Image00001.jpg
http://www.imoart.hr/portal/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide1gk-is-95.jpglink
http://www.imoart.hr/portal/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide2gk-is-95.jpglink
http://www.imoart.hr/portal/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide3gk-is-95.jpglink
http://www.imoart.hr/portal/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide4gk-is-95.jpglink
http://www.imoart.hr/portal/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide5gk-is-95.jpglink
http://www.imoart.hr/portal/modules/mod_image_show_gk4/cache/slide6gk-is-95.jpglink
«
»
Progress bar
     

Strinić, Ante

Rođen 17. 04. 1968. godine u Splitu.
Diplomirao na "Akademiji likovnih umjetnosti" u Zagrebu, 1996. godine
u klasi profesora Stipe Sikirice.

IZLOŽBE

  • Galerija Studenskog doma "Stjepan Radić", Zagreb, 1993 god.
  • Galerija "SC", Zagreb, 1994. god.
  • Multimedijalni kulturni centar, Split, 1997. god.
  • Salon "Galić", Split, 1998. god.
  • Galerija "Csopor horda", Pećuh, Mađarska, 2000. god.
  • Pinakoteka samostana Gospe od zdravlja, Split, 2000 god.
  • Galerija "Zvonimir", Solin, 2000. god.
  • Dioklecijanovi podrumi, Split, 2000. god. te više skupnih izložbi
NAGRADE

  • Rektorova nagrada 1994. god.
  • III nagrada za spomen obilježje palim braniteljima u Solinu 2000. god.


 

 GLAVE OPTEREĆENE VELIČINOM / Tonko Maroević  Kiparski panoptikum Ante Strinića

Od Berninija do Daumisra kiparski su pravci dali značajan obol karikaturi. I najveći majstor barokne modelacije i najžešći kritičar etabliranoga gradanstva nisu mogli odoljeti napastima vizualnog i taktilnog pretjerivanja, te su predmete svojega prikaza često znali natovariti viškom naznačenih atributa. Ako su im obraz i nos, usna ili uho odabranoga modela nudili priliku da ih vide poput grumena ili tikve, poput njuške ili kruške, s užitkom su slijedili tragove takvih jezgrenih, žarišnih točaka, te od nerazmjera i neravnoteže konstituirali novu, dinamičnu i živu cjelinu.. Ipak nisu smjeli ni htjeli praviti od muhe slona (nego recimo, od pilića kvočku), jer su i u karikaturi htjeli zadržati karakter lika, u hipertrofiji učiniti prepoznatljivom autentičnu fizionomiju. Splitska likovnost poznaje dugu tradiciju karikature. Ako groteskne Marulove marginalije i ne smatramo medijski osviještenima, od protagonista modernizma imamo dugi luk i puni kontinuitet humornog, podrugljivog ili ekspresivno pretjeranog prikazivanja znani i manje slavnih likova. Od Vidovića i Katunarića, preko Uvodića i Meneghella, Tijardovića i Tommasea, pa sve do Tolića i Mirkovića profesionalni i akademski umjetnici ogledali su se i u žanru likovnog podsmjeha, grafičkog žalca. Dapače, Ivan Mirković je u nekoliko navrata priredivao kompletne izložbe karikaturalnih kipova, odnosno i u trećoj je dimenziji iskazao duh smjelih pokreta ili efikasnih stilizacija, karikaturalno se odredio prema utjecajnim i uvaženim motivima-modelima, najčešće osobama iz javnog života: političarima, direktorima, sportašima, redikulima. Nije čudno da su Mirkovićeve izložbe stekle znatnu popularnost jer su odgovarale širokom pučkom poimanju demitizacije moći, diskreditiranja inače obljubljenih persona, odnosno pružale su zdrav odmak podsmjeha, kompezaciju šale. Neosporno daroviti mladi Ante Strinić javlja se izložbom skulpturalnih karikatura, odnosno kipova većinom glasovitih ljudi i dobro modeliranih hiperboličnih glava. Naravno, bez ambicija širol~oga odjeka i mimo ulične, forumske zafrkancije, u strogim uvjetima galerije i ateljea. Tražimo li referencijalnu provjeru, naturalističku verifikaciju, naći ćemo je u portretima blaže deformacije no jasno organske voluminoznosti. Ali samo korak dijeli veristički od humorističkog pristupa. Dovoljno je prihvatiti prst vica pa uzeti čitavu ruku parodije... Tako se i Strinić hvata ponekog detalja, pa ga gigantizira, maksimizira, korumpira (rjede pak komprimira do krumpira). Još je najbolje kad uho ili nos započnu samostalno djelovati, te se odvoje od bloka i korpusa, zavrte oko osi, izdvoje iz cjeline tvoreći rupu u masi, prazninu u prostoru. Izlazeći iz zemlje, gline, nastavši takoreći na grnčarskom kolu, Strinićeve ~glave kao da prirodno teže statusu vrča, lonca, ćupa s ručkama i drškama (i sa šupljinom posred volumena). Oko i rupa, konkavno i konveksno rimuju se i kontrastiraju te tvore cjelinu neobične napetosti pozitivne i negativne forme. Uz konkretne figure i vrlo odredene karikature Strinić radi i likove dalekih i širokih simboličkih značenja, često upravo totemskih ili apotropejskih svojstava. "Okati kralj" i "Indijanac" pripadaju svijetu primitivnih formulacija i iskonskih strahova, dok Dante i Nietzsche, Beethoven i Einstein žrtvuju dio individualnosti u korist čistoće znaka, jasnoće plastičkog efekta. Duhovito zaključujući ili dosjetljivo preludirajući, mladi kipar nudi i enformelni, magmatični reljef "Budući radovi", kao nultu točku iz koje sve izvire ili u koju učinjeno uvire. Takva konceptualna isprika ili alibi ujedno je i potvrda tvarne osjetljivosti ljubavi za materiju koja nadilazi mimetičke i ikoničke razloge. No izložene glave pogledat ćemo s radoznalošću, razmotriti s veseljem, prihvatiti s lakoćom, ma koliko im bio teret pretenzija i muka "poziranja".


Tonko Maroević
--------------
Povodom izložbe 20. studenog 2001. u Galeriji "KULA", Split

 


 

Strinićeve glave kao da prirodno teže statusu vrča Karakteristična crta lika-osobe u skulpturi dolazi do izražaja, do opipa. Karikatura u skulpturi ili skulptura karikature. Nije li Tuđmanov nos malo prevelik? Nisu li Miloševićevi obrazi previše okrugli i oči izdrečene? Već sam posjećivao Strinićeve izložbe i unaprijed se pitam gdje su one velike uši Antuna Vrdoljaka i one male oči i oštri nosić Vesne Girard i - J u rk i ć ? Klempavih ušiju uozbiljio se Jasenko Houra, bez gitare i svojih “prljavaca". Tri predsjednika, jedan do drugoga. Malo dalje bdije Napoleon Buonaparte. Nietzsche mi je malo čudan, ali možda je takav i bio u stvarnosti. Einstein me ozbiljno gleda iznad svojih velikih brkova. Pisci umjetnici, vojskovođe, predsjednici, indijanci i znanstvenici. Na jednom mjestu i u isto vrijeme, svijet u malom. Trebalo je poredati i vidjeti. Kritičar Tonko Maroević će reći: Strinićeve glave kao da prirodno teže statusu vrča, lonca, ćupa s ručkama i drškama i sa šupljinom posred volumena. Ako i nismo do tog zaključka došli moramo mu vjerovati.

Drago Maršić