Susret prije susreta....
Šapnuh danas vjetru
što hladnim od inja me taknuo dahom:
"Ljubim ga,
čisto,jednostavno,
ko što se ljubi cvijet,nebo,voda izvora,
vlažna mahovina na sjeveru šuma,
ko lišće na zemlju palo,
razasuvši boje po vlažnoj zemlji,prvim mrazom sprženo....
Ljubim ga od prije vjekova stvorenih prije nas,
kao onoga što u slabosti svojoj i tugi,
diže mi glavu,obriše suze govoreći:
"Jedina si koju sanjam.
Tražio sam tolike godine,
lutao,
doticao tuđu put,
tuđe grudi i usta...
al nigdje te ne susreh....
Sve je bio govor tijela,
a u duši tuga
u duši praznina i čekanje....
I samo me daljine zvale u zagrljaj,
kao one što znaju,
gdje su ti korak i osmjeh sakrile.
Bježao sam,
vraćao se,kroz godine gonjen,
proganjan čežnjom u sebi,
razaran snom u kojem sanjah tvoj pogled i oči...
tvoj dodir i glas....
na obali nepoznatog grada....
Sjećaš se,moja oduvijek,
susreta u predvečerje?
Nosile nas staze kamene
dok smo iz prošlih dana
u čudu prepoznavali dodire
nikad življene....a ipak naše....
I pitam se sada
i Boga pitam,
što mi te ne dovede u život prije....
On šuti.
Dade mi tvoje ruke i lice...
Trepavice na kojima iskre suze,
stavi mi u dušu,
prije nego te susreh na obali slanoj,
prije nego ti na stjenama dotaknuh dah..."
*
"Ljubljeni moj,nježni,sanjivi snu...
šutnja Boga i moje dane pokriva
i ne čujem odgovor,
a tražim ga,
očiju otvorenih kroz tamu gledam,
upirem pogled tamo,
u daljinu,
ne bi li vidjela ,ne bi li pronašla,
ne bi li u tvojim očima susrela tek zanos
i krenem da odem....,
al u trenu,
koji govori tvojom zagledanošću u predvečerja,
istom me toplinom na grudi priviješ,
istom me snagom otrgneš sumnji
i more se prelije na naše sate,
noseći nam boje zalaza na dlanove...
dotičuć nas zrnima soli i pjeska....
Šute daljine,
šute tišine
i raspršujem se u beskraj svemira,
dok zvijezde iskre nebom od mora i algi,
nebom od koralja i grebena,
nebom od pjene valova
i paperja ptica što u nebosklone bježe...
Tad vratim se tebi,
pronađeni moj
u metežu svijeta izgubljen.
Vratim se rukama tvojim,
toplini skrovišta,
što mi ga svakoga jutra nesebično daruješ...
a u dodiru naših očiju,
probudi se sreća,razdvojenih slučajnostima...
I svi moji snovi,
sve predožbe,
sve svjetlucave kapi rose na mojim dlanovima,
čekale su tvoje umorne korake u predvečerje,
da te dovedu u vrtove mojih nadanja,
vrtove sjećanja...
I ove zore,
tebi su pripadale,
tebi se smijale,
tebe su tražile u nekim maglenim daljinama...
Ove godine za mnom,
osakaćena prividima,k tebi su išle,
tebi me vodile sluteći ,
da će,
samo na tvojem ramenu plakati i nestati,
sve tuge i sve sumnje...
I znam,
negdje tamo visoko i daleko,
negdje od daljina dalje,
ukucana je istina,
ugravirana u tijelo vječnosti,
da ljubav je živa,
da ljubav je čista,
da ljubav nije umrla,
tek tražeći me na putovima života zalutala...."
*
I opet ću s vjetrom pričati,
s njime te ljubiti i voljeti.
A on,
mojom pjesmom,
zagrlit će tvoje umorne misli,
dotaći ti uzglavlje snom
i smotani u sjećanje što nam se smješi,
umireni
u jedno pretočeni,
nestati
u titravosti beskraja zvijezda.....
Pustinja
