što su se na nj ćukenja zapišala. Sluga ode i odriza zdravi trs, jerbo se Boga boja. Prosjak šćapi i ode ća, al’ prije toga reče slugi: “Noćas će biti svašta, ti se ničeg ne boj! Gromovi će pucat, zemlja će se trest, a jezera otvarat. Ali ništa od toga tebi ne će naškodit jerbo si pomoga čovika u nevolji!” Kad se prosjak oprostijo od sluge, obaša je sve Gavanove

čobane i kmetove. Od svi 77 sluga samo dva imadoše dušu i srce i žrtvovaše ono svoje malo sirotinje za prosjaka. Isus ne tide uzet ništa od njizi, nego nestade, a uto se i smračilo. Tako Gavan ostade na konaku u zapadnin dvorima, a Gavanovica s ditetom u istočnin dvorima. Gavan nije ni gleda šta se dešava vanka. Crne se oblačine spušćale do zemlje, ne vidiš prst prid očima. Od Bijakove do Zavelina siva i grmi gromovi pozivlju Gavana zadnji put na obraćenje. Ali džabe, on viruje samo u pare. Pod zemljon se začu tutnjavina, zemlja se trese, al’ Gavan jopet samo pare broji. Potrese se zemlja dva puta, a treći put prosiče se zemlja. I dvori Gavanovi, i vas novac, i Gavan i sluge sve ode u crnu zemlju. Stvori se Crljeno Jezero. Kako su zidovi bili uokrug, nako je i jezero okruglo. Kad je lipo, vedro nebo i mirna voda, i dandanas moreš vidit obrise zidina dvorski. Te iste noći propuntali se i istočni dvori, skupa sa Gavanovicom. Dok je ta stravota se tu zbivala, prosijak (Isus) se ukaza onome slugi i reče mu: “Uzmi tu zobnicu što visi o gredi, u njoj ti je vas najam. I odma biži, ovo će sve otići u propuntu. U elać! Ovo je prokleta kuća i prokleto misto!” Sluga, prije nego pođe, uzme ono nejako dite iz bešike, stavi ga u naručaj i ponese sa sobon, jer je njega najvolio od svega blaga Gavanova. Čin on izađe iz dvora, utonuše dvori i Gavanovica s njima skupa. Kako je sluga s diteton biža, nako se za njin otvarala zemlja i stvaralo jezero. Tako ti je nastalo Modro Jezero, zvano i Imocko i Gavanovo. Kako je sluga biža najprvo polju, pa onda na zapad, rođenoj kući (jerbo se u Kamenjaku rodija), tako ti je se i jezero propuntalo u duljinu, a ne uokruga. Kad je doša u Proložac, začuje glas iz oblaka: “Baci dite ako misliš svoju glavu iznit!” Sluga se ustavi i baci dite. Kako ga baci nako se zemlja otvori i proguta dite. Iz te rastvorene zemlje udari velika voda. Tako ti nasta “Utopišće”. Sluga se za ditetom raskaja, ne da mu se ni koraka naprid. Al’ unda oćuti glas iz oblaka: “Biži dalje, ne žali diteta! Od zla roda nek’ nije poroda!” Poviše Gospine crkve u Prološcu imaju dva okrugla jezerca. Zovu i Grbavčeva jezera. Tu su ti bila dva Gavanova guvna. Ispod Donji Vinjana imadu dvi bare, zovu i Krenice i Udovica. Tu se nisu otvorila jezera, al’ su se otvorili virovi i voda mu podušila svu marvu iz torova. I Krenice i Udovica nesritna su i prokleta mista. Krenice provriju svake godine i unda čine šćetu jadnim ljudima. A Udovica je dosta žena u crno zavila. U Prološkom Blatu tri su jezera: Provalija, Krenica i Postranjsko jezero. Tu su ti isto bila guvna Gavanova i pojate. Te iste noći i to ti se sve propuntalo. Te strašne noći, sve što je Gavan ima, zemlja proguca i voda pokri, a pokriva i danas.

Pogini tada i 75 Gavanovi sluga, al’ ji ne pokri voda. Samo se zemlja nad njima propuntala. Ta je manja kazna, prid Boga su manje krivi. Od svega blaga Gavanova ostadoše živi jedino kokoši i kokošinjac, između Modrog i Crljenog jezera. Pokrila je kupina, ma’ovina i bršljan te zidine, al’ one su još uzgarite i ne daju se. Narod ji zove “Gavanov kokošinjac”.² 

_______________

1 O legendama o propasti Gavanovih dvora vidi više: Marko Dragić, Legende o propasti Gavanovih dvora, u: Zbornik Ivana Mimice u povodu 70. rođendana, Split 2003, str. 69.-82.

2 Studentici Filozofskoga fakulteta u Splitu, Antoneli Rebić, u Imotskome 2004. godine kazao fra Vjeko Vrčić. Rkp. FF Split, 2004. sv. 13. Usp. Fra Silvestar Kutleša, Život i običaji u Imockoj krajini, Matica hrvatska ogranak Imotski, Imotski 1997, str. 420-423. Ovden ti vas narod o Gavanu pripovida. Svak znade nešto, al’ niko ne zna sve i neće nikad ni znat! To će ti uvik bit misterija. k’o što je misterija i Crljeno i Modro jezero. Ta dva imocka oka bude znatiželju, stra’ i straopoštovanje. Vele su života nevini odnila jezera, ma ji isto svaki Imoćanin voli, štuje i s njiman se vali. Ta dva imocka oka drže sve na mistu, budno prate poštenje svoji Imoćana, jer su oni živi svidoci kako Bog pedipsaje olost i lakomost! Al’ to ti jopet nije sve, dite moje!

Izvor: Marko Dragić, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Filozofski fakultet, Sveučilišta u Splitu, 2007.