Prostirka od zvijezda....
S neba se spustile vode,
a sa usta tvojih ,
ponornice potekoše.
Iz dubina,
iz čistih izvora tvoje duše
slijevaju se u riječi
u kiše
u jutra
u minute sjena,
što klize po zidovima naših susreta
I ljubim tada ,
tvoju zanesenost kristalnim kapljama rose,
na lelujavima mimozama pod našim prozorima.
I ljubim tvoja jutra osmjeha
i večeri sanjivosti,
kada, niz ruke ti,
umor dana spusti se na moja ramena,
a ja,
dlanove ti otvorim,
usnama obrišem sate rada
i gledam kako na postelji od snova,
od ružmarina i orhideja
od mora,soli i stijena,
od lovora i borova,
od lavande boje beskrajnih obzora,
utonulih u nedodire neba,
prostru se ,
čekajući da me ljubavlju umotaju,
ko dijete da me sakriju strahu i tuzi,
da mi ugriju promrzlo lice i oči od kiša i vjetrova,
otišlih dana
prolaza i protoka,
što ranjivom me učiniše,
pa,
poput leptira,
od svakog dodira što takne mu krila,
umirem,prije isteka sati koji dijele me
od utonuća sunca u boje zalaza.
I odlaze sati,
silinom i logikom nedokučivosti nošeni...
Plaše me...
tjeraju da zaplačem...
da bježim...
al glas tvoj i snovi tvoji,
od daha lahora nježniji taknu me,
dignu mi glavu,
vode me
nose ,
ko najljepši,i najvrjedniji biser čuvaju...
I pogledom divljenja,
takneš mi kosu i oči
dok drhtureći u rukama tvojim
šapćem,
da bespovrat je blizu
i da mi je otići prije,
prostrijeti zvijezde tvojim koracima
da me pronađeš
jednom ,negdje
u vječnosti šćućurenu....
Pustinja
