Autor Tema: Ivan Raos; Prosjaci & sinovi (1984.)  (Posjeta: 16226 )

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
I razmilite se po svim državama
« Odgovori #30 : 17 Siječanj 2009, 04:47:46 prijepodne »
I razmilite se po svim državama


Sveta Kate bijeli gnjate, oputu pritegni, kući potegni. “I ne da se uz ognjište ogriješ i na svoju siroticu uspenješ – vrag ti komin i onog koji se na njem ogrija i na vlastitoj sili nečistoj osladi kad ti u svijetu peć svedi u svakom sobičku, a mirisna kučka miriše u svakoj postelji…” prebire misli Potrka uz dosadno klaparanje vlaka, a onda će glasno kao da mu i vjerna trojka misao prati.

– I svakoj, bolan, drukčiji bombon iz usta sladi drugi sapunčić s ono pogrde vonja. A u nas, boge mu, sve po staji, po osočini. Kad ustima u usta ko u čanjak pure… pura je, ma začina nema, pa i ono zrnce soli obljutavi.

– O čemu ti to? – ne snalazi se Šimaga Mali.

Razočaran što mu životnu misao ne slijede, Potrka zabaci glavu na pregradu odjeljka i promrsi:

– Velju, ma kud hodio kući ti je doći i na svojoj se vatri ogrijati – pa se pričini da ga drijem obrva.

Dok je tako usiljeno dremuckao na tom dugom putu, vjerna je trojka šest puta novac prebrojila i po šesti put zadovoljno ustanovila, da im galantarska korpa donese dvostruko više od kukavna ruksaka. Pa kad dođu kući, prvo će im biti: lisnicom po stolu seoske krčme: “Sad se prebroji, kukavelji torbarska!”

I lupnuše tako. Torbari bi jamačno junački izazov i prihvatili – neki već rukom posegoše u unutrašnji džep prsluka – da ne bi sićušnoga Keka, koji je unaprijed zamku predvidio, vrag mu odnio sićušne ulaštene čizmice gizdelinske:

– Javite mi se dogodine kad i ja na banci zajam podignem!

– Kakav zajam? – skoči Skočimiš – na što nam ga banka dade? Na ošišanu strininu!

Zaludu. Čovjek će povjerovati u svaku besmislicu koja drugog za stepenicu snizuje. I tako, umjesto slavlja pobjednika stiže ih sramota varalice. Usto mali Keko podmiti djecu šakom banica, pa već sutradan sva smrznuta brda stadoše odzvanjati novom rugalicom, kojom se mnogo više osladiše nenavidna srca torbarskih žena nego sami torbari:

Četri momka korpe nose
i od banke novce prose.
Varali bi svakog stog
da ji’ ne označi Bog.
Pogledajte desno, livo,
svako im je rame krivo:
jedno doli, drugo gor,
jedno jela, drugo bor!
U gaćama, pile moje,
iskrivljeni mućci stoje:
jedan gori, drugi dol,
jedan kopun, drugi vol!

Trojica vjernih upadoše u dvore Matanove, kao tri razbuktjele buktinje, tri goruća gnjeva:

– Zar ne čuješ ovo svih ti rana Isukrstovih! Jur nas potvoriše, sad nas još i iskriviše…

– Kad krivi i jesmo – mirno će Potrka preko zalogaja, a onda proguta pa dreknu – što je! Što me očima natreso i na prijesno?! Pogledajte se u ogledalu, pa ćete i sami vidjeti kud vam se diže desno a kud spusti ono o kom korpa visi!

– Ma tko o ramenu – škrinu zubima Skočimiš – kad od prvog dana znamo na čemo smo!

– Nego o čemu? – iščinja se Potrka.

– O jajima, o mućcima, svi mu Turci mater grebavali! “Jedan kopun, drugi vol!” Ja troje djece ugradio, a on ni mački mačića…

– Pa što se ljutiš kad ti služe? – i pritom s gorčinom pomisli na svoja, jer evo prođe godina a Nušin pupak još uvijek za bubrege prilijepljen.

– Nu, kad mi služe?! U kamen bih jametinu uvrtio! Ma da nas ona uškopljena pogrda na jezik iznosi…

– Iznesimo i mi njega! Vi dječurliji pregršt banica, a ja ću pjesmicu trkomice:

Pedalj muža, lakat brade.
Svak će reći: “Mali Rade!”
A ja vama reko’:
“Nije, nego Keko!”
Po ljestvama dok se penje
na ženicu, teško stenje.
Žena ječi: “Aj, joj, joj…
kad ćeš više, Keko moj?!”
Ubode je pužjim rogom.
Žena njisnu, ljestve Zbogom!
Ljudi viču izdaleka:
“Valja skinut’ Keka!”
Ljudi viču izdaleka:
“Valja skinut’ Keka!”

Vjerna se trojka oduševi, a onda ga stade moljakati da još jednu kiticu ishitri, jer nigdje ne spomenu proklete torbare, a baš su im oni na zubu.

– Vrane vam u kapi vode možđane ispirale, tko će torbarsku potcikivati kad su djeca u većini torbarska!

Potrkina njiskalica ubrzo potisnu Kekovu klickalicu na nemoćan bijes gizdava patuljka a na slast selu, posebice opaku žensku užagrena oka. Premda nijedna nikakvu primjedbu ne stavlja, ono svakoj iz mačji svedene zjenice i smijeha skrivena u šaku, sve čitaš i dođe ti nažao gledajući što sve u poganoj mašti ne rade od nevoljnog Keka: to ga u pelene umataju, povojem povijaju, pa o ženine sise-buraće vješaju, to ga razgoljuju i po ljestvama na ženin trbuh uspinju, to ga štiplju i škakljaju, ono mu puževa roščića, ono nevoljna crvuljka vlače i navlače…

Kad don Petar doču za ovaj poganluk okomi se s oltara na selo, zaprijeti se paklom, a djeci još i tim da će im nepovratno oduzeti anđela stražanina. “Dobro je ponekad biti i okrutan!” laskaše sebi dobri župnik gledajući taj divlji naraštaj kako nakon njegove prijetnje pokunjen i oborena oka prolazi ispod župnog dvora s mrkim i otržitim “hvaljen Isus!” Da su ti isti raskajanci prst u uho netom bi se brda dograbili, prostodušni župnik nikad ne doznade, kao što nikad ne doznade da se njegova pastva po svoj Krajini razmeće njegovom svetošću, svojatajući i za se dio te svetosti: s kim si onakav si, nema sveta među prokletima.

Otkako se u svijet otisnuše i don Petrovo se imovno stanje vidno popravi. Koja korist kad ovozemne želje i potrebice presahnuše – ta odavna se bijaše srodio sa svojim velikim duhovnim carstvom u kojemu je radost žvakanja nepoznanica. Košulje, hlače, jakete i druge stvarčice koje bi mu danas poklonili, počesto bi već sutradan vidjeli na gologuzoj sirotinji. Pa ipak ga ne prestadoše darivati, valja se gdjekad i duše sjetiti. On bi iz zahvalnosti poslije svake nedjeljne mise ostajao s njima u odužem razgovoru, živahno se propitkivao o dalekim krajevima, tobože, kao da ga to iznad svega zanima, kao da im malčice i zavidi na golemim prostorima samo njima podastrtim. Oni se opet ne bi mogli nahvaliti bogatstva i veličine svijeta, usput dajući svima na znanje da su i sami sudionici tog bogatstva i veličine, te bi bajali i bajali… cijeli bi se svijet svodio na čarobni grad zatočen u staklenoj kugli, a po tom gradu neprestance prši bijeli topli snijeg.

– A naš Zagreb?

– Ne spominji, pope – smrknu se Skočimiš – u zoru kreni, pod mrak mu ni do pupka! A kućâ, a palačâ, a crkava…

– A drveća, moj pope… – uzdahnu Kozmuz prečisti – i ne rasuta i rastepena, već poredana kano vojnik do vojnika, ko uvojak do uvojka… i nije to grab i klen, već plantana, drvo službeno!

– A Khuen-Héderváry, ban hrvatski, što se bezočno “srpskim banom” naziva? – ne može a da staru ranu ne pozlijedi – je li težak koliko se čuje?

– A tko narodu nije težak! – uzvrati Potrka – i ban i Bog, Bože, oprosti! Samo što ban “tare”, a Bog “iskušava”… Je gad, je opak, ma opet moj čovjek: što smisli, i učini! Dvore gradi i podiže grad blistav i sjajan, da ga je i suncu milo obasjati… ko i bijele dvore Matanove.

Jedne ga nedjelje pozva don Petar u kuću, pa mu stade omekšavati srce mekom riječju i četvrtom zapovijeđu.

– Protiv četvrte ne zgriješih ja, već, Jokaš! Nije on otac meni, nego ja njemu, jer ja sam djedov odabranik i pomazanik. A tko digne ruku na pomazanika, puljkat će Fatinu jamu, lizat će tȁk i tapun na praznoj bačvi, smrdjet će u svom smradu, smrzavati se smrznut do smrznuta komina, s psom se o kost otimati, jed će na porod štrcati, a orod mu pljucnjem uzvraćati.

A tako je i bilo, to s porodom. Netom kćeri poudade, Jokaš namah prekinu i s njima i sa zetovima – gdje će njegove spišulje i tuđi spišanci njega svjetovati i odvrćati od blaga cara Trojana! A kad mu sin Andrijica ne htjede i ponovo dati krvavo stečenu nadničarsku zaradicu, i njega istjera iz kuće. I tako s njim ostadoše samo dvije strpljive mučenice: kći mu Marija Poprda, usidjelica, i žena Maruka kojoj Bog dodijeli vječno mjesto uz pogrdu… pa sad u troje jad jaduju i glad gladuju. Sevap je bar materi štogod krišom iz džepa u pregaču…

– Ni pijan, pope! Bila je na raskršću, obje ceste vidjela i onom drugom krenula. Sad je svakim korakom sve veća razdaljina, i nema prečaca između naših cesta, a ni povratka raskršću. A kad bi ga i bilo... okreni stražnjicu Bogu, pa će mi te on potražiti! Slomi se, jablane!

Ogrni se kostrijeti i pospi se pepelom! Klekni pred Gospodina Boga svojega! Ako te njene suze muče, evo ti rupčić pa ih utri!

– Nosio sam i kruha i ruha, ali neće od mene.

– Veliš, neće od tebe? A ja neću da se to i meni dogodi – izlanu se Potrka, a onda ponovo otvrdnu – neka crknu! Nisam ja odbacio njih, već oni mene! Pa mi još i u lice pljunu kano što mi pljunu i brat Andrijica kad mu ono velike pare ponudih? Ne reče li: “Ne trebaju meni Judini srebrenjaci?” Kakav sam to Juda, pope, kakav sam to Juda, svih ti cjelova Judinih?!

– Ne nosi Andrijica zlu krv na te, već htjede sam sobom upraviti. I, bogme upravi. Pokućari po Slavoniji i među prvima zarađuje. I nikad se ne uduži osim na početku u Šimage.

– U Šimage?! A, moj pope, jesi pop, ma… Tko Šimagi tutnu trista kruna, trista ti tajna ispovjednih?!… Pustimo to. Ja tebi po drugom poslu. Ono moje sile nečiste, šćirka i jalovica…

– Tek ste drugu godinu u blagoslovu, a Sara je u dubokoj starosti milošću Božjom razveselila Abrahama.

– Sara je Sara, ma gdje će se Bog spetljati s mojom silom nečistom! A što hasni da se i upetlja pod starost! Već ti mekikarce štogod zapisa, štogod svetih moći od pomoći.

Kad don Petar – uza sve jadne i tužne – zapis ispisa, Potrka ga priveza na zlatni lančić i objesi ga Nuši oko vrata:

– Nosaj to, silo nečista, moli se od zore do mraka i zavjete čini…

– Već, sam se jadna, zavjetovala – zatrepta očicama Nuša osjećajući se krivom zbog neplodnosti, ona se vazda i zbog svega krivom osjećala – da ću pola puta bosa a pola na golim koljenima Gospi Sinjskoj…

– Gospi?! Ma što Gospa s tim ima, luda ženska glavo! Eno ti svetog Ante na Zadvarju, eno ti svetog Vincenca u Podgori, eno ti svetog Ivana Krstitelja u Jajcu, eno ti… s njima se gonjaj, silo nečista, to su njihovi a ne Gospini poslovi…

Licem na Kandaloru, hoćemo reći na Svijećnicu, opusti selo. Već u prve pijevce, bez pozdrava i bez puškaranja, ispari dobra polovica torbara. Na Potrkino: “Kud li se prosjedoše?” druga polovica odgovori sa zagonetnim smiješkom: “Vidjet će se!” Sluti Potrka da se sprema neka podvala, samo ne zna kakva. Pa kad u misao domami sjećanje, najednom se stadoše otkrivati mnoge sumnjive stvari. Kad bi se god tijekom posljednjeg mjeseca kojoj kući uputio, uvijek bi se netko silom nakašljao, bez potrebe zviždnuo ili zapjevao, a kad bi u kuću uljezao vazda bi zaticao domaćina kako nešto mutapom pokriva. I kad bi iznenada upao među grupicu torbara, razgovor bi presahnuo kao odrezan. Neharnici bi počesto otrčkivali u susjedna sela, a i oni bi iz okolnih sela sve više na sijela dolazili. No nit bi cure drpali, nit uz komin gusle slušali, već s domaćinom u kut, pod somić ili bilo gdje, pa ću-ću, ću-ću... ćućukaj do ponoći, ko najgore seoske protresuše. Nema sumnje, svu su zimu potajice kovali nekog vraga. Ali kojeg?

To mu se objasni netom početkom ožujka s vjernom trojkom iz vlaka siđe i zakorači na Glavni kolodvor zagrebački. O jada, o gada, o pogrde, o kurvanjskih očiju i cereka kurvanjskog! Ne jedan, već trojica s korpama pred njih išetaše i još im bezočno robu ponudiše. Kad u grad, još i gore, čitav prekriven lupeškim torbarima koji se potajice prerušiše u galantare. Potrki krv na oči, žuč na usta:

– Gubi mi se, gubo i marvo kurvanjska, gubi mi se s moje stečevine dok ti povor ne prebijem! Kolodvor je Skočimišev, Mali plac Kozmuzov, Jelačićev Šimagin, a Ilica moja krvarina!

– Može biti da si se na nju i uknjižio?! – žacnu ga Keko, kojemu su jedva i očice ponad korpe izvirivale.

– Što će sada, moj Matane, što će sada, rano ljuta, što će s nama biti?! – cijuknu Skočimiš kano štakor mišolovkom pritisnut.

Potrka mu ne odgovori već smućen ode Kod črlenog lajbeka da jed u rakiji utopi. Tamo zateče starog znanca i prijatelja Jureka Cveka, bivšeg činovnika, koji se “srpskom banu” – kako on veli zbog hrvatstva, ili kako drugi kažu zbog mita, vrag će ga znati – bijaše teško zamjerio, pa ga ovaj izgnao iz službe, te sada vodi knjige gosponu Steineru, u koga je Potrka svu galantarsku sitnariju kupovao i već u opakoj duši smjerao da ga smota oko prsta kao i svoju Šalomu. Rakijicu po rakijicu, riječ po riječ, dok na kraju pred prijateljem Cvekom srce dokraja ne otvori, dušu ne razgali i svu preostalu žuč ne razli po mokru stolu.

A prijatelj Cvek, umjesto da proplače s njim i nad njim, udri u smijeh koji je đavolski neugodno pištio između izbijenih zubi.

– Se bu dobro, Matek, se bu dobro… – prošišti kroz smalaksali smijeh iz izdušene mješine, te stade Potrki objašnjavati kako će ovi bedaki si do jednega pocrkati od gladi, jer ih ima više nego kupaca…

– Što koristi – uzdahnu Potrka – kad ću i ja s njima crknuti!

E, pa u tomu i je stvar što neće! Nije li polag njega, Cveka, i polag gospice Juliškice nekaj i švapski navčil? I s tim kaj je navčil, kaj ne mre vusred Beča, kaj ne mre i z Francekom Jožekom… U carskom se Beču pedeset Zagreba može okrenuti, da jedan drugog ne takne ni skutom ni rukavom. Vusred Bečeka firmica “Kohn & Söhne” u kojoj se opet pedeset Steinerovih može okrenuti i od koje i gospon Steiner najvećim dijelom kramu nabavla. Cvek bu Potrki na “memorandumčeku” – taj “memorandumček” triput ponovi – lepu preporukicu iscifral. Prijateljski, kaj ne… i samo za dvadeset pišljivih kruna, kaj ne…

– “Varum nain niks!” – prozbori Potrka njemačkim ko rođenim.

Kad se kasno uveče nađe sa svojima, onako vinat i rakijat, zapjeva da se cijela kuća potrese:

“U Beču se bijele gradovi…” Srce ti kalaisano u Beču se bijele gradovi, što ne može care Sulejmane, to će moći Potrka Matane… Na Beč, braćo! Na koljenima ga hoću vidjeti! I Beč, i cara, i Kohna! Ej, Kohne, Kohne, rudlavi Kohne, “u te sam se zaljubio, kano pašče u košćicu…” Kohne, Kohne, sva moja radosti, moja prava Šaloma, pravi moj Škiljo iz Zagvozda…

Cvekova se preporuka na Steinerovu memorandumčeku pokaza više nego djelotvornom. Već i niži namještenici bijahu voljni spustiti cijenu mnogo niže nego mu je u Zagrebu Steiner spuštao. Ali njemu se nije sa žgadijom, već s glavom! Te ravno Kohnu, nakupuj se puste robe… i barem krunu veresije, pišljivu krunu, koja će u Šalomove tisuće prerasti.

I dogodi se po prvi put, da se od prve ne pomami za kakvom udovicom, da ne pođe za kučkinim mirisom, već pogrdi na njušku nagubac i brnjicu, a sam lezi gdje bilo, poslu prioni i gradu se uvješti, sve će ostalo samo od sebe i na tanjuru. Straha nije: svi su ljudi isti, a ti svugdje i sveđer ko u svojoj kući.

Bez stanka i odaha! Po šesnaest sati korpu nosaj! Rame, trne, koljena klecaju, oči se sklapaju, ali… on još uvijek stoji. Posao svrće, novac se obrće i dvaput brže nego u Zagrebu, grad je to, bolan, velik i svjetski – na samom Prateru mogu dvadesetorica unosno poslovati.

Jedne večeri okupi svoje u zajedničkoj sobi i podviknu:

– Pare na stol! – A kad ovi povadiše, odvoji svakom po sto kruna – sve ostalo poštom kući.

– Zašto to? – skoči Skočimiš.

– Za uspomenu na naše stare koji Turcima preoteše Imotski.

– Ujmisusovo ti…

– A preoteše ga topom od rašeljke i vatrom oko koje je njih pedesetak cijelu noć kružilo i šestarilo, da Turci vide kakva silna vojska nadolazi – urotnički se okrenu Skočimišu – ovdje sam ti bratu Jozini knjigu iskitio: netom naši novce prime on će ih od njih tajom pokupiti i krišom iz Splita natrag poslati.

– Pušku vidim, ma cilja ne vidim – slegnu ramenima Skočimiš.

– Vidjet ćeš kad se streljivo pet-šest puta okrene!

Ni četiri se ne obrnu kad stiže pismo iz Zagreba, a napisa ga Cvek po Tutkalovu kazivanju. A u pismu pisa:

“Rodijače naš, izbavitelju, majko a ne strino naša! Zgriješismo Bogu i tebi, i veliko ti zlo učinismo. Ma, rodijače, nevolja je taka: ruješ i riješ ni ljaljka izrovati, zujiš i zijaš kadulja ne medi, a u kljun ti ni ovlažena košćica od višnje. Otvori uho svoje, čuj naš vapaj i molitvu našu usliši. Jesi, brate, od kremena, ma srce ti je od pamuka. Ne odbij pokornika što se u prsa busa i pred tobom ničice: mi tebi sluge, ti nama gospodar. I neka svi lijepi đavli Kekovu ljuljavu pamet raznose i ono kržljavo tjelešce čereče, jer ovo je već drugi put što nam dušu smuti i u jamu strmoglavi. Pravo nam budi kad ovna predvodnika napustismo i krenusmo za šugavim šilježetom, kad dub s panjčićem i orla s crnom vranom zamijenismo… Zableji, ovne! Klikni, orle! I evo ti dvadeset pokislih orlića, sokolića, tvrda kljuna i još tvrđe vjere…”

– Vrag vam je odnio – promrsi Potrka, pa će Skočimišu – vidiš li sada, mišu, Skočimišu, kako Turci skaču pred topom od rašeljke i čobanima oko vatre!

– Oćutili prženu slaninu… – i Skočimišu postade jasno, a onda se smrknu – nećeš valjda tim izdajicama i opet kruh u ruke?!

– Ako im ga ne daš u ruke, kako ćeš im ga iz usta?! Pi-pi, pi-pi, pilići moji, a ne orlići, sokolići, nabrusite kljuniće, u carskom se Beču samo dukatiće ćoplje…

Zadovoljno se smijuckajući izvuče iz džepića jednu od desetak olovaka, opljune joj vršak, pa stade polagano pisati vitičajući svako slovo, uvjeren da ga tako ukrašava i svjetskim čini:

“Da sam negdje drugdje, neharni sine Tutkalo, mogao bi i u jerihonske trube trubiti moje te uho ne bi čulo. Sreća tvoja i vaša što sam u carskom Beču, pa mi je i srce carski milostivo. Evo bo otvaram dveri cesarske milosti svoje! Prvo, dođite! Nu morat ćete se na tri križa zakleti da ćete punih pet godina samo od mene robu kupovati, a ja ću se opet zakleti da ću vam je davati po cijeni po kojoj vam je danas u Zagrebu daje gospon Steiner. I ne smišljajte kako ćete se pred Bogom na jedan a preda mnom na drugi način zakleti, jer ćete zakletvu potvrditi i jednim papirićem što se svjetski zove “mjenica bjanko”! Drugo, Keka mi ne dovodite, jerbo ću mu šaku mravi pr*iguza u kilave mošnje sasuti. Treće, oni koji nisu carsku vojsku služili i njemačkom uho svikli, neka potraže prijatelja mi i gospodina Cveka, on će ih za male pare naučiti. Ne dolazite mi bez trista riječi svakidašnjih i svih, velju, svih brojeva koje milostivi Bog za nas trgovce izmisli. Ja molitvu odmolih. Na vama je: Amen.”

Početkom srpnja, na udivljenje Bečana, iskrca se na Južnom kolodvoru dvadeset i sedam galantara. Potrka ih lijepo dočeka i ukonači. Sutradan im napuni korpe robom – što za gotovu paru, što na veresiju – a preksutra prostupa s njima pod korpama kao pod bojnom opremom kroz cijeli Beč i izvede ih na Kahlenberg:

– Skupio sam vas ovdje, kano što je nas djed Kikaš skupljao u Prpinu dočiću, da nam umijenje na kantar objesi… – i namah mu misli djedu odletješe: “O djede Kikašu, dušo pokojna, nije ti ovo Prpin dočić, niti ono dolje zemlja Hercegovina… već Beč carski sa stotinu gradova… A u njemu Frane Josip i tvoj Potrka do njega. I što da ti kažem… dobar Frane meni, dobar ja Frani; kako i ne bismo kad je mjesta za obojicu… S ovog ti je brda, djede Kikašu, s ovog ti je vilinskoga brda dični junak Sobjecki Ivane udario na turske katane… Odavde će i tvoj Potrka udariti…” i odmah nastaviti galantarima – …pa ću i ja vaše objesiti!

Pridošli galantari stajahu u vojničkom jednoredu. Uslijed težine korpe lijevo im se rame objesilo, križa uvila a trbuh ispupčio. Na trbuhu korpa okićena – milina pogledati – a teška je jasenova štapina odozdo pridržava.

Potrka priđe k čelu, jedno oko zatvori a drugo niz jednored pusti, pa kad vidje da vijuga, zareža:

– Bogu vam kljakavog, je li to četa bojovnika ili urepci bogaljski?! Je li to korpe nosite ili, nahereni, tralje vučete? Ko da strinu Livoguzu gledam. Ispravite to jada! U razulju s korpama! U ravnjaču! Jesu li to časni trgovci, marvo jedna, čisti i oprani, kano strȗgom-hodavcem povučeni, što čekaju kano da će svaki čas pred Franu Josipa izići!? Izlazi, Tutkalo, da te vidimo! Budi što jesi, a ja ti stojim kupac prolaznik… I švapski mi tandrči!

Tutkalo istupi iz reda, štapom podboči korpu, prenese težinu na desnu nogu i kao da se na nevidljiv zid nasloni, pa zakriješti:

– Jeftine robe, jeftine robe… navali, narode…

– Nisam ja narod – prodera se Potrka – već jedan, bogu ti ćaćina i materina!

– Jeftine robe, gospodaru, uzmite, gospodaru… Ogledala, noževa, britava, sapuna… – onda zape pa se izgubi – srce mu vrazi pekli, kakono se njemački kaže narukvica?

– Bravo! – podrugnu se Potrka. – Ma bravo! Kad pred Švabom zapneš švapski, udari mu hrvatski: “Švabo, rode, zjakni mi kakono se vaški kaže…” – a onda se prodera – kad ne znaš, budaletino, ne zastajkuj i ne zjakaj, već zgrabi stvar pa mu je pod nos: “Nur draj Krunen!”

– Nu, Isukrsta ti, ko da je sve po tri krune!

– Nebesa! – zavapi Potrka, pa odmahnu rukom – gubi se k vragu! – i prstom zazva Púzdru.

– Jeftine robe, jeftine robe… – uzvika se Púzdro, a da mu vika što boljom ispadne, potegnu usta na jednu stranu, te umalo uho ne zahvati – evo lula svake vrste, evo…

Potrka se zaustavi, znatiželjno pogleda korpu, pogleda Púzdru, pa mu priđe polako i otmjeno:

– Po što lula, prijatelju?

– Ova kruna, ova dvije, ova sedam…

– Zakuni se!

– Ma što: zakuni se?! – izdrelji se Púzdro.

– Zakuni se da si je više platio! – ustraja Potrka.

– Bog s tobom – ustrašeno će Puzdro – kako ću se krivo zakleti i dušu svoje tumbe u muke vječne i vjekovječne!

– A kako si se ono pred sucem iz Imotskoga zakleo da je oranica Lukičina a ne Bekavčeva?

– Nisam se zakleo da je oranica Lukičina, već da na Lukičinoj zemlji stojim. A Bog moj vidi da sam i stajao, jer sam opanke pravom Lukičinom zemljom nabio i opanke pravom Lukičinom zemljom nabio i opanke na bose noge nazuo. To ti je bila prava i sveta zakletva!

– Tako se i sad pravo i sveto zakuni!

– Tako ti meni kaži – obradova se Púzdro i podiže lulu visoko iznad glave – sad ti se, rode, mogu kleti do Sudnjeg dana da “više mene stoji”!

– Ima ti pravih zakletva ko na nebu zvijezda – uplete se Dodijalo – recimo, u jednoj ruci držiš lulu, a drugom se tuckaš po koljenu, pa se kuni koliko hoćeš: “Dabogda, ovdje oslijepio, ovdje…” Na koljenu, Gospe ti! Ili ovako: “Dabogda mi ovim vratom zavrnuli…” a ono s dva prsta puce zavrćeš… Glavno je da se pred Bogom pravo kuneš, a tko je kriv budaletini što ne vidi kud ti ruke šetkaju!

– Ljudi, kad ćemo štogod u kljun?! – zajauknu odnekud Srbiguzica.

– Muči, nevoljo, oglodao bi i gnjate svete Kate – obrecnu se Potrka, pa nastavi smotru nasred Kahlenberga, nasred starog razbojišta.

Kasno popodne ispe se na oveći kamen pred zavjetnom crkvom:

– Sad se zbijte oko mene, pilići moji! Zbijte se i pogledom mi ruku pratite! Ja pod njom vidim Beč i na jugu zemlju austrijsku. Na istoku vam je zemlja Ugarska, na sjeveru Češka a na zapadu Njemačka Carevina. Nije za nas jedna, već mnoge zemlje obećane, misirske i palestinske… Skačite skakavci moji, letite i razmilite se po svim zemljama i carstvima, brstite ih i nikad ih nećete obrstiti; zemlje su to bogate, medom nadojene, a ne grebena Bosna i Hercegovina… Milite, skakavci moji…

– Milite i razmilite se – plačljivo će Srbiguzica – a ja odoh domu svomu.

– Što je sad?! – nakostriješi se Potrka strahujući da bura žito ne razvije prije nego ga i na hrpu skupiš.

– Ništa, moj Matane! Ništa tebi, dušo iskrnja! – kuka Srbiguzica – ništa ti meni ne govori, sve mi po srcu kaza Šimaga Mali. Svaki dan kruha i slanine, kruha i luka, kruha i krumpira, vrag im one slijepe oči pokopao i crve u njih udomio! Nije to hrana za sliku i priliku Božju, a kažeš: medi…

– Medi, brate, i ima što ti srce želi.

– A što to ima, Matane moj, dušo iskrnjega moga? Imentuj mi štogod da mi slina glad utre! Imentuj mi kozlića i jaganjčića na ražnju, ili štogod rskava odojčića! Šimaga Mali kaže, da u tri carstva ražnja nema, a grebem ti ja cara i carevinu u kojoj se na ražanj ne nabija!

– Vrag ti ražanj kod toliko slasnih stvari! Bečki odrezak, na priliku…

– I što još? Ne znaš? Znam da ne znaš. I da sazoveš cijelu Njemačku, ne bi mi imentovala onako nešto, velju, da zagrcnem, svetoga ti Grce! Imentuj mi barem cicvaru! Džanum, dušo moja… kad se kukuruz mladim maslom nadoji, a sirom i jajima prelije, pa skorup vrh svega toga…

– Đava ti cicvaru – gadljivo će Galeša Šantin – ako mi nije draža popara, jal prga…

Ali Srbiguzica čuje samo svoju jadikovku:

– I u našoj sirotinji pršutića ko djetinje duše, pa pečenice iz salamure što samo malkac dim oćuti, pa ti na gradelama cvrlji i cvili ko svi mirisni đavli, džanum, dušo mirisna… pa kaštradine u raštici, pa ovnovine tuste, raskuhane… Kad u Grabovac, makaroni maslom nadojeni, mladim sirom pokriveni, grudastim, grudice srebrena… Kad u Slavoniju sarmica do sarmice, a visme triput mesom prožeženo, pa papričica punjena, samo joj se rebarce iz masti i skorupa izdiže ko sveto znamenje, a svinjske se nožice razvlače u kiselu kupusu ko med kaduljin, ko benina utrobica, pa sekeli-gulaš, muko slavna, a iz njega rdlo i mrsno podjednako vražjim okom namiguje…

– Kad u Bosnu – žica ga Galeša – alve i baklave, urmašica i kadaifa, ćevapa i ćevapčića, đulbastije i bureka… a ono kud nogu pružiš u kalju i bosanski lonac ugaziš.

– O, usta ti se posvetila, džanum, dušo vidovita… – kliče Srbiguzica – pa kad do sedmog neba vidiš, zirni der mi i u deveto, na tešanjsku dagaricu! Dagarice, dagarice, vražja zajaznice… U dagare, u torbice čobanske, u zdjelice zemljane, nasjeckaj, džanum, dušo moja, nasjeckaj mi luka i češnjaka, pa ko članke od palca dobra mesa bravljeg i telećeg, pa rajčice tvrde tek dozrele, pa papra i papričice, slatke i ljute, pa mirodija i mirisčića, krumpirića na lik prsta rezanih, pa onog vraga i ovog šejtana… Sa zdjelicom na tronožac, na vatricu, na laganu. A ti uz tronožac sjedi i kavendiši, a između srka kave i dima duhana podstakni vatričicu ovdje jednim ondje drugim praljčićem, pa nek to vricka i pirjucka, gogoljčići i pućka, o pućka! I ne čini ti to: puć-puć-puć… već lagašno iz tihana: puć… puć… puć… ko da mu se hoće, ko da mu se neće: puć… ovdje, puć… tamo. I tako ti cijelo bogovetno jutro gogolja, vricka i vrijucka, pućka i pućketa… Što koristi uši začipati kad i okom ono “puć…” čuješ! Sklopi oko, o nozdrvu će ko brzojav udariti… – u jednom se skoku nađe na nogama – vi kud znate, ja u Bosnu! Matane moj, očituj mi pute kud si maramice raznosio!

– Očitovat ću ti, džanum, dušo moja, i nabaviti maramice za cijelu godinu po dvostruko nižoj cijeni “nego kot moja Moša u Sarajevo”.

– Kruna ti se na nebesima vila, ma ja ti puno kruna nemam.

– U Boga i Matana vazda veresije – širokogrudno će Potrka, pa okom obreda galantare – nije vrag da mu svaki neće na put Božji bar desetak kruna! Ako ne za dušu, onda bar za ono: puć… ovdje, puć… tamo!

Kad Potrka svu svoju pastvu sredi i rasporedi – neke u Graz, neke u Linz, neke i u Salzburg – tek se tada ogleda za svojim potrebicama, za vrućim prenoćištem. I nađe ga u Blattgasse, nedaleko Burga a blizu Pratera – iz postelje gledaše Svetog Stjepana i čudesno kolo, a u postelji Julišku uspaljenicu… Nije Juliška, već Berta, udovica topničkoga “veljbabe” – vrag ga pijana odnese za egzercira na mokroj travanjskoj travi. Vražja nabijenica svog “veljbabu” ni u postelji ne može zaboraviti, i ne zbog njegove topničke vještine, već zbog male mirovine.

Potrka joj sve režeći odobrava, ali dalje ne razumije. On ne razumije, a ona – pobožna i ćudoredna – ne može s iskrenom željom istrčati, ne može mu otvoreno za uslužnost tijela plaću tražiti, a ne može mu ni to mlado i povozito tijelo za podstanarinu pride dodati. Jedne večeri stisnu zube i pokri se stidom:

– Popodne dolazio neki gospodin i nudio dvostruko…

Potrka ne reče ništa, već se povuče u svoju sobicu, iz koje malo zatim iziđe s korpom na trbuhu i kovčežićem u ruci.

– Kamo ćeš?! – skoči iznenađena i prestravljena Berta, zaboravljajući da se i postidi što ju je jednim pogledom prozreo.

– Moja stvar. Evo ti sobica, pa je iznajmi i stostruko… tom popodnevnom gospodinu!

– O, moj Bože… – objesi mu se veselo i razbludno oko vrata – samo sam se šalila, srce moje…

– Sa mnom ti šale nema! Jednom zauvijek! I miči te ruke, da ovo vraga sa sebe skinem!

Odloži korpu i kovčežić, obavi je oko struka i prikova o se, pa je stade nemilice draškati dahom po uhu i vratu, a prstima po boku i pozadi. Kad joj se disanje ubrza, slina ukiseli, koža naježuri i zjenice raširiše, smota je poda se kao gladan jastreb iznenadni plijen: – Pružaj ruku, udovice topnička, pružaj tu vražju razbludnu ruku i imotske se kubure dohvati, pa slobodno reci je li joj ijedan njemački top ravan!

A ona i prije nego opipa prostenja:

– Nije, srce moje!

– Upamti, “veljbabice”, da bi tako prostenjala i svaka topnička generalica!

– Šuti, srce moje… Šuti i pucaj, cilj ti je već istaknut!

– “Veljbabice” moja, uspaljenice, od prve ću ga oboriti.

– Gdjekad se naboj i u cijevi zaglavi – smijucka se kučka i sve od slasti mali prst sisa.

– U cijevi gdjekad, u tunelu nikad – ne da on kučki posljednju, i vatrenu kožu baci na ognjenu.

Netom tijelo oduši, duša popušta, tako popusti i Potrkina a da ga Berta ničim i ne ponuka.

– Znaš li što, “veljbabice” moja? Šteta je ono sobice kad ionako spavam u tvojoj sobi i u tvojoj postelji. Iznajmi je, vraže nabijeni. Ali upamti: neću jarca u kući, ne podnosim miris pr*evine!

– Dobro, srce moje… Uzet ću kakvu djevojku – složi se Berta, a onda joj se uči ušiljiše – ali ako mi i na nju uperiš imotsku kuburu, zaklat ću te!

– Ne peri se kubura na žabu, već na srnu i košutu, lane moje – polaska joj Potrka.

Ona se prikupi poda se kao zvjerčica i gledaše ga očima zvjerčice, a i on nju gledaše tako, te živ stvor ne mogaše dokučiti tko je plijen a tko grabežljivac, i to ovako dok bijahu siti, kamoli će kad uskoro ogladne i nanovo se pograbe!
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
Kao hajduka, nosite me kao hajduka
« Odgovori #31 : 17 Siječanj 2009, 04:48:32 prijepodne »
Kao hajduka, nosite me kao hajduka


Zavazda znatiželjan i neobičnosti žedan svijet galantari bijahu i sladak i upamtljiv napitak. Tko jednom vidi to čudo iskrivljenih ramena, uleknutih križa kako šetka s onim čudesno okićenim dućanom na trbuhu – na laktu prostora stotine stvarčica i stotine boja – upamti ga jednom zauvijek, kao carski vatromet i cirkuskog dugonju na hoduljama s patuljastim klaunom u naručju. Za vesele Bečane – kao i za začuđene pokrajince – Beč ne bijaše ni Sveti Stjepan, ni Burg, već Prater, a galantari sastavni dio tog veselog Pratera.

Tko ne bi poželio bar jedan izložak s te stalne izložbe najvećeg svjetskog pučkog zabavišta! Poželi i gradonačelnik Mariazella, te povede Galešu u svoj gradić i o svom trošku, i još se obveza da će mu nadoknaditi svu dangubu ako je bude. Međutim, u ovom proštenišnom gradiću Galeša nađe dobru računicu te se zadrža sve do zime.

Takvih gradića pa carskim zemljama bijaše nebrojeno. I da su Krajišnici hrpimice nove putove prihvatili, bilo bi za svu Krajinu u izobilju bijela kruha, tusta mesa i koja bukara dobra vina. Ali, kao što vuci pokoljenjima kruže istim vijencem planina s njuškom u djedovskim šapama, tako su i Krajišnici kružili za mirisom opanaka hajdučkih i prosjačkih, te bijaše neprispodobiva smionost i to što mnogi odskočiše s vjekovnog kamenja i zagaziše u glib savski i dunavski; pa kud ćeš još i dalje, još dalje od mornara i vojnika, s tuđim se svijetom njemuštim jezikom sporazumijevati i tuđem se Bogu ko iz pakla prognan đavao usrdno moliti! A u Ameriku?! Drugo je Amerika: pregoriš se i skočiš, jednom zauvijek, pa je l’ jama sunovratna ili dvori zmijskog kralja, sazdani od zlata i optočeni dragim kamenjem!

Ovo je drugo, i tko zna bi li dovde dospio i sam Potrka, da mu žgoljavi Keko onako mučki ne preote Zagreb. A opet da ga ne preote – oteto prokleto – nikad ni ove dvadeset i sedmorice u carskom Beču, već bi još i sad i do smaka svijeta gavljali po blatnim šorovima slavonskim svijajući se pod balama Šalomove robe. Ali kad se jednom korpa o pupak prilijepi, nema povratka naprtnjači: sva bi se brda tresla od smijeha kao od potresa.

“Kozlići moji, sad ste mi jaganjčići”, naslađuju mu se oči dok ih šutke na njihovoj zbunjenosti napasa, “o planino, o Golijo, gdje li ti se sa mnom ruhom nadmetati! Da vas je triput toliko i da se svi prometnete u trn, bio bi mi tup i za oko, kamoli za taban! Kohne, Kohne, jedina boljko moja, vele ti se lijevi dlan usvrbio, vele li ga grdno češkaš! Stan’ počekaj dok te odjedared i desni ne zasvrbi, pa pripazi, dušo pohlepna, da ne slomiš zlatno zubalo kad budeš smijeh pregrízao…”

A pregrize ga petog ljeta – možda bi i ranije da Potrki toliko ne omili prokleto Bertino tijelo, što je, po njegovoj gruboj procjeni govorilo sedamdeset i sedam jezika, što anđeoskih, što đavaoskih – pregrize ga baš kao i Šalom. I sve bijaše kao u Šaloma, sve osim kreštave papige, koju si, ako si baš htio, i bez velika truda mogao zamisliti.

– Zlo je, gospodaru Kohne… Pozvah trideset novih momaka i novac im za put poslah. Ljudi došli, kud ću s njima! Vjetar nitko ne kupuje. Trgovcu robe treba, a bez petsto kruna po glavi…

– Velika para, velika para… petnaest tisuća, velika para… ma i Matanovo poštenje veliko…

I tako mu na poštenju odnese petnaest tisuća… Ustani, djede Kikašu, ustani pa gledaj i nagledaj se, nadivi se suzi svojoj… Ni na kraj mu uma, da to Kikaš možda i ne bi odobrio. Zašto ne bi? Nije to, brate, ni krađa ni prevara, već poštena junačka igra: ponesi se, zapjeni se, pa tko s kim prvi o ledinu, alka, rode, pa tko bolje “u sridu”!

Što će ti sve blago svijeta kad potajice otrovnica sikće i svaki čas za srce grizne:

– “Veljbabice” moja, što sve ne činim i kud sve sjeme ne prosipljem samo da u teg ne padne! A što opet ne činim s ono svoje sile nečiste, i na kap čuvam ko ulje mirisno, pa ni struk kupusa…

– Što će ti djeca! Samo su ti na brigu, srce moje… – tješi ga “veljbabica”, podmećući mu bludno tijelo kao pehar zaboravka.

A to mu još veću muku pod žličicu:

– Lako ti se žensku pomiriti kad osim ono vražje rupe ništa i nema. A komu ću ja pusto blago ostaviti? Da tuđa krv dupe nabija! Dub bez grana, otac bez sinova! Bože moj, grdno li me prokle! Sve mi dade, pa i ovu kučku “veljbabicu”…

Netom reče “kučku”, ona se hitnu na drugu stranu, pa u suze. Sad se u spužvu promeći, pa utiri! Muke ti je bludnu žensku suzu utrti! Ali utr svoju! I da čovjek stanovito ne vjeruje u svemudrost Božju, mislio bi da je neki šašavac ovaj svijet stvarao. Jer komu pametnu može pasti na um, da u to pusto i besplodno kamenje usadi najplodnije žene!

Plodile su kao kupine, još se ne istanji, već nabubri. Bijaše djece kao puža za kišna proljeća i zlatnih gundevalja na crnoj murvi. I živjela su kao gundevalji, i ne oni zlatni, već crni, govnovalji, i goluždrava se s njima otimala o murvu i kupinu i s njima prerano nestajala u gladu, golotinji, bosotinji i bolešćini svakojakoj. Tako mnogi od ovih kričavaca uvenuše netom zenuše. Ali za tom uvelom prisiščadi ne bi tuge već radosti: sad i njihovi grešni roditelji imaju svog zagovornika, svog nedužnog anđelčića, što se pred prijestoljem Božjim štititi i zagovarati i njih i njihovu živinu. I to svoje prisišče – koje Bog uzimaše kao neku vrstu danka u krvi, kao neke nebeske janjičare – nikad ne bi spominjali po imenu već po njegovom novom nebeskom položaju: Rajni, Rajna, Rajno… bijaše u tom nešto i milo i tužno, posvećujuće i nadajuće.

U starovičko doba djeca su se rađala u svako doba godine. Čobani su imali prilike da ih sade svakog dana, hajduci čim bi se s vesele pljačke kući zaletjeli, a prosjaci netom bi torbe nabili, ili bi pak žene sa sobom u prošnju poveli, pa pričepi u busu i kupusu, ponekad i u begovoj pojati, gdje bi se dvostruko naželi i oželi – kič, ošini, – da štogod i begovske sreće na ugradbu pane. Jedino su nadničarske žene rađale ujesen ili pod zimu, jer su im muževi cijelo sunčano vrijeme težačili po primorskim i školjarskim vinogradima. Istina, ponekad bi se poneki mlađarac i usred ljeta zaletio – što ti je dan hoda ovamo, dan onamo da čovjek smiri ono mokra đavla u mokrim gaćama!

Nu otkad Potrka probi nove prtine, uravna nove ceste, povuče za sobom prosjake i mnoge nadničare, te ih prometnu u torbare i galantare, djeca se stadoše buljukimice rađati u jesen kad i svi plodovi dozrijevaju. A kako i ne bi i kad su im očevi u najboljem slučaju samo između Očića i poklada majke badali.

I on je svoju silu nečistu badao, odozgo i odozdo, iz skoka i s boka – za vraga! Neplodnica, jalovica, šćirka prokleta – u nju ili u posoljenu zemlju.

Što sve nisu činili, čemu se sve nisu utjecali! Don Petrove zapise nosili, pili znamenite trave od poroda, Bogu se molili, činili zavjete svim imenitim svecima po svoj Bosni i Dalmaciji i gdje se god za njih čulo. – Može biti da je nevolja baš u svecima – spomenu jednom don Petru – ono se moje sile nečiste htjede uteći Gospi Sinjskoj, a ja je odvrnuh misleći muško će bolje. Ma kad sve te svece ovako u pamet sazovem i prorešetam, svaki mi je mučenik ili ispovjednik, naučitelj ili propovjednik, sve sam zgoljni uškopljenik do uškopljenika, djevac do djevca… kako će tebi djecu ugraditi kad je ni sebi ne ugradi! Već mi, pope, ukazuj na čestita sveca, što se mnogostrukim očinstvom posvetio! – Ali ni don Petar se ne mogaše sjetiti nijednoga, osim otaca starozavjetnih, a ti i ne bijahu sveci već Žudije. Kad Potrka spomenu da bi se može biti u Turaka našao takav svetac, jer njima Bog po četiri žene dosudi, don Petar – u kom se don Pavlov duh bijaše žestoko užilio – ne reče ni da, ni ne, pa Potrka trkomice prozorskom hodži o kome se govorilo da je moćan u svakoj zgodi i prigodi. Hodža mu ispisa dva zapisa i još mu dade prosušenu puzdru od vepra trogodca, u tom poslu najmoćnijega; kad se ženi primakne neka puzdru priveže ispod pripašaja, ne bi li se štogod i veprove snage u sušno žensko slilo. “Kad sam već tu”, pomisli Potrka, “nije zgorega da skočim i do Bradine, do babe Drndaruše, jednom mi je žestoko pri ruci bila.” Zateče babu živu i zdravu i sve joj po duši kaza. Skuha baba kavu, on srknu pa iskrenu fildžančić. Čita baba iz taloga, čita iz graha, pa mu i u dlan zaviri: – Koliko ti god godina bude kravica neplodna, toliko će ti kasnije teladi oteliti! – Josipa mi Prevednoga – užesti se Potrka – ovo je sedma godina i bit će mi ih sedmoro dosta! – Nato Drndaruša ponovo u fildžančić zagleda, a tri joj se božanske dlake pod spljoštenim nosom nakostriješiše: – Ne ide to samo od sebe. Grdnih si se zima nazimio, smrznutu ti suzu vidim. Otopi je, druge ti nema! Imam ti ovdje dvije opečice iz Đavolje peći u Ivan-planini, opečice prepečenice, vatru dugo drže. Dobro ih ugrij, pa na njih sjedi da ti se to smrznute nevolje otkrabi! – Nije u mene mraza, babo Drndarušo, stotinu će ti kučaka posvjedočiti! – Ona uvrijeđeno savi usne oko desni: – Drndaruša reče svoju, a tebi na volju! – Nevoljnu izbora nema. Dade babi dvije krune za gatanje i pet za one dvije đavolske opeke i uputi se kući. Cijele bi dane sjedio na tim vrućim opekama kao kvočka na jajima i cijele noći s privezanom veprovom puzdrom skakao po ženi. Utaman!

Za koga to on noge lomi, pamet tanji i usukuje! Za koga puste novce grabi i vatru loži kad će se tuđa krv na njoj grijati!

– Okreni se, “veljbabice” moja, da bar u tebi jad utopim!

Još bijaše mokar od nje, od vlažna joj trbuha i porošenih grudi – vazda bi je bijesnu rosa probijala – kad zazvoni na vratima, a njega nešto žicnu i kao da otajno šapnu: evo ti muštuluka i blagovijesti!

On na vrata, ono pismo preporučeno, ispisano don Petrovom rukom, ma od don Petra nije: “Srećo moja preko sedam gora i planina, nisam ti se prije pouzdala javiti ni po knjizi ni po bijeloj ptici: obveseliš se a ono se urekne, ugriješ se a ono po zlu pođe, ozepst će mi i punte se dokopati: ja udovica, ono mrtvo a ne posmrče. Bogu hvala, sad kad sve pođe po dobru i utrobica se otvori kako valja, blagu ti vijest navješćujem: evo ti rodih i porodih djetića veselića – iz kamena mu cvala ruža, bosiljak i mažurana – muškića zdrava, ni da kihne, pustahiju što Džumbusov kantar izravna ravno na pet oka, ni vlas gore, ni dlaku dolje…”

Potrka pismo i ne dočita, već se uskaka, uznjisa, uzleprša:

– Orle, širi krila!

I raširi ih ponad Beča bijeloga, te brže od orla i jastreba doleti u gnijezdo na Prpinoj Glavici, gdje ga u gajbi pred kućom dočekaše dvije grlice dobrojutarke “dobr’ – utro! Dobr’ – utro”, a iz zipke vrisak ko od glasurine dvogodišnjeg djeteta. Očevici pripovijedaju da od sreće bijaše sasvim pobenavio, u prilog čega govori i činjenica da je Nušu pred cijelim zaseokom poljubio ravno u usta, što u ovom kraju ne upamti nitko živ, da se o mrtvima i ne govori.

Da tih dana nije bio pri sebi, svjedoče i još dvije činjenice, što pređoše i posljednju granicu bezumlja. Umjesto da prvorođencu, kako i dolikuje, nadjene djedovo ime – pogotovu što po smrti brata Krile u Americi on postade izravna loza, najmlađi brat Andrijica, također u nemile s ćaćom, dade prvencu ime Ikan u čast pradjeda Kikaša: a poslije ga Bog unesreći s četiri spišulje zaredom – zapovjedi don Petru s nekim suludastim smiješkom: – Neka se zove Matan Drugi! – Kad mu don Petar reče da ovo Drugi ne može upisati, jer to nije ime već broj koji se “samo na vladare odnosi”, Potrka se naroguši: – Kralj je svaki onaj koji osim Boga iznad sebe nikoga ne vidi! A ja ne vidim, pope, niti vidim, niti priznajem ikoga iznad sebe, pa ni Franju Josipa! Zar mu vojsku služim? Zar mu danak plaćam? Ja sam ti, pope, kralj! Kralj galantarski! Ti upiši kako hoćeš, ali moj će prvenac za mene i za sve oko mene biti ono što rekoh: Matan Drugi!

Da bezumlje potvrdi, odmah iza krstitaka odleti u očevu zadimljenu kužinu i našavši oca Jokaša, kako se mučen kostoboljom previja na slamarici grijući se uz ognjište, priđe mu i zagrli ga kao oca, a ne kao čovjeka od kojega ga dijeli dvadeset i tri godine mržnje.

– Ćaća, ćaća, evo ti se vraća… sin razmetni! Veseli se, jado, moj, skoč’ poskoči da se u zagrljaj stegnemo… – i u svojoj ludosti mišljaše da samo o njemu ovisi stezanje i onih drugih ruku. I zaboravi srećom opijena budala da dvadeset i tri godine mržnje u dobru i mržnje u zlu nije isto. Nije isto letjeti penjući se u vis, i letjeti a neprestance sve dublje padati u bezdanku. Jokaš je padao, i sve dublje što mu se sin više uspinjao. Ali kao da je u tom sunovratnom padu sve više nalazio sebe, siguran da će jednog dana nekim čudom na trenutak odbiti od dna svoje jame i u tom skoku dohvatiti letećeg sina za nogavicu i s njim se ponovo sunovratiti.

Tolika bijaše gorčina u njemu. Gorak na Potrku već se u početku ogorči i na svu djecu, te ni onda kad skapavaše od gladi ne htjede ni od koga koliko je crna pod noktom, ni od udatih kćeri, ni od sina Andrijice, ni od njegove žene Gȁre, a pogotovo ne od Potrkine Nuše. Otkad mu prije nekoliko godina preminu žena Maruka, srvana čemerom i upalom pluća, živio je s najstarijom kćeri, usidjelicom Marijom Poprdom, u trošnoj pradjedovskoj kužini – ne pločari, već krovinjari – koja mu bijaše jedina preostala. Istini za volju moram reći, da u Mariji Poprdi nije tekla luda i uznosita ćaćina krv, te bi u danima glada znala krišom otići nevjestama – Nuši i Gari – po zalogaj kruha, po kutlaču pure ili krumpirić krumpira. I sve to noću, sve to krišom od ćaće i od sela, jer ne daj Bože, da tko Jokašu douši… zemljo, otvori se!

I sada se taj njegov prokleti iscjedak, uzročnik svih njegovih zala i poniženja, koji ga i čas prije pred Bogom i pred cijelim selom najbezočnije ponizi nazvavši prvorođenca svojim a ne djedovim imenom… sada se taj prokleti razmetljivac, što se po svem svijetu prevarom stečenim novcem razmeće, vraća da ga još jednom bezočno ponizi, vuk u janjećem runu, sin razmetni u Luciferovoj kabanici! E nećeš! Jednom ću te za nogavicu…

O da mu je snage i sjekire, ubrzo bi mu podrezao taj samosvojni smijeh i spljoštio trbušinu, što mu one proklete grudi nadimlje i do brade nadiže! Ovako ga samo mrtvo gleda i s vremena na vrijeme lagašno odiže usnu sa sjekutića koji se nikad ne sastaviše – a u tom odizanju bijaše mnogo od one mučke prijetnje strpljiva psa kojemu već dojadi stalno gackanje po repu.

– Odlazi i pusti me da s mirom umrem!

– Nećeš ti umrijeti, starino moja, već živjeti i uživati, pašo i vezire, kad ti se koljeno okoljeni i loza olozi… – i opet budalasto završi nožem u netom zadanoj rani.

– Odlazi! – zareža Jokaš.

– Odjet ću te ko kneza i viteza, najboljeg ti konja nabaviti, sedlo od šimšira, praporce od zlata, a uzde i stremene od čista srebra – uskokoda se bezuman Potrka, pa još bezumnije nadmeno izvadi iz prsluka omašnu lisnicu i izvuče iz nje prst debeo smotak novčanica, koje podiže visoko iznad očeva ležaja, a onda ih obijesno ispusti. Novčanice zalepršaše i rasuše se po biljcu i slamarici.

Jokaš se s mukom pridigne na lakat, pa ispod smrknutih obrva presiječe sina okom kao sabljom:

– Pokupi to i gubi se! Ili uže za kotlanice pa oko vrata!

Potrka problijedi kao da ga netko gredom u želudac, a onda se prikupi i usiljeno se osmjehnu, siguran da se Jokaš šali, jer ima li živa stvora po svem svijetu i svoj carevini, koji bi budalastu ponosu toliku gomilu novaca potčinio!

– Pokupi to smeće ili ću ga spaliti!

– Spali! Koliko ti, toliko ću i ja! – razmetljivo će Potrka i ponovo otvori lisnicu.

Jokašu se oči zaiskriše. Za nogavicu, o za nogavicu… S divljim veseljem dohvati prvu novčanicu i baci je u vatru. Istodobno Matan izvuče drugu iz lisnice i pripali je na vatri prve.

Videći da je vrag odnio šalu, neki od seljaka priskočiše i sputaše ruke Jokašu koji se već bijaše za drugom mašio.

– Pustite mi ćaću! Ne pali vaše! – Potrki po tri oštra noža iz svakog oka bljesnuše.

– Čovjek pravo govori – zakriješta Keko koga u taj čas tko zna otkud vrag donese – dok crkva gori, vrazi bijesno kolo vode!

– E, ti mi ga nećeš voditi – zareža Matan, pograbi ga s dva prsta za ovratnik jakete, iznese ga iz krovinjare i obdari nogom – za popudbinu! Potom uđe i mahnu glavom na Jokaša:

– Pali, ćaća!

Otac i sin, jedan s bolesničke slamarice, drugi s tronoga stolčića, stadoše u oganj bacati jednu po jednu od pustih novčanica rasutih po izobanu biljcu i zbijenih u novčarku… Kad Jokaševi zgrčeni i od kostobolje okvrgavljeni prsti zgrabiše nekoliko novčanica i zamahnuše da ih bace u vatru, Matan naglo zgrabi očevu ruku:

– Polako stari, pošteno ćemo. Rekosmo: koliko ti, toliko ja! Stoga mi ne bacaj šakomice, već jednu po jednu, ostat će ti vremena i za uboštvo…

– Pošteno – potvrdi Jokaš i stade ponovo bacati u oganj jednu po jednu novčanicu.

S plamenom svake nove novčanice javljaše se novi đavaoski sjaj u njegovu krmeljivu oku. I sa svakom spaljenom novčanicom, kao da je kostobolja popuštala, vraćala se izgubljena snaga i negdašnje slavno prosjačko bogatstvo Kikaševo, ona luda zlatna groznica, što ga neprestano tresla dok je tražio blago na dnu Fatine jame, san u kojem je upravo na ovakav način rasipao otkopano blago cara Trojana… O ta luda groznica, o taj ludi san o blagu cara Trojana, o te lude slike što u slapu padahu sa svakim izvađenim kamenom iz Fatine jame: on u kneževskom ruhu i pozlaćenoj kočiji, a Ikiša i Gadžo, Piplica i Ćutum i cijelo selo samo ustranu skače: kad on u krčmu, oni ustranu, kad on u crkvu oni ustranu, na koljena i obori glavu, a don Petar ga sama i posebice pričešćuje... Onda nesta sna i nade u povratak bogatstva, vlasti, pameti i dostojanstva, ostade samo budalasti Jokaš “prvi pa iscjedak” i utonu u dva desetljeća bijede, glada, pijanstva i svakovrsna poniženja od onih suludastih plesova do čišćenja tuđih svinjaca, prošenja po prosjačkim kućama i nadničarenja – čast svaka primorju i školjima i kućama paronskim – u ovih grebenih guzoliza i guzobrza torbarksih i galantarskih koje njegov prokleti sin izvede iz pustinje kao Mojsije Žudije, a on im čisti pojate i gnoj raznosi po oranicama i vinogradima... za hljeb kukuruzna kruha, za torbu smežurana i proklijala krumpira... Ima Boga, ima pravde vječne i vjekovječne! Eto, za sav taj jad, za svu tu rastočenost od siromaštva, kostobolje i svakovrsna ponižavanja, napokon dobi zadovoljštinu nad zadovoljštinama: na svom kominu baca u vatru i oganj toliko đavaoskog blaga, da bi mogao kupiti i najveće seosko stanje... u oganj, u vatru pred očima zablenuta sela! A njegov budalasti sin htijaše tim grebenim novcem kupiti njega... kupiti ono nešto, što bi drugi prodao za lulu duhana, a on ni za sva blaga svijeta... Eh, ono nešto po kom je jedinom čeljade čovjek! Njegov je budalasti sin napokon uhvaćen za nogavicu...

Kad posljednju novčanicu proguta oganj, Jokaš podiže krmeljive oči i pogledom polagano obreda svakog suseljanina – a podosta ih se bijaše natiskalo – pa kad na svakom nijemom licu razabra da je onaj cijeloživotni prezir zauvijek istisnulo poštovanje, zadovoljno zaklopi oči i još se zadovoljnije nasmiješi. I u tom mraku, u toj tišini koja se pružala u nedohvat, osjeti kako raste i kraljuje nad svom tom grebenom kotlinom poniženja, u koju više ni poplatom. I ne otvarajući oči jasno razabire kako se tamo negdje polagano udaljuju sinovljeva pogrbljena i osramoćena leđa, kako sileni Potrkin korak – prepoznatljiv među tisućama koraka – odzvanja u tmini i gubi se do njena beskraja, uvijek jasno odzvonjivog beskraja.

Poštovanje koje tog dana steče, nikad više ne izgubi. Iako uslijed sveopće slabosti, iscrpljenosti i kostobolje, bijaše slab radnik, žene i očevi torbara i galantara često bi ga pozivali u nadnicu, davali mu lakše poslove – sijanje rasada i žita, sadnju kupusa i krumpira, navrtanje i obrezivanje loza, gonjenje konja u vršidbu, a nikad vilanje i grabljanje, krčevinu i tešku kopačinu – dok bi mu nadnicu plaćali kao najboljem radniku, baš po Gospodinovoj priči o vinogradaru.

Punu godinu poživi Jokaš u situ i toplu. Marija Poprda više nije morala krišom odlaziti nevjestama.

Druge godine s proljeća zametnu se motikom i dođe don Petru:

– Ove ću ti godine ja vrt uskopati, krumpir i kupus posaditi i uzvod urediti. Ne odbij me, pope!

– Meni je svejedno komu ću nadnicu platiti – odgovori don Petar, koji nipošto nije htio da mu seljaci ono malo vrta obrađuju besplatno.

Šest je dana Jokaš vrt obrađivao – dobar bi ga radnik u dan obradio, nu don Petar mu odbroji novac za šest nadnica. Jokaš pogleda novac pa don Petra:

– Je li ovo dosta za sprovod i za dušnu misu, za pjevanu? – A kad don Petar reče da je i za tri, Jokaš odgurnu novac prema njemu – onda drž’ tamo! Moj ti je sprovod unaprijed plaćen.

– Nitko unaprijed sprovod ne plaća… – usprotivi se don Petar.

– Ja svoj plaćam! – odreza Jokaš – ako se čovjek sam brine za smradno tijelo, to se još više mora sam za svoju grešnu dušu pobrinuti! I o tom ti zbora nema!

Potom je dva dana kopao u Šimuna Galešina:

– Za ove ćeš me dvije nadnice u grob položiti!

A kad se Šimun stade braniti, da nitko ne uzima plaću za silazak u grob, već da je ljudska dužnost i djelo milosrđa, rečeno “pokopati mrtve”, Jokaš se obrecnu:

– Ja svoj ukop plaćam. I o tom ti zbora nema!

Potom odradi tri nadnice Maćunu Eravomu:

– To ti je za zvonarinu, Maćune!

– I jedna je dosta – odgovori remeta.

– Znam. Dosta je za brecanje. Ali ja neću brecanje, neću: mrnjau-mrc, mrnjau-mrc… Već hoću da mi neprestance u oba kraja udariš: činga-drn, činga-drn, da sva brda odzvanjaju, kao u pokladnom slavlju…

– Ne mogu ti zvoniti već brecati, takav je red i običaj starovički: mrtvaca se žalovito ispraća.

– Za mnom nema tko žaliti, pa ne treba ni brecanja! Neću brecanja, neću o jedan kraj, neću mrnjau-mrc, mrnjau-mrc… već veselo s ovog raskalašena svijeta, pa neka mi i zvona veselo skakuću: činga-drn, činga-drn…

Potom deset nadnica odradi Mrkaševima, koji još ne bijahu ni pradjedovinu podijelili, već svi stanovahu pod istim krovom i ključem starješinskim pa od četrdesetak Mrkaša pet-šest muškaraca vazda u kući, što je Jokašu i odgovaralo.

– Ovih deset nadnica neka vam je za nošenje kapsila!

– Bolan Jokašu, mrtvaca se uvijek džabe nosi – poučno će stari Ilija Mrkašev, koji se jedva vukao, ali ključeve od mesa i ključeve od vina još nikom ne htjede predati.

– Mene se neće džabe nositi. I o tom ti zbora nema! A nećete me nositi ni onako kako se mrtvaca nosi: polagano i na počivala. Jaki ste momci a ja nisam težak, pa me nosite žurno i poskakujući, kao da vam svi Turci u stope uskaču! Nosite me kao hajduka… bez predaha i odaha, bez sustajališta i počivala… Nosite me kao harambašu, kao devendjeda Prpu, jer na ovom grebenom svijetu ništa i ne valja osim pustahija… I ne nosite me hu-hu, hu-hu, već trkomice i piskavo: kiju-kiju kiju-kiju, kiju-kiju… kao da zviždi stotinu kijača ubojitih. Ako treba još i deset nadnica, samo kažite, ali nosite me kano hajduka!

Uoči Ivanjdana, dok su čobanski kresovi sukali u nebo po svim brdima i komšilucima, dok je mlađarija u trku kroz plamen proskakivala da ih sveti Ivan dobro oženi i uda, a usput da ih sačuva i od natučaka na tabanima, dotle je Jokaš sjedio na onoj gomili kamenja iza kuće i netremice piljio u mračno zjalo proklete Fatine jame iz koje je sve to pusto kamenje nekoć izvadio. U neke malkac nakrivi glavu i podviknu prema kuhinji:

– Marijo, Marijo … Dođi ćaći!

A kad Marija Poprda pristiže, Jokaš se izravna koliko mogaše, pa će glasom koji smatraše svečanim:

– Klekni pred ćaću, podigni ruku ponad glave i tri prsta raširi!

– Evo digla sam i ra širila.

– Sad mi se zakuni, da ćeš sve ono kamenje ponovo svaliti u Fatinu jamu.

– Za što, ćaća?

– Zato, k ćerce, što ja ne mogu, smrtni mi se čas približava, a neću da leziguzi mojom mukom dođu do blaga cara Trojana.

– Sam si vidio da dolje nema nikakva blaga, ve ć stanac kamen.

– Tako sam vidio dok su mi oči bile slijepe. Ali kad se jutroske stade dijeliti noć od dana, progledah i vidjeh tajnu dvostruku pukotinu. U početku mišljah da je ispunja živac-kamen, ali sada znam da nije, već umetnuti klin-kamen, kojim jamu s blagom začepiše. Najprije pomislih da dozovem dva jaka momka s polugama da klin-kamen izvale, pa da ti ostavim sve blago cara Trojana. Ali u času smrtnom oko ljudsko drukčije gleda i vidi da bi sa zemaljskim blagom samo duši svojoj naudila. Siromaštvo te posvetilo i ja te svetu neću prljati. Stoga ne čezni za tim blagom, već mi se zakuni da ćeš ga zatrpati. Ako nećeš, neću ti s mirom umrijeti. Na krač ću ti pasti i mjesecima na slamarici ležati, a ti ćeš me uležana dvoriti i čistiti. A kad lipsam u vukodlaka ću se prometnuti i svake noći ovu prokletu gomilu oriti.

Kad se Marija Poprda zakle, opet će Jokaš:

– Dočim Fatinu jamu zatrpaš, posljednji kamenčić u nju baciš i vršak joj poravnaš objavi cijelom selu ono što ti rekoh o klin-kamenu, neka znaju da je Jokaš znao tajnu, ali nije htio duše uprljati. Pa ako se nađe netko lakom, neka znojem do blaga dođe, a kad dođe nek mi se mrtvu ne smije već mi na samrtnoj postelji pozavidi kako sam umio čist izaći pred Gospodina.

Zatim povečera raštike i krumpira začinjenih poprženom i pomalo užganom slaninom, pa spokojno leže na slamaricu do ognjišta.

– Baš mi godi ova vriska i buka mladosti oko ivanjskih kresova. Godi mi i tvoja blizina, kćerce… Zovu te Poprda, a ti si najbolja od sviju u ovoj prokletoj kući i u ovoj prokletoj Krajini. Nije običaj da roditelj dijete hvali i da mu zahvaljuje, a eto, ja ti zahvaljujem na svemu što si za ćaću učinila… Sad otiđi u selo, da se i ti ivanjske noći nauživaš… Ostavi mi vrata otvorena, da malo gledam vatre u planini i mjesečinu na pragu, samo malo, a onda ću časkomice i s mirom umrijeti.

– Kako god ti želiš, ćako moj – reče Marija Poprda i suzu, što joj zatreperi u grlu, okrajkom pregače s oka obrisa.

– Hajde, milo ćakino, hajde… – htjede joj još mnogu reći, ali preko suhih usana prelazio je samo jedno, i sve tiše, sve tihanije – hajde… hajde…

Ujutro ga nađoše hladna i ukočena. Cijeli je bogovetni dan veliko zvono veselo udaralo o oba kraja: činga-drn, činga-drn… kao da i ne zvoni mrtvacu, već krupu rastjerava, a sutradan ranim jutrom Mrkaševi momci hitro podigoše Jokašu na mrtvačka nosila i žurno ih ponesoše, bez predaha i odaha, bez stajališta i počivala, poskakujući u zasukanim bječvama i laganim opancima od suha, baš kao da progonjeni hajduci u trku mrtva hajduka nose: kiju-kiju, kiju-kiju…

“Ljudi zapaziše a i sam provjerih,” zapisa don Petar, “da se mrtvu Jokašu sastaviše sjekutići koji se nikad ne mogahu sastaviti, što bijaše očit znak da ga Bog odabra za primjer i opomenu.”

I baš dok ga spustahu u grob, začu se drndnjava mnogih kola – da pravo kažem, bijaše ih osam na broju – pretovarenih silnom i svakovrsnom robom. Netom se s grobljem izravnaše, stadoše da odadu počast mrtvomu. A Matan, rečeni Potrka, udari dlanom o grobišnu ogradu, pa se preko nje cijelim tijelom prebaci a da je ničim osim dlanom i ne dotaknu. Ljudi se razmakoše, a on priđe još otvorenu grobu i zajauka: – Ćaća ćaća, kud oči zaklopi a ovo čudo ne vidje! – I svi koji stajahu uokolo vidješe suze sina pokajnika, samo ja – nek mi se Bog smiluje – vidjeh suze nemoćna bijesa, zauvijek izgubljenu priliku slavlja đavaoske oholosti. Možda to i ne bijaše moja misao, već misao mojih sićušnih dušića – odkad se nastaniše u meni i sa mnom se srodiše više ne mogu lučiti svoje od njihova – koji mi na svoj jezik Matanov jauk prevedoše: “Ćaća, ćaća što ne pričeka dva-tri dana da vidiš dućan silniji nego u Bepa Katunarića, bar bi lijepo od jada crkao, u mržnji skapao i dušu đavlu predao, a moju obveselio!” Ne kažem, možda su se i moji dušići upakostili, jer je velik i potresan grob otvoren, a opet, je li toliko velik, da ga bahata i nerazumna uzgoritost ljudska baš nikada ne može i ne umije nadvisiti?
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
“I ptičjega mlijeka…”
« Odgovori #32 : 17 Siječanj 2009, 04:49:12 prijepodne »
“I ptičjega mlijeka…”


Baš tako bijaše napisano na jelovoj ploči, koju donese iz Splita i “prišestari” ponad vrata dvora Matanovih, baš tako: “I PTIČJEGA MLIJEKA… trgovina mješovite robe. Vl. Nuša, žena Matanova.” Bijaše naumio nadodati “sila nečista”, ali ga pismoslikar odgovori rekavši mu da je to ozbiljna i službena stvar, a po službenim stvarima nije koješta brljati, ponajmanje istinu.

Puna je tri dana robu u police slagao, a četvrtog se iznutra zasunuo i cijelog dana nit je izlazio, nit jeo, nit pio, nit se komu odazivao. Samo je po dućanu šetkao, zastajkivao, posjedao, zaglédao se u robu i police i neprestance se u nove i nove likove uživljavao. Sad je bio kupac, sad trgovac, sad ćaća Jokaš, sad djed Kikaš: “O Potrko, suzo djedova, što to učini, čim li sve to blago stvori!?” “Pameću, djede Kikašu, da čim! Od pametna djeda i unuku pameti!” “Golemo je to blago, suzo djedova, uprositi se nije moglo!” “A tko veli da se uprosilo, vrag ti prosjake! Nove sam ti pute proprtio!” “A nađe li se na tim prtinama i kakav Škiljo iz Zagvozda?” “Bog s tobom, djede! Da nije Škilje kao da bi svega ovoga bilo! Samo ti se ja ne nosam s jednim, malo mi je! Dvore ti podiže moja Šalom, pute podmiri moja Steiner, a Kohn dućan otvori… od njega ti potegoh petnaest tisuća kruna!” “Ah, ha, lupež…” najednom se Kikaš prometnu u Kohna “petnaest tisuća, moja petnaest tisuća… u tamnica će lopov, ja dućan zaplijenila i moja para vratila…” “Pisala na led, draga moja Kohn, pisala na led… Ništa ti Matan ne vratila, Matan ti bila prosjak i ništa ne bila ot Matan… sve bila ot Nuša, ot sila nečista… ot Matan pila samo usrana gaća i ti ih odnijela ako htjela…”

Valjalo bi tri knjige napisati da se vjerno prenesu samo ti slađani samorazgovori.

Sutradan, taman se dan s noću sporazumno dijelio, zgrabi Nušu za ruku i uvuče je u trgovinu:

– Evo ti carstvo, silo nečista, veće carstvo nego u Bepa Katunarića na Šestanovcu, pa vladaj i upravljaj!

– Kako ću ti nepismena trgovinu voditi! – zakuka Nuša.

– A koliko ih je pismenih među torbarima i galantarima, sve ti se strijele nebeske u pisalo zabile!

– Muško je drugo – brani se Nuša.

– A kad je zlo popamtiti ni sam se vrag ne može s vama nositi! U tri ću te dana pismenosti naučiti, jerbo ti osim brojeva nikakva druga pismenost i ne treba.

Zgrabi olovku, pa na komadu papira ispisa velike brojke od jedan do devet:

– Ovo ti je jedan, ovo su ti dva… gledaj, silo nečista, ovo ti je tri, ovo ti je… Gledaj, sve sam ti ih sredno i po redu složio i posložio. Na tebi je samo da mjesta brojiš. Broji! Vidiš na šestom ti je mjestu šest, na sedmom sedam… Iza devet zar ne dolazi deset? A kako se gradi deset? Napišeš jedan, pa mu prišestariš ništicu, a to ti dođe kano ja jedan, a ti ništa, kako i dolikuje. Ako ti prišestarim još i “veljbabicu”, Bertu, onda su ti to dvije ništice, što opet čini brojku sto! Jesi li me razumjela, silo nečista?!

– Stani, bolan, dušnje ti, polagano. Ako iza jedan ispišem ništa, onda…

– …onda ti je to deset. Ako iza dva napišeš ništa, onda ti je to dvadeset. Ako iza dva napišeš jedan, onda ti je to…

– Tri! – presretno kliknu Nuša kojoj napokon puče pred očima.

– Dva i jedan… – strpljivo će i učiteljski Potrka, no Nuša ga veselo preduhitri:

– Tri! Matane moj, dva i jedan su tri!

– Drugo je dva i jedan, a drugo dva pred jedan, drugo ti je ako sam ja kraj tebe, a drugo ako sam na tebi. – Onda obeshrabreno zavrti glavom: – Nije vajde, moram ti ispisati sve brojke od jedan do sto, pa broji! Na kojem će ti mjestu biti trideset i pet?

– Na trideset i petom – gotovo uvrijeđeno odgovori Nuša.

– Bogu hvala, da ti je nečastivi pamet prosvijetlio! Sad ću ti do svake vrste robe na polici cijenu prišestariti. Na tebi je samo da pogledaš broj na polici i da ga potražiš na ovom velikom papiru.

– A što će mi to, moj Matane?!

– Kako ćeš prodavati, silo nečista, kad cijene ne znaš?!

– Pitaj me!

Potrka izdrelji oči na nju, baš kao da pred njim iskrsnu prilika pokojnoga djeda:

– Ma što, pitaj me?!

– Pitaj, koliko što košta!

– Koliko zapada ovaj sapun?

– Šest banica.

– Petrolejka?

– Krunu i tri banice.

I na njegovo golemo čuđenje ne bi ni najmanje sitnice kojoj u dlaku cijenu nije znala.

– Pa što zamuca, što zaeca, silo nečista, kako ćeš nepismena trgovinu voditi!

– Nisam, jadna, mislila na cijenu već na ono drugo.

A to drugo naiđe netom Potrka ode, i ne više u Beč – tko će Kohnu na oči! – već u Prag i to zaobilazno preko Budimpešte. Na rastanku reče: – Sva je prilika da o Božiću neću kući navraćati. Ljeto je već na izmaku, ne isplati se. A i čemu dolaziti kad sam ti po volji Božjoj i babe Drndaruše i drugo čedo ugradio, a dok je ono u tebi ni po vražjoj mu ne mogu još jedno prigraditi. Rodi u blagoslovu, pa ćemo onda. Goji mi Matana Drugoga, čuvaj kuću i vodi trgovinu, a vodit ćeš je kod tolike upamtljivosti. Kad dio robe rasprodaš, uzmi Ilijaševa kola pa u Splitu namakni novu. – Na kraju joj upeli: – Jedno mi duboko ureži u srce, u možđane i u guzicu: čast svakomu, veresije nikomu, ni rođenoj majci! Muko moja, baš u tomu i jest nevolja! Lako ti je poslovicu u pamet, ma ded je u srce! Kad ti dođe majka rođena i probere malo masti, malo ulja, malo sapuna i petrulja i štogod drugih prdosija, pa se u njedra maši, izvadi rupčić i na njem uzlić odveže da koji krvavi banovčić iz njega povadi, ded stisni srce pa gukni: “Istresi to sirotinje, majko!” Je, u Boga!

A, eto, baš majka i baš onako – više na krpici nego na rupčiću – uzao razvezuje, one sićušne banovce triput kroz prste provlači kao da se s porodom rastaje:

– Uzmi, kćerkice, nismo mi sirotinja već dobrostojeći prosjaci od zanata. Usto je u nas, Bogu hvala, i nešto malo stanja, trideset ovaca, sedam koza, vol i kravica… čak i jednog psa za sevap držimo!

– Majko, Majke ti žalosne, srce mi ne čupaj i, svetoga ti Lovre na gradelama, kožu mi ne prlji. Da cijeli dućan uzmeš pod ruku, ne bi se naplatila ni za mlijeko iz jedne sise!

Potom dođu Potrkine sestre, Ljuba i Matija i Slava-Pelintrava:

– Nevjestice naša… – i one krpice driješe, pa iz čvora kao iz lokvice banice puljkaju.

– Zaovice moje, ne izazivajte Boga, ni, što je još gore od Njega, pogane seoske jezike… Kako ću uzeti od vas, od tekućice krvi Matana svoga… – kuka Nuša, pa se rukom iza sebe maša – nego, zaovice moje, ponesite dječici šačicu bombona, nek im je od ujne… Nije to: zaveži u krpicu kockicu šećera, pa kroz krpicu siši, već pravi bomboni šareni, nek se dječica jednom u životu oslade… moj je Matan na sve mislio.

Onda naiđe Kata djevera Andrijice, pa veli:

– Jetrvice moja, čast ti svaka na dobru i milostivu srcu, ma meni moj Andrijica upelio, pripelio i na dušu metnuo, da od djevera Potrke ni zrna soli na dar ne uzimam.

– Jetrvice moja – uzvraća Nuša – ako su braća budalasta, nek je u nas pameti. Valja razumjeti i muhu na izmetu, pa razumi i mene i Andrijicu. Ti mu, seko, reci da si mi novce dala, a meni ih nemoj ni nuditi, jetrvice moja, sunce moje razumljivo…

Onda naiđe Marača Škorina, sirotinja u nebo vapijuća. Ne traži ni meda ni ptičjega mlijeka, već dva zrna soli i kap ulja. Gdje će je pustiti da se zalaže soparnom prgom i neslanom purom! Nebo, otvori se, zemljo, prosjedni se! Pa ti dođu Bekuša, Skenderuša, Gaćuša, Ždrokuša i druge žene nadničarske:

– Nušo moja, dušice milosrdna, ne mogu djeci, i sama jedno imaš, u blagoslovu ti bilo, a drugo ti pod srcem kuca, ne mogu djeci ono nezačinjena jada… Sve će ti moji podmiriti, do banovca i krajcara, dočim se iz primorja vrati…

– Ne mogu, žene moje, Matan mi je upelio i na dušu metnuo…

– Hajde, bona, kao da on mora sve znati i doznati, čovjek je a ne babetina!

Ded jednoj učini a drugu odbij! Ženama nadničarskim pridružiše se i one čobanske: “…dok ne prodam šilježe na Zadvarju… dok mi se tele ne ugoji… dok ne smaknem vola…” Neke su pošteno vraćale dugove, a druge ih odgađale do nove nadnice, do novog šilježeta i jalovice. I sirotinji ulja treba, a novca ni za sol.

Istini za volju, bijaše i onih koje su gotovinom plaćale vjerujući onoj: dugovi – zli dugovi. Međutim, jedine koje su vazda plaćale bijahu žene torbarske i galantarske, i ne zato što su strepile pred dugovima, već što oholost bijaše jača od pohlepe. O, sve bi selo avkalo i od avkava lajanja tutnjilo kad bi saznalo da se koja udužila. Ode sila na dugove! Plaćale su. Kad ne bi imale novaca, ne bi u dućan ni zavirile.

Radije su gladovale i soparnu raštiku mlavile, nego se dugovima sramotile…

Ubrzo se javi i još jedna vrsta potrošača-neplataca. Prva dobaulja baba Smuljuka, o kojoj se šuškalo da se potajice i pod bačvu zavlači.

– Takvo ti je sjeme Evino, kćerce moja, baš takvo… u nevolji se i hromu đavlu za štaku hvata, a u bijesu i anđelu nogom u guzicu. Kad je trebalo ne bȋ bolje od babe Smuljuke! “Do Sudnjeg ti dana neću zaboraviti samo mi utrobicu otvori, sunce moje, babo Smuljuko!” A baba Smuljuka u brdo i planinu, na tabanima i koljenima, pa skupljaj kozlac i mlječiku, dupčac i ivicu, smilje i kovilje, glogove bobice, vilinske kosice i stotine otajnih trava pomoćnica, kuhaj sočiće ko sve vještice, i moli molitvice ko svi đavli pakleni… A kad se utrobica otvori, pa dođe jedan dječaćić, a i drugi, eto, na putu: “Bog providio, Matan ugradio, a ti, babo Smuljuko, smuljni mi se s očiju i s pameti!”

– Nisam, pomoćnice moja, nisam ni smetnula ni smuljnula, već… ti ne pitaš, a ja, jadna, i ne znam što ti treba…

– Ne znaš? E, ne znaš! Može biti da i ne znaš. Ded pogledaj pa ćeš znati: módra zakrpljena, pregača ko da su po njoj bijesni ždrepci kobile naganjali, a u šudaru na glavi sve baje od svijeta gnijezda savile…

I tako dolažahu jedna po jedna dok ih se ne napuni sveti broj devet. I svaka joj je utrobicu otvorila: jedna molitvom, druga postom, treća zavjetom, četvrta travama i korijenjem, peta u uštipku podmetnutim vrapčjim mudima i svim drugim čarima i čarolijama… Bože, oslobodi!

Kamo krenuo i kako god okrenuo, muktaša i veresijaša kao pljeve na gumnu… A s takvim kupcima ni svi Žudije, svi Grci, svi Potrke ovoga svijeta ne mogu trgovinu voditi. Što su dani obilnije kišili, to se sjajni dućan “I ptičjega mlijeka…” sve više sušio i police bivale sve krezubije.

Kad se podzimu naredne godine Potrka vrati iz Češke samo se uhvati za kose i riknu kao ranjen medvjed:

– Kohne, moja Kohne… dođi i vidi što sila nečista učini od tvojih petnaest tisuća!

– Matane moj, srce iz njedara, nisam li ti, jadna, besjedila, da ovo nije za me niti ja za ovo.

– Muči, da ne promelju mlinovi Božji, dosta će ti biti i Matanovih! Kad se arči nek se arči! Ti dućan, ja ću dvore!

I bijesan tako, više odleti nego otrča popovoj kući i zviznu šakom po stolu da je don Petar s cijelim slabačkim tijelom odskočio:

– Hvataj, pope, divit i hartiju i bijelo pero od labuda, pa mi šaraj knjigu šarovitu baš na ruke caru prisvitlomu…

– Smiri se, bolan, Matane, i ponajprije kaži što te muči.

– Ništa me ne muči, već piši knjigu Franji Josipu ili komu ti drago, a iskiti je ovako: “Ja Nuša, sila nečista… i sve tako, što joj po umnosti pripada i pristaje… osim jedne sobe i kuhinje sve ostale cijele vascijele i sveukupne dvore Matanove poklanjam zemlji i državi s tim da mi ih u školu prometnu… a ti, svijetli care, ili kojimu ga god svijetli gade, šalji učitelja da nam djeci pamet otvori i u nju ubaci ako ne slova ono barem svete brojeve trgovačke. Amen.” Pop iskiti, car pročita i posla učitelja, a Potrka odnese drvenu ploču u Split, pa je sutradan ponovo donese i na staro mjesto pribi. A na ploči je pisalo: “I ptičjega mlijeka… Pučka škola Matanova.”

– Da mi djecu ptičjim mlijekom pojiš – poprijeti u šali učitelju, pa zareža na u se skupljenu Nušu – a ti, silo nečista, kose čupaj dok ti se ne vratim. Ode Matan u zemlju češku, prosvijećenu, brate, i punu mirisa kučkanskoga…

Ali kad se zametnu korpom i prekorači preko praga, najednom mu koljena cimnuše i nažao mu dođe, pogotovu kad za stolom začu jecaj prigušen i u suzu zavijen. Okrenu se, zagrli Nušu, u kose joj suzu obrisa, pa je junački cjelunu u oba obraza:

– Utr suze, silo nečista, samo ti se šalim. Evo ti me opet o Božiću, slamaricu dobro protresi, zbit ćemo je do kamena…

On se osmjehnu, ona obrisa suzu.
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
Uzorita Konstancija Besserová
« Odgovori #33 : 17 Siječanj 2009, 04:49:50 prijepodne »
Uzorita Konstancija Besserová


Hradčany se povisoko ispeli, galantari još poviše, te sa zvonika svetoga Vita pasu oči po kulama i tornjevima praškim, a Šimaga Mali svaki čas dahne pa uzdahne:

– Lijepe li šume od ćulaka! Bože moj, da ju je u Krajinu presaditi, svu bi je prekrilo.

– Vrane ti mozak ispile – kori ga Kozmuz – kud bi onda puži plazili, gdje slavići pjesme učili!

– Vrag ti puže i slaviće i cvrčke uzcvrčane! Ma nȕ gledaj Vltavu, gledaj kučku jednu, kako grad grli i opasuje, kako mu se umiljava, kako ga miluje, kučka razvratna! Gledaj Matane…

– Ma što ću gledati, Gospe ti blažene – srdnu se Potrka – nije naše za gledanje već za prevrtanje, pa prevrći jal krune, jal babe! Uh, drž’ der onu širokulju na trgu, jež li je, okruglica li je… – dlanovi mu se sami od sebe okrenuše k zemlji, baš kao da je okruglica pod njima – …zavaljuškaj, pa ubodi!

– Vazda li su ti pogrde i u oku i na jeziku!

– Jesu i na čem drugom, Šimaga Mali, jade veliki! Ti o žensku ni koliko hodža o misi! Bukaru niz grlo a da ti jabučica i ne zaigra. Bolan, stručni ljudi kap vina na jezik, pa ga po svem nepcu razmazuj, pola dana ustima mljackaj i uživaj! A tebi kad pripne, velju, bukaru niz grlo, odsponji hlače pa u kakvu kurvetinu… đava’ slasti!

– Ti baš kao da se poštene nismo ni okusili – uvrijedi se Skočimiš – a mi i kurvu u neku ruku opoštenjujemo. Baš kad o Šimagi… eno ti prekjučer, na moje oči, kod Karlova mosta zaustavi jednu smuculju, pa se triput obliznu i upita: “Po što si, ženska glavo?” A kad ona spomenu tri krune, obliznu se još jednom, jabučica mu baš meraklijski zaigra: “Dat ću ti svih pet… samo mi se malo brani, dušo nebranjena!” I branila se, je li, Šimaga Mali?

– Branila se, ne branila, kurva ostaje kurva, a poštena poštena – nemilosrdno zaključi Potrka.

– Ti opet svoju ko i kukavica “ku-ku”! – nemoćno iskrenu oči Šimaga Mali – kao da nikad nismo ni jednu poštenu… samo su ti poštene dvaput skuplje, a kad umočiš razlika ti je taman tolika kao između vruće pure s hladnom varenikom ili hladne pure s vrućom varenikom: u svakoj ti kašika jednako stoji. Ovo ti je naše pogrde kalup svakom opanku.

– Tako je govorila – uskoči Skočimiš – i ona okopoljka kad se udade u Ršćevane: “Bože moj… eto, ja iz Zmijavaca, on iz Ršćevana, i opet jedno i drugo ko da nam je kuća do kuće, pa od rođenja mjeru uzimali, paše li, paše…”

Kad smijeh utihnu, Šimaga Mali svoju nastavi:

– Ka žem vam, ljudi, plati pa si miran; ti čist, ona poštena, nitko te neće vući za skute ni svoju košulju na tebi pipati. Tri krune, tri krune. A čestite kučke prijetvorne, misle ako su se uza te opružile, da su ti nebesa poklonile, pa jaz-nezajaz zja od jutra do sutra: te krčmice i kavanice, gaćice i čarapice, bluzice i haljinice, narukvice i prstenčići… Muči, jade, od čestite skuplje kurve nema!

– Gospe mi, tako je – od srca će Škočimiš – kad se sjetim one svoje Frau Anne iz Beča… Muko slavna, volio bih cijeli život djevcem ostati nego još jednom sve to proći. Nikad dosta nezajaznici. Bacio te njoj u postelju ili turanj za masline, ista stvar. Pa kad te isturnja dokraja, da te bar pusti s mirom! Ovo! Tek se tada kučka razigra, vija se i svija, škaklje te po uhu i trbuhu, a bali gdje stigne, cmače i mljašće: “Volim te – voli me!”…muke žive, Isusove.

– Ja sam opet imao jednu – prihvati Šimaga Mali – koja bi u Boga đavla izmatala. Danas rođendan, sutra imendan, prekosutra majčin dan, zaksutra ocu dan mrtvi, ishodnji…

– Tko vam je kriv da kučkama dajete više od onoga što vam Bog dade da im dadete – nasmije se svisoka Potrka.

– A ti ne daješ?! – zaškilji zlobno Šimaga Mali.

– Ne kažem da ne bih dao, ali kadgod kakav darčić ponesem, Bog preda me, pa mi pamet smete. Evo, danas je, napriliku, Konstanciji Besserovoj, uspaljenici mojoj, sveti i časni rođendan. Baš zamjerih zlatnu narukvicu od pedeset kruna. Pan Prohaska dat će mi je za trideset i pet, kad u njega ionako svu robu uz velik popust kupujemo… Pođite sa mnom i vidite kud će je đavli razvijati!

Pošto kupi narukvicu, obgrli pogledom trojicu vjernih:

– Dan je rabotni, nije ga Bogu krasti. Do podne ćemo poslovati dolikarce oko Tynske crkve, pa ćete se osvjedočiti da čovjek snuje a Bog određuje – objesi korpu o rame, a zlatnu narukvicu stade premetati iz ruke u ruku, da se sjaja nagleda i zveka nasluša.

Nisu ni uru švrljali, ni pregršt sitnica rasprodali, kad evo ti neke gojazne žene. Kako zlato vidje, tako začarana zastade. Čim do daha, muža za rukav, a muž – bogat Moravac, sad je li vojni ili civilni, teško je prosuditi, ma marvinski je trgovac – Potrki narukvicu iz ruke.

– Je li od zlata? – pita žena i već je na ruku meće.

– Od suhog zlata, baš kao i vi, lijepa gospođo – udvorno će Potrka, a u sebi pomisli: “Zagrize li, Evo, jabuku, zagrize!”

– Ni bakar pozlaćen – stručno će marvinski trgovac, od nabrekla novčanika i pamet mu nabrekla.

– Čudim se, gospodine – ponizno će Potrka – da tako bogat i uman čovjek, sirotinju pred svijetom kudi i narukvicu od čista zlata…

– Bakar! – intači se Moravac, pa intači.

– Kad ste baš upeli, gospodine, da mi obraz ocrnite, moram ga oprati ili vaš ocrniti. Ovo bez oklade neće proći. Vi deset kruna a ja dvadeset, pa ćemo k zlataru kojega sami izaberete. Je li pošteno, narode?

Narodu je sve pošteno samo da se nešto događa. Moravcu uzmaka nema, te pođoše zlataru, pa još k jednomu. Kad i treći potvrdi, Moravac teška srca rukom u džep, pa gnjevno leđa okrenu. Kud ćeš, majčin sine? Zar ne vidiš da ti je zlato ženi za dlan prionulo?! Ne otimlji se, lojonjo, ni vrag se ne ote ženinu cupkanju! Što prije rukom u džep, to će prije mir u srce.

– Sad vidjeste ljudi – kasnije će Potrka svojima – kako me Bog čuva od uspaljenica. Čim im štogod ponesem, odmah ti pošalje kakva Moravca da mi iz ruke ujagmi. Jadna moja Kosta i opet će svoj sveti i časni rođendan bez dara prokuburiti.

Kosta, zapravo Konstancija Besserová, trostruki doktor znanosti, bijaše onakva kakvom je kasnije opisaše njen najvatreniji poklonik, besmrtni Jiři Fiedler, i njena najbolja prijateljica i suborkinja za ravnopravnost češke žene Irena Wenigová u zajedničkoj raspravi: “…tijelo joj bijaše svetilište Prijapovo i Triphalosovo, pogled mač Aleksandrov, krv vrući koktel žudnja Messaline, Agripine i Elizabete Bathory što se kupaše u krvi trista zaklanih djevica. Pore na njenoj pohlepnoj puti nalikovahu lišću mesožderke, jao si ga kukcu do kojega dopre i najsićušnija čestica putenog njena zova, opojna i kiselkasta. Kao što pravi pilac ne prije već jede vino, tako je i ona jela ljubav, jela svom ludom kožom i sluzokožom, plućima i želutcem, šarenicom i bjeloočnicom. Među njenim neizbrojivim i svim ljubavnim vještinama uvještenim ljubeznicima bijaše i tamo neki divlji Hrvat satirskog tjemena i međubočja i sasvim primitivne seksualne kulture. Svi smo se čudili da Kosta baš tog divljeg Hrvata uzdiže iznad svih majstora-ljubavnika, pa i ponad onih francuskog i talijanskog tipa. Zašto? Sama nam dade odgovor u jednom od svojih najsjajnijih proglasa: “Uz mekoputna razvratnika žena postaje samo roba, sredstvo razvrata i muškarčeve samovolje. Oslobođena se žena mora uzdići iznad omekopućena mužjaka i zagospodariti nad iskonskom divljinom nasrtljiva jelena...” A Potrka vazda nasrtaše baš kao jelen, nerast i pastuh u jednom biću, pa tako nasrnu i na njen časni rođendan netom mu nasmijana otvori vrata, nasrnu ne štedeći snage, ne stideći se krika ni urlika, koji su iskonskom divljinom prodirali iz njegova tamna grla, kao da prodiru tamo negdje iz prapočela putenosti začete tko zna u kakvu praživu. A ova učena žena, izvanredna uma i profinjena duha, ova uzorita borkinja za ženska prava i za netom zapisanu seksualnu prevlast nad mužjakom, prepusti se kao plaha košuta i kokoš oborenih krila, presretna što može nositi težinu mužjaka i povesti se za njegovim ludim zanosom stvaratelja. Razotkri bedra, otputa noge i skide nagupce stotinama zvijeri, neka bjesne i urliču ispod gipke i nezajažljive kože. Pjesnik bi rekao: “brod bez kormila nek je crvenom vihoru krvi – pa hoće li se nasukati na pješčani sprud ili smrskati o oštru hrid, sasvim je svejedno, dok traje prepusti ga ludom užitku njegovu.”

Tek kad brižni susjedi, – misleći da se nadomak njihova uha krvavi zločin zbiva – ustravljeno zalupaše na vrata, utihnuše vriskovi ljubavnika, istini za volju, utihnuli bi i bez brižnih susjeda, jer već i posljednja kapljica slasti bijaše na slamčicu posrkana, i posljednje krilašce snage nemoćno klonu na jastuk.

Ležeći tako nauznak, ruku pod glavom, činjahu se kao dvije ispijene pa napuštene želje. Samo bi Potrkine oči ponekad lagašno preskočile s noćnog ormarića na stolić, sa stolića na veliki trokrilni ormar i kroz njegova zatvorena vrata skakutale s police na policu. Različiti skupocjeni predmeti na časak bi se pojavili kao prikaze i kao prikaze nestajali.

– U što si se zagledao? – pita Konstancija nekim neprirodno dubokim, rekao bi zagrobnim glasom.

– Uspaljenice moja, radosnice, eto, gledam puste kristalne zdjele i vaze, brušena ogledala, svilene haljine i rublje svileno – baci pogled na njen vrat i ruke – ogrlice i narukvice i prstenje briljantno kojim sam te toliko puta naresio.

– Ti si moj najljepši briljant – uzdahnu Besserová, pa učeno nadoda – Kohinur!

– Ali… uspaljenice moja, radosnice, netom mi pred očima iskrsne kakva kupovna radost, onako odmah i iščezne, baš kao kad se grešna duša grešnu čeljadetu ukazuje. Bože moj, kolikih ti se darova nakupovah, a ti nijednoga ne vidje! A kako bi i vidjela, dušo razbludna, kad sam ti proklet! Dočim ti nešto kupim, već đavao šalje svog perjanika da mi uz dvostruku cijenu iz ruke ujagmi. Kakvu sam ti danaske narukvicu nabavio, za tvoj sveti i časni rođendan, a onda vrag nanese onog Moravca s babuskarom, svi je Turci guzatu grebavali… Nema pod nebom stvari koja mi na dlan padne, da odmah s njega i ne otpirne, da se odmah u grebeni novac ne prometne. Tako ti od mene slaba korist u darovima.

– Od tvog mi vršnjaka ljepšeg dara nema – zaguguta Konstancija, uvuče glavu u vrat, zaigra, zatrepta onim vječno okupanim i vječno žednim modrim očima.

– Kad je tako – predade se Potrka – ’ajmo još jednom uz pomoć Bož… vražju, vražju, jer ovo je đavaoski posao!

Bijaše slatka valjuškanja u širokoj postelji uzorite Konstancije Besserove, bijaše izletića i plandovanja po Petřinu, Višehradu, Proseku i Biloj Hori, bućanja po potočićima, bućanja po djevičanskim livadama Letne i sladostrasna nosanja s panom Prohaskom, koji se, uza sav sužen pogled vazda nepovjerljiva miša, ipak koračić po koračić približavaše mirisu pečene slanine u mišolovci. O moj Škiljo iz Zagvozda…

Velim, bijaše javne radosti, ma i skrovita jada. Pod težinom korpe ramena im se sve više krivila, od duga hodanja i stajanja noge sve više natjecale, tabani se slijegali i sijevalo u križima. Bijaše mnogo više posnih nego mrsnih dana, posnih i u poslu i u tanjuru, i sve više pisama od kuće, pisama u kojima se molilo samo otajstva žalosna… dok se u njihovim pismima kući molilo samo radosna i slavna. Potrka ih je tome još u početku naučio: “Na svakom je putu i ruža i trnja, palmina granja pod poplatima i teška križa na ramenu. Trnje i križ, to su, brate, samo tvoje stvari, pa ih skrivaj i od sama sebe, a ružama i palminim granjem i u snu maši, nek svijet vidi, nek ti marva pozavidi!”

Zveckaj krajcarima kao patakunima, nek zja i zija od čuda kukavelj prosjačka, čobanska i nadničarska gledajući kako svjetski čovjek svjetski na prstima hoda! Gledaj, majčin sine, cigansko kopile! Žvali žuti jed zavisti! Tebi je čudo jedno i ovo što brčkamo kad kući dođemo, kad u Miškovoj krčmi ili po okolišnim dernecima streskamo koju čašicu ili bačvicu vina, kad od dvije oke pečenoga gricnemo zalogajčić, a ostalo psima i vašoj gladnoj dječurliji! Jadna ti troška u ovim stajama i pojatama! Da vidiš u svijetu, brate rođeni… nisu to krčmetine, već hoteli i barovi, lokali noćni u mramoru i ogledalu, stropovi zlatni, stolci carevi dušeci, a svjetlo kako ti godi: jal žuto, jal crveno, jal modro, jal kako ti duši milo… Ti za stolom, a pred stolom deset svirača milozvučnih – vrag ti gusle o guzicu prebio! – oko tebe deset gologuzih pjevačica i plesačica – jedne ti pjevaju, druge ti se uvijaju, a onda skok poskoči: dvije na koljena, dvije na ramena, jedna jal na kiku, jal na golo tjeme… a ti, rođo, štiplji i za sisu i za guzicu, o radosti đavaoska… I tu se, brate, može svjetski sharčiti, je li vol – vol! Je li stanje – stanje! Vama je čudo što Matan Nušu i ne ukori zbog dućana. Vrag će je ukoriti, kad je po tri takva za jednu noć…

Dobro su znali da je mnogo uvjerljivije hvaliti drugoga nego sebe, te bi vazda o trećem govorili: “Sjećaš li se Šimaga, svetoga ti Šimage, kad ono Galeša Šantin slumpa šezdeset i devet kruna, tri vola petaka, neba mi nebeskog, zbog one kučke Kunigunde…”, a Galeša opet: “Sjećaš li se, Skočimišu, kad ono Matan… uze dvadeset i četiri svirača i trideset i šest plesačica… dvije tisuće kruna, očinjeg ti vida…” I tko će onda saznati da nijedan od njih nije u bar ni zavirio – osim Potrke, kojega triput odvuče učena bećaruša Konstancija Besserova, pa: “Bećar pije, bećaruša plaća. Bećarušo, ostat ćeš bez gaća!” – da su se hranili knedličkama u stanodavke, a samo bi se nedjeljom i blagdanom pokusurali i odojka zavrtjeli negdje na rubu grada, i to za lijepa vremena, a za kišâ i vijavica naručili bi obilan objed U kaliha (Kod kaleža) u krčmi koju će kasnije Švejk ovjekovječiti.

U ljetu treće godine, taman kad Potrka bijaše zadobio potpuno vjerovničko povjerenje pana Prohaske i kad se u Češku bijaše prebacilo još tridesetak galantara, sav usopljen uleti U kaliha prečisti Kozmuz noseći u ruci pismo kojim je valjda od Prašne brane mahao:

– Matane moj, čitaj, čitaj svih ti velikih sakramenata, veliko se zlo sprema! Cišćani i Lovrećani udariše na njemačku državu! Prepišat će nas!

Potrka mu istrže pismo iz ruku, preleti ga okom, pa se stade od srca smijati:

– Gnjide ciske i lovrećke! Na kakvu njemačku državu, Kozmuze prečisti?! Vidiš li da odoše u Bavarsku? Nuder, u Bavarsku! To ti je u Bosnu, prečisti! U München, a? Nuder u München! U Kupres, prečisti! Nuder u Kupres! Kud udara, Kozmuze prečisti, kud udara care Sulejmane: na Beč bijeli jal na Kupres crni?… Hajde, Gospe ti blažene, ako ćeš na carstvo, onda u srce, brate, u srce kopljem ubojitim! Puške imate, a streljivo će Matan u pana Prohaske… Na Berlin! Na Berlin, braćo!

– Na Berlin! – potresoše se zidovi krčme U kaliha mnogo prije Švejkova “Na Beograd!” Sigurni u sebe kao Napoleonova laka konjica, već vidješe prijestolnicu i carstvo pod nogama, a pobjednička ganga zaori u krčmi, pa odskakuta od kupole do kupole, od tornja do tornja, dok ne obiđe sve zlatne krovove zlatnoga grada:

Moj Vilime, odoše ti novci
dočim stignu iz Krajine momci!

Pošto dvostih odojkaše desetak puta, pomalo im se i ogadi, pa zamukoše.

Prečisti Kozmuz prvi probi tišinu:

– Tko li bi što drugo mogao iskititi?

– Ne bi li bila dobra ova? – poskoči Skočimiš sav zažaren iznenadnim nadahnućem, pa zaganga:

Biž’, Vilime, iz Brlina grada,
iđe na te Matanova garda!

– Đava’ ti grlo odnio, brže li propjeva… – zadiviše se mnogi.

Rastanak s uzoritom. Konstancijom Besserovom bijaše više nego ganutljiv. Nakon cijele noći krčenja i duboka oranja, iznuren je Potrka poljubi u čelo, pa se pobožno prekrsti:

– Neka nam Bog grijehe oprosti, uspaljenice moja, radosnice, – jedino je nju nazivao radosnicom – a ja se, za pokoru, punih četrnaest dana neću nečistu žensku ni primaknuti taman da se gole poredaju odavde do Berlina.

A Konstancija Besserová, taj neprispodobivi borac za ženska prava, obrisa suzu, pa će glasom velikim Ivane Orleanske:

– A ja ti se kunem, da ću još danas, kao uspomenu na te, bar trojicu praških gospodičića tako iscijediti da pet dana neće ruke od križâ odvojiti.

Bijaše to ljubav neponovljiva.
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
Kod kuće se druge gusle čuju
« Odgovori #34 : 17 Siječanj 2009, 04:50:29 prijepodne »
Kod kuće se druge gusle čuju


Dok Šimaga Mali, više ponosan nego istinski ustravljen, jaučući kliče: – Velika li grada! Široka li carstva! Tko li će ga pregaziti! Tko li će se u koštac s neznanim delijom… – a Potrka ga razumno hrabri: – Nema ti ni delija, ni neznanih! Sve ti je to jad svakidašnji, potrkušci i golaći, brate… pa ti velju, sve mi ljude gledaj ko dijete djecu na općinskoj livadi, majku im nabijem i sestru pričepim ko i svoju širokoguzu Gretu… o Greto, rajska slasti, što mi ruke nisu dvaput duže da te mogu opasati i u sežanj sabiti, pa nabiti, drhtuljo moja od najbolje švapske hladetine… muko slavna, Šimaga Mali, zar se nikad ne upita: u kakva li sve čudovišna mesa dobri Bog ono šuplje pogrde ne uvija? – dotle dolje u Krajini pristupaju Nuši one iste nadničarke – što sa slatkastim smiješkom i sirotinjskom suzom slavni dućan raznesoše, kao ljuti mravi pr*iguzi, do zrna prosa – pristupaju s himbenom sućuti i Judinim poljupcem, da joj stavljajući melem na rane, tek zametnutu krastu surovo odvale:

– Ne uzmi k srcu, seko, to što Matan trgovce pljačka. Nisu ni oni s Božjom već s vražjom molitvom blago stekli, pa je pravo da i njih tkogod operuša. I nije samo Matan, seko, ima tu i drugih čerupavaca, i Cišćana, i Lovrećana, i Studenčana… uzmi na veresiju, pa im soli na rep kad je sve stanje i imanje jal na ženi, jal na ćaći, jal na braći, kano i Matanovo na tebi. Pa kad dođu suci i robači, mogu im s kravlje vunu obrijati! Samo ti, seko, u miru i blagoslovu oteto žvači i Gospi Sinjskoj zavjet učini, da ti se Matanu što zla ne dogodi, jer se čuka, seko, da će ga prokleti Žudije, kad se već ne mogu naplatiti, strpati u tamnicu, u Istriju na pet godina, rano ljuta. Ma i to će se prodeverati kad su bječve nabijene i nasigurno sklonjene…

Jedna otiđi, druga dođi:

– Ne uzimlji k srcu, seko, ne grizi se iznutra. Jednako ti muško i pašče: svakoj kučki nosom pod rep! Ko da i moj ne bi kad bi se primorkinje kúcale! Ma one tvrde ko i naše: neće tuđu ojicu u svoju ralicu. Ako ti uđe, u bunar, seko! Pa da se koja i smiluje, što bi ono moje nevolje?! Lako tvomu kad cijeli dan s ono korpe ko paun šetucka, pa o čemu će misliti već o tom, da u kakvoj rupi ohladi ono uspaljene pogrde! A što će mom kukavcu, što cijeli bogovetni dan po tuđem vinogradu motikom mlati, što će mu pasti na misao osim sna!… Vjeruj mi duši, gdjekad poželim da i on kakvu pogrdu badne. Ne kažem, da me ne bi strignulo, ma njemu je sevap… i ja bih ti učas preboljela baš kao kad te obad bocne ili breculja pred kišu. S kučkom pio s kučkom se i popišao: kad ga stresne, opet će ga tebi donijeti, a da kud će s njim! Zlo ti je kad ti se s kučkom spetlja ko s rođenom, pa joj i mule ugradi: po mužu tvoje, po majci kučkino… pa kud ćeš?

– Ma što, kud ću?! – smrknu se Nuša.

– O lude li mene – drúga ruke krši – ja mislila, tugo moja, kako ti je sve znano i poznano kad svi cvrčci odavde do Biorina cvrče da Matan ima u Češkoj kćerkicu, u Njemačkoj sinčića. Ne uzmi, seko, k srcu, Matanovi ko i tvoji, nek je djece k djeci, grehota je i štene na putu ostaviti… ma opet: po ocu tvoji, po majci kučkini!

I tako iz dana u dan: jedna sjaši, druga uzjaši, pa veselo kući šapćući u razgaljena njedra: “O rekla sam joj! O, neka sam joj! A i je se bila uzgorila, nos do neba, guzovi do ramena… Uh, što nije i zericu više, što ne podreza pletenice i ne nabi kapelin, pa sad kad joj ga vjetar odnese da mogu gledati kako šiša-glava kroz lanetu probija! Gdje si, pusta silo, pusti dvori i dućani… pusti ostadoše!”, baš kao da te dvore Potrka ne pokloni njima, da bi se njihova djeca opismenila, baš kao da Nuša ne sabi dućan u njihove nezajazne i lupeške guzice! No one svog lopovluka ne vide, već zataškavaju crva savjesti uvjeravajući se da im još šumi u ušima glas nebeski, koji je onda, tobože, nesuprotstavljivo grmio: “Grabi, Ruže! Grabi, Mare! Grabi, Stane! Sve grabite iz tog prokletog dućana, grabite na dug i nikad ne vraćajte, jer evo ću satrti Matana i Nušu što se drznuše iznad sviju vas uzdići i uzvisiti! A kad ih već tarem, bilo bi ludo da uludo propadne ovo odjeće i obuće, žita i brašna, ulja i petrulja… Okoristi se mrvičak i ti, sirotinjice moja, bez koje ni sunce crno ne bi grijalo…” A Nuša bi, u njihovoj mašti, kao da i sama tu nesmiljenu zapovijed sluša, odgovarala: “Još uvijek imam sama ko vi sve zajedno, kukavelji prosjačka!” One bi baš na to čekale, da joj mogu s pjenastom nasladom uzvratiti: “Svrati večeras, gladnice naša, svrati na kašiku ječmene kaše, prosjakinjo Markotina!” i činilo im se da će ona zaista svratiti.

I tako joj iz dana u dan medenim smiješkom usađuj crva pod kožu dok joj ne usadiše dva tusta i opaka, što joj danju i noću srce izjedaju. Gdje ćeš tuđu mulad pod svoju?! Ma opet muževa su, a mušku se drugim aršinom poštenje mjeri: sadač je vazda čist ma gdje ga zabio, samo su rupe kurvanjske! Neka! Neka i muladi! Možda joj one kurve majke neće djecu ni poslati, ali… ali ona druga rana ljuta: ako joj Matana bace u tamnicu, u memlu od kamena, u vodu do koljena, pa na noge čelik-bukagije, a na ruke teške lisičine… crni dani, paklom premazani!

Kad o Božiću evo ti Potrke živa, zdrava i slobodna! O, srce, rebra isprebijaj! Tri mu je dana na ramenu proplakala, a tek četvrtog dušu otvorila.

– Utr suze, silo nečista, i ne strepi, tu ti strepnje nema!

– Ma svejedno strepim, oko moje! Kad mi te iskopaju, tko će me, sljepicu, vodati!

– Ne dršći mi, pahuljice svilena – Potrka je i prema njoj ponekad umio biti svjetski nježan – ne muči se, jade rasplakani, nitko s tvojim Matanom neće u tamnicu. Nit sam orobio, nit okrao, već od svog Škilje na dug uzeo, kao i od tebe one tvoje lupežice što ti dućan razvijaše, i pljevu i žito. Pa hoćeš li s njima u tamnicu?! Možeš im u prkno puhati!

– Onda si i ti od tih Žudija, ko na veresiju?

– Nu, dakako, srebro moje!

– Onda ta stvar i nije od tamnice – umiri se Nuša.

Ali jednog đavla sputaj, drugi se već uskoprca:

– Nije mi pod smrtnu ranu, ma selo govori da si s onim pogrdama…

– Nisu to pogrde, silo nečista – obrecnu se ljutito Potrka – već velike gospođe s koje ih god strane opališ!

– Muško si i ne kažem, i kad već jesi može biti da mi je i draže da si s gospođom nego sa smrdljivom seljankom… nego kud ćemo s tolikom djecom kad se i meni utrobica otvori, a srce mi govori da sam ti i opet zbabna… i lako ti je meni s mojom seljačkom djecom, a kako ću jadna s gospodskom, kako ću ih oblačiti i hraniti, kako s njima govoriti i Bogu se moliti…

– Ma s kim to, silo nečista?

– Vidim, jadna, ti me i ne slušaš! Pa s tvojom djecom, što ih tamo po gospođama ugradi.

– E lude li ženske glave, što li sve ne smurlja i ne zburlja! Kad bi gospođe djecu rađale, ne bi bile gospođe, silo nečista!

– A tko onda te gospođe ugradi?

– Gospodin, a ne smrdljivi seljak! A kad izrode jedno ili najviše dvoje djece, lijepo pokopaju muža, izvade sve iz sebe i kúcaj se, kučko! Dok djecu rađa i pelene pere nijedna se vražja uspaljenica ne uspali! Ako se koja i priplodi, ona ti to brzo iščeprka ko što opaka kokoš vlastito jaje probije, pa iznova i nasuho!

– To hoće reći da ti tamo… i nemaš poroda?

– I kad bih htio, kučka neće.

Nek sad laju seoske lajavice, njoj je srce spokojno.

Vraga spokojno!

Netom Potrka ode, evo ti snova jada i nevolja. Otkad ono dućan rastepe, Potrka bi joj na zrno soli godišnju potrošnju izračunao i na banovac novac odbrojio. Ostali torbari i galantari bijahu mekanijeg srca, a htjeli su izvojštiti i neku prednost pred Potrkom, te bi ženama viška ostavljali, pa i preko godine još poneku krunu poslali. Kako torbaruše i galantaruše prema ostalima još uvijek bijahu u velikoj manjini, to su im se uzdignute repice nadaleko razabirale, a one, svjesne toga, neprestance bi njima mahale, u kući krišom puru žderale, a rižom i tjesteninom u polici draškale vodene oči sirotinje. Radnim bi danom, kao i sve druge, nosale módre od domaćeg sukna a na glavi rupce pletene od grube domaće vune, no stoga bi se nedjeljom u novom i kupovnom u crkvi i oko crkve gizdale, i – kao što utvrdi don Petar – sasvim na Boga i molitvu zaboravljale. Sve to gizdanje i ne bi poradi sela – muke ti se pred sirotinjom kočiti i spolno odnošavati – već poradi Nuše, kojoj da padne i na najubožniji prosjački štap, ne bi mogle oprostiti što je jednom bila nešto što one ni u snu neće biti: vlasnica dućana, gospođa. I kad su iscrple sve zalihe bockanja, nenadano se novi rudnik otvori! Sasvim slučajno Maruka Prgina pođe nešto poslom u Imotski, pa usput kupi i neke sitnice za učitelja. Nuši vrag ne dade mira, te joj u torbu zaviri. Maruka najprije htjede planuti: “Što ti, smrdušo, u svako govno nos turaš!” a onda joj sotona šapnu nešto drugo, pa se sva rastopi od ljubeznosti:

– Eto, i za se sam kupila nešto sirotinjice, po sirotinjsku: šaku soli, kap ulja, mrvicu sapuna, glavu cukra, pa malo riže i manistre, djeca mi se purom zajazila, pa nek se malo i oslade. Nije u mene svaki dan mesa i manistre ko u tebe.

– Ne rugaj se, bona – potiho će Nuša – kad i sama znaš da mi jedva i za puru ostavi.

– To ovako pred svijetom, a onako… Zna seka da bi s onim iz bječve mogla dva dućana kupiti, a ja eto, sirotinjski… malo robice za dječicu, pa i koji bonbončić da im mrvicu oslačaju gorka usta… drugo ti je ćućati kockicu šećera kroz krpicu, a drugo gol bombon u gola usta!

Kad uveče, uz pune šake smijeha, ispripovjedi pajdašicama kako je gospođu trgovkinju slatkasto izbockala, diže se šćirka Zȅla, a u šćirki stotinu vragova:

– Žene moje, ovako ćemo…

Otada gotovo ne bi dana da bar jedna ne prođe kraj dvorâ na Prpinoj Glavici – makar je put tuda i ne vodio – i da pred Nušom ne rasprti torbu obilja:

– A, eto, nešto sirotinjice… – pa niže i niže da na koncu nedužno upita – a kad ćeš ti u varoš? Lako tebi, dušnje ti, nećeš sa sirotinjskom torbicom, već bar s dva konja, i još im štogod u antrešenj!

Kakve konje, majko žalosna, kad joj je i zrno soli u oku vagati!

– Nu pogledaj, bolja si, i vidi der jesam li dobru robu izabrala? Jesam je skupo platila? Ti se u to razumiješ, nisi zaludu dućan imala.

Jadna bi Nuša gledala i razglédala, o jednom i o drugom sud davala, a najradije bi zaplakala i nogom zviznula o tu torbetinu, neka se sve razaspe! Ali, eto, bila je takva, plaha i strpljiva, trpjela je i šutjela, u ozeblu se srcu nadala, da će novci brzo ispariti i da joj se te proklete i sve punije i prepunije torbetine neće vrzmati pred očima. U djetinjoj prostodušnosti nije ni primjećivala, da je taj cic, bez, dimit i mušulinu već negdje vidjela, da je boca ulja istom kureljinom začepljena, da su vrećice sa šećerom, tjesteninom, rižom, bombonima i drugim bogataškim radostima već dobrano zgužvane, uprljane i izvlasane… riječ ujedno nikada joj ne pade na pamet, da ove pakosnice svaki dan jedno te isto i zajednički kupljeno samo iz torbe u torbu premeću i tek poneki predmetić novim zamijene, da ne odlaze ni u Imotski ni na Šestanovac, već zorom u brdo, a o podnevu kroz proložinu i grabovinu na njena vrata: – Pogledaj, seko, ti si dućan imala i trgovinu vodila! – Kad bi otišle s nasladom u zmijskom srcu, Nuša bi dugo gledala za njima i u sebi prekarala i njih i sebe: “Jesam dućan imala i trgovinu vodila… Ali, nisam ni krajcare rasula ni u prkno sabila, već razdala vama i vašoj gladnoj djeci, gladna, lakoma sirotinjo! Moje ste okrali i opljačkali, pa mislite da ćete se ispovijeđu spasiti. Nema spasenja dok tuđe ne vratite, u bolesti ga pojele! Ali, neka! Duševna sam ja, i nek vam je s blagoslovom, samo me ostavite u miru! Da ne bi mog Matana, ne biste ni sirkova kruha imale. Pa opet moj Matan ima više nego svi vaši zajedno. A što meni ne daje, ima i pravo, jer kakva sam i opet bi vam sve razdala. Neka vas! Iskalite vražje srce… samo da mi se, jadnoj, komu potužiti! Nikom do Boga, ni rođenoj majci! A znala je džabe i zobnice i torbe, pa i vreće, sad me gleda ko ludu kćer. Neka! Jednom će sunce i na moja vrata! Glavno da su mi djeca živa i zdrava… I neka mog Matana! Ja sam zadovoljna onim što mi daje, nismo ni gladni ni žedni ni goli ni bosi, sve koliko je potrebno, a što je preko potrebe grijeh je i pred Bogom i pred svijetom. Zna moj Matan upraviti… i neka ima one svoje pogrde, isto on voli svoju Nušu…”

Potrka ju je i volio, istina, na onaj divlji, iskonski način djeda Kikaša, mužjaka-gospodara. Ona opet bijaše zadovoljna tom naopakom voljbom, sigurna da joj se u njegovoj sjeni ne može nikakvo zlo dogoditi. Kad je bio kod kuće svijao se oko nje snažno poput bršljana, a kad ga nije bilo ili je njegovu djecu povijala ili je pod srcem nosila; on je znao da ih povija i nosi, pa kako je ne bi volio! Tihano je trajala u sjeni velikog muža, kako i priliči poštenoj ženi, starinskoga kova.

Onda bi opet došla zima, u kojoj se jedinoj istinski živjelo. S jesenjim oranjem, osim krčenja, zamrzli bi svi poljski radovi. Trebalo je samo nahraniti stoku i ukućane. Za stoku je bilo slame i jasenova grma, za ljude kako u koga, u nekog gole pure, repe, rotkve, raštike i krumpira, a u nekog, napose u galantara, suha mesa i kisela kupusa, zgrijana vina u drvenoj bukari do rasplamsala ognjišta, da ugrijano bolje grije ljude što uz vatru slušaju nadmetanje guslara i junaka s gusala dok mlađarija izvodi stotine vragolija i smijurija na prhkom snijegu i smrznutoj mjesečini. Nedjeljom su opet svi torbari i galantari u Miškovoj krčmi, te se povazdan budalasto utrkuju: tko će više uzalud potrošiti.

U tim zimskim danima sve je tako živo i ludo pijano od vina, pijano od sebe. Neka gleda sirotinja prosjačka i nadničarska, kako žive odabranici, bolan, ljudi svjetski obučeni “ko dokturi”, s po desetak olovaka u gornjem džepiću od jakete. I što smeta da im desno rame visi! Nije to više primorje ni Hercegovina, maslo, vuna, ulje i kakav banovac zauzlan u prljavoj krpici, već parusine složene u kožnoj lisnici, nije to zgoljni prosjak, već samostalan čovjek, nezavisan trgovac, a pred njim cijeli svijet do svog krajnjeg kraja, golemi svijet stvoren samo zato da iz njega u Krajinu teku fiorini i patakuni galantarski, dolari amerikanski, iseljenički, franci francuski i belgijanski iz “mina” triput dubljih od najdublje jame. O podiglo se, podiglo, pa opet je mnogo više čobana, nadničara, prosjaka o zanata i od nevolje, nego ovih što zdrav novac potežu. Netko će sumnjičav upitati: “Kad Potrka tako sjajne putove otvori, što svi za njim ne poletješe? Za svaki posao treba početni krajcar, a u kući ni prosena kruha! Založi djedovinu! Oči mi iskopaj, ali ne kreći u djedovinu! Raspi stečevinu! Stečevine ni za podlanicu!”

U to doba don Petar zapisa:

“Svijet se sve više posuvraća, sve se više odvrće od Boga, sve više, u nerazumnosti svojoj, ljepotu djela Njegova uništava. Gledam, na priliku, cvijet. Bog ga stvori da cvjeta, da se množi i da se svijetu smiješi. Kako se sam ne može množiti unajmljuje pčelu da mu raznosi pelud i polen, kakoli se već kaže, te joj pošteno trud nadoknađuje i medom nadnicu plaća. I tako sve u strahu Božjem on se pčelom množi, a pčela od njeg živi. I dobro je dok je razuma, dok je pčelâ i kukaca. Nu, nadođe koza. I što čini? Obrsti i cvijet i list, i tako potamani sve buduće cvjetove koji bi iz ovoga ponikli. Što ćeš, valja i kozu razumjeti, da ne uništava cvijet, uništila bi sebe, i to mu dođe kao krv u samoobrani. Napokon eno ti čovjeka! I što čini? Otrgne cvijet, pogleda ga, pomiriši, neko ga vrijeme brlja po ruci, pa ga na put baci. I tako ubija cvijet i sve cvjetove koji bi iz njega mogli proisteći, a da sam nikakve koristi nema. Kažu, osladi se bojom i mirisom, što je pakleno izvrnuće i oskvrnuće, jer je živa i sveta bilinoslovna istina: od trenutka kad otrgneš cvijet, mirisa je sve manje a boje su sve bljeđe... Nisam jednom gledao kako dijete zadivljeno promatra ružu i šapće djetetu do sebe: “Vidi kako me gleda!” I nije to izmišljaj ni slika, nego nepobitna činjenica: dijete zna da je cvijet vedra duša i mirisno oko svijeta... i da to oko gleda, gleda sa stotinama iskričavih zjenica i čudesno obojenih šarenica. Poznato je da biljke, po ustrojstvu svome očinjeg vida nemaju. Pa čije li su ono – u tučcima, prašnicima i laticama – čije li su ono zjenice i šarenice? Razuman je odgovor samo jedan: to su oči mojih sićušnih dušića, koji prebivaju u svakom cvijetu, po stotine ih u svakom cvijetu! Dočim cvijet otrgneš i presiječeš otajne sokove iskona, moji dušići stanu bježati, a sa svakim dušićem odlaze po jedne šarenice, po jedan miriščić duhovni, pa stoga boje blijede i mirisi nestaju, a ono što od cvijeta ostaje postaje glib kao i sve što je zemaljsko i đavaosko. Glib je djelo đavaosko, iz kojega Bog umijesi tijelo čovječje i u nj udahnu svoju božansku dušu, svoj oganj životni. Bog je oganj (grm gorući Boga oca, zasljepljujuća svjetlost uskrsnuća Boga sina i plameni jezici Boga Duha Svetoga!) i oganj se može samo Bogu prepisati. Stoga je krivovjerno i bogumrsko govorenje da je Pakao sazdan od ognja! Pakao je glib smrdljivi; gehena je smrad skupljen od svih usmrdljenih rana svijeta, skupljen, pa zbijen i ustupan. To dobro znaju moji sićušni dušići, koji se nadniješe nad vrata paklena i zagledaše se u mračnu dubinu usmrđena gliba. Oh, kolike li mi čudesne tajne otkriše moji mali duhovni vragoljani s kojima proživjeh duge godine u slađanim zagrobnim otajstvima!

Umjesto da sve više uranja u svoje prapočelo i priklanja duhovno uho otajstvenim zvucima što sve snažnije breče iz njegove vječne domovine, čovjek to uho sve više prislanja o zemlju iz koje ništa do brboljenja i burbotanja uzavrela a studena gliba, u koji polagano ali postojano sve dublje tone i propada.

Premda su čobani, prosjaci i nadničari u golemoj većini, ipak su i među njima malobrojni oni koji pristupaju misi na starinski bogoljubni i bogobojazni način raskajana carinika. Sablazan je velika i žalostan primjer nije bez učinka. A primjer torbara i galantara više je nego žalostan. Ne kažem da se odvrnuše od Boga – uz njihovu obilnu pomoć popravih crkvu, u mokro ogradih groblje, podigoh nove župne dvore, a i za svoje umrle po desetak misa plaćaju – i da na svetačnu misu ne dolaze, nu bolje bi bilo da ne dolaze, jer ih na to ne nagoni vruća želja duše, već strah od pakla, običaj i oholost pr*evita. Nije dovoljno slušati misu cjelovito, već i bogoljubno. Tko ih u dušu ne zna, mislio bi da i oni tako rade, jer čak i šutljivije od drugih propovijed slušaju, glasnije misne pjesme pjevaju, vidljivije koljena sagibaju, skrušenije poniču očima i žešće se šakama u prsa bubaju. Nu kakva korist kad je sve bez soka, te od svega ništa ne ostaje između njih i Boga. Oni samo upriličuju veliku glumu, e da bi ovi moji pobožni siromasi vidjeli kako to oni s Bogom izbližega razgovaraju, prisno kao sa starim prijateljem – svjetski ljudi sa svjetskim bogom. Dok, na priliku, moji ubogari u iskrpljenim, poderanim i od luga posivjelim hlačama na promaju, kleknu bilo gdje i na oba koljena, dotle oni najprije laktima poture i od sebe odbiju te ubogare da im ganjc-nova odijela ne uprljaju, potom otmjenom kretnjom po dva i po tri svilena rupčića pažljivo razastru po podu, zabace nogavice ustranu, a onda jednim, samo jednim koljenom kleknu na te mekane i čiste rupčiće. To urodi time, da i ovi moji sirotani – koji se kao i galantari prstima useknjuju i rukavom nos brišu – pod iskrpljene i zamazane hlače rupčiće podmeću; istina, to i nisu rupčići već neporubljene krpetine istrižene od iskajišene košulje ili odbačene ženine módre. I sve jedan pogledava drugoga: koji će zdraviju krpu pod koljeno domjestiti, koji će šesnije kleknuti, šesnije ruke sklopiti i oči iskrenuti, koji razgovjetnije molitvu izmoliti, te misleći na način zaboravljaju na bit i posvetilište molitveno. I tako se – o luda li besmisla! – upravo molitvom od Boga odalečuju. Kud nas to vodi i kamo će nas dovesti? Moji mi dušići neprestano šapću: “Evo bo se zemlja zapari, uzdiže se maglica srdžbe Njegove i zbi se u tmast i crn oblak, koji će se rastvoriti i pustiti strašan povodanj što neće prestati dok svaku grudicu zemlje, svaki komadić kamena ne raskvasi do žitka blata. A poludjeli čovjek, umjesto da se ispne na vrhunce ponad voda, silazit će na polja i u blatu kopati rovove spasenja, i krtičjim rovovima bit će prošarane sve ravnice i doline, i ti će rovovi biti razbojište njegovo, a ujedno i njegovo svezemaljsko grobište. I podavit će se tušta i tma naroda, jer će Gospodin poslati kiše olovne uz grmljavinu i tutnjavu zaglušnu. A oni koji se ne budu zatekli ni u blatu ni u rovovima blatnim, već se nađu šćućureni na kakvu oguljenu drvetu bit će drugim pošastima udareni, i živi će zavidjeti mrtvima. A taj dan nije daleko…”

I ne bi daleko.
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
I položiše ga među četiri čempresa do predšastnika njegovih
« Odgovori #35 : 17 Siječanj 2009, 04:51:21 prijepodne »
I položiše ga među četiri čempresa do predšastnika njegovih


– I baš licem na lice na moj pedeseti rođendan – tobože će ljutito Potrka, a u sebi se ipak osjeti polaskanim, i već ču glasove koji će i dvadesetak godina kasnije po krčmama i dernecima mnogu priču otpočeti: “Baš smo slavili Matanov pedeseti rođendan kad grunu…”

Sedamnaest supitih galantara okupljenih u berlinskoj krčmi Kod paroščića oko mrsna odojka i kiselkasta vina, pijano nazdraviše Matanu rođendan, a cesaru početak velikog pobjedonosnog rata.

– Na Tursku! Na Tursku! – razgalami se ratoborno sasvim pijani Šantalo.

Skočimiš mu začepi dlanom usta, očima brzo obleti krčmu, nema li kakva žbira, pa će poluglasno:

– Vrag ti jezik pregrizao, na kakvu Tursku, na prijateljicu carsku! Na Srbiju!

– Na Srbiju! – kliknu Šantalo, a onda se pijano uozbilji – zašto na Srbiju.

– Zato što jarčine ubiše Ferdinanda – odgovori Skočimiš, a Šimaga Mali žalovito zapjeva:

Kad ubiše njega i Sofiju,
krune im se na nebesim viju…

Na to Potrka ustade i žestoko lupi šakom o stol:

– Ljudi, bra ćo, budalaši rođeni i stvoreni! Nije vrijeme ni pjesmi, ni klicanju, ni ovdje ostajanju! Već neka svaki, po potrebi i mogućnosti, nakupuje što više brašna i soli, ulja i sapuna, pa ako sam i pogine, da mu bar dječica ostanu…

– Još puškaranje i ne zače a tebi pune gaće – prekinu ga s cekerom neki Ante Garan s Mrnjavaca, ljudina, oplošina, okrupna i nabusita – nisi ti, brate, kako nam se hvališeš roda hajdučkoga, već kukavičkog i prosjačkoga! Ljudi, braćo, narode ognjeni, nije junaku pod ženinu brnjicu…

– …ve ć da ćordu paše, bojna konja jaše – nadopuni ga prečisti Kozmuz.

– U guzicu i s ćordom i s konjem i s korpom galantarskom – otrese se Garan – živio rat! Budali rat, pametnu brat! Dođe vrijeme prave trgovine:

Žito u džak, masnoće u kante,
žare zlata u Garana Ante!

Međutim, osim Garana bijahu još samo trojica pametnih, dok se ostalima pričini da je mudrije golaćima, unaprijed štogod za kljun osigurati, pa se prikloniše Potrki… Slično pomisliše i svi ostali, u Beču, Požunu, Pragu, Stuttgartu, Hamburgu i drugim gradovima dviju carevina, na broj stotinu osamdeset i sedam torbara i galantara koliko ih tada ukupno iz Krajine bijaše.

Tako se dogodi da od pamtivijeka ne bi u zapadnim selima Krajine toliko ruha i kruha koliko početkom ovog – kao i svakog – žalosnog rata.

– Neka i tri godine potraje, neće se od gladi pocrkati!

Neće u kućama galantarskim! Ali što će biti s onim čobanskim i težačkim, s prosjačkim i nadničarskim kad car pozove čobane i težake, prosjake i nadničare, svu mladu snagu da pred pušku stane i od puške pane?

A pozva ih ubrzo, i pokupi sve konje i sva velika zvona u Krajini. Nije za ljude – carski su; nije za konje – ljudski su. Ma kud Bogu Božja zvona otimlje? Ote i njihovo veliko zvono, koje je don Pavao, još kao mlad misnik, u Mlecima salio od novaca hajdučkih i prosjačkih, od suza sirotinjskih Bogu prikazanih. Bijaše to tako veliko zvono, da bi se i najdeblja žena mogla pod njim raširiti, a zvonilo je nekako promuklo, duboko, hajdučki, da bi ga i anđeli s uživanjem slušali. Bijaše na njemu lik svetog Roka s paščetom koji u slatkoj labrnjici drži sveti hljepčić kruha, a s druge strane Gospa Rozarica, majka i zaštitnica sirotinjska. I sada glas Božji i svete slike u topove lijevaj i dobru se nadaj! Jadan ti dobra! Ni Turci ne bi tako, ni Turci! Tako se rat ne dobiva!

– Tako se Božji rat ne dobiva – ponavljaše i don Petar, koji bijaše već dobrano proćelavio i sasvim osijedio, sasušio se i naborao premda je tek šezdeset i neku uhvatio.

Dobro je da je i takav, da je i živ koliko je svoje jadno tijelo mučio i trapio, i ne da Bogu patnjom ugodi, već, eto tako, od nebrige i nehaja za sve zemaljske radosti, pa čak i za potrebe. Otkako bijaše uspostavio prve dodire s don Pavlovim dušićem Proskom i s ostalim silama duhovnim, bijaše kao i onaj pobožni redovnik što je rajsku ptičicu slušao trista godina, a činilo mu se da je sluša između ručka i večere. Opipljivi svijet bijaše grdna uvreda njegovu duhu. Znao bi i po tri dana proboraviti zaključan u župnom dvoru, – bez kruha i voda – suzdržana daha i ukočena oka sve dok se iza greda, ispod dasaka ili pak na pragu prozora-puškarnicâ ne bi ukazali željkovani nebeski dušići i, s kojima bi poveo i vodio beskonačne slađane razgovore o ustrojstvu zagrobnog života. Ali ti sićušni dušići – nijedan ne bijaše veći od zrna kukuruza cinkvantina – znali su govoriti samo o sebi i vrstama sličnim svojoj, dok su oni mrvu veći – da se o divovskim duhovima i ne govori – i njima samima bili nepoznanice, te su tek umom dokučivali i duhovnim okom raspoznavali njihov blijedi obris, kao da ga gledaju kroz maglu ili razlivena po nemirnoj površini vode. Ako ovi don Petrovi dodiri s duhovnim silama i bićima nekoga posebice zanimaju, neka pročita njegove spomenute rukopisne Pribilješke koje se pomno čuvaju u novom župnom dvoru. Ovdje to spominjem samo kao uzrok njegove prerane tjelesne iscrpljenosti. A spominjem još i zato da se vidi kako plahovita mladost baš uvijek ne oblikuje i ne određuje budući ljudski značaj: jer, evo, ovdje se bjelodano vidi kako se mladi i vatreni bogoslov malo-pomalo odalečio od Pisma i Zakona bogoslovskih i sve dublje uranjao u svijet bogoslovskom nauku suprotan. Tko bi i pomislio, da će onaj mladi i borbeni kapelan ma i korak nasljedovati don Pavla – koji neprestano prilagođivaše zakone Božje potrebama ljudskim – a kamoli da će ga u mnogočemu i nadrasti. Sjetimo se samo njegova prvotnog gnjeva na praznovjerice i sastavljanje zapisa, da te iste zapise malo kasnije – pritisnut voljom i jadima naroda – i sam počne sastavljati. Istina, u tim prvim zapisima bijaše: “samo riječ tvoja, molitva tvoja i psalam tvoj!” Ali malo-pomalo stade u njih unositi riječi sve teže i strašnije, riječi prokletstva iz obrednika starih zaklinjača i protjerivača vragova, da se malo-pomalo sroza do bilježenja nesuvislih slogova svojih dušića savjetnika. I shvati, smrtniče, putove Gospodnje: ovi posljednji zapisi bijahu jednako djelotvorni kao i prvi, pa čak i djelotvorniji!

Kad otpoče ovaj nesretni rat, kad sila ljudska zvono Božje skinu i stade odvlačiti sina od majke i vojna od ljube, don Petar ne mogaše stići ispisati toliko zapisa, koliko je od njih potrebe bilo… jer dolažahu mu ne samo iz Krajine, nego iz Bosne, Hercegovine, iz primorja i s otoka da ih sačuva od olova i čelika. Ti zapisi mogu poslužiti povjesnicima kao porozan dokaz o srozavanju tadašnjeg čovjeka koji je sve činio da izbjegne slavnoj i junačkoj smrti.

– Daj nam, pope, moći od pomoći!

A don Petar je davao i davao neumorno pišući dan i noć. Na njegovu sreću, budući su mrtvaci zapise zašivali u svete škapulare s kojima su ih pokopali. No da je kakav revni kapral bio mrvicu znatiželjan, pa koji škapular otvorio, jadnom don Petru više ne bi mogla pomoći sva kabalistika njegovih sićušnih dušića, što se lako može razabrati iz jednog, nasumce izvučena zapisa:

“Ja, Petar Franceschi, misnik i grišnik veliki, po kriposnoj milosti Svemogućega Boga Svestvoritelja, Svedržitelja, Svespasitelja i Svesrditelja, sačinih zapis ovi za očuvanje duše i tila Šimuna Brstila pokojnoga Mate, koji po ludosti ljudskoj i carskoj na poginuće pozvan bi.

U ime Presvetoga Trojstva – sačinjena od Boga-Stvoritelja, Boga-Otkupitelja i Boga-Prosvjetitelja – u ime Blažene Marije, vazda Divice, svetih apostola Petra i Pavla, svih svetih svetaca, anđela, arkanđela i ostalih sila duhovnih, posebno pak u ime svojih malih prijatelja, poimence: Proska, Roska i Grzduljka, Ćurka, Burka i Mišurka, Grozdana, Osmana, Škrabana i svih ostalih

proklinjem, osuđujem, bičujem, prosipljem, rasipljem
i u ništar obraćam

onoga pustopašnika koji u godini Vukojarca dade trideset dukata gladnima u Krajini, a sada iz Krajine uzima trideset stotina momaka da za nj život polože.

Na kraju molim i preklinjem Trojedinoga Boga, Blaženu Mariju vazda Divicu, svete apostola Petra i Pavla, sve svece i ugodnike Božje, sve anđele i svoje duhovne prijatelje Proska, Roska, i Grzduljka, Ćurka, Burka i Mišurka, Grozdana, Osmana, Škrabana i sve ostale

da se udostoje skloniti, sačuvati i uzdržati

nosioca ovoga zapisa Šimuna Brstila pokojnog Mate, eda nitko ne prolije njegovu krv, niti on krv ikoga drugog! Satari, Bože, rat ovi i onog pustopašnika koji ga otpoče!”

Ali zapisi, što ranije imađahu tako silnu moć nad bolestima, zlim očima, čarima, činima i nagazima, sada ozbiljno zakazaše… i svaki dan snova pust glas dolazi: ovaj kosti ostavi ondje, onaj ovdje, a car – pustopašnik sveđer novo i novo meso traži i oružnicima ga lova po kamenju i zelen-gori. Ne pomažu zapisi. Mora da su se sve paklene sile sjatile i sabile u oblak između neba i zemlje, u tmast oblak koji ni milost Božja odozgo, ni vapaj ljudski odozdo ne mogu ni do polovice prosvrdlati, da se bar u đavaoskoj tmini žalosno sastanu.

Poginuše tako blizanci Antalaga i Jokalaga, jedan na Piavi, drugi u Galiciji; pogibe tako Pero Ikišin rečeni Šćambo, pa Mlatilo i Čekaja, Puljalo, Šimatalo, Glavinjalo i prečisti Kozmuz ne okusivši žene do četrdeset i druge godine u kojoj u glib utonu i glib ga prekri. I tako do svih torbara i galantara, što ih Potrka izvede iz sužanjstva misirskog, malo tko preostade: jedne potopi glib, druge pijesak pustinjski, treći padoše u sužanjstvo talijansko, francusko i rusko…

Opusti zaklano selo i zaklana Krajina, žene se zaviše u crni čemer, a siročad u glad, golotinju i bosotinju. Pomoći niotkud: ruke hraniteljice trnu pod sagnjijalim lišćem dalekih mračnih šuma, a od ono malo neredovita provijanta nit živi nit umri. Kopati nema tko komu, prositi nemaš što od koga – već na uranku novog stoljeća naiđe godina devedeseta, godina Vukojarca. I ambari galantarski, u početku rata prepunjeni, polagano presahnuše: nešto se pojede, a nešto se – prve godine dok se mislilo da nikad neće presahnuti – rodbini i sirotinji razdade. Sad i galantarske kuće peku kruh od sirka ili od mekinja pomiješanih s dubovom korom, i kao ozebao sunca svi čekaju da snijeg okopni i da se proljetne travke probiju: tušt i štir, žutinica i grzdulja, rana repa i rotkva, opojni gomolji ljaljka i sveti puževi ne samo u proljeće već u svako doba godine, pa nek smrde pr*evitim jajašcima!

U cijelom selu bijaše samo nekoliko vrata na koja još ljuta glad zvekirom ne udari. Među njima Potrkina i brata mu Andrijice, kojemu torbarenje dodija, pa za ušteđevinu nabavi velika kola i konje, te se dade u trgovinu s Bosnom: vozi u prokletinju smokve i rakiju, a iz nje sijeno, krumpir i japiju. Kad rat poče povjeriše mu da za selo iz Makarske dovozi provijant. Kako na tom grešnom svijetu nema svetog ulja da se naulje ruke, ne naulji ih ni Andrijica, pa se uvijek ponešto smočna o suho zalijepilo. Jedino ga mučila strepnja za sinom Ikanom, koji glavinjaše po carskim bojištima ne znajući gdje će glavu iz torbe izgubiti. Ali i ta briga prođe kad mu se četvrte ratne godine javi iz talijanskoga ropstva.

U Potrke ne bi ni te strepnje, jer kad rat poče najstariji mu sin Matan Drugi jedva trinaestu navršio, i Potrki tek sada ne bi žao što ga nije onda u naslonjaču ugradio – dosad bi ga đavao odnio, a za koga!? Ostala djeca jedno drugom do uha, sve do djetešca Jelice što se zače kad prve lumbarde na Srbiju grunuše. I tako ne bi ni brige, ni bolesti, ni oskudice da ga muči. Ali kako nema živa stvora bez žive muke, to Potrku, u sveopćem čemeru stade mučiti glupa dosada: nema čovjeka s kojim bi se porazgovorio, izasmijao, na buće zaigrao i pokavžio. Svud nemoćni starci i nedorasli momčići a zelenokadrovci zalijeću se iz planine samo noću ko jejine i buljine, noćne uhodine. Sa ženama se ionako ne radi ništa do onoga, a ove bi naše žene radije u bunar… pa ako i ne bi, zar ćeš u postelju sa šakom skovrljena jada kad i svoju – situ i napitu, rumenu i nabitu – žvačeš kao nedokuhanu goveđu potrbušnicu. Ponekad bi, kao svjetski čovjek odšetao drugom svjetskom čovjeku, don Petru, ali ovaj više i ne bijaše od ovog svijeta. Istina, misio je i propovijedao, sakramente dijelio i časoslov molio, sve pošteno i kako valja, ali čim bi počeo s njim razgovarati, najednom bi zastao, ukočio se i ukočenim se okom upiljio u te, nekako prožegljivo kao usijanim žaračem i – Bože, oprosti – suludasto. Potom bi prasnuo u đavaoski smijeh: “Car ratuje… Ljudi, naš car ratuje…” ponavljao bi vriskavo i sve te ljuće prožigao, baš kao da si ti taj sileni car što na nj goloruka udari.

Neki od Potrkinih vršnjaka, koje zbog godina rat poštedi, odlučiše da vrijeme ne provode kod kuće u dangubici, pa korpu na drob i u bijeli svijet. No ubrzo se vratiše, ne zato što ne bi kupca, već što ne bi robe – golemo ždrijelo rata gutalo je ne samo ljudsku odjeću i hranu već sve što mu na usrk dođe. Neki se i ne vratiše, već se pridružiše Garanu s Mrnjavaca, pa sada s njim po slavonskim selima stoku kupuju i meso u Zagreb krijumčare. Kažu, pare ne slažu u novčanike već u torbe.

– Nije to kruh svoj s ramena svojega – osudljivo će, ma mrvičak i zavidno Potrka.

– Ako, ćakane, meso preko ramena, a torbu o rame, ko i ti one janjeće drobove u Mostaru… – iskre se sjajne oči Potrkina šesnaestogodišnjeg prvorođenca, Matana Drugog.

A starom trčkaralu drage te sjajne oči, nove oči Potrkine, oči i krv njegova i Kikaševa, Prpina i kraljeva tobolčara. Radostan tako zbog podrijetla, radostan zbog potomstva okupljao bi oko sebe s brižnom nježnošću kvočke sve svoje piliće: Matana i Antišu, Anicu i Mariju, a prisisnu bi Jelicu uzeo u krilo i cupkao je, cupkao… Cijela bi jutra gubio u slađanom pripovijedanju svojih stvarnih i izmišljenih dogodovština, a djeca bi ga slušala s udivljenjem i obožavanjem, otvorena i oka i uha. Nuša je u početku naganjala djecu na redovite poslove oko stoke, oko vrta i ograda, ali nikad ne uspi da ih i nagna, jer bi se Matan smrknuto otresao: “Ako ti je do posla, posluj, a djecu pusti da se u miru oca naužiju, silo paklena i triput nečista!” I što bi Nuša upornije djecu naganjala, to ih je on odlučnije i sve češće oko sebe okupljao. A kad ih ona prestade naganjati, prestade ih i on okupljati, te se opet dade u tumaranja bez veselja, u susrete bez slasti.

Kad preminu premilostivi car, mislilo se da će s njim i rat preminuti. Ali ne bi tako. Rat se još više razmaha, mrtvi se vojnici umnožiše, glad pritisnu svu carevinu, i samu carsku vojsku, o čemu svjedoči dopisnica Ivana Puzina, koji je lukavo, ma baš lukavo sastavio, da mi znamo, a da se žbiri ne domisle: “Zupa ritka, ešalica plitka; mesa malo u oko bi stalo.” Takvo ti je stanje u vojsci, kuhaju se na čorbi opasači i cokule. A novi car i dalje ratuje, lijepi mu vrag ružnu pamet odnio! Ma gdje ćeš ratovati kad te i šantalaš Bajin kroz sve selo pita:

Care Karlo i carice Zita,
što ratuješ kada nemaš žita?

Ali lucprdasti car ne odgovara ni šantalašu Bajinu, ni selu, ni Krajini. A onda pust glas dođe: vojska se razvojšti, rat razrati, car rascari i carstvo rascarstvi, pa svatko sebi i po svomu.

Netko pronese glas da se mora vascijeli dan slaviti. A kad se zvonar Jure Marjanov pope na zvonik i stade jezičkom i tučkom po jednom preostalom zvonu udarati, don Petar se trže, poput mladića otrči k crkvi, po rasklimanim se ljestvama uzvere do Jure, odgurnu ga od zvona, pa sav zadahtan prihvati lanac i stade jarosno brecati. Pošto oćuti da ga snage ostavljaju, turnu Juri lanac u ruke i povika da nadglasa brecnajvu:

– Ne slavi već brecaj! Brecaj za upokoj cara i carevine, i naroda hrvatskog! Brecaj jutarnjicu i večernjicu, i podne brecaj! Brecaj… i u nedjelju ćeš brecati prvi, drugi i treći zvon… Brecaj dok se zvono Božje ne raspukne…

Remeta brecaše podneva i Zdravomarije, i pozive na nedjeljnu misu.

Pošto na nedjeljnoj misi otpjeva evanđelje i poljubi evanđelistar, don Petar mimo običaja svečano uzdiže ruku i blagoslovi pastvu:

– Braćo i sestre,

Ja vas blagoslivam, nu slaba vam vajda od toga, jerbo sve da imam vlast nad polovicom Božje milosti i da svu tu polovicu među vas razlijem, opet mi na suhu ostadoste. Evo bo dolaze dani crni i strašni u obliku glistine i zmijskoga češlja, plameni se mačevi križaju, vučja ždrijela ognjem zjaju, zemlja tutnji, nebo grmi, i na što god otvorite uho, otvorit ćete ga na tutnjavu i grmljavinu. Drugi po redu prokleti narod opet promijeni gospodara, od zla gorega. I promijeni ga dragovoljno žudan ne palme već ostana mučeničkog, jer je ostan mučenički najveća slast ovom prokletom narodu. I kad bi mu Bog u svojoj milosti to mučeništvo uskratio, uvenuo bi u noći i na proljetnoj rosi, pa gdje neće u sušno srpanjsko podne!

Braćo i sestre, u sebi je žalostan prokleti narod ovaj, i moje je srce nasmrt žalosno jer evo bo postadoh svjedokom još jedne smrti živog hrvatstva, u koje sam se cijeli život uzdao. Uzdanje se prometnu u uzde, nadanje u nedanje, već otimanje slobode, imutka i duše vaše: otimat će vam jezik matera vaših i Boga otaca vaših… jerbo nema okrutnije vlasti od vlasti onih nad kojima se dugo i okrutno vladalo; drugo nisu mogli ni naučiti, kao što ni učenik ne može naučiti grčki od učitelja, koji ne poznaje slatku Homerovu riječ. Ostan, danak u blagu i danak u krvi! Netko će reći: “Kao da i dosad ne bje tako! Kao da stoljećima ne davasmo dukate i ovnove, sinove Turčinu za janjičare, Nijemcu za konjike i oklopnike! Imenuj mi pedalj te proklete Evrope, koji ne omasti hrvatska krv za tuđina proljevena! Evo i u ovom ratu: od Moskovije do Francije i Italije...” “Jest”, odgovorit ću ja, “ali bar smo imeniti pod imenitim imenom ginuli, a sad ćemo bezimeni ginuti za tuđinskog kralja čobanina. Zar ne čujete što njegovi perjanici govore o muslimanima?” “Ili će se posrbiti ili će ih noć progutati!” To će sutra govoriti o Hrvatima. I bit će – kako mi objaviše moji dušići, navlastito Prosko, Rosko i Grzduljko – veliki pomor u narodu. Najprije će udariti nametima i porezima: zemljarine, kućarine, stočarine, vrtlarine, žitarine, vinarine, travarine, grmovine, sušnjarine, putarine, mostarine, vratarine, oknarine i na sam će zrak porez udariti. Na svakoga koji se suprotstavi nahuckat će pandure svoje, žandare, koji će vas kao zečeve lovati. Potom će vam nametati sve veće namete i dažbine, korake vaše uhoditi, nagubac sve više stezati, grbove narodne i svete zastave paliti, a vi se nećete usuditi da ime svoga naroda izgovorite ni u vlastitom srcu. Odricat ćete se svega, imena i naroda, vjere i jezika, dične povjesnice i još divnije sveukupne baštine, koju djedovi vaši umom i duhom stekoše i vama namriješe. Ako se ne odreknete svega, ako sasvim ne zatajite sebe, pustit će na vas svoje pandure, kao bijesne pse s lanca, a oni će vas lovati po kućama i pojatama, po brdima i šumama, po sajmovima i dernecima. Ubijat će vas i u hramu Božjemu, i u procesiji, samo ako koraknete za crkvenom zastavom s narodnom trobojnicom. I prolit će se krv velika, u dan za godinu, u godinu za stoljeće, jer će bezumno vladati oni nad kojima se dugo i bezumno vladalo. Mnoga će krv pasti dok i sam bezumni kralj ne padne. Vi je gledajte i neka vam se Bog smiluje. Ja odoh.

I ode. Odblagova posljednji obrok: janjeću juhu, dva kuhana rebarca i tri pržena krumpirića, ispi čašu vina i čmrknu naprstak kave. Zamoli staru služavku Martu da pod divlji kesten postavi stolicu od savijena drva sa sjedalom spletenim od rižine slame – bijaše je donio iz Omiša kao neku vrstu otmjena miraza. Sam pak iziđe iz župnog dvora ne bacivši pogleda ni na jednu gredu za kojima obitavahu njegovi sićušni duhovni prijatelji, prošeta nekoliko puta po travnatu oboru, a onda spokojno sjede na svoju otmjenu stolicu ispod najkrošnjatijeg divljeg kestena koji ikad poraste u Krajini. Premda bijaše kasna jesen, vrijeme bje meko, južno i nekako nježno sunčano, ono čudno vrijeme u kojem zmije, gušterice i ostali hladnokrvni gmazovi blagonaklono dopuštaju suncu da ih pomiluje. A don Petar ne sjede na sunce već pod zlatnu krošnju kestena, koja se zlatila od sebe i od nagnuta sunca. Nasloni se zatiljkom na deblo i zagleda se u četiri vita čempresa izrasla na četiri ugla misničkoga groba, u kojemu bijaše pokopan don Pavao i dvojica njegovih predšastnika. “Četiri čempresa za četiri misnika. Tko će razaznati koji je čiji, tko će razlučiti moje kosti od kostiju one trojice, prah na prah, zemlja u zemlju”, pomisli sasvim spokojno ne skidajući oka s čempresa, a ne skinu ga ni onda kad nestade i posljednje iskre iz njega.
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
Korpu o rame a sve drugo za rame
« Odgovori #36 : 17 Siječanj 2009, 04:53:08 prijepodne »
Korpu o rame a sve drugo za rame


Vraćajući se s don Petrova sprovoda osamnaestogodišnji Matan Drugi upita Potrku, hoćemo reći oca svojega Matana Prvoga:

– Je li istinito, ćaća, ono što don Petar kaza? Hoće li nas po sajmovima i dernecima kao zečeve?

– Sinko moj, u svašta se uzdati. Ako je Bog tako odredio, možeš moliti ko svi đavli jal proklinjati ko David Kusić, ista ti stvar. Stoga korpu o rame, a sve drugo za rame. Sveta se propovijed drži svake nedjelje; na nama je da je pamtimo do druge, a onda i s njom preko ramena.

Naredne nedjelje ostarjeli i još uvijek pretili don Luka Karapandža, koga Bog umijesi od privlastičkog gliba da posvjedoči za svaku vlast, održa Tebeboga-propovijed:

– Otvorite oči svoje na suze radosnice i usta svoja na pjesmu slavljenicu, jer vam, evo, blagu vijest navješćujem: tmina minu, sunce sinu, magla presta, ropstvo nesta, a slavuji zabiglisaše. I potopi Farauna u more Crljeno, a posla nam kralja koji je po njegovoj volji a od naše krvi…

– Je od tvoje i od moje kuje Štrulje! – zareža oronuli Matan Bilin, kojemu jezik kao da ne mogaše oronuti.

– …posla nam Davida malenoga da praćkom u čeoce cakne Golijata, posla nam poštenjaka i koljenovića od koljena prejasnoga vožda Karađorđa, posla nam bojovnika, što bi i samom đavlu na megdan izišao…

– Iz busije! Iz busije! Gle junaka busijaša! I dva kralja iz busije! – opet će Matan Bilin misleći na Aleksandra Obrenovića, kojega Petar Prvi atentatom smače i ote mu prijestolje, te na nadvojvodu Ferdinanda koga ucmeka uz nedužnu Miljacku.

Potrka se sjeti djeda Kikaša, pa Matana Bilina prože laktom:

– Muči, marvo, propovijed je svéta.

– Onako ti je lijepi vrag odnio! – uzvrati Bilin.

No ni to ne zbuni don Luku Karapandžu; kad provrije pjesnički žar, nek udaraju sve kiše i povodnji, sve krupe i snjegovi, on će vreti i gogoljati.

– …posla nam zemaljskoga kormilara da nam narodnu lađu provede kroz sve bure i oluje, kuge i kolere, talase i valove zapjenjena i vrebajućeg mora i da je vodi do Sudnjega dana, posla nam strpljiva ranarnika da zavida naše grdne rane…

– Ponese li i štogod cerota za moju kostobolju? – propentra Ćuteša Kusturačin, da Matana Bilina baš svaka ne dopadne.

– …posla nam anđela stražanina da nas brani, anđela hranitelja da nas hrani, anđela tješitelja da nam sirotinjsku suzu utre… Braćo i sestre, evo mi od silne radosti srce puca i rebra razbija, pamet mi se muti…

– Đava’ ti je odnio, ko da ti je ikad bistra bila! – sad već pljucnu preda se Matan Bilin.

– …a jezik zapliće. Ne mogu vam više govoriti, suze me dave, sape ponestaje, još jedino mogu kliknuti Gospodu što nam posla svijetlu krunu srpsku i pravoslavnu na izmirenje i slogu svega puka kršćanskoga. I evo ja, katolički svećenik, punim srcem pjevam psalam pravoslavnom kralju i Bogu što nam ga posla. Braćo i sestre, i vi punim srcem zapjevajte za mnom “Tebe Boga hvalimo…”

Ali umjesto “Tebe Boga…” suludasti grbavac Ikić sa Studenaca, koji po prošteništima i sajmovima prodavaše zemljane lule, krunice i svete sličice, zaojka ispred crkve visokim uškopljeničkim glasom:

Oj, Ikiću, nesta trgovine
otkad vlada nevoljni Srbine…

Ikić u pjesmu, crkva u smijeh, a don Luka bijesno škrinu zubima, pa još bjesnije umjesto suznog “Te Deum…” zapjeva “Veruju va jedinago Boga…”

Poslije mise Potrka metnu ruku na rame prvorođencu Matanu Drugomu:

– Ovu svetu propovijed odmah zaboravi, a Ikićevu pamti. Nema, sokole, od sirotinje ćara ni kad ti služi a kamoli kad zapovijeda. Uzdaj se u Boga i ćaću, pa s korpom u Češku i Njemačku.

– Kako ću kad mi je mladu vojsku služiti!

– Ćaća ti ni bolju nije služio.

– Lako je ćaći kad ga don Petar od prve prekriži, a don Luka bi i rođenog brata…

– Koji magarac o don Luki, tolomaškoj posrbici – presiječe ga Potrka – pusti sluge nek se valjkaju sa slugama, a ti gospodarove vrlje odvrlji. Ravno u Imotski srpskom vojnom referentu! Srpski ti je, bolan, vlast od Turčina divan izučila, ovaj jezik najbolje razumije – pritom mu turnu u ruku odeblji smotak stotinjarki.

Još se noć od dana i ne zače dijeliti kad Matan Drugi noge u opanke pa preko brda. Kako mu se jučer novci o prste zalijepiše onako mu s dlana ne silaze; s njima spava, s njima hoda i sve jedno misli: “Za ovo bi i vrag vojsku služio, kamoli te ne bi iz nje izbavio!”

– Takva i takva stvar, gospodine vojni referente, što otjera momke iz Dervente… Ne tjeraj me, slabačak sam ti i nezdrava uma, sramota je da kralja ovakvi služe…

Referent ispod oka omjeri ovu peču od momka, pa prasnu u smijeh udarajući leđima o naslon stolice:

– Hehehe … Slabačak, je l’?! Bre, bre, na lepo mestašce ću da te smestim! U kraljevu gardu. Takvu planinu još ne videh!

– Ni ja – složi se Matan, pa zaškilji – a što je s ovim drugim?

– Kojim, brȅ, drugim?!

– Pa s tim … Lud sam ti, brajo, pa me luda kući šišni!

– Ne može, ne može! Ubeležen si u vojni spisak, a što je, brȅ, ubeleženo…

– …da se i izbrisati – dovrši Matan i izvuče iz džepa nekoliko novčanica i promelja ih između dlanova.

– Ne može, brȅ, tintom si ubeležen!

– Svaka tinta ima i brisalo – poslovično će Matan, pa izvuče iz džepa još nekoliko novčanica, raširi ih u lepezu i stade se njima hladiti.

Referentovo orlovo oko prebroji novčanice brže nego bi ih obično i vidjelo, a jezik mu sam od sebe obliznu suhu usnu.

– Ne može, bratac, ne može da se briše državna tinta!

Matan proširi lepezu dvjema stotinjarkama i izazovno pogleda referenta!

– Za dr žavnu tintu državno i brisalo!

Referent još jednom obliza suhe usne, pa otužno odmahnu glavom:

– Ime ti se, bratac, oteglo ko pantlji čara, ne možem da ga zbrišem ni polovinu.

Matan polagano izvuče još jednu stotinjarku.

– Ako koje slovo i ostane, ne će iz azbuke.

– Ali ne sme u vojsku da ostane. U vojsku ima svako slovo da se briše, a tebi dvanaest ostalo… tu ti je, brȅ, i očino ime… gleđ, dvanaest!

– Što koristi – snuždi se Matan – kad je brisala samo za tri.

– Nema š više?

– Ni za slu čaj smrtni!

– Kad je, brȅ, tako, daj šta imaš, a ja ću do daljnjega od svoga da nadomestim.

Vrativši se kući Matan Drugi baci na siniju snop stotinjarski:

– Ni polovicu mu ne dadoh! – podviknu ponosito.

Potrka ponosniji na sina od sina sama, usuka brk i smijeh, gurnu prema njemu rasute novčanice:

– Dvaput si ih zaradio! Ako sam ja đavao, ti ćeš stođavlom postati! O djede Kikašu… Hvataj korpu pa s ćakom u Njemačku!

Još proljeće i ne reče: “Tu sam!”, a oni već po Njemačkoj ko po svojoj kući, po Stettinu i Rostocku, Hamburgu i Bremenu, po Dortmundu, Essenu, Düsseldorfu, Kölnu, Frankfurtu, Stuttgartu i Münchenu, po svim lučkim i tvorničkim gradovima za zdravu mornarsku i radničku paru trži sitnu robu, koju su – poradi urešenosti tolikim manama – od tvorničara ili veletrgovaca dobivali budzašto. No netom bi ta oštećena roba došla u njihove ruke, kao da bi se preporodila i ozdravila, bar sudeći po mnoštvu hvala kojima bi je obasipali i još većem mnoštvu zakletva kojima su se na njenu valjanost zaklinjali. Ali ne bijahu, krivokletnici: odviše se bojahu Boga, a još i više muka paklenih. I u toj nesavršenoj ljubavi prema Bogu bijahu savršeni. Njihova je zakletva pred Vječnim sucem vazda bila istinita, a što lakomi čovjek tu zakletvu krivo tumači, grijeh ne pada na njihovu glavu. Od Potrkina učenja “ako više mene ne stoji” (predmet nad glavom) i “dabogda ovdje oslijepio” (tuckanja po koljenu), pa do “otac mi jutro ne dočekao” (a već odavna istrunu) i “jedinica mi se Milava krumpirom zadavila” (tko ti je kriv što misliš da je Milava kći a ne krava koju lani prodade Ilijašu Tunjkinu a namaknu dvije jalovice: Zekulju i Bjesnulju) bijaše više dvoglavih zakletva nego sitnica u njihovoj korpi.

U tri godine obijanja i učenja različitim smicalicama, Matan Drugi obiđe cijelu Njemačku, duh mu se izoštri a tijelo izobliči, kao i stotinama galantara koji su krstarili po svim srednjoevropskim lučkim i tvorničkim gradovima vukući po deset i petnaest sati tešku korpu na trbuhu: lijevo se rame opustilo, desno izdignulo, trbuh istrčio, a križa uleknula. Jednom ukalupljeno u novi položaj, tijelo bi taj položaj zadržalo i kad bi korpa sišla s trbuha, tako da galantari bijahu prepoznatljivi po držanju kao i mornari po raskrebeljenu hodu… još dugo godina po napuštanju broda. I kao što mornar svoj raskrečeni korak ne smatra nedostatkom već odlikom, tako je i galantar, a posebice mladi Matan Drugi, u svom izopačenu tijelu gledao poseban odsjaj ljepote, živu sliku gizdave uzoritosti, te bi počesto stajao pred ogledalom još se više uvijajući u križima, još više zabacujući unazad i trup i glavu: – Baš si mi šestan, kume!

A kad bi se do sita naužio vlastite ljepote, blaženo bi se opružio po postelji, zaklopio oči i dočaravao u mašti golemu vojsku galantarsku poredanu na dugačkom Imotskom polju. Baš na Imotskom polju! O, ostvarit će on ono u čemu Potrka nije uspio: dići će na noge sve preostale prosjake, čobane i nadničare, oboružat će ih oružjem trgovačkim i od tih kršnih momaka stvoriti odabranu vojsku hajdučku, zapravo trgovačku. Poredat će ih na tom Imotskom polju, sve po “trajini” kao prave vojnike, poredati u red bojni, ubojiti, pa će stati nakraj reda i odjednom vidjeti kako se po “trajini” niže stotine uvijenih križa, ispr*enih trbuha, iskrivljenih i zabačenih ramena… Pa kad se doboga naužije sve te ljepote, popet će se na ćulak i izdati zapovijed oštru, zapravo vojnu: – Vojsko galantarska… na Evropu: mrš-mrš! – O divote jedne! O krunâ, o maraka, o forinti, o franaka… I na Čistu srijedu Božić!

A vojska se galantarska množila, tako da se već treće godine ne samo namiri broj u ratu poginulih, već se prema predratnom i utrostruči. Kako i ne bi kad u novoj državi za Hrvata manje kruha nego u staroj. Kud ćeš, što ćeš? Ili crkni za pragom, ili kreni preko praga! Kreni, znadeš kud ćeš kad ti stari galantari prti proprtiše! Kreni? Čim ćeš gologuz krenuti, čim li korpu napuniti?! Uzajmi, uduži, založi komad zemlje… Zar djedovinu?! Tko te pita… vremena su nova, moderna, stare sramote nit poznaju, nit priznaju! Šišaj u svijet, tri ćeš djedovine steći!

I oni šišnuše. Po svijetu nasitno trži i varakaj (zrno do zrna pogača – venig do veniga palača), a o Božiću u zavičaju nakrupno laži i maži (Po Njemačkoj, to su brige naše – a kod kuće svilene gamaše!).

Kad se četvrte jeseni Potrka i Matan Drugi vratiše kući, da po običaju prezime, u kuću ih ne pustiše. Kako bi ih i pustili kad od pustih dvora Matanovih – ustupljenih, kako je rečeno, školi i učitelju – ostade samo pogolema sobetina-kuhinja s prvim štednjakom u selu – neka se pamti! – a u toj sobetini Jela Kikina! A gdje je baba Jela Kikina, mušku pristupa nema.

Da trudni i umorni ne bi silazili u komšiluk ili na buri cvokotali, učitelj ih pozva u toplo i na rakiju. Dobar neki učitelj, i baš od srca uživa dok mu oni natanano vezu kako su digli ovog Švabu i onog Čeha, kako su mu podvalili češalj od bakelita pod češalj od bivoljeg roga: “I nije to za dvije marke, pomokrim ti se u njih, već za uživanciju, pogotovu, brajo, ako mi se stručan pravi!”

Dok oni tako u toplu pijuckaju i ćaskaju, oko dvorâ uzbješnjelu i zahuktanu buru sve više probija vrisak djece iz susjednih zaseoka – tko im prije kaza da dođoše! Prozebli i modri poskakuju po oboru na vjetrometini dok im vjetrušina glasove u grlo sabija, snježna pršavica prekriva suhe ispucale usne. Svaki se čas nagruvavaju pod zastrtim prozorom ili pred zabravljenim vratima istežući vrat i uši: tko će prvi uloviti cijuk u Nušinim jaucima. Zaokupljeni očekivanjem tog prvog cijuka i ne opaziše da se desetogodišnji ćićavi stovrag, unuk Marka Skočimiša, kriomice uzverao uza stepenište sunčanika i skutrio u zavjetrini vrata učiteljeva stana. Kad drhtavci začuše toliko očekivani cijuk novorođenčeta i hrpimice potrčaše prema solaru, mali Skočimišev ćićavac već tresnu vratima učiteljeve kuhinje i uzvika se čineći se zadahtanim iako to nije bio:

– Muštuluk, muštuluk…

– Što je bilo? – upita sav usplahiren Potrka.

– Rodilo se, rodilo… – zamuckiva mališan da dobije na vremenu.

– Znam da se rodilo, ali što se rodilo, smuljko muljavi?!

– Rodilo se…

– Sin! Sin! – povika nekoliko derana s praga i sa sunčanika.

– A što bi drugo – bezobrazno će mali lukavac – za žensko se muštuluk ne donosi!

– Lisac si, momče, i za rep duži od djeda… – nasmija se Potrka prozrijevši balavca, ma ipak mu za dobru vijest tutnu šaku sitniša, a potom svu djecu podjednako obdari – a vas bi, blesave ovčice Božje, valjalo išibati. I ovo vam nije za to što ste se budalasto dali prevariti, već nadnica za cvokotanje na zimi i buri.

Kad se djeca raziđoše, učitelj nekoliko puta odmahnu glavom. Vidi se, čovjek se skanjiva između: bi li – ne bi li. Sve pogledava Potrku, sve mu riječ na vršku jezika igra, ali kad je pokuša pronijeti između zubi, oni kao da su baš na nju u zasjedi čekali: škljocnu i pregrizu.

Oštru Potrkinu oku ni prvi put to ne promaknu, pa stade hrabriti učitelja:

– Ispljuni što ti je u poganu srcu! Otprilike znam što ćeš ispljunuti.

– Eto, baš kad me vučeš… Nisam pop već slobodouman i napredan učitelj, pa ti opet moram popovati.

– Popuj, dušo umna i svjetska!

– Šezdeset ti je manje dvije, vucaraš se s kojekakvim kod koga sam toga sam, možd si se i kakve bolešćine dokopao, a ovamo djecu gradiš… i kakva će to biti djeca pod starost iscijeđena! Tvoji su spermatozoidi, hoću reći, sjeme ti je prozeblo i upljesnivilo se, ako nije i kakvom bolešćinom otrovano!

– Znaš što učitelju? Drž’ se svoga i djecu uči, a popovsko popu prepusti. Neću duše griješiti, nu može biti da su i oca Abrahama đavli kojekud nosali, pa u kojim godinama dobi Izaka, momče bistro i vidovito! E pa nek se širi vjera Isusova, nek plodi Krajina bar onim čim može ploditi! – potom se obrati sinu Matanu Drugom, stisnu mu i junački potrese ruku –

Čestitam ti, sine, dobio si brate! I nek mu je ime Iviša! Ivanima je vazda sklona i sreća i pamet, pa ako jedna izda, druga neće.

Dok učitelj mrmljaše: – Stari pr*, stari pr*… i na smrtnoj ćeš postelji rukom za nečiju, makar za ženinu – dotle Matana Drugog stadoše druge misli moriti: “Neka pr*i, bogamu, al nek meni djecu ne gradi i mir ne odnosi! Em se pokasno oženi, em se pokasno materi utroba otvori, em jadnica iz dobrote i neumijenja trgovinu rasu, ma kud iz prkosa dade za školu dvore u kojima se moglo i spavati i pirovati! Sad se tuđa djeca po njima baše, neženja se učo preko triju soba razastro, dok njih osmoro u jednoj, pa prdi i smrdi kao u pradjedovsko doba, još je i pregradi plotom i nabij stokom, pa svi uđuture, i krst i nekrst, kao u prosjaka od nevolje i grebenih nadničara! Gdje su pusti dvori Kikaševi? Gdje dvostruki dvori Matanovi? Jedna sobetina u tuđoj kući, i manja od mnogih jednodjelnica, krovinjara i pločara! Svi galantari kuće sagradiše, crijepom ih pokriše, a stare prometnuše u pojate, samo on, prvi među njima, i njih osmoro više jedno na drugome nego jedno uz drugo… I na kraju taj prokleti usranac Iviša, iscjedak grebeni! Vidjet ćeš jada i pokore, nećeš oka sklopiti: taj će prokleti usranac cijele bogovetne noći cviliti i kmeziti iz bukove zipke, koja ih je svih odzibala. I nitko neće smjeti ni trepavicom trepnuti, jer budalasti roditelji zaboravljaju na svu djecu netom se pojavi iscjedak i cijelom se dušom posvećuju tom bespomoćnom i bezobraznom gadu, koji njihovu slabost već u utrobi sluti, pa kad dođe na svijet radi stotine svinjarija, siguran da će se materino srce postaviti između njega i najnedužnijeg režanja. I ode san, ode mir, propade čovjek…” Kad ostane nasamu s ćaćom Potrkom, junački se podboči, riječi mu kao i oči sijevnuše:

– Ne može, ćaća, ovako, ne može, svih mi naopačkih bogova!

– A što to ne može?

– Ne može se s usrancem živjeti! Poginuti ili sagraditi nove dvore!

– Pa sagradi, sine, ionako ne znaš kud bi s pustim parusinama – podrugnu se lupež stari, koji je dobro znao da se onim što mu sin ima ne može ni čestit temelj usaditi.

Matan Drugi ne odgovori, već sutradan zorom trknu u Poljica i dovede meštra Stipu Gudelja:

– Izmjeri der ćaćine dvore, pa pod njima zapaši moje, i nek su mi suprot bure! Tri aršina duži, aršin širi, lakat viši, nek narod vidi, da se i sin može nad oca uspeti. Evo ti deset tisuća kapare, a ostalo po trošku i radu kako se pogodimo.

– Lako ćemo – odmahnu Stipe – ima ti u ćaće i za troje dvore.

Matan Drugi ošuti, ne otkrivaj čovjeku svoje jade, da se ne popišmani. Kad mu se uveče ćaća podrugnu diveći se prozirno, kolike je to “veličajne dvore zapasao”, Matan Drugi samo škrinu zubima:

– Misliš, ćaća, da nema pameti izvan Potrkine. A ja ti kažem, ima je, ćaća! Ti probi prtine i otucka pute, a ja ću ih u ceste proširiti i pržinom poravnati. Zbogom, ćaća, u prve mi je pijevce krenuti.

– Kud sad, nevoljo moja, još snijeg i ne poče pršiti! Kud ćeš kad zapadne, kad smetovi ko kuće, kad udare pušanije? Smrznut ćeš se, mače moje – tobože se zabrinu stari, a u duši mu milo, podsjeti ga na vlastitu prkošljivu mladost, na sve kiše i snjegove, bure i pušanije, hercegovačke i bosanske, na košave i smetove srijemske i slavonske, a bijaše mnogo mlađi od njega.

– Ne boj se, ćako, zovnut ću te da me smrznuta odmrzneš! – uzvrati Matan milo za drago.

– Ponesi mutap, da me ne moraš zvati – podrugnu se Potrka, jer od mutapa nema goreg ogrnjača.

– Je li to onaj satkan od tvojih kruna austrijskih?! – uzvrati Matan, i podrugljivo i bijesno, saževši u jednu rečenicu sva ona godinama suzdržavana predbacivanja zbog očeva nerazumna poslovanja od propasti dućana, otuđenja dvorova do budalasta zašivanja zdrava novca u bolesne bječve. A bječve zaista bijahu bolesne, te se s rasulom Austrije i same rasuše: rasu ih nova grebena država besramnim mijenjanjem kruna u dinare, i tako jednim pljačkaškim potezom opljačka i ogoli ne samo Potrku, nego i cijeli hrvatski narod i sve ostale carske podanike. Jedino dobro što učini Potrka bijaše davnašnja kupnja katnice u Zagrebu. A onda opet: paru u čarapu i strpljivo čekaj da te nova država kakvom novom smicalicom nanovo do kože ogoli.

“E mene nećeš, kurvo nezasitna”, zareža Matan Drugi i uzdiže glavu, kao da će jednim pogledom cijelu državu obuhvatiti, ”nit sam te zvao, niti odabrao, ja tvoj a ti moj prvi neprijatelj! Svih mi Isukrsta i svetoga Petra naopačke razapeta, od danas ti se sa mnom grdno nosati! I pošten ću ti, kurvo, biti, i pošteno reći kud ću udariti! Po monopolu, po bubrezima, nevoljo moja…” – i to “po monopolu, po bubrezima”, ponavljaše sve do Münchena, kao uspavanku u uspavljivo kloparanje kotača brzoga vlaka… kroz drijemež, kroz san i susanicu…

Iz Münchena se vrati vlakom, ma zaobilazno, preko Leobena i Graza, da ga u pograničnom Ehrenhausenu napusti. Siđe s vlaka, zametnu se ruksakom punim upaljača i kremenčića, veselo pogleda snježnu pustoš za sobom i još više prijeteću pred sobom, razigrane i šumovite bregove Slovenskih Gorica prekrivene bijelim pokrivačem smrti, pa podviknu sebi kao da cijeloj četi podvikuje:

– Tamo nam je! Naprijed mrš!

Onda se nasmiješi onim ljupkim i pomalo lukavim smiješkom oca Potrke, u mašti preobrazi državu u pretilu pijanu bludnicu, što se na tustim nogama ljulja pred vratima javne kuće, pa procekeće kroz vlažne zube:

“Tu li si mi, đavle pakleni? Pa neka si mi! Dosta ti ih leže na pupak, leći ću i ja, da ti se osvetim. Jesi gadura, jesi mješina pljesniva i vreća govana… tko li te takvom stvori, jadi ga ne ubili! Bog nije, već vrag pakleni… i kako te god krojio i prekrajao, vazda si kurva kurvanjska meni i mom narodu. Samo, Matan vidi da si kurva ma otkud dolazila, pa kakva ti njemu takav on tebi, s kurvom se kurvanjski nosati… Nu vidi, kako si me se raskrečila s tom gnjilom utrobicom, takljom ti je vadim! Umjesto kurvanjskim pascem opasa se puščetinama, pa misliš da ti nitko ni u pupak ni u šupak. E, kučko, kurvo, vuci i hajduci između pušaka kano šišmiš između grana. A ja sam ti i vuk i hajduk, i šišmiš i jegulja! Je l’, droljo? Je l’ ti što znaš o jegulji? Ne znaš? E, onda je metni na suho između dvije razdaleke vode, pa ćeš znati! A o šišmišima? Je l’? Što znaš o šišmišima?…”

I tako cijelu noć razgovaraše s državom, koja mu se u obrisima snježnih planina neprestance ukazivala u liku pretile olinjale drolje opasane pascem puščetina. “O droljo droljava i dronjo dronjava, premlak si ti zalogaj za mene…”

U tim slatkim junačkim samorazgovorima prebrodi noć i granicu. Još samo zaobići Maribor, pa su ti za leđima sve puške i bajunete, svi carinici, žandari, financi, žbiri i svakovrsna državna žgadija. Potom sjedni u vlak, odahni kao čovjek i prodremuckaj do Zagreba! Nu, nije dobro sjesti odmah u Teznom – može koji vrag nabasati pa te i odnijeti – noge su mlađahne, nek još mrvičak nose, do Hoča. Hoče su sigurnije, dašto nego sigurnije, umiješaš se među šačicu radnika i seljaka, pa ako kakav gad i zabasa, zar će te prepoznati?

I tako pođe prema Hočama. Na putu ga sustiže neki seljak sa saonicama i ponudi mu da ga poveze dio puta. Matan odbi i zahvali, pa tu hvalu u sebi obrazloži: “Možda čovjek misli pošteno, a možda i lupeški. Mislio kako mislio, jedno je posigurno: ako se ovako umoran zavalim u tople saonice, san će me obrvati. A kad te san obrve, i najpošteniji će u ruksak zaviriti. Bude li čovjek pošten, eto ti ga na križu između poštenja i lupeštine, a zašto bi baš ti sveca raspinjao?! Bude li lupež, s ruksakom će pod gunj a s usnulim tobom pod put, pa zamrznut čekaj dok okopni, da te nađu i sahrane u tuđem zavičaju. Za svoje i njegovo dobro ne smiješ u saonice, već hodaj makar sa šibicom među kapcima. Ne smiješ stati, ne smiješ sjesti ni zadrijemati. Sklope li ti se oči, i sam si se zavazda sklopio. Trusaj pomalo, trusaj i odagnaj ovu bijelu kurvetinu koja te mami svim kurvanjskim mamcima. Osluhni je, gotov si. Trusaj, momče, dok ti treska ruksak na leđima svoj si… Još malo, do Hoča, do vlaka, do sigurnosti… Ej, da je zapjevati! Vragu i pjesma! Čuje te žbir, čuje te financ pa sve prijateljski: ‘Što to, kume, u ruksaku nosiš?’ Ne smiješ zapjevati, ne smiješ trepavice ukrižati… Teške li si pute izabrao! Jesu teški, o ćaća Potrka, teški jesu ali će ih Matan u široku i ravnu cestu prometnuti. Ej, da je zapjevati…”
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
Što ti je čovjek bez svoje Dektive
« Odgovori #37 : 17 Siječanj 2009, 04:53:58 prijepodne »
Što ti je čovjek bez svoje Dektive


Nove putove bijaše lako naći, a s malo vučje snalažljivosti bez velike pogibelji i robu preko granice prenijeti. Ali hajde sam tolike kremenčiće nasitno raskrčmi! Istina, zaradica je velika, šesterostruka, ali sporost još i veća. Usto pogibelj na svakom koraku. Granica je jasna. Crta! Na crti karaule ko piljčići. A ti: između piljčića, probit ćeš se da su igline ušice. A ovdje karaula u svakoj krčmi, u svakoj ulici, u svakog kupca jatagan i šešana.

Baš jedan takav žgoljavi kupac – više krmeljiv nego ćelav, a bez ijedne vlasi na tjemenu – zaskoči ga s detektivom u prizemlju očeve zagrebačke katnice, gdje Marko Miš bijaše otvorio nekakvu dalmatinsku krčmetinu u kojoj se krčmilo sve osim dobra vina i dobre hrane.

– To je on! – podviknu žgoljavko i slavodobitno upre u Matana slomljen kažiprst kao slomljeno koplje – od njega sam, gospodine detektive, kupio i upaljač i kremenčiće.

– U ime zakona… – poče detektiv, ostalo promrsi kroza zube baš kao Iko Škerušin “Zdravo Marijo… smrti naše. Amen”, zgrabi Matana za ruku i odvuče ga u mali odjeljak pozadi krčme.

– Da mi nisi što jesi – škrgutnu Matan zubima – prebio bih ti povor ko divljoj mački.

Detektiv, koji bijaše glavu niži od njega, uzdiže nos i šibnu ga okom:

– Pretiš to, đukelo, zvaničnom licu?!

– Kakva prijetnja, jado jadni, kao da i sam ne vidiš da te mogu od duška i u zubima odavde do Berlina! Ali kud bih, rođo, bez tebe kad si mi krušac nasušni, moj Škiljo iz Zagvozda, moja Šaloma. Premeći, bratac, koliko te volja, ispipaj me ko djevojku, pa ako ti je povoljito i prstom u guzicu!

Što se premetačina više bližila kraju, detektiv je sve uzrujanije prevrtao svaku od stotina stvarčica nanizanih u korpi galantarskoj i sve gnjevnije pogledavao onoga žgoljavca, koji je naočigled blijedio kao prljava krpetina u lukšiji.

– Ništa, a?! – žica ga Matan – ništa, moj uzdahu. Tako je i moj djed Jokaš prevrnuo na tisuće tovara kamenja da dođe do blaga cara Trojana. On je ionako bio budala, a budali nije teško i za Cigankom. Ma kud se ti, tako uman čovo, povede za žgoljavkom! Pogledaj ga – tugu od nevolje – pogledaj me – peču od čovjeka – pa odoka rasudi komu ćeš se, rodijače, prikloniti carstvu … A ti se prikloni krmeljivcu ćelavom, i prav ti budi, kak se ovde veli, moja uzorita Dektiva – i to Dektiva izgovori velikim slovom ne sluteći da je izgovorio vlastito ime, što će ga nositi stotine i stotine budućih žbira i njuškala, bez kojih, čini se, nijedan narod ne može opstati.

Grubo, ma baš grubo – valja na nekom neuspjeh iskaliti – umjesto Matana odvede Dektiva onog žgoljavca, koji će – zbog zavođenja zvaničnog lica u bludnju – već u prvoj veži svoga boga vidjeti, a Matana samo reznu okom:

– A ti, d žukelo, još ćeš od majke sisu da tražiš!

– Usta ti se posvetila, moja Dektiva, moj Škiljo iz Zagvozda, moja Šaloma uzorita…

– Što? Što to, brȅ reckaš?

– Ni šta, rođeni! Tako mi katolici molimo Boga uoči junačkog megdana. Hajde uzdravlju, i vrati mi se.

– I vratit ću se, mȍre, a ti ćeš lep bostan da obereš.

– Mi katolici ka žemo da je i bostan u Božjoj ruci.

Gledajući za poraženim detektivom Matan Drugi sjetno šaptaše sebi u mislima:

“Tako ti je to, rodijače, kad ti ostaviše u baštinu poganu krv, koja se s koljena na koljeno mora s nekim nosati, i sve žešće, jade otrovani. Zasuči, pobro, rukave dobro, nije ti ovo Škiljo iz Zagvozda ni Šaloma iz Sarajeva, već moja Dektiva sa svom policijom ovog policijskog svijeta; nije to klípa i kljuke, i kamena s ramena, već ti je s vojskom bitku biti i rat voditi. Rat voditi a puške nemaš! Des mozges ti i puška i sablja. Izoštri ga, rode, kad već šišaš cestu kroz klance jadikovce. Danas više sreće neg pameti, jer da te zaskoči uru ranije, k vragu tava i jaja. Sreća ti je zrno boba u bronzinu čorbe. Stoga pamet u glavu, a kremenčiće u šaku, da ih možeš u bus, u kanal, ili, brajo, u dno korpe, ugradi štogod otajna pretinca. Pa kad ugradiš što si razumio? Skrio si od Dektive? Jesi! Ma što si drugo razumio? Proturit ćeš dnevno dva-tri upaljača i stotinjak kremenčića, zaradica lijepa, šesterostruka! Jest, brajo, šesterostruka, ma tri ti mjeseca treba da to ruksačića raskrčmiš. Sve ti je to: vodu grij, vodu hladi. Posao ti je, brajo, ruksačić u dan rastržiti, pa nek je zaradica i dvostruka! Ne baćkaj se nasitno, vidiš kakva si ljudina, već kutlačom iz kotla kad ti Bog dade da možeš i s gogolja kusati. Ustroji, brajo, tako, da velikom lijevaš a male nek raznose. Nešto novca imaš, skokni za granicu povuci tri, četiri ruksačića, pa kad pristignu galantari začas će raznijeti od cvijeta do cvijeta ko marne pčelice. Državu u državi krojiš, a sabora nemaš. Sazovi, brajo, sabor galantarski!”

Ali na prvom galantarskom saboru, koji bi održan potkraj veljače u krčmi Marka Miša i na kojem bi okupljeno pedesetak galantara, zametnu se tiha kavga i dođe do tihog raskola.

Matan Drugi održa vatreni govor i ne baš bez političke primjese, te među ostalim izreče i ovo:

– Otkad propade Austrija, u nas, tužni zbore, ko za mrcem nariču: “Nesta Vrane, nesta rane! Nesta Zita, nesta žita! Nesta Karla, nesta para…” Netko će reći: “S njima i bez njih sirotinji vrag isti!” A ja vam velju, nije, braćo, već stoput gori! A kako i ne bi kad siti gospodari sjašiše a gladni uzjašiše! Baci, brajo, na me pregršt nasisanih čimavica iliti stjenica, a ja ću na te samo jednu sasušenu! Pravi kralj svilenim plaštom i konja prekriva, a kralju-čobaninu i tvoj mutap dobar. Gdje su vam bogati i slavni prosjaci-krajišnici? Imenujte mi jednoga uz Kitu Brajina! U koga ćeš prositi, kad kud okom sve na prosjačkom štapu. Gdje ćeš ovce čuvati kad je travarina skuplja od janjeta! U koga ćeš težačiti kad primorce i školjare natjeraše da i sami zemlju napuste i preko debela mora koru kruha poišću?! Odlaze li samo primorci i školjari? Ti se, ćaća, zakle don Pavlu, da ćeš naše zaustaviti? Pa zaustavi li? Đavla zaustavi! Odlaze ti ne samo nadničari i čobani, već i sinovi hajdučki – pokućarci, torbari i galantari što se novom poslu ne svikoše – sve sami sramenjaci, odlaze da iz belgijskih i francuskih rudnika, poput krtica, iz utrobe zemlje izvuku koru kruha, koju na svojoj rođenoj njivi ne smiju ni popabirčiti. Prosjačka im država klasje zgrablja, oganj poškropi, a njih i ognjište rasturi na sve četiri strane, i od sunca i od vjetra. Ne vapi li to osvetu pred licem Božjim? Ja ti kažem, vapi! Vapi, ćaća, i ubij svakoga koji hoće da ti svetu djedovsku vatru pogasi! Ubij i kurvanjsku državu dok te ne ubije! A ja znam kako ćemo je ubiti. Ne puškom i topom, već udri kučku po trbuhu, mater joj kurvanjsku i arcikurvanjsku! Udri po bubrezima i monopolu! Ima nas krivoramenjaka na stotine, a bit će i na tisuće. Ne glavinjajmo po Češkoj i Njemačkoj, rasturimo se ovdje – kao mravi, vuci i hajduci po svim banovinama, po svim gradovima… Znam izvor žive vode, koji nikad ne presušuje ni kremenčićima, ni upaljačima, ni cigaretpapirićima… Udri kučku po monopolu, po trbuhu, i začas će natanje srati, a vama zarada četverostruka! – potom im podrobno objasni svoj veliki krijumčarski podvig, svoju i njihovu ulogu u njemu, upozori ih na zamke cariničke i finanačke i kako će im doskočiti, kako će u nedužne svaštarske korpe ugraditi tajne pretince, kako će…

Galantari ga pozdraviše burnim pljeskom i vinatom vikom. I da na tom saboru ne bi oca Potrke, sveukupno bi galantarstvo krenulo novim revolucionarnim putem i, tko zna, možda bi karađorđevsko carstvo đavao odnio još i prije sramotnog ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini.

Ali Potrka, koji se sve do tog strašnog dana osjećaše izbaviteljem i Mojsijem, ne mogaše otrpjeti da se njegovo djelo i njegovo poslanje samo tako obezvrijedi i uništi, da ga još živa prekrije živi zaborav i da uzrok tom zaboravu bude baš njegova vlastita krv, njegov prvorođenac, kojeg je s toliko želje duge godine iščekivao. I ne sjeti se da i sam ocu Jokašu bijaše istu poparu skuhao, već mišljaše na hram koji je godinama strpljivo podizao, a sad mu ga vlastiti sin ruši. Mogao se sa sinom i zakrviti, ali ne, on će ga svojom, još uvijek svježom, šezdesetogodišnjom pameću nadigrati.

– Čudim vam se, ljudi – poče onim svojim slatkastim i malčice nasmiješenim glasom – onamo čestiti i razboriti, a ovamo kano slijepe ovce za slijepim ovnom odbijena roga. Svi znamo da je država kučka i što o tom očenaše moliti! Ma svi ne znamo da je ta kučka bijesna i opaka, i da je Bog udijeli svakom narodu za okajanje grijeha njegova. Što je narod grešniji, to mu daje bjesniju, a naš je narod proklet, pa što hoćete? Dade nam državu kakvu zaslužismo. Ne može se, sine, suprotiva Božje ni s vodom ni s vatrom, ni s burom ni s južinom. A neba mi, ne možeš ni protiv države! Ti ćeš joj, tele još neoblizano, ti ćeš joj nahuditi kremenčićima, upaljačima, kartama i kartinama! Ti ćeš… Pa da i hoćeš? Pa da i jesi! A kad ti ona i kruh monopolom proglasi, čim ćeš je onda?! Ti ćeš mi se s Bogom i kurvanjskom državom nosati? Hajde, bolan, sjedni!… Mi smo, braćo, dosad mirno poslovali, svijeta se naobigrali i nagledali, bez ikakve se pogibelji po državama, bolan, svjetskim i evropskim lijepe robe naprodavali, lijepe svotice domogli, tužne se sirotinje nasitili, a židovskih gavana nakrupno navarakali… Dobro jeli, dobro pili, dobre kučke prejašili, toplo se oblačili, u suhu spavali, u mokro kuće zidali, djecu podigli i njom upravili. Eto Šimagin izučio za pisara, Kekezov za popa, Srbiguzičin unuk učiteljsku plaću poteže… I sve u miru i Božjem blagoslovu. Putnice i dozvole ko sunce žarko za sve pismene i nepismene. Žandaru ih pod nos, a on ti salutira ko ministru! Kud ćeš kruha vrh pogače! A ovo moje pile žutokljuno i zelembać poslije proljetne rosulje, hoće rat, i ne Mali, Morejski, već – svih mi Isukrsta – Veliki, Bečki! Pa kad vam uzmu putnice i dozvole, kamen sij, kamen žanji, a o pokladama zube na klin ko i vas ostali jad u Krajini.

– Neba mi, tako je! – podrža ga Šimaga, a za njim svi postariji nu još uvijek snažni ljudi, koji s Potrkom bijahu svu Evropu izobijali i po svim se javnim kućama i krčmetinama izubijali.

– Pozor! – vojnički zagrmi zadovoljan Potrka – korpe o lijevo rame! Mrš, mrš! Na Prag! Na Berlin! Na München! Na moj kurvanjski Hamburg, koji me s toliko veselih iglica ubode da me i sad bockaju pod svom kožom! – oštrim vojničkim korakom prvi napusti krčmu, a za njim poslušno krenuše svi njegovi isluženi vojnici.

Od pedesetorice s galantarskog sabora trideset i šestorica krenuše za njim. Kakva korist da su i svi krenuli kad ostade uzdanica njegova, prvorođenac njegov, Matan Drugi, zvučna imena, a njemu se prikloni i sedamnaestogodišnji brat mu Antiša! Divne li pobjede! On na jednu, a sinovi na drugu stranu! A zašto na drugu? Zašto? Zato što se nije htio odreći svoga i prihvatiti njihovo? O ne! Zato što nije htio segnuti rukom u bječvu i krvavu stečevinu sasuti u gomilu kamenja, u sinovljeve nove dvore! Što će mu beskorisni dvori u onoj vukojebini! I on ih je sagradio, pa? Zar nisu i prije nego ih ustupi za školu, svikolici spavali u jednoj sobi, pa što im je bilo? Zar i ostali galantari ne podigoše kućerine, pa opet u jednu ili u dvije sobe, dok se u svem ostalom legu miševi? Nije obijao drvlje i kamenje i krv pišao da saspe paru u Fatinu jamu. A opet, sin mu je u pravu: u bječvi kano i u jami. E, nećeš ni u bječvi ni u jami! On će svima pokazati kako se para razborito ulaže.

Prije nego pođe u Njemačku kupi četverokatnicu usred Zagreba i odmah pošalje Antinu Šutina da dojavi Matanu Drugomu, zvučna imena i šuškave pameti, koliko će ćako mjesečno stanarine ubirati, a on nek ćaki odgovori: je li to manje ili više od one koju će donositi novi dvori pod Prpinom Glavicom. I dok je, tako utješen, s vjernom vojskom u toplu vlaku spokojno prelazio granicu, dotle je Matan Drugi u podrumu Miševe krčme najveću bačvu po svom prekrajao i svojoj maloj četi dijelio upaljače, kremenčiće i savjete:

– Ovo vražje robe držite daleko od sebe i od svog kvartira. Bolje je i deset puta na vruć krumpir puhnuti, nego se jednom oprljati. Ono malo što možete u dan proturiti nosite u šaci, u džepu ili gdje drugdje naporuči, a kad prodajete nek ste mi uvijek blizu grmlja, zahoda ili kakva kanalskog otvora, raspite i saspite pa nek ih kupe po grmlju i vade iz izmeta, vaši nisu! Usto sam našao pouzdana meštra koji će vam u korpe tajne pretince ugraditi. No ni u njih se ne pouzdavajte odviše, vrag ne spava, već napnite sve uši, i one od uha, i one od nosa…

– Nu, Gospe ti, od svih pet ćutila, pa smo odmah gotovi – odreza Šunje.

– Nije ovo šala, ljudi, ljuti nam je bojak biti sa svom policijom, sa svom mojom Dektivom!

Gdje je boja tu je i padanja. Prvi pade Mali Jurica Garanov, Antišin vršnjak, jedva sedamnaestu navršio. Nasreću, kod njega našlo svega nekoliko kremenčića pa mu udarilo novčanu kaznu, i ne veliku, a mogao je i bez nje da je gučak otvorio i odgovorio otkud mu kremenčići. Gdje ćeš izdati, svih ti Juda Iškariota, gdje ćeš izdati pa da ti se sjeme umete i zamete kao što se već u drugom koljenu zamelo Garcima što izdadoše hajduka Šimića.

– Što ne gledaš, pasje štene, komu robu nudiš! – obrecnu se Matan.

– Gledam ja, gledam – opravdava se Jurica – ma nikom na čelu ne piše da je dektiva, a da i piše isto mi je “Slava ocu…” kad sam ti nepismen!

– I zec je nepismen – ljutnu se Matan – pa sa svakog pasjeg čela čita ko iz Svetog pisma. Ako ne naučiš jednim pogledom odšacovati čovjeka, skupi prnje priruči ih oputom i evo ti prosjačke torbe. Uvij mi moju Dektivu u tamjan i molitvu, meni će zaudarati po sumporu.

– Lako tebi kad imaš pasji nos – brani se Jurica.

– Nemam ja nos ni pasji, ni lisičji, već živim kako je pisano. A pisano je: “Tko ima oči neka vidi, tko ima uši neka čuje.” Preobuci mi fratra u pašu, pa ću ti ga i zatvorenih očiju prepoznati: negdje će mu riječ po zvoncu. I uši mi začepi: negdje će mu para po tamjanu i voštenici… Preruši mi časnika u fratra, pa će mu Franjin pasac zveckati kano sablja po kaldrmi. Drvo po godu, marvu po rogu, a čovjeka po svemu i svačemu, po zboru i tvoru, po obući i odjeći, po hodu i stoju, po znoju i po pari i po đavlijemu oku. A tebi treba sve ljude izučiti i popamtiti. Izuči samo jednoga, samo moju Dektivu. Moja ti je Dektiva na svemu svijetu taka i jednaka, a prepoznatljiva ko rođena duša. Isti ušiljen nos duhovni, iste klempaste pseće uši, iste zvjerkave oči, a hod, brate, i mačji i pseći, uhodarski i gospodarski. Koljena malo svijena, na skok spremna, stopalo mu i taban i šapa, ručetine za motiku stvorene a žulja nijednoga. Prepoznat ću ti svakog i po malom prstu. Dosta sam ih se nagledao po Češkoj i Njemačkoj i mogu vam reći: svi iz istog kalupa ispali, kano da ih je ista majka sve odjedared obliznula, i mlade i stare i one u mirovini, svi tki i jednaki i ucijelo i na čereke. Pa gdje nećeš prepoznati svoju Dektivu, svog vidljivog anđela stražanina. Onog nevidljivog možeš i ne prepoznati, ali ovoga prepoznaj, rodijače, ili te đava’ odnese!

– Sve je to tako, ali kako ću ga razaznati? – opet će Jurica.

– Nesrećo nesretna, o čemu ti cijelo vrijeme i dokle ću vjetar burom škopiti? A možeš li raspoznati seoskog đilkana, razbijača i niškoristi?

– Lako ti je to – uzvrati Jurica – on se tako rči i pr*i da ga selo mora vidjeti usred sela i onda kad je nasred polja.

– Nu, vidiš! Ova grebena država baš od takvih seoskih pr*a ustroji moju Dektivu, pa do smrti, navrći lozu na kupinu, ili kako sam reče: on nasred polja a ti ga do sebe vidiš!

– A jesi đava! Svi te đavli u čorbi posrkali – zadivi se Stipina Bakrić.

Matan preču hvalu, pa nastavi Jurici Garanovu:

– I ne vičem na te što se u srcu ljutim. Odavna Matan znade da je i najtvrđe kuhano jaje jednom bilo mekano. Stoga se, potrkušče, kuhaj i kali ako misliš za mnom trčati. I ne govorim ti poradi sebe i svoje pasje sigurnosti, već poradi tebe. Ako te ponovo ulovi, slobodno reci da si od mene robu donio, učinit ćeš mi uslugu, zato što se moja prokleta krv mora vazda s jačim nosati, a kud ćeš jače od sve policije! Pradjede Kikašu, nije ovo Škiljo iz Zagvozda! Učinit ćeš mi uslugu, potrkušče!

Ne prođe ni mjesec dana kad li mu je i učini. Tri brza kucnja o pod gostionice upozoriše Matana, koji upravo bijaše s bratom Antišom i prijateljem Šunjom preko granice novu robu prenio i u podrumsko je skrovište sklanjao. A skrovište bijaše majstorski ugrađeno u gornji dio bačve. Pipkaj i kuckaj, šipku razvlači i burljaj vino na sve strane, od volje ti, ma skrovište nećeš otkriti dok dȕge ne raspeš. A kad tebi ustreba, uzmi dvije u starež nemarno bačene kukice i sa stražnjeg dna tajni pretinac izvuci, pa ga opet utisni, dno kao što je i bilo: ni najpažljivije oko neće otkriti ništa osim starih natrulih dasaka i starim kitom zakitanih pukotina i šavova.

Kad se podrumska vrata otvoriše, pretinac već bijaše zatvoren, a Matan, Antiša i Šunje u skoku sjedoše na unaprijed pripremljene stoličice, opljunuše prste i stadoše bacati karte na uspravljenu drvenu kašetu od sapuna.

– U ime zakona, ruke uvis! – oni u podrumu ne mogaše se zakleti što više škripi: stare sasušene drvene stepenice ili Dektivin glas.

Umjesto da podigne ruke, Matan podiže bukaru, koja mu je vazda naporuči bila, pa nazdravi svojoj Dektivi:

– Zdrav mi opet, ne bio proklet, kunu zlaticu gonio, lasicu izgonio, na kuku smokve sadio, pod čempresom se hladio, ko Tobija vidio, ko Josip Putifarkom i ti se svakom osladio.

– Ćut, mȍre – prodera se Dektiva netom se dokopa tvrda pod nogama – majku ti nabijem. Da mi tako stojiš. Ni prstom da mrdneš ni suzom da trepneš! Na trepavici ćeš da mi dubiš, kučkin sine!

– Da mi je znati na koju si jutros ustao, moja Dektiva? – zabrinu se Matan.

Dektiva mu priđe s naduvenim smiješkom i cijevlju od samokresa opisa mu oko nosa dva, tri kruga, pa se obrecnu na trojicu podređenih:

– Do ko že da mi ih pretresete i kožu da im izvrnete! – a sam se ko žedan na bunar baci na rasute Piatnikove karte.

– Mȍre, ništa da ne nađem izim ovega, majku ti nabijem, ima mesec dana da mi prične žuljaš!

Matan ga omjeri nekako prijateljski sažalno:

– Bože moj, um tako svijetao, a riječ tako zarđala. Kakve prične, brzopleto moje?! Pogledaj der asa dinara, asa ili keca, na volju ti, ter mi reci, ter mi samo kaži što ga ono u oko poljubi: jali štemplo, jali timbar ljuti, jali pečat, jali muhur turski?

Među novim novcatim kartama ne bi teško pronaći kukavnog asa dinara, kojeg kao da je sedam mršavih krava po sedam godina žvakalo. Treba imati golemu sreću da se na tom svijetu nađe štogod prljavijeg jada. Ali na jadu pečat državni!

– Nije to, mȍre, kec od ovih karata, nije pravi! – pokuša ga zbuniti Dektiva.

– Meni i državi dobar i ovaj – uzvrati Matan, lagano mu oduze karte i dobaci ih Šunji – miješaj, na tebi je red! Nadam se da marijašem nećemo omesti gospodu u državnom poslu.

I nastaviše kartati dok je Dektiva uzrujano i sve uzrujanije pretraživao stopu po stopu podruma, kuckao čekićem o pod i o zidove, zavlačio se pod bačve, čeprkao po nabacanoj starudiji, tȁke pomicao, kroz tapune drveno mjerilo zavlačio i kroz vino po podanku bačava strugao…

– Ne struži toliko, svi ti đavli želudac strugali, vino ćeš mi uzburljati, ukvasit će se! – srdi se Marko Miš, koji bijaše sišao za njima, ta njegovu kuću premeću.

– Ne brini, burazeru, država će sve da plati.

– Platit će vraga, koji će je… – ali u skoku riječ pregrize.

Dektiva se smrknu u obrvama, pa se ustremi kao ljuta doga:

– Je li ti to, bre, na državu?! Je li ti to, džukelo krčmarska, kralja u materinu?

– Jesam ja i u tri materine! – podviknu Matan.

Dektiva se poput čigre okrenu i nemajući pištolja u ruci upre u nj kažiprstom:

– Hapsim te, u ime zakona!

Matan visoko podiže jednu od igraćih karata i mangupski se naceri:

– Ovoga kralja, moja Dektiva, ovog grebenog kralja od kupa zbog kojega izgubih partiju! A ti mislio na Njegovo Veličanstvo… Nu, bogati, što si pokvaren… Ti bi htio da ljudi psuju Veličanstvo, pa ih na to i nagoniš… i nagoniš! Jest, nagoniš. To ćemo svi i na pravom mjestu posvjedočiti!

– Džukele! – prosikta Dektiva, mahnu svojima i ode.

– E ljudi, e Turci – razblaži se Matan –što vam je pogrdno žensko, što oka pečenja i bukara vina, što sve slasti ovoga svijeta prema pjesmici slomljenih koraka moje Dektive! Slušajte je, nu slušajte je, vrag vam karte odnio! Ej, živote, sladak li si kad u tebi bȍja ima, ljuta bȍja, oj Dektiva moja!
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak
« Odgovori #38 : 17 Siječanj 2009, 04:54:44 prijepodne »
Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak


– Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak… – ne zna se već po koji put uzdahnu Potrka ne skidajući oka s izazovnih Gretinih oblina, koje su kroz od znoja vlažnu haljinu mirisale primamljivije od sve ovozemne kadulje i vrijeska, ivice i dupčaca, i svih trava ljekovitih, medenih.

– To ti, pobro, više ne priliči. Godinama i sjedinama pristoji se čast, a ti se za svakom ko i pas… – spočitnu mu Šimaga Mali nemarno vrteći po prljavu stolu gotovo prazan vrč piva u jednoj od mnoštva zloglasnih i zadimljenih hamburgških lučkih krčmica – i ne uzmi, to, velju, pod uvredu, nije dušmanski…

– Što to mljackaš, Šimaga Mali, sunce veliko! Sve ove grebene godine, jal medilo jal pelinčilo ja tebi nož, ti meni krnje, ti meni kremen, ja tebi trud i ognjilo. Gdje bih ti uzeo pod uvredu kad te prvog za sobom povukoh i nikad se ne naljutih kad me Potrkom zazva? Svakom bi drugom zube u dupe. Baš ludo, kao da Potrka i Matan nije pljunuto jedno. Dok bijah momčić bijaše mi drago, kad osilih – danas bi mi opet bilo milo da me Potrkom zovu. Eto, to ti je čovjek, njegova pr*evitost, njegovo ništa… luda leptirica oko ivanjske vatre.

– Ja drumom, ti šumom – Šimaga Mali starački nemoćno podiže ruke, kao da se više ni od neba pomoći ne nada.

Uto punašna konobarica – što bijaše tu da gostima u svemu udovolji – tko zna po koji put metnu pred njih dva zemljana vrča pjenušava piva i začini ih izazovnim smiješkom svog dvostrukog zanimanja.

Potrkine oči uskočiše među razgoljene dojke, a kad konobarica ode mijeseći istrčenim stražnjicama, prilijepiše se o njih kao puž o gladak kamen.

– Uh! – huknu Potrka, obrisa suho čelo kao da leden znoj briše, pa uzdahnu – ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak… Ne švrljam ti šumom, Šimaga Mali, već ti ne razumiješ mnoge stvari, kako bih ti rekao, na razmeđi, pa kako ćeš razumjeti kad zamedi kadulja pa vrijesak…

– Nauči me, neba ti – uzvrati Šimaga, ne znaš poslušno li ili podrugljivo.

– Kažeš, godine? Kažeš, sjedine… kao da godine ne ćutim u kostima, kao da me sjedine u oči ne bodu! Sve ja to znam i stoga ne govori meni, već ovom mom ćaknutom vršnjaku, dižiglavcu prokletom!

– Ti si mu gospodar! – učiteljski će Šimaga.

– Gospodar?! To ti misliš, Šimaga Mali, osebice velika, jer po sebi sav svijet krojiš. Lako ti je tvomu gospodarom biti kad zapravo i ne znaš imaš li ga u gaćama. Nu ušutkaj ovo moga pasjeg jada, što neprestance gače ko žedan gavran sa vrh drače: “Daj, đavle pakleni, daj…” Laje prije nego i onjuši, prije nego i ugleda dvocijevku zvizne te po bedru ko tučak od zvona.

– Ne kažem… – izvlači se Šimaga – ne kažem da nema razlike, ma opet… nisam ni ja uškopljeni anđeo, niti mi je javna kuća nepoznata, pogotovo dok bijasmo mlađi. Mladu nije zamjeriti, a ti si nam zamjerao i neprestano nas žicao i podbadao: “Radije bih ga odsjekao nego se kurvom omrsio!” A sad po stare dane…

– Od obijesti vrag materi u dupe lug siplje, a od nevolje i muhe ždere.

– Ne sramoti sebe i sjedine, već ako baš drukčije ne možeš, nađi opet štogod udovice-uspaljenice…

– Kakve udovice-uspaljenice – gorko će Potrka – kakve, Šimaga Mali, srca ti žalosnoga?! Tko je cijeli život ždrebice jahao, ne može ni okom na ragu! Ovo se moje pogrde, lijepi ti ga đava’ izbirljiva odnio, na mlado naomečilo i među mladim probire, pa gdje će na ragu! Na dan ti je hoda njuši, i prije nego se prekrižiš uvuče se u puževu kućicu iz koje ga sve vrazi ne bi izvukli. – Fuj – kaže – po kenji mi zaudara!

– Ti o njemu, Bože prosti, ko o krštenom čeljadetu! – zgrozi se Šimaga Mali.

Potrka ga preču, pa nastavi:

– A kad opazi, napriliku, ovu našu Gretu, do Stuttgarta bi bez stȁka i odaha. Pa da se ta vražja Greta i godinu dana ne opere, njemu miriši, miriši ko kaćun i ruža zajedno. Voli ti on, brate, palac mlade kurve nego stotinu aršina najpoštenije babe. Kažu, da svi djedovi žive u nama, a u meni, eto, samo pogana krv devenbabe Anđelije… Vatra i oganj! A oganj ne liže uz mokru slamu. Mokra ti je slama moja Nuša. I da nije poradi djece, Bog mi je svjedok, da je nikad ne bih ni badnuo – jal u nju, jal u crnu zemlju, ista slast i njoj i tebi.

– Sve su ti naše takve – utješno će Šimaga Mali – a kako i ne bi bile kad ih bije svaka kukavica: glad i trud, marva i djeca, polje i kuća…

– Sve to i mnogo gore bilo je i devenbabu Anđeliju…

– Imala je takvu krv – zaključi umno Šimaga Mali.

– Božja milosti, pa o tom ti cijelo vrijeme i govorim! Krv, rode, krv… a kroz moju grabi stotinu bijesnih ždrebaca i riče osamdeset jelena… Zauzdaj ih kad te povuku za onim vrckavim guzicama… pa je li stanje, je l’ imanje… – ustade i pođe kao da ga zaista vuče stotinu ždrebaca i riče osamdeset jelena.

– Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak…

Šimaga pogleda za njim na usko drveno stepenište s kojeg ona pogrda Greta neprestance preko Potrke i njemu namiguje, sasvim lagano otkapčajući od znoja mokru bluzu, da, tobože, vrijeme u sobi ne gubi; ustvari, guba jedna kurvanjska, pokušava da i njega svojim buraćama raspali i razjari.

– E kad zamedi kadulja pa vrijesak… – sad uzdahnu i Šimaga, a ono malo kasnih i pomalo pospanih gostiju mogli bi se zakleti da su čuli kako četiri ždrepca iz njeg zarzaše.

Poslije dobre ure Potrka siđe niza stepenice, siđe polagano zakopčavajući puce na jaketi, uvjeren da će svi na pravo puce pomisliti. Stari jarac, umjesto da se prekrije kolobarima i sramotom, evo ti ga uspravna, osvježena, pomlađena: preporođen krmak stari i ponosan na svoj grijeh, ko kurva na poštenje.

– Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak…

– Opet kod tješiteljice? – pecnu ga Šunje, koji bijaše u međuvremenu pristigao – i u grobu ćeš s njima đavla mijesiti.

– Baš đavla, prijatelju Šunje, baš đavla! A ovo ti je đava’ nad svim vragovima. Jer kad zamedi kadulja pa vrijesak, lakome se pčele brže roje, gorče piju i kraće žive. A meni vazda medi kadulja i vrijesak, bagrem i tilovina, pa opet svaka čaša slađa, svaka kurva medenija, a život sve duži.

Iz čista mira bijesno zviznu šakom o stol, povuče preko njega rukom kao metlom; zemljani se vrčevi razletješe po svoj krčmi.

– Bog budi s tobom – osupnu se Šimaga Mali – što ti je odjednom?

– Ono mi je što u poganom srcu nosiš, a u poganim ustima kriješ! Raširi ta vražja usta i cerekaj se, razveži jezičinu i ispljuni: “Umišljao si da si prorok, da si Mojsije, da nas izvede iz zemlje misirske kroz more crveno i pustinju sinajsku, da si arkanđeo Mijovijo, a samo si razvratnik stari što na kurve sasu i posljednju paru! Gdje su dvori? Gdje dućani? Gdje li pusti novci? I djeca ti leđa okrenuše, pa što se tu busaš i pr*iš pred nama?!” Tako mi recite, gube od gube! A ja ću vama reći: “Dućan se rasu po dobroti moje svete Nuše, da ne pocrkate od gladi. Dvori se rasuše po mojoj svetoj dobroti, da vam sinovi ne budu volovi kao i vi, već ljudi svjetski, pismeni. Sagradiste dolje kućerine, pa opet traljate u jednoj ili dvije neožbukane sobetine dok sve ostalo zjapi prazno. A ja imam dvije kuće usred Zagreba, mogu kneževski živjeti od same stanarine. A što se kurava tiče, vi ste i s dvadeset godina k njima odlazili dok sam ja Boga svoga uživao s gospođama bečkim, praškim i njemačkim, s veljbabicama i kaplarušama. Sad zbrojite i prebrojite što od mladosti kurvama dadoste, pa će ovo što pod starost dajem biti napojnica prema onom što vi razdadoste. I što sad?! Ja živio i uživao svjetski i gospodski, a vi: badni da se istreseš, da te to đavla u gaćama ne muči. Više se osladih u jednoj noći…

– Ma tko ti što govori! – prekinu ga oneraspoložen Šimaga Mali.

– Čujem ja i ono što mislite. Da nisam čuo ne bih čio sumrak doživio, već bi me vrag odnio još na uranku. Čujem ti ja zuku muhe u mlinici. Kažete, sin mi ceste uravnava? Lako ti je uravnati kad je Potrka kroz kupinu i grabovinu pute protrsio! A da ne bi tih putova, danas ni oputine ne bi bilo, niti ikoga da je probije. I unuci bi vam s prosjačkim torbama šljapali po Hercegovini i primorju, ili bi vapili pregršt zraka po rudnicima belgijskim, ili bi zauvijek nestali preko debele vode… Izbijte iz pogana srca, sotone paklene, izbijte da su moja djeca suprotiva mene! Možda bi i bila, kao i ja protiv ćaće Jokaša, da u njima teče samo moja prkošljiva hajdučka krv. Ali teče i materina, sveta krv milosrđa što utire suze sirotinjske. I neka moj sin, moj Matan Drugi, dvore gradi, i neka su veći od mojih, ali veći su i od ijednih vaših! Vole mene moja djeca, vole, kako me ne bi voljela… – jedva suzdržavajući suze sjede za stol i obori glavu na prekrižene ruke.

Šimaga Mali pogleda ga sućutno i promrmlja sebi u sebi:

“Vazda je tako, poslije svake Grete spopadne ga bijes i suza! Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak…”
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
Što volem pokoran narod, što umem njim lepo da vladam
« Odgovori #39 : 17 Siječanj 2009, 04:55:37 prijepodne »
Što volem pokoran narod, što umem njim lepo da vladam


Potrka se nije varao. Djeca su ga zaista voljela i bila mu odana premda udariše drugim putem, opasnijim ali i unosnijim. Netom Stipe Gudelj druge godine pod jesen dovrši nove dvore, Matan ga isplati, do posljednjeg dinara, i to zdravom jasprom krijumčarskom. Potom ponizno stade pred oca:

– Ti znaš, ćaća, da iz rođene kuće ne mogu ni s prokletstvom ni s blagoslovom. Pred Bogom je grehota, pred ljudima sramota a pred selom smijurina, da ovakva kućerina prazna zjapi. Kad si već svoje dvore za školu poklonio, pokloni i ono sobetine-kuhinje, pa svi u novo, okrečeno i namješteno, i novo je tvoje a ne moje!

Kako to reče pred mnoštvom ljudi i žena, kojima mila riječ suzu na oko, ono malo kivnje i prkosna ponosa, što se bijaše ugnijezdilo u Potrkinu srcu, otopi se kao žličica šećera u čaši vode. Pred svima zagrli sina i poljubi ga naočigled sviju.

Matan Drugi bijaše dvore uredio i rasporedio baš šesno i ukusno, kako se već radi po kućama zagrebačkim i njemačkim: kuhinja jedno, konoba drugo, blagovalište treće, a svakom čeljadetu njegova soba i njegova postelja. Istina, zahoda ne bi a i što će ti: široka je dolina, visoka je planina, pa kud sve živo, tud i čovjek. Glavno je da su dvori od šećera, naoko i onako.

Ali “Što zna gedžo što je čokolada – kartu žvače čokoladu baca!” Prva je baci Anica, najstarija sestra, koja netom šesnaestu navrši:

– Ne mogu ti sama spavati. Omrknem li, neću osvanuti; crknut ću ti od straha.

Kad će ona crći od straha, gdje neće mnogo mlađe Marija i Ružica! Ne samo da neće svaka u svoju sobu, već ni u postelju. Sve tri u jednu kao i dosad, toplije je i sigurnije: njihova se tri anđela stražanina mogu sasvim lijepo za ruke uhvatiti i sve tri opšestariti, a preko kruga anđeoskog nikakva nečista sila ne može ni nosom ni dahom.

Majka Nuša podrža kćeri u svetom strahu, pa stvar zahvati i s praktične strane:

– Ne mogu curice same u sobici. Ako mi se suzice moje po noći otkriju, tko će im sukanac navući! Prozepst će, puntat će ih, pa umjesto tri postelje eto ti tri groba anđeoska. Mali Iviša i tako mora do mene, pa nek smo svi na okupu. Ova soba do kuhinje ionako ničemu ne služi. U nju ćemo. Pa kad štipne zima, natiskaj štednjak, svi u toplu i u suhu, ušteda je u sukancima, a suharaka i panjčića koliko ti srce želi.

I tako dovukoše u blagovaonicu dvije postelje “od peršone i pol”, jednu za tri sestre, drugu za Potrku, Nušu i spišuljka Ivišu. Kako ni Antiša ne htjede sam spavati, to Matan Drugi morade s njim podijeliti sobu, a jedva uspi da ne podijeli i postelju. Sve ostalo od pustih dvora pustim ostade.

– Jesam li ih za miševe gradio! – škripe zubi, igraju kosirice – nikad “kolture” u ’vu vukojebinu!

– Ne čupaj, sine, zdrava zuba – tješi ga Potrka – u nas ti je tako. Sviklo za Turaka i hajduka, svi u jednu rupu da se lakše braniš, sviklo pa obiklo, i tu pomoći nije. I drugi podigoše kućerine, pa opet svi u jednu sobetinu, u jednu posteljetinu, kao goveče uz goveče, da se bolje ogrije, da strah zataška, da noć mine, da jedno drugo počeše kad se buhe i uši uzjogune. U galantarskoj crijepnici i u nadničarskoj pločnici, prostor ti je jednak, tek što i stoku ne zbijaju do sebe. To je tako. Ako se mrtav možeš na dva sežnja opružiti ni živu ti više ne treba. Vidio si, bolan, po svijetu puste mramorne grobnice, pa i čitave kapelice nad njima. Kao da je to mrtvacu od koristi. Nije, brate. To ti je samo spomen silenosti živih. Mi još ne osilismo toliko da podižemo nadgrobne spomenike, pa dižemo ove nadživne. Koliki spomenik, toliki i čovjek. Zar i sam ne ćutiš ove dvore kao dio sebe: zar ti se ne čini da se i sam nadimlješ i širiš dok ih sobom sve ne ispuniš?

Đavao stari baš ga u srce pogodi.

– Takav ti je čovjek – nastavi Potrka – za malo silenosti, za malo lažne hvale i slave stoput će đavlu dišu prodati. Osim pokojnog Srbiguzice, ne nađoh živa čeljadeta koje bi pristalo da ga carskim đakonijama kljukaš, a selu objaviš, da se jadan jedva domogne i soparne pure. Svi će drugi cijeli život o njoj živjeti, samo rastrubi da pečenjem i pse hrane. Čovjek će sve učiniti da ga smatraju boljim i skupljim nego što je. Vidio si ove naše galantare: koliko se po svijetu muke namuče, zime nazimuju, svaku paricu čuvaju kao oko u glavi, nikad poštena obroka, već melju kruh i slaninu, a kod kuće… čekaju da im sudac iz Imotskoga zaveže cipelu. A tako je bilo. Svaki dan nedjelja u Miškovoj i ostalim krčmama što se umnožiše po svoj Krajini. Janjci se vrte, vino se lijeva i prolijeva, svatko naručuje dvostruko više nego mu treba, pa nagrižene ostatke dobacuje jal djeci, jal psima, tko prvi zgrabi i ugrabi. Uz galantere i očevi sileni, po komadiće pečenja, tobože, krišom gurkaju iz mrsnih ruku u posne ruke tihih i uvelih staraca, koji se, tobože, nećkaju skakućući ugaslim okom s pupka na koljeno, sramežljivi kao djevojke, i šapću poda se kako nisu gladni, kako su sad kod kuće mesa i manistre dovle… i tek kad se otac galantara, stari prijatelj, srdne i šaptom ljutito podvikne: – Đava’ ga odnio, nećeš se udaviti! Uzmi zalogaj slana, da se možemo ljudski napiti! – daju se razlogu, uzimaju i sve nekako preko volje žvaču oponašajući sita.

Žvaču i žvaču, a onda usred zalogaja, usred gutljaja stanu pa uzdahnu:

– E, i moj je Šimun mogao tako a ne drugom u nadnicu za pet kila kukuruza! – Što ćeš, moj Luka, svatko za svojom pameću! – tješe ih očevi galantara, a jedni i drugi vide da ih ne tješe već pljuskaju. Pa opet su jedni drugima potrebni kao noć danu i nokat mesu. Ni jednima ni drugima nije ni do vina ni do ražnja, mogu oni i neslana krumpira, ali neka narod vidi kako se bogat časti i prijatelja časti, s druge strane neka vidi kako te bogat bogato časti, a uz bogata i sam si bogat, a ne kao ostala fukara što iz prikrajka zirka da ukrade bar miris pečenja. Ej, gdje smo mi a gdje vi!

“U istom niklo, u istom raslo, pa jedno zakržljalo a drugo se razgranalo; kako ćeš vidjeti da si se razgranao, ako ti sprljen grmičak pod krošnjom ne raste!” mišljahu samozadovoljno očevi galantara gledajući u uvelim starcima grmičke pod sobom, a onda bi se počeli skromno hvalisati kako su samo s malo pameti od Boga dane, upravili i sobom i porodom svojim. Eto, da on ne izmisli korpu… – Zar je ne izventa Potrka? – bojažljivo će neki od uvelih starčića koji ne umjedoše upraviti sinovima, već ih ostaviše na škrtoj zemlji i tuđoj nadnici, ili ih uputiše u rudnike francuske i belgijske, ili pak preko debele vode očekujući franke i dolare, ali franci teški, dolari još teži pa ih pošta ne može prenositi. – Potrka?! Ne spominji mi protuhu i vucibatinu, prdonju i macimudana, što umije samo Žudije varati i pljačkati i sve na kurve rasipati! Kažu, ne može se s njim od sramote ni u krčmu ni na ulicu: pogrda rže, ma pravo rže ko uspaljen ždri*ebac. I on će mi korpu izmisliti! – Ma kakvi Potrka – prezrivo će otac drugog galantara, nekoć i sam galantar – nije mi do toga, ali svi znaju da sam je ja izmislio!” – Ti?! – upliće se treći – sjećaš li se kad usjekoh onaj kljenčić pod Njivetinom, a ti me upita, što će mi? Ne rekoh li ti da ću korpu učiniti? – Ti?! – Ja! – Ti? Ja! Ti, ja tija tija… – bijaše ih više nego prsta, ali nijedan se ne usudi da to i pred Potrkom ponovi.

Svaki zimski dan bijaše nedjelja, ali otkad Matan Drugi očeve pute u ceste proširi, dani se prometnuše u Božiće. Sudariše se dvije sile, galantarska i krijumčarska, pa udri u nadmetanje: tko će više proliti i razbacati, tko će više spiskati i streskati. I gle čuda! Ma koliko trošili, lisnica vazda podjednako debela: ako kopne novčanice ne kopni novinski papir! I svaki je mislio da se samo on toj umnoj podvali domislio, pa bi svaki čas, – trebalo i ne trebalo – vadio debelu lisnicu, ovlaš je u ruci zadržavao ili njom u žučnu razgovoru kao rukom mahao – tobože, zanio se pa zaboravio da je u prsluk tutne. Na početku zime – dok zaista bijahu pune – lisnice se, takoreći, nisu ni vidjele, no što se više bližilo proljeće i dan odlaska, galantari se, takoreći, nisu vidjeli od razigranih lisnica.

To nadmetanje nije baš uvijek bilo nevino, već bi ponekad i do teških dolazilo – i ne zbog krupne riječi i smrtne uvrede – već onako, budzašto, zbog slučajna gurkanja, zbog kapljice proljevena vina, pogotovu ako su djevojke iz prikrajka bitku promatrale. Bilo je bogetanja i šaketanja, škriljakama i šakaracima razbijenih glava, a ponekad se nož iz bječve znao i sam od sebe isukati. Tako lani Jokina Mijin badnu Ivana Buljubašušina, koji tri dana odleža u splitskoj bolnici, ove godine onaj napržasti Zelica, okrznu dvojicu po rebrima, a njemu Šurina propara ruku od lakta do ramena.

Dok su se galantari i krijumčari tako nosali i bȉli režeći jedni na druge poput nahuckanih pasa, dotle su njihovi utemeljitelji stajali postrance, jedan drugom krišom namigivali i svaki čas pogledavali dvojne dvore na Prpinoj Glavici, kao da kažu: “Nama nije do sile i pr*enja, naše se vidi!”

Zbog učestalih tučnjava zagvoški žandari nađoše valjanu izliku da i ne izlaze iz Miškove krčme. Reda mora da bude, a bez njih ga nema niti može biti. Lijenu volu ostan, a pijanoj ljudskoj marvi kundak. Za čuvanje reda i gledanje kroz prste na Miškove zavijutke i utaje trošarina, zar – pokraj tolikog rasipništva galanterskog – ne zaslužuju kučkin zalogaj i pseći log na slamarici kraj komina? E, bogme, zaslužuju! Istina, žandar Spasoje ne može bez dva kila tusta bubrežnjaka; nek mu je s blagoslovom kad bi ga bilo. Ali blagoslova nema. U nj ili u jamu. Da vola izjede, štrkaljica opet štrkaljica, dijete bi ga među zubima odnijelo. Podnarednik Steva opet blagoslovljen. Prima ga se ko šugavca guba. Mrsno na oko, želudac na usta, pa opet ljudina da bi od njega šale iskrojio dvojicu osrednjih. Pregrize ti komadić rdla i plošna od lopatice ili od vratića, kriškicu kruha ispod crijepnje, dva-tri lučića i šaku soli, to toliko da se može ljudski napiti. Kakvi ljudski, brate! Ko spužva, rekli bismo mi, ko sunđer, burazeru, rekli bi oni. Kad se naljoska, oči mu se zakrvave, golemo se tijelo uzljulja pa se uzvalja uza solar podštapajući se puškom. I tu sa solara u junačkom raspoloženju svakog dana isti junački govor drži:

– Slušaj amo! Podnarednik Steva ima nešto da vam kaže – vazda je govorio o sebi u trećem licu ističući i čin i ime – podnarednik Steva ima da vam kaže, da vas vole, da vole s vama da jede i pije i brigu na gajde da udara. A zašto vas vole? Zato što ste vi narodski ljudi, on narodski čovek, pa će i poslednje čokanjče krvi da da za narod, za kralja i otadžbinu, majku mu nabijem! I zašto vas još vole? Ajde, ajde, burazeru, zašto vas još vole? Zato šta vole narod pokoran i svaku će da mu razume, ama svaku… Hoćeš, mȍre, da jedeš? Jedi! Hoćeš, brȅ, da piješ? Pij! Hoćeš da zapevaš? Pevaj, mȍre, do zore, pevaj, majku mu nabijem, pevaj kralju i otadžbini… I nemoj da mi se zadevaš u politiku! Odma’ si narod nepokoran, a podnarednik Steva ništa tako ne vole ko nepokoran narod. I šta da pevaš Radiću? Pored sultana ćeš agi u ćemane da udaraš?! E, nećeš mȍre, majku ti nabijem. Ćeš u aps da kreneš i da ostaneš dok ne zabiglišeš kralju i otadžbini… Ju, brȅ, šta volem pokoran narod! A šta vole podnarednik Steva, to vole kralj i otadžbina! Jedan kralj, jedna otadžbina, pa ima da bude jedan narod i jedna država – jasno ko dečje dupe! A ko će da upravlja državom? Ko ume, majku mu nabijem! A Srbi umeju. Eto zašto su, Jozina, žandarmi i financi Srbi. Zato šta umeju da vladaju, zato šta imaju državu od cara Lazara, pre vas i pre ikoga i što su uvek verni kralju i otadžbini. U državi ko i u porodici, braća imaju poso da dele, da opšte i dejstvuju spram sopstvenoj sposobnosti. Vi ćete da radite i kulturu da gradite, mi ćemo da vladamo, a svi da čuvamo državno jedinstvo Njegove vladavine, pa da vidiš, majku mu nabijem, kako se lepo živi! I vi ćete da razumete žandarma, i žandarm će da razumede vas. I s vama će da jede i pije, u ćemane da udara, a ne da puca. Jeste… pucalo se. Na rudare u Bosni, na komite u Srbiji, na žene u Litiji… Gde nećeš da pucaš, kuću da čuvaš! Mȍre, ima da pucaš i na besna kerova, gde nećeš na besna čoveka! Ko puca na državu, puca i na podnarednika Stevu. A podnarednik Steva ima da ga ukoka u samoodbrani, ima da provodi Zakon o zaštiti sebe i države… lep zakon, majku mu, zdravo lep i lepo kaže: ako štampaš ili ako huckaš svet na državu i s belosvetskim se protuvama družiš, rasturaš protudržavnu štampu, ako prikupljaš oružje da ga digneš na državnu vlast – a zašto za drugo da ga i prikupljaš? Skakavce da kokaš?! – ako sve gore navedeno lepo izdejstvuješ ima smrću ili dvadesetogodišnjom robijom da te se kazni. Pa kad te jednom podnarednik Steva na jednom od ovih dela na delu uvati i u ime zakona kaže: stoj, a ti nećeš da staneš, ima da puca u tebe ko u besnu kuju, u samoodbrani… Sem toga, kad čujete: žandarmi ubili ovega i onega na derneku, na proštenju i tako… ima unapred da znate zašto su ga ubili i da verujete žandarmu, pa vam žandarm majka. Budite verni i pokorni kralju i otadžbini, i podnaredniku Stevi, pa će Steva s vama da jede i pije, i sve da razume. Ju, brȅ, šta volem pokoran narod i šta umem njim lepo da vladam, majku mu nabijem…

– Bravo, pop-Steva! – zapljeska Matan Drugi – baš nam zdravo lepu liturgiju očita!

– Kakav pop-Steva? – zablenu se podnarednik u Matana i stade u pijanoj pameti premišljati: ne odnosi li se to na Zakon o zaštiti države, na izdaju kralja i otadžbine. U svakom slučaju ima da dejstvuje: stoj! Neće da stane, ima da puca ko u besnu kuju, u samoodbrani. Na kraju mu sinu da bi taj posao mogao obaviti i običan žandar, pa upre bukarom u Spasoja:

– Ima da ga apsiš uvrede Njegova Veličanstva radi!

– Pa nije on vređao… – zamuca Spasoje, ali ga Steva presiječe:

– Jesam li ja podnarednik Steva?

– Jesi!

– E pa lepo! Je l’ me nazva pop-Stevom?

– Jeste!

– A s kakvom namerom? S namerom da me namerno uvredi! A ko namerno vređa kraljeva podnarednika, vređa i kralja, majku mu nabijem!

– Komu majku da nabiješ? – uskoči Matan – zar kralju?!

Ponesen vatrom govorničkog žara podnarednik ga Steva i ne ču, već završi svojim blistavim završetkom:

– Jasno? Jasno ko dečje dupe!

– Dakle, ipak kralju! – zabrinu se Matan.

– Kakvom kralju? – nakostriješi se podnarednik Steva, kojemu tek sada nešto sumnjiva zazvoni u uhu.

– Kad si Stevo, ne pravi se Tošo – namreška se Matan – svi smo, bolan, zdravo lepo čuli kad reče da kralju majku nabiješ. Je li tako, ljudi? – A kad ljudi svi do jednog potvrdiše, Matan odmahnu rukom: – Ali nećemo te za to prijaviti, možda ti je to i uzrečica, već za drugo. Što, bolan, vrijeđaš popu, i to svog rkačkog? A tko vrijeđa popu, vrijeđa otadžbinu i kralja…

– Kako, kako?! Otadžbinu i kralja? – ošamuti se Stevo – valjda: kralja i otadžbinu?

– Velim, otadžbinu i kralja koji i ne može postati kraljem dok ga ne okruni popa, svešteno lice. Takav je Zakon!

Netom Matan spomenu Zakon, kao rukom odnesen nestade tmurni oblak sa Stevina čela, lice mu se ozari, oko sinu, noge same od sebe poletješe, ruke se same od sebe raširiše i stegoše Matana u junački zagrljaj. Pijani ga podnarednik svega prekri poljupcima:

– To sam, burazeru, to sam teo da čujem! To! Zakon! Zakon, majku mu nabijem! Ću te još jedared u oba obraza da cunem… Zakon! Ti meni Zakon, ja tebi majka i pomajka. Ja tebi majka i pomajka, ti meni sinče i pastorče, majku nam obojici nabijem! Ćeš u žandarme, ću smesta da pišem kapetanu Miloradu S. Jefimoviću, pa ćeš i ti da vladaš! E vidite, ljudi, kad je čovek na svom mestu, kad vole kralja i otadžbinu i kad ume da vlada… ne pita se je li Srbin, Hrvat i Slovenac, jedan pletu venac! Ju, brȅ, šta volem Zakon, šta volem pokoran narod i šta umem njim lepo da vladam! A i ti ćeš da umeš, burazeru… Dozvoli, da te podnarednik Steva još jedared cune…

– Ljubi, brate, ako ćeš i u prkno – nasmiješi se prijateljski Matan, ali za svaki slučaj ipak mu podmetnu obraz.
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
Izum – patent
« Odgovori #40 : 17 Siječanj 2009, 04:56:29 prijepodne »
Izum – patent


– Izum je jedno, a patent drugo – objašnjava Matan Drugi Šunji i bratu Antiši u polupraznoj krčmi Marka Miša usred bijelog Zagreb-grada – uzmimo češagiju. Čovjek, na priliku, izumi češagiju…

– Što je treba izumiti kad je izumljena prije Boga i svijeta! – uskoči Šunje!

Matan ga samo šibne okom i ugadljivi lice:

– Vidim, Šunje moj, da ti pamet ne smeta! – a onda mirno nastavi – velju, čovjek izumi češagiju, koja uz to može biti i grebene i gargaše, pa i još koje radilo. Recimo da si baš ti, Šunje, taj izumitelj. Ti izumiš, ja vidim, pa sklepan štogod tvorničice – meni jaspra tebi šipak. Eto, to vam je izum: izumi, pa ga grebi! Ma kad ti tu češagiju odneseš u patentni ured, i on ti udari štemplo – puši ti u guzicu! Mogu podići stotinu tvornica, a ti samo došetkaš pa veliš: “Ruši to smeće, ili mi plaćaj dinar po češagiji!” I, brajo si ga moj, sve ćeš srušiti ako ti ne dam dinar za pamet!

– Bogami, pošteno – muški će Šunje i već vidje dva nabujala potoka: jednim teku češagije a drugim dinari koji se slijevaju u varićake s njegovim imenom.

– Vidiš – nastavi Matan – ćaća Potrka izumi i ruksak i korpu, Srijem i Slavoniju, Češku i Njemačku, pa tko mu što dade za izum, za pamet? Šipak! Nije patent, brajo! Istina, on se naplatio na drugi način, ma to je njegova stvar. Ima izuma koje možeš bez straha patentirati, i onih koje ne možeš a da sam sebi grob ne iskopaš. Gdje bih ja, na priliku, bio da moja Dektiva zna za šuplje dno od bačve i tajne pretince u korpama?

– Nu, Gospe ti! – u isti će glas i Šunje i Antiša.

– Ćaća je Potrka mogao svoj izum patentirati, a ja nisam. Pa ipak smo obojica na svoj način naplatili porez na pamet. Poznavali smo, bolan, ljude i kratkovjeku ljudsku zahvalnost. Netom se poslu sviknu i dobra dočepaju, namah ti zaborave tko ih poslu nauči i od koga im dobro. Okrenu ti leđa ko gizdava kučka poslije parenja. Stoga kuj dok je vruće i pij dok je mlako. Odvrgoše se ćaćini od ćaće, a sad i moji od mene.

– Misle da će im ruže cvasti – gorko će Šunje i već im vidje ruke iščeprljane od drače i trnja.

– Nek im cvatu! Nit sam jalan niti kivan. Ja sam svoje pošteno naplatio. Eto, kod kuće podigoh dvore da ih se ni Beč ne bi stidio, a lisnica nabijena kao da u nju nisam ni krenuo. Što oni podigoše? Nešto praznih kućeraka, a ti, moj Šunje, ni to!

– Nu, Gospe ti! Ti uzdržavaš samo sebe, a ja ćaću i mater, ženu i troje djece, i četvrto na putu!

– Velika mi uzdržavanja! Jedno krme i deset tovara kukuruza na godinu! Ni ja ne bih imao više od tebe da nisam naplaćivao porez na pamet, na izum koji nisam mogao patentirati! Vidiš, nas smo trojica preko granice podjednako glavu u torbi nosili i robu u ruksaku prenosili, ma u Njemačkoj sam sâm robu nabavljao! Po mraku! Vama kaži dvije, a onim našim buzdovanima naveliko prodaj po tri! A što smo dijelili, moj Šunje? Samo onu treću krunu na nas trojicu…

– Pa ti si i rođenog brata… – zgranu se Šunje.

– An, an! Nikog ja nisam prevario, već onu drugu krunu pošteno uzimao kao porez na izum, na pamet! A da ne bi moje pameti i moga izuma, pitam te, nevoljo zgoljna, gdje bi danas bio? Gdje bi bio i ti, i brat mi, i desetci onih gologuza što se sada siti i izučeni odmetnuše?! Više im Matan ne treba. Sami će oni! Izučili za kalfu, pa izučili! Sami će kupovati i prodavati, sami granice prelaziti, nije šala, poširoke zemljopisne karte nabavili… vuku i Matanu nikakve karte ne treba, i soli nam na rep!

– Boge mi, nikad nas ne uloviše – ponosno će Antiša.

– Gdje će miš orla uloviti! – uzveseli se Šunje.

– A Luketina – nastavi Matan – karte zemljopisne, vojničke! On će po njima!

– Pa šest mjeseci! – nasladi se Antiša.

– A mi šest godina – srknu Matan pjenu iz krigle – šest godina preko granice kao preko kućnog praga. Prošetkaj! Šest su godina bili sa mnom i nikom ni vlas s glave osim što bi ponekad moja Dektiva zaskočila kakva zelenka s dva-tri upaljačića i desetak kremenčića; plati kaznu, i vesela ti majka. A u ovih šest mjeseci, otkako se odvrgoše, eno ti ih sedmoricu na granici! I što su zaradili? Tri do šest mjeseci, pa pamet o memlu češi! Jesi mi prijatelj, Šunje, jesi mi brat, Antiša, ali ako ćete i unapredak sa mnom, onda vam je ona druga marka i unapredak porez na izum. Neću da se hvalim, niti da vas obećanjima zableušujem, ali mogu mirne duše reći, da će u mene biti tajnih izuma ne samo za svu grebenu Krajinu, već i za svu Evropu. Ovo što rekoh vama, reći ću i onoj dvanaestorici apostola koji mi vjerni ostadoše, ne od ljubavi već od straha da ih, plašljive, na granici ne zaskoče.

Šunje se najednom nagnu nada stol – mogao si pratiti kako mu se kičma izdužuje kao zmija i kako plazi prema Matanu, a Matan prema njemu dok mu se uho ne slubi sa Šunjinim ustima:

– Onaj je žinac svaku sluša – šapnu Šunje – jesi li ga opazio?

– Od prve – odšapnu Matan i da to dokaže stade ga opisivati ne osvrćući se – Igličast nos, pjegavo lice, koža rošava i zeleno-žuta kao nesazreo duhan, izobani zubi puni jeda od kojeg dopodne cijeli svijet, a popodne i zmije ugibaju. Ali, Šunje moj, on ti se nas ne tiče. To ti je politički. A meni se, rođo, nije nosati s političkim već samo s mojom Dektivom, kriminalnom.

Kao da je osjetio da se o njemu šapće, Igličasti Nos sakri lice novinama. I baš kad se Matan Drugi htjede okladiti sa Šunjom o dvoguz vina da te novine imaju rupicu, nahrupi mu u krčmu otac sa svojim vjernim pajdašima Šimagom Malim i Markom Skočimišem. Sva trojica bijahu zajapurena, s korpama na trbuhu, i s užasom na licu užasnu vijest donesoše: usred Beograda, usred Narodne skupštine ubiše Stipicu Radića, meštra i naučitelja… i još dvojicu zastupnika narodnih slavna imena, prokleti bili… Kasnije se ispostavilo da su Radića samo ranili.

– Ubili pa ubili! Ne bi da nisu zaradili! Ako ćeš državu po prstima, država će tebe po glavi, i kvit posli – bezočno će Matan Drugi i krišom namignu pridošlicama.

– Ma što govoriš, rđa te ne ubila! – zareža ispod glasa Šimaga Mali, ma zareža, što bi se reklo “reda radi”.

– To je, bra ćo, stvar politička, i nas se poštenih trgovaca baš nimalo ne tiče. Njihov izum, njihov patent.

Igličasti Nos spusti novine na stol, kimne suučesnički Matanu Drugom, uzme kriglu piva pokretom koji se njemu tako dražesnim činjaše, ispi do kraja pa pogledom gospodara opšeta pridošlice:

– Čovek vam lepo kaže: državu po prstu, ona tebe po glavi. A vaši poslanici obezobrazili, mnogo obezobrazili. Hoće da vladaju, a ne umeju da vladaju. Misle da im je ovo kojekakov bečki i peštanski parlamenat, pa baljezgaj šta ti pade na pamet i ostale koještarije. Jok, mȍre! Beogradski je parlamenat pobednički parlamenat, fini parlamenat francuskoga tipa, i nema tu, brȅ, da čačkaš mečku, besna će da grizne, kuku-lele, pregrize tele! – zadovoljan objašnjenjem a i tim što među njima ostavlja Matana Drugog, kojeg smatraše jednim od svojih, hitro ode onamo gdje će danas vjerojatno biti potrebniji.

Ne prođe ni pola sata a Miševa se krčma – to poslovno i razonodno sastajalište svih zagrebačkih krijumčara i galantara – dupkom ispuni uzbuđenim, ojađenim i gnjevnim ljudima. Neki udariše u kuknjavu: “Kad kolju vođe, i narod će zaklati!”, drugi povikaše: “Branimo se, ljudi!” i stadoše iz korpe vaditi peroreze, navrtnjake, štilete, britve od ljudi i one od bekinâ, mahati njima ponad glava i vikati: “Zakoljimo zločinace dok nas ne pokolju!” “Zakoljimo Punišu Račića!” “Neće mu ni vlas s glave, nije bez kraljeve…” “Zakoljimo kralja!” Treći opet predlagahu da se pobuni i digne cijeli narod, da se dozovu galantari iz Njemačke, radnici iz Belgije, Francuske, iz svih rudnika i topionica, da se pozovu u pomoć Rusi, papa, Talijani i Nijemci, poglavito Nijemci, koji ih u glavu poznaju i s kojima tako lijepo posluju… “I Kineze”, podviknu netko, “i Kineze zovimo!…” Bijaše tu prijedloga svakojakih i svakovrsnih, ma mahom budalastih i djetinjastih, kakvi se već rađaju u glavama miroljubiva čovjeka i naroda poniženjima i zlostavljanjima stjerana u očaj, pa kad dođe stani-pani, život gubi svaku vrijednost osim jedne: u svoju ću smrt i tebe povući.

Jedino krčmar Marko ne mišljaše na smrt, već na krčmu, te bi svaki čas istrčavao na vrata zvjerkajući plahim očicama uz ulicu, niz ulicu, i svaki put olakšano odahnuo kad na njoj ne bi zasjala uniforma.

– Daj ljudima piti! – Potrkin glas nadjača buku, koja na spomen pića sama od sebe nekako jenja.

– Matane moj – krši ruke očajni krčmar – zaklinjem te Bogom živim i njegovom pregorkom mukom: izvedi ih, upropastit će me! – a onda zajauknu iz Muke Isusove: – Kad toliku čine štetu u zelenu još drvetu, što će istom tad činiti kada bude suho biti…

– Daj ljudima piti! – ponovi zapovjednički Potrka, pa nadoveza tiše – …karmine su hrvatske. A i vama ću, braćo, riječ, dvije – namah se graja stiša – krv u se i strah na se! Ne može se čakijom na topove, ni topom na Boga i prokletstvo njegovo! “Evo, gle, i srca će vaša sveudilj vapiti za slobodom, ali vrat će vaš sam od sebe u jaram ropski hitati”, govori Gospodin. I svi vidimo da hita. Evo ne prođe ni deset godina otkad Beč zamijeniste s Beogradom, a već hoćete da Beograd razorite i da se pod okrilje bilo kojem vragu uteknete. Netko spomenu i Kineze, lijepi ti ih đavo razroke odnio! Stoga vam kažem, ljudi, dok se ne razabere što će ovdje biti i što će se zbiti, držmo se svog posla: krst na se, korpe preda se, pa po Češkoj i Njemačkoj, izdaljeg se bolje vidi!

– Tako je! – podržaše ga najprije njegovi pobočnici Šimaga Mali i Marko Skočimiš, a onda i svi njegovi ostali redom.

Galantari-krijumčari pogledaše najprije svoga vođu, pa kad vidješe da i Matan Drugi zapljeska, ni njima drugo ne preostade. Ovog puta svesvadljivo vino činjaše se svepomirljivim.

Matan Drugi ne zapljeska ćaći zbog umna i jedinospasavajućeg prijedloga, već zato što mu se starac bijaše sažalio, teško sažalio. Smanjio se i stanjio, u se ušao, nepostrižene mu sjedine pale po zatiljku, odvojile se u rijetke kovrljice i slijepljene u repiće, brk mu se skorio i sasušio poput slame, crne mu čibuljice osule nos, podočnjake i navoranu kožu na sljepoočicama, debele nabubrjele modre žile ispreplele žute ruke, mrtvačke. “Bože moj”, pomisli, “evo što ti je život i silenost ljudska! Na što dođe ljudina kojim si mogao planinu razbijati, na što dođe car galantarski i do jučer stari jarac pr*eviti! Zar ću i sam tako? I tako brzo, dušo žalosna, tako brzo rađanje sa smrću spojiti kao glavnjom krug vatreni?!” I gle čuda! Netom starcu zapljeskaše, one mu sitne i već pomalo vodnjikave oči mladim bijesom zaigraše, koža mu se nape i zarumeni, pa se čak i oni znojem slijepljeni repići razvlasaše: u tili čas starina se prometnu u ljudinu, u onog negdašnjeg Potrku, kojemu more do koljena, planina do pupka. Zaplješći mu, rode, da još koji trenutak poživi u mladosti i radosti. Ma što odsad učinio, i najluđe, podržat će ga… jer tko zna kad ponovo klone, hoće li se ikad više pridići!

A Potrka kao da je pročitao sinovljevu misao, još više ponaraste i ukruti se za ponovo zadobivenim kormilom i oćuti kako kroz sve žile ponovo struji ona slatka, opojna i ničim nezamjenjiva naslada starješinstva, struji kao što je nekoć strujila u dječaku Potrki i nezaboravnom djedu Kikašu.

– Sine Matane i Antiša sine, nek se Božja vrši! Smrt život izaziva. Jedni Hrvati padaju, druge valja graditi. Ženite se i množite se, kako reče Gospodin.

Prvi se podmjesti Antiša:

– I tako sam mislio Marušu Tugorovu uzeti o Svetoj Kati, ali kad ti kažeš, nek je i u ponoć!

– A ti, suzo moja, prvenče moj? Što ti veliš?

Svi ispitljivo zarinuše u Matana: što li će reći taj koji nikad ni na jednu oko ne baci niti – koliko im je poznato – ikad prekorači praga javne kuće, kao kakav djevac Božji? U brk će mu se nasmijati? Ali na zgranuće sviju Matan savi šiju i obori oči kao đakon pred biskupom:

– Tvoja želja, meni zapovijed!

Svi vidješe kako se Potrka uhvati za srce, ni on to nije očekivao.

– U svemu sam te nasljedovao – nastavi Matan Drugi – pa ću i u tomu: koja prva ispod Kažiputa, moja je.

Osupnuti galantari gledaju čas oca, čas sina, pa rođenim očima ne mogu vjerovati. Tolike godine mislili: pas i mačka. Mislili: suparnici. Mislili: nož i krv, a ovamo: nokat i meso. Da su njihova djeca bar upola takva!

– Ovako ćemo – nastavi Matan Drugi uživajući u zabuni svojih i ćaćinih podanika, kao i onih neharnih odmetnika, dižiglavaca i dižireponja što se ovdje zbog hrvatske smrti brzo sabaraše i još brže na nju zaboraviše zbog nekakve šašave ženidbe tamo nekog grebenog galantara.

– Ti ćeš, ćaća, sjesti uz vozača, a ja, Antiša i Šunje otpozadi!

– Uz kakva vozača? – u čudu će Potrka.

– Bože moj, uz taksi-vozača, da uz koga!

– S taksijem iz Zagreba u Imotski? – graknuše desetorica odjednom.

– I to je za ljude – ravnodušno će Matan – a što je za ljude, to je i za Matana.

– Čovjek se jednom ženi – podrža ga Šimaga Mali.

– Boge mi, ovo će se jednom i malo oduže pamtiti – dometnu Šunje, onako ispod daske.

“Pamtit će se”, smješka se Matan u sebi promatrajući začuđena, izdužena i nijema galantarska lica, “dašto nego pamtiti… Sve što Matan čini, čini da se pamti, a i pamti se, budalasti junčići moji! Kad biste skupili sve pare što ih rasuste po krčmama i dernecima na proljeveno vino i streskane čaše mogli biste imati taksi i za se, i za korpu, i za štap, i za kapu, za svako posebice. Ne pamte se razbijanja, budalasti junčići moji, mnogo ih je. Valja znati što se pamti… des mozges, reko bi Švabo, des mozges!”

Poslije podne trknu na poštu, pa poštaru Jakovu Gabri iskiti brzojav: “Jakove moj, sve uzdanje moje, iz ovog brzojava trkom maloj Nuši krčmarovoj. Neka preksutra popodne čuva ovce odmah podno Kažiputa. Nek ih čuva sve dok ne dođem, makar do ponoći. Neka sobom nijednu drugu ne vodi, a ako koja čobanica naiđe nek joj ni za živu glavu ne da stati između sebe i Kažiputa. Ti za svaku sigurnost poštu zatvori i uz Nušu mi budi, da izvrši kako rekoh. Od mene ti jedna mjesečna ne gine.”

Prekosutra oko podne, još taksi pravo i ne skrenu s glavne ceste na odvojak – što ga preklanjske godine napraviše seljani o svom trudu i galantari o svom trošku – kad li Matan otvori vrata i skiknu:

– Stander mi ovdje!

Išeta paunski kočoperan, raskopčane jakete i bećarski podbočen, pa sve stricka očima na Nušu koja se bijaše uplašila auta, pa s ceste odlepršala u kamenjar ko preplašena grlica, jarebičica. Eno ti je sad na kamenu, ukipljena stoji i čeka. “Kučka jedna i sila nečista”, smješka se veselo Matan “gdje li pade, gdje li stade ni dva pedlja od Kažiputa! Sluti prase s kojeg će mu duba šaka željuda škronuti. Eto ti željuda, prasence moje, grlice, jarebice.” I svejednako se pauneći sasvim joj se primače. A ona ukipljena, pokrivena trepavicama do opanka i s prekriženim dlanovima nad ono pogrde čeka ga čedno, ma baš čedno.

Lagano joj se primaknu, prihvati je za bradu pa joj palcem i kažiprstom podiže glavu.

– Što tu stojiš ko klin-čorba? Ili može bit mene čekaš? A zašto me čekaš?

– Ne znam – odšapnu djevojče zirnuvši trenutak na nj očicama boje nezaboravka, pa ih opet sklopi čupkajući napamet latice s cvijetka ivančice.

– Znaš, silo nečista i vraže pakleni, znaš ti dobro da sam već odavna na te oko bacio, i da te ovdje varićak željuda čeka, a od dobra željuda dobro i vime i pršuti – pa je pljesnu po stražnjici; zna Matan udvarati i skladno i sočno.

U taj se čas ugasi motor i nastade ona čudna krška tišina u kojoj se u pol dana čuje kao drugdje u gluho doba. Matan se poboja nježnih riječi, pa doviknu ćaći, bratu i Šunji:

– Evo hljepčić sirkova kruha kog mi gorka sudba podmetnu pod sirnicu.

– Cura li je, vila li je, u Krajini ljepše nije. Gdje si bila, gdje uvojke svila, rosnom ružom gdje si lice mila… – kad se i o nevjesti radi u Potrki potajni đavao ne miruje.

– U Schönbrunu, Gospe ti, da gdje! – presiječe Matan ćaćin zanos – hajde! Vas trojica u auto, pa Mišku na muštuluk, i nek nekog po ovce pošalje. Ja ću s mojom silom nečistom preko brda popu da nas upiše i napovijedi.

– Nije hiće, sine – prigovori Potrka – držimo se običaja starovičkih.

– Sve po tvom izumu, ćako! Koju prvu sretneš, drži je. Ti sreo svoju, ja svoju! Ti sa svojom odmah popu, i ja sa svojom. Tvoja Nuša, moja Nuša. Ti sa svojom odmah na sud u Imotski, ja… E, nećeš! E nećeš, đavle pakleni! Neću u Imotski, ćako, neću na silu nečistu dvore prepisati. Ne dršćem ja pred svojom Dektivom kano ti pred Šalomom. Što je moje to je moje, ni na Boga ne prepisujem. To ti je moj izum-patent. A ti, Nušo, silo nečista, da mi škrinje u dvore ne donosiš i da mi te očurde oborenim nosaš sve dok ih zavazda ne zaklopiš!

– Nosat ću, moj Matane!

– Za vjenčani dar poklanjam ti taj svoj izum-patent.

– Što mi poklanjaš? – upita Nuša.

– To, da vazda nosiš oči oborene. A to ti je i dar životni!

– Baš ti hvala, moj Matane – potiho će Nuša prekriživši ruke ispod pupka.

– Nema na čemu – odbi hvalu Matan – stari je i sveti običaj da ženik mladoj štogod čestita pokloni.
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
Svete tajne Matanove
« Odgovori #41 : 17 Siječanj 2009, 04:57:24 prijepodne »
Svete tajne Matanove


S jedne strane da se, štono riječ, čvrsto najede i napije, s druge da blagovremeno spriječi sva moguća protivudržavna dejstva, podnarednik, sada već narednik Steva: pušku o rame, šinjel preko ramena, novopečenog kaplara Spasoja do ramena, te već zorom uoči dvostrukog vjenčanja pade pred nove dvore na Prpinoj Glavici. Sve lijepo i prijateljski ispozdravlja – liska zna tvrdo da vlada i meko da se vlada – pa povuče Matana nastranu:

– Burazeru, ovde ujdurme i koješta da mi ne praviš, narednika Stevu na zlo da ne teraš! A vi to umete, majku vam nabijem. Jes’ video na šta nas malopre nateraše!

– Na što, bolan Stevo? – iščuđava se Matan Drugi.

– Na to, burazeru, da vas ko besne džukele po skupštini seckamo! Sramota, brȅ, sramota… Hrvata radi velika će sramota na vas narod da padne, da padne pred velim svetom i Francuskom.

– Zbog Hrvata?!

– Jeste! Hrvata radi burazeru, radi onih vaših džukela šta usred skupštine miran poslanički svet mnogo izazivaju, mnogo vređaju. Video si, mȍre, kako će i ovde zabiti seljak na uvredu kamu da potegne, pa gde neće narodni poslanik kad mu ceo narod u obraz gleda! Pa gde će obraz da mu padne! Gde će da dozvoli besan ker da besni posred skupštine, za brk da ga vuče, u oči da pljuje? Da urniše na javnom mestu vlasti ispred oči celoga sveta i Francuske? Ko vređa narodnog poslanika, vređa narod i ruši državu. A narodni poslanik ima da brani državu, majku mu nabijem, ima da puca u džukelu na licu javnoga mesta, da puca u samoodbrani! Jasno ko dečje dupe!

– Zna š li ti, jadan Stevo što reče? – zabrinuto će Matan – znaš li ti da je kralj dolazio u Zagreb i da je ranjenoga Radića ljubio u lice kano brata? A ti kraljeva brata nazivaš džukelom! Moram te prijaviti, crni Stevo! A kad te prijavim, bit će kuku-lele, da će te čuti “ceo svet i Francuska”.

– Gde ćeš prijatelja da prijaviš! – poboja se narednik Steva, poboja se pa omekša.

– Ne ću ako začepiš uši dok se na piru bude pucalo.

– E, to ne mo že! Ne može! Zakon o bezbednosti države, burazeru… A narednik je Steva stub Zakona i Države. Ne možeš stub da rušiš!

– Onda ću brzojavčić komu znam, a ti se tamo pred njim prpaj kako znaš.

Natezaše se dobra pola sata dok narednik Steva ne nađe salomonsko rješenje:

– Dobro, burazeru, neka se puca. Samo, brȅ, da se puca tijano ko zuj zunzare, da ne čuje ona džukela poručnik u Imotskom.

Još ne doreče, a mladost se raštrka po stajama i brdu, pa iz slame, iz škrapa i pećina izvlači kremenjače i kapsulače, nabijače i ostruguše:

Pucaj, pali, moj livorvel mali,
dok te nisu odnili đendari!

Sutradan po Matanovu i Antišinu bijelom vjenčanju stiže crna vijest da je i Stipica Radić, meštar i naučitelj, podlegao ljutoj rani.

O toj će crnoj vijesti već nekoliko trenutaka kasnije guslar Mijo pjesmu iskititi:

Svi junaci nikom ponikoše
i junačku suzu zadržaše,
zadržaše ali srce plače.
Ma junaku nije do plakanja,
već osvete sveta vojevanja.
Kad se trnci uz pleća popeše
i kroz kose nebu izgubiše,
junaci se mahom povratiše.
Prvi usta Potrka viteže,
pa junakom stade besiditi:
“Sici, Aco, glave po Rvackoj
dok i tvojoj glavi reda dođe,
a doći će ko što zora rana
rumenilom tminu razagnava.
Ne tugujmo, braćo i junaci:
čovik gine a narod ostaje,
mrtav junak nove snage daje
ko uvelo lišće rodnoj žili.
“Mrtvim slava, a život živima!”
mučenici to nam poručuju.
Stoga, braćo, pijmo i pirujmo
sve u tuzi, kako dolikuje…

A to “kako dolikuje” sastojalo se u tomu da se bukara naizmjence dizala sad u slavu hrvatskih mučenika, sad za dug život hrvatskih mladenaca. Jednolično ponavljanje ubrzo prerasta u dosadu, te kao iz spužve cijedi iz čovjeka i radost i tugu. Nit se komu jede niti pije. Redomice zapadoše u ono bezvoljno mrtvilo što se javlja trenutak prije rasuća prezasićena društvanca. Da podstakne opepeljenu vatru, čini mi se baš Šunje podiže bukaru i nazdravi trećemu, nazdravi Hrvatskoj. Kad se led probije, krene i on i rijeka. Ubrzo se vrati svatovsko raspoloženje i zaredaše zdravice svim živim i mrtvim, od devendjeda Prpe do djeda Kikaša, od don Pavla i don Petra do Kikaševa Škilje iz Zagvozda, Potrkina Šalome i Matanova Dektive.

Druge večeri pirovanja upade među svatove starac Šantalo, koji duhom pobožnosti bijaše natkrilio i sama pokojnog Copca pobožnog, upade s krunicom napravljenom od golema bobova zrnja, na koje bijaše osobito ponosan.

– Pirujete, bezumnici, a tri mrtvaca u kući! – povika glasom gnjevna Božjeg ovrhovoditelja.

– Kakva tri mrtvaca?! – protrnu Potrka, protrnuše i ostali svatovi, nikad se ne zna otkud će te jad zaskočiti, pucnjava je velika oko kuće, a ljudi vinati, pa može i nehotice i hotice.

Nu ubrzo se ispostavi da su tri mrtvaca braća Radići i doktor Đuro Basariček, pa ljudi nekako olakšano odahnuše, jer svaki u mašti bijaše već vidio nekog svoga s olovom u čelu.

– Bolan Šantalo, ne straši ovako ljude, znaš da će svaki na svog pomisliti…

– Zar Radići nisu tvoji?! – ustoboči se Šantalo – njihova zar mrtva tjelesa nisu među vama?!

– Jesu, bolan Šantalo, jesu u srcu, ma nisu u kući.

– Ako su u srcu, onda su i u kući – neumoljivo će Šantalo – onda im je i lijes, evo, ovdje, na ovom stolu. Stoga ćemo za upokoj njihovih svetih, djevičanskih i mučeničkih dušica, osam dana krunicu moliti, kako je molimo za svakog svog dragog pokojnika – i ne čekajući pristanka, spusti se na staru škrinju, glasno se prekrsti i prihvati se krunice:

– U prvom otajstvu slavnom razmišljat ćemo…

I svi, koliko ih bijaše, ostaviše jelo i piće, te se pobožno pridružiše molitvi. A kad starac Šantalo dovrši krunicu, koju “po Gospinoj zapovijedi sroči sveti otac patrijarh, sveti Dominik” stade, po običaju, nizati Očenaš do Očenaša: u čast svetog Nikole Putnika, da nam sve naše putnike po svijetu prati i zdrave kući vrati… u čast svetog Roka kugomorca, da nas od bolesti kužne izbavi… u čast svetog Blaža grličara da nas očuva od svake bolesti grla… u čast svetog Ante Padovanskog da nas izbavi od smrti naprasne i nenadne… u čast svetog Jure zmajobodca, da hajducima našim pripomogne turskog zmaja probosti (što bijaše ostalo od turskih vremena)… Potom zaredaše Očenaši za sve naše drage umrle – ukupno, po skupinama i pojedinačno – da se završi Očenašem, kojim se u ovom gladnom kamenjaru oduvijek svaka duža molitva završavala: “Evo, izmoli’ ćemo Očinaš, Zdravamariju i Slavocu u čast našej Gospe Rozarice, e da bi se usrdnim zagovorom svojim kod milog sinka svoga udostojala isprositi i iz’oditi zdravlja nami i stoci našoj.”

Tri se dana pirovalo i osam za upokoj svetih dušica molilo. A kad prođe pir i osmina, korpe na se, put poda se.

– Ćaća moj, brate moj i prijatelju Šunje – zabrinu se Matan Drugi – nešto mi se nebo namujsilo, sva je zgoda, bit će grȁda teška. Ni kalpak te ne bi spasio, pa gdje će mutap! Stoga, braćo, noktom u ledinu, pa iz ove grebene države što te noge nose!

– A kud ćeš, rođo?! – počeška se Šunje po zatiljku – baš kad lijepo počesmo, da vrag odnese i izum i patent! Nećeš valjda i Njemačku kremenčićem i “vajercagom”!

– Nema te grebene države koju se ne može nečim po nečem! Nama i nije države rušiti, već od njenih podanikâ koju paricu dignuti. A to možeš od sviju osim od Grka i Talijana, lijepi ti ih đavao lisičave odnio! Naoči će ti i oko ukrasti, a ti ćeš tek sutradan saznati da su ti ga ukrali. Što tebi može Grk i Talijan, to ti možeš Nijemcu. Nijemac ti je čovjek od reda i poštenja neće te prevariti, pa budaletina i ne pomišlja da bi ti mogao njega. Naći će Matan i za nj izum-patent i ne jedan!

Poslije duga razmišljanja i stari Potrka odobri sinov prijedlog:

– Kad nasmjeriste, hajdete. I u poštenju koliko se može! I ja bih s vama da mi starost ne siđe u noge, a kostobolja u šljuke i gnjate. Ja ću malo po staračku, sa Šimagom i Skočimišem, švrljuckati s korpom po Zagrebu. Tko će što starcima, a bit će i gnjidu ćara: nas malo, kupaca podjednako.

– I ta ti je dobra – odobri mu Matan – i tamo imaš stan u svojoj kući. Povedi sa sobom i ono moje sile nečiste, nek te pazi, nek te dvori, i živi ko bubreg u loju.

– Ima mene tko dvoriti – samouvjereno će Potrka i s dragošću se sjeti svog prvog koraka u Zagrebu, svoje lude Juliške uspaljenice.

– Izdvaralo se! – dobaci s pakosnom nasladom Potrkina Nuša, kao da tom jednom jedinom osvetljivom riječju dobiva zadovoljštinu za sve njegove prevare, za sve proklete ženturače s kojima se izležavao po tom pokvarenom svijetu, u kojem ništa i nema osim ženskih pogrdusina, uspaljenica nezasitnih… svi ih državni bikovi ne bi zajazili.

– Muči, silo nečista – zareža Potrka – velike si mi škole izučila, pa što ti je skubicirati šaku vatre u starom panju! I dućan si mi baš šesno skubicirala! – zna on dobro da je na sam spomen dućana hvata mala snaga.

Tri dana potom Matan se Drugi nađe u Zagrebu. Odmah okupi sve svoje galantare-krijumčare u krčmi Marka Miša, isprazni skrovište u bačvi do posljednjeg kremenčića i robu porazdijeli ljudima:

– Platit ćete kad rasturite. A rasturite što brže, pa i uz manje. U Njemačku nam je.

– Što ćeš u Njemačkoj švercati kad iz nje švercanu robu donosiš?! – podrugnu se mali Jurica Garanov.

– E, moj Jurica – uzdahnu Matan – teško meni s tobom, a i tebi s pameću! Znaš li onu o anđelu što je žličicom puljkao more i pretakao ga u rupicu? “Što činiš?” upita ga neki ter neki meštar i naučitelj crkovni. Anđeo mu odgovori i reče: “Puljkam more i kažem ti: prije ću ga svega u ovu rupicu ispuljkati, nego ćeš ti proniknuti u tajnu Presvetog Trojstva o kojoj glavu tareš!” Tako i ja tebi, moj Jurica! Uzmi kašičicu pa puljkaj i pretači; veća ti korist nego da te usrane možđane češeš o svete tajne Matanove!
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
Psikički to, mili moji, psikički…
« Odgovori #42 : 17 Siječanj 2009, 04:58:22 prijepodne »
Psikički to, mili moji, psikički…


Pošto rasrtži sve zalihe, vlastima skrovite, robe i izvadi osam voznih karata do Münchena – sedmorica se popišmaniše pod izlikom da se nešto novca zbrdilo, pa što će pod konac ljeta u tuđi svijet kad im je pod zimu nazad, a ta tri mjeseca bila i ne bila – i kad zaklapara željezo o željezo, tek tada Matan Drugi stade ozbiljno razmišljati o njemačkim poslovima. Gdje li će? Što li će? U njega izuma ko na mački dlaka! A sad… da mu bar jedan na usranu pamet padne. Samo upaljači i kremenčići! Što ćeš s njima? Kad ih prorešetaš na njemačko rešeto, nigdje zrna žita – sve sama otresina.

Do granice lako – i buka vlaka ima uši, pa dušu u se i jezik za zube – ali netom pređoše granicu nasrnuše kao ose na kap vode za velike suše, pa ujedaj ljuće od muha pred kišu: “Kazuj što ćemo!” Kazuj… A što će im kazati? Što i Gluvonima Galinova žandarima kad je upitaš za puške: av-vrc-av!

– Kazuj, Allaha ti, ne muči nas! – navali Kopun.

Na spomen Allaha Matanu se raspukoše možđani, i evo ti gnjezdašce, a u gnjezdašcu zlaćano pijevčevo jaje. Priskoči kovčegu, u kojemu se uz ono nešto rublja nalazilo i tuce fesova što ih ćaća Potrka posla nekoj svojoj Do koga sam toga sam, a on ga i ne upita zašto ih zapravo šalje.

Nije izum “čačkaj mečku”, već sijevni pa zagrmi! Dohvati fesove i dobaci svakom po jedan.

– Što mi ga je to? – izdrelji oči Kopun.

– Fes!

– Viđu da je fes, al ne viđu Turčina.

– Allaha mi, vidjet ćeš ga i od njeg se poplašiti u ogledalu – smješka se samopouzdano Matan: iz zlatnog se pijetlova jajeta već izlegla pričica – nije ti Švabo naš dronjo koji ronza i dok mater sisa: “Što ga razvodni, majko!” Daj našem vuku vola u pola cijene, opet će te potvoriti da si ga zakinuo. Švaba ga zacijeni trostruko, pa će misliti da je vol od neke osobite vrste ili da su ti nepoznate tržne cijene, a nikad da si ga htio opeljušiti. Istina, vola ti neće kupiti, ali o tebi će pošteno misliti.

– Koja ti korist od poštenja! – pobuni se mali Jurica Garanov.

– Velika, ako nabasaš na pravoga, koji volu po parošcima godove broji. Samo, rođo, ni s takvim ne možeš onako seljački: tufbuf, i šišni me, dragi, da čujem šiš, već fino zamotano i zlaćanom vrpčicom zavezano… “psikički”, brajo!

– Što ti je to “psikički”?

– “Psikički”, mali moj, “psikički”…to ti je ovako. Dok sam ti prošlih godina s ćaćom po Njemačkoj korpu nosao nisam ti se jednom zaletio u Belgiju da vidim ono naše tuge i nevolje po “minama” i visokim pećima u Liçgeu i Seraingu: nadnicom se opanci kupuju a trgovinom dvori grade. To zna i Kata Marjančića Bekavca, što za mužem ode u Belgiju. Znate Katu, stjenica i čimavica, suh krpelj, ne pušta dok se ne nadoji dok ne nabubri. Preklani se uhvati i mene, pa drži, drž’ dok mi ne utrapi neki turski ćilim. Vraga turski, jad tvornički! Veli da su takvi ćilimi uštipak za Njemačku, med i alva, brajo, jednopolac ko tropalac. Mislim ja: ne čupaj krpelja, glava će mu ostati pa što si razumio! K vragu i dvjesta maraka, možeš s njima i u vatru, nije prvi put da ti u kući gore. Ma opet čovjeku žao, i koricu kruha podigni sa zemlje, opuši, poljubi i pojedi. Te ja ćilim na rame pa preko granice do prve krčme u Aachenu: dat ću ga za dobar ručak, pa nek vrag nosi. Kako sam tada po Njemačkoj nosao fes, što od vraga, što od potajne nade da ću kojoj Švabici lakše zapeti za oko, nije šala: crven fesić, mamo, crven fesić, joj mamice… U to u krčmu neki žgoljo, ni prst viši od pokojnog Keka; do njega žena, ni leptirica šarenija, ma pozamašna leptirica, prstenje joj teže od ruku. Šacam ja, onako “psikički”: seoski gavani, gradska im pamet nepoznata. Sjedoše za stol do mene, a u meni se sam od sebe “psikički” vrag probudi. Začas mi se ruka stade treskati, začas suze niz obraze. Prstima suzu pokrivam, a između prstiju zirkam. Vidim, žena se uzmuvala, zove konobara pa ga šalje k meni: “Mogu li vam pomoći, gospodine?” Ja kroz suze, ma glasno da i prstenli-frau čuje: “Od Allaha čast i hvala, efendi-gospodaru, meni više pomoći nema. Imam sinčića, zjenicu oka, sudbo kleta, samo mu bečki doktor može na končiću život održati. Tri tisuće maraka. Tko će sirotinji tri tisuće! Sklopi mu očice, s njim u gasulhanu, zovi gasala da gasul obredi, pa u turbe što ti ga nekoć bogati i slavni djedovi podigoše. Onda će mi jedan naš profesor, učen čovjek: “Imaš tri molitvena ćilima što ti ostadoše od šukundjeda Rašid-paše prizrenskoga!” Ja rekoh: “Što su ti ćilimi, hadžiluka ti!” On reče, da veliku vrijednost imaju, te me uputi na nekog grofa von Brauna u Kölnu, koji kupuje stare slavne stvari. Kupi mi dva i za svaki dade po tisuću i sto maraka. Kupio bi i treći, da ne skoči žena; nijedna vam žena za tuđu suzu rupčića nema – znam, lupež, da će to ovu moju prstenli-frau “psikički” u srce, pa nastavih – i sad me taj grof šalje u Pariz nekom svom prijatelju. Otišao bih, čemeran, i nakraj svijeta, da jutros ne stiže pismo od žene: ako nam sinčić za deset dana ne bude u Beču, ni Allah mu ne pomože. Dok ja u Pariz, efendi-gospodaru, pa kući u Macedoniju, pa u Beč…” Prstenli-frau koja je svaku riječ suzno guckala, debele su žene suzi mnogo sklonije, podiže oči s mene na ćilim do mene, pa s mužem: ću-ću-, ću-ću… I što da vam dužim: danas vam prstenli-frau klanja na molitvenom ćilimu Rašid-paše prizrenskoga! Sa Švabom se drukčije ne može već “psikički”, “psikički”, mili moji…

Vidi Matan i po šutnji i po očima, da ih se izmišljena priča dojmila, da je baš onako “psikički” i kod njih upalila. I što sada? Nije druge, valja za prvu zgodu negdje nabaviti te proklete sagove.

I nabavi ih čim se s bratom Antišom i prijateljem Šunjom smjesti u ovećoj sobi udovice Helge Strauss, koja mu je nekoć s ćaćom Potrkom, valjda da uštedi ogrjev, postelju dijelila.

Dajući svakom po sag ceketaše veselo: “Da vas vidim, lisičići moji, da vas vidim kako ćete vi to “psikički”…da vas vidim, da vam pozavidim…”

A imade što vidjeti i na čemu pozavidjeti kad trećega dana nađe svu sedmoricu Kod zelenog vrča. Svi se sabili oko jednog stola, fesić nakrivili, pa udaraj po vinu i pivu kao pravi pravovjerni sveci Prorokovi.

– Što radite, svih vam Allaha i Muhameda predvodnika?!

– Čekamo! – odgovori Kopun u ime sviju.

– Ma što čekate?!

– Da uniđe prstenli-frau, pa da udarimo jednu “psikički”.

– Korpu o rame, ćilime preko ramena i za mnom mrš! – škrgutnu Matan zubima i vojničkim korakom pođe prema svomu stanu.

Otključavši vrata ugura Kopuna unutra:

– Ulazi Kopune! Kad si kopun ionako, “ćeš damu da mi izigravaš, ili ima da te nema!” rekao bi narednik Steva. A vi ostali, poredajte mi se po stubištu i četvore oči otvorite, da vidite kako se to “psikički” radi.

Zatvori vrata i dohvati sag koji mu prvi dođe pod ruku, pa zazvoni. Kad Kopun otvori vrata, Matan se slomi u škvadru:

– Ljubim rukice, milostiva gospođo. Ja sam od macedonske firme “Matan & jaranen”, orijentalne, milostiva gospođa! – pa se prodera na Kopuna, kojemu se obrazi napuhnuše od suzdržavana smijeha – podrepino Isusova magareta, ne guckaj mi smijeh, već zini: “Hvala! Ne treba mi ništa.”

Kad Kopun kako-tako zinu, Matan nastavi:

– Ja ništa i ne nudim, milostiva gospođo, tek tražim sitnu prijateljsku uslugu. Naša ugledna macedonska firma “Matan & jaranen” obaviještena je o vašoj ukusnosti i… – tra-la-la, da na koncu završi – pa vas najljubeznije molimo da naš sag nekoliko dana ostane prostrt u vašem previsokom stanu, kako bi ga mogle zapaziti vaše presvijetle gošće koje… – tra-la-la.

Zatim se povuče u stan poput jegulje i u svojoj sobi razastre sag. Potom se obrati svojima:

– Tako se to radi, mili moji! Prostri joj stotinu ljubeznih riječi, pa ćeš i sag prostrijeti. A kad svrneš za desetak dana, ono se milostiva gospođa na sag navikla ko Matiša na lulu, pa je ni za zalogaja ne čupa iz usta. To vam se zove “psikički”, mili moji…

A oni su to “psikički” izvodili tako, da su milostive gospođe redovito zvale u pomoć susjede, a jednom i policiju da napasnike izbaci.

– Nije za vas “psikički” – jadno će Matan – prihvatite se korpa kao i očevi vam, dok ne smislim nešto budalasto kad se na vama pametni navrtci i pod vlažnom kučinom suše.

Preostale sagove, u sve jadne i tužne, sam rasproda, pa se zaleti do Hamburga, jer bijaše načuo da je tamo galanterijska roba raznovrsnija a lošija, pa zbog toga i mnogo jeftinija – baš skrojena po srcu galantarskom.

Lutajući tako po Hamburgu namjera ga namjeri na blistave izloge gospodina Schwarza. Pusto prstenje, narukvice, ogrlice, kutijice za puder i cigarete, sve od suha zlata amerikanskog! A cijena… kao da je i nema. Izvanredna roba galantarska, možeš je svakoj budali pod zlatnu proturiti. Možeš jedanput ili dvaput, do tri puta Bog pomaže, a četvrti ni đavao! A zašto bi je pod zlatnu i šišao kad se i na takvoj može pošteno zaraditi! Nakupova je pun ruksak. Taman htjede napustiti trgovinu kad li mu pristupi sam glavom gospodin Schwarz – dobar se kupac šale ne ispušta: – Ako vas zanima i pravo zlato… učinit ćemo cijenu.

Grebi trgovca kojeg svaka roba ne zanima! O, dobra roba! Istina, tvornička, ali samo stručno oko prepoznaje da nije rukom rađena. Cijena triput niža od zlatarske!

– Ljudi moji – veselo će Matan svojima – donesoh vam nešto galantarskih đinđuva, ali i robe zlatne, da se ni biskupskog prstena ne stidi!

– Odakle ti zlato? – upita Jurica Garanov.

– Muči, ne govori! Vruća roba, vruća od ugljena. Donosi je s Istoka kapetan pravog engleskog broda. Krišom, braćo, samo krišom, ispod ruke i ispod žita, jer će istočnjački vezovi i šare u oko svakom tukcu, pa gdje neće mojoj Dektivi – kad je već krijumčarsku cestu sagradio, ne može se na ćaćine prtine vraćati, te laži i maži i njima i sebi da dušu bar obmanom zadovolji.

Pucketanje varnica u očima suboraca uvjeri ga, da je i njihovoj izmučenoj duši laknulo – nisu to grebeni sagovi, već pravo krijumčarenje – te će prijateljski:

– Mili moji, ni ovo vam neće bez mraka i bez “psikičkoga”! Pola dana korpu nosajte i prodajite one prdosije, a drugu polovicu korpu odložite, orijentalno zlato u džepove tajne, upicanite mi se u novo i čisto baš kao da ćete na bojnom polju poginuti, pa zvrc na vrata. Kako mi niste slatkorječivi, ni njemačkom dosta vični, udarite samo dvije, tri riječi: “Milostiva gospođo, naša uvažena orijentalna firma Matan & jaranen ljupko vas moli, da ovu narukvicu nosite desetak dana, eda bi je vaše presvijetle prijateljice vidjele!” Tutni joj narukvicu i vrati se za deset dana…

– A ona će: “Kakvu narukvicu!” Nikakve potvrde, pa kud ćeš onda? – naškeri se Kopun.

– Nisu to naše okokradice i dvostrukokletci, već poštene žene njemačke. Velju, vrati se za desetak dana, a njoj zlato za kosti priraslo.

Ubrzo se pokaza da je Matan u pravu. Istina, bijaše slučajeva da zlato ne priraste ni za kost ni za kožu – tomu uglavnom bijaše kriva oskudica u novcu – ali ne bi nijednog jedinog slučaja da bi neka povjereno utajila. Sve u svemu “psikički” je posao tekao dobro i donosio primjernu zaradicu u sasvim stvarnom novcu, gotovo dvostruko veću od galantarske korpe, koju su nosali više zbog navike i pokrića nego iz nasušne potrebe. Samo je Matan znao da tu nije potrebno nikakvo pokriće, te mu stoga duša bijaše smućena i do raspeća žalosna.

Jedne noći oživi i ta žalosna duša kad oćuti kako posvemašnju i pomalo svetu tišinu sitnih sati razbi nemilosrdna zvonjava u stanu čestite udovice Helge Strauss. Još prije nego tri mrke sjene – s desnicom u džepu i s baterijom u ljevici – nahrupiše u njihovu sobu, Matan Drugi skoči iz postelje i zaklikta kao što bi odvažan čovjek kliknuo dragu mrtvacu, koji usred žalopojke sasvim mirno ustaje s odra i pomalo začuđeno, pomalo prijekorno pita: – Što vam je, ljudi? Gdjeno prestadosmo piti?

– O sunce moje… moja Dektiva… evo mi te napokon!

Matanovo iskreno oduševljenje ne ostavi baš nikakva dojma na Dektivu, koji šturo zatraži putnice, odobrenje boravka i trgovačke dozvole. Kad sve papire nađe u najboljem zdravlju, izvadi iz džepa i svoj papirić:

– Imamo nalog za premetačinu!

– Premeći, sunce moje ogrijano, premeći moja Dektiva, crkoh čekajući na to…

Poslovičnom njemačkom cjepidlačarskom savjesnošću stadoše sustavno premetati stvarčicu po stvarčicu stavljajući ponovno svaku na svoje mjesto. Prevrnuše tako korpe i kovčege, ormare i noćne ormariće, kao liječnici iskucaše čekičićem sve zidove. Ništa. Nu kad odigoše strunjaču na Matanovoj postelji, Dektiva samo bljesnu očicama pa ih pobjednički upitno zaustavi na Matanu. Matan se smeteno osmjehnu, kao dijete ulovljeno u krađi bombona: – Ja mislio da su to moje špekule! – Smeteno zatrepta očima na Antišu i Šunju, kao da će mu od njih doći pomoć i spasenje:

– To mi je od pokojne majke, Turkinje! Je li tako, braćo? – upita hrvatski, pa priđe svojoj Dektivi, povjerljivo ga odvuče u kut i pruži mu nekakav papirić popraćen pokorničkim šaptom.

Dektiva čas gleda papir, čas pogledava zlatne narukvice, pod strunjačom, na kraju vrati papir Matanu promrmljavši nešto kao: – Oprostite, zabunili smo se… – dade glavom znak ostaloj dvojici, pa ode.

– Đava’ ti radost odnio, čim li si ga opet zableušio?! – sa zavidnim će udivljenjem Šunje.

– Muči, Šunje, sveca ti Muhameda i Alije, pot me krvav obli! Da vi ne kimnuste, ni ovo me ne bi spasilo – pritom izvuče list papira sav išaran nekom čudnom šarom – To vam je zapis hodže zvorničkoga što ga sroči pradjedu Kikašu za ozdravljenje kobile Cvitke, a ja svojoj Dektivi rekoh: “Ovo ti je sveta potvrda da je zlato miraz majke mi Turkinje, a ne nekakva krijumčarena roba.”

– I on ti uzvjerava? – sumnjičavo će Šunje.

– Vraga ne bi! Jesi li vidio kako pažljivo čita, kao da mu je turski rođeni. “Psikički” to, mili moji. Prije će vam moja Dektiva crknuti nego priznati da nešto ne zna – objasni mu Matan.

I kao da više nemaju jedan drugome što reći, ponovo se spremiše na počinak. Matan ugasi svijeću, tmina kvrcnu Šunju po mozgu i ovaj poskoči na postelji:

– Majku mu nabijem, da mi je znati tko te izdade, tko ti ovo zlo za vrat… Ovako bi mu, ko piletu… Um!

Matan ponovo upali svijeću, primače se Šunji i podmetnu mu vlastiti vrat:

– Zavrni, moj Šunje, taj sam!

Umjesto da mu zavrne vratom i Šunje i Antiša stadoše se preneraženo krstiti:

– Ujmoca i Sina…

– Krstili se, ne krstili, ista vam se kaša puši… Kažem vam, ljudi, ne mogu bez svoje Dektive, pa propni i raspni! Ne znate vi što su muke žive, niti znate niti možete znati kad nikad ne bijaste pas lisičar.

– Ti kao bi?! – podsmjehnu mu se brat Antiša.

Matan preskoči preko žalca pa nastavi:

– Zamislite, braćo, psa lisičara, ma zamislite ga onako mlada, sjajne dlake, ružičasta jezička, hitra i skokovita, sad će preko Biokova… a ono o kratak lanac privezan, i još ga čopor lisica opšetava, kevće i podrugljivo zube kesi…

– Nisi ti, bolan, pas nego lisica – uskoči Šunje – a, svetoga mi Šunje, još ne viđu lisice koja bi poželjela da se pas s lanca otrgne!

– E, moj Šunje – sućutno će Matan – možeš stotinu godina poživjeti, ma nijedne Božje nećeš razumjeti! Đava’ te, mahnita odnio, zar je čovjek smrdljiva lisica a ne slika i prilika Stvoriteljeva?! Pa ćeš ti Bogu i živini istim aršinom rep mjeriti? Nije li i naš Gospodin Isuskrst pustio s lanca bijesne pse i vukove, sve zvijeri i svu gamad pustio i dopustio im da ga lovaju i ulove, izbičuju, trnovom krunom okrune i na križ razapnu? Zar za njim nije šištala i šišala sva policija svijeta i njegova Dektiva, kao i za mnom moja?! Zar je nije mogao smesti i zaustaviti? Mogao je. A on ju je s lanca pustio. Zašto? Zato što je Bog i čovjek jedno, a smrdljiva živina drugo: ona ti se sklanja i od lovca i od grabežljivca, a mi i usnulu medvjedu dlačice ispod nosa čupkamo! Zašto? Pitaj vraga, ali tako je! Kao što je tako da mi Imoćani ne obijamo ovu grebenu kuglu zemaljsku zbog kruha i trbuha… ima tu, braćo, i dubljega pakla… I kao što Bog izaziva đavla da mu može potom glavu pritisnuti, tako i ja, slika i prilika Božja moram draškati svoju Dektivu… e da bih kasnije mogao u sva zvona slaviti.

Pa opet… nasuprot tom javnom slavlju, negdje duboko u njemu napuhivali su se i izdušivali sve veći mjehuri sve gušće kaše stida i sramote. Puf-pljaf! Nasreću, nitko ne ču to: puf-pljaf, kao što nitko osim njega sama ni ne nasluti, da ovdje ne bi ni lisica ni lisičara, ni lovca ni lovine, da svojoj Dektivi nije pokazao nikakav neumjestan hodžin zapis, već sasvim umjestan račun gospodina Schwarza, da je sav taj, tobože, krijumčarski posao pred zakonom čist kao suza, ili – kako bi rekao narednik Steva – jasan ko dečje dupe!

– Ne može se ovako, ne može se ovako lažno i naopako… – šaptao je budan i stenjao u snu.

I tko zna dokle bi se izjedao, da već ujutro ne stiže pismo od oca Potrke:

“Dragi sine,

Bogu hvala, mi smo… od Boga i od srca svoga… Eto, glavinjam s korpom po Zagrebu više da na starost zaboravim, nego… Počuj, milo moje, što ti htjedoh reći: nije starost toliko tvrdoglava koliko je po tom razvikana, niti se mlađima opire iz prkosa i jala na mladost i mladu pamet, već, eto, zakukuljila se i zamumuljila u se i u svoje, pa – kako se ovdje veli. ‘Gradi kotec kak ti otec!’ Nisam ja, sine, ni protiv tebe, ni protiv tvoje pameti, protiv napretka kojim kročiš i života čovječanskoga… Napredan si, sine, a napredak… Može biti da upočelu nisam baš svaku razumio, ma kad sad u miru sve zbrojim i odbijem, ne mogu da ti račun ne potpišem. I nije zbog para, vrag ti pare, ma opet: koliko ih imaš toliko u očima drugih valjaš… već zbog Škilje iz Zagvozda. Ja mislio da sam sa svojom Šalomom i inim buzdovanima triput djeda prepišao, i da me nitko neće prepišati, a ti nas obojicu ne triput već sedamdeset i sedam puta… Čast ti svaka! Mi se bodi s ono kukavelji, prosjačke i žudijske, a ti sa svojom Dektivom, sa svom policijom svijeta! E, to je nosanje, sine, to je napredak! Nego, kad smo već tu i o tom, pade mi na um da se i sam – prije nego se preselim iz ove čemerne doline suza – da se, velju, i sam malčice s policijom pobodem… Stoga, sine, kad nasmjeriš kući, ponesider i ćaki dva-tri ruksačića od onih stvari, ćako će ti pošteno platiti…”

Matan dočita pismo, triput ga poljubi, triput poskoči pa se zapraćaka kao riba vraćena u vodu.

I Antiša se ganu nad očevim pismom, te odluči da i sam obraduje ćaću ruksakom upaljača i kremenčića, i to na dar a ne na prodaju. Dogodi se, da se vojnik – ili ga drob zabolio, ili dosada izjedala, ili mu se naprosto šetkalo – udalji od kauraule i nađe na njihovoj stazi. Šunje ga prvi spazi, pa dade petama vjetra, ni zrno ga uhvatilo ne bi. Iznenađen Antiša postupi spontano kao iskusan kapetan kojemu brod raniše: odbaci teret i nagna u mrak s preplašenom noćnom zvjerkom. Matan dohvati bratov odbačeni ruksak i po borovim iglicama tihano se skotrlja u nekakav procjep kojega priroda sazda bez ikakva smisla osim da njemu bude pri ruci. Buka koraka i skršena granja koju proizvodiše dvojica bjegunaca sasvim priguši ionako lagašan šum kotrljanja, tako da stražar bijaše uvjeren da trećega nije ni bilo. Dvaput zapuca u tamnu i neodredivu šumu, odnekud se javiše i drugi stražari, pa i oni pripucaše. Ali koje to zrno zrak probi a da se rupa za njim odmah ne zatvori!

Kad sutradan Matan s oba ruksaka u Zagreb, Antiša se uvelike obradova i odmah ispruži ruku za svojom imovinom.

– Šic! – šicnu Matan i lagašno ga opukne po prstima.

– Pa to je moj ruksak, brate rođeni…

– Ne sjećam se da si ikakav ruksak ovdje donio. A ovaj sam ja, braco, na granici zaplijenio! – pa sva tri prodade ocu Potrki po već uobičajenoj cijeni: marku na dobit, marku na pamet. Izum-patent-rizik! I “psikički”, mili moji, “psikički”…

Zadovoljan što je brata namagarčio a ljutit što i Šunje u tom bespravno uživa, cijelim je putem do Splita tro možđane kako da i Šunji napakosti.

– Šunje prijatelju, ko brate rođeni, hajd’ u tri pršuta i barilo vina, da će me moja splitska Dektiva do kuće besplatno dovesti, i to u autiću luksuznomu!

Kad se okladiše, povuče ustranu brata Antišu pa će poslije šuškanja glasno: – Vi pomalo autobusom i čekajte me… možda dođem večeras, a možda i sutra…

Netom se autobus zaprdelja, Matan se, zamišljeno i pomalo preplašeno uzvrzma po obali zirkajući pažljivo u svako lice dok na kraju ne prepozna svoju nepoznatu Dektivu. Kako je ne bi prepoznao kad je pljunuta svakoj! Sad se još više uzvrpolji i stade još napadnije zvjerkati oko sebe. Napokon se odluči, zaustavi jednog pa drugog prolaznika s kojim šapćući izmijeni nekoliko tajnovitih riječi. Pošto tako obreda nekolicinu, priđe i svojoj Dektivi, koji ga je izdaleka pratio okom i suzdržanim korakom.

– Kremenja, momče? – upita ga Matan šaptom.

– Po što komad? – odmah će Dektiva oponašajući poslovna čovjeka.

– Nema ti u mene, brajo, na komade – razočarano će Matan i već mu leđa okrenu.

Dektiva ga čvrsto zgrabi za rame – mačka je mačka i kad se s mačićima igra. A onda bojeći se da ne postane Matanu sumnjiv, prometnu stisak u prijateljsko tapšanje:

– Ne bježim ja ni od većeg posla. A koliko toga imaš?

– Koliko hoćeš? Hoćeš oku, hoćeš torbu, hoćeš mažu kremenja…

Dektiva bi ga najradije zagrlio i poljubio kad se tim ne bi odao. Ovako se samo češka iza uha:

– Pa… ako cijena ne bude preoštra…

– Ne brini, brajo, bit će za te ko za brata rođenoga!

– A gdje ti je roba?

– Na sigurnom, brajo, mozak ne češi.

– Mogu li je vidjeti?

– Zar izgledam tako kao da prodajem mačka u vreći?! – uvrijedi se Matan – je li ja tebe pitam za pare?!

– Hajde, hajde, burazeru, nećemo oko toga – pomirljivo će Dektiva – već ako ćeš me odvesti do robe, vodi…

– Sutra! – prekinu ga Matan.

– Zašto sutra?

– Zato što do sutra nema autobusa za Imotski.

– A tamo je to? Hehe… Tko će dati promućurne Imoćane… – već htjede udariti u bubnje i talambase, a onda se kao nečeg sjeti – znaš što? Ako nema autobusa ima taksi!

– Znam, brajo, da ima, samo ti ne znaš da ja nemam para.

– Imam ja, pa k vragu tava i jaja! Nego, znaš kako je, kod pogađanja ćeš i ti malo spustiti… Hajdemo! Samo da skoknem kući po pare…

Nađoše taksi, pa kroz kamenjar, zagrljeni ko dva ratna druga. Usput obredaše sve krčme naćuljene uza cestu. Matan veselo jede i pije, a Dektiva plaća i u sebi škrguće zubima dok se izvana smijucka i Matana nuka – ne smije u njemu ni trunka sumnjičavosti probuditi: lovina je i odviše velika da bi mu kroz nesmotrene prste promakla.

Negdje o Zdravomariji obasjaše reflektori nove dvore Matanove. Matan izmijeni s bratom značajan pogled, pa će glasno:

– Iznesi der, brajo, onu mažetinu, kupac mi izgori od nestrpljenja!

Netom Antiša iznese mažu – sumrak već bijaše dan zamutio kao para hladno okno – Dektiva ustuknu korak natrag i maši se revolvera:

– U ime zakona, ruke uvis i čelom o zid!

Ne može se šakom na olovo. A kako je u taj čas i Šunje izvirio iz kuće, i on im se pridruži.

Stoje tako dlanovima i čelom priljubljeno o zid, slušaju iza sebe švrljanje mačjih koraka, potom udarac noge o vreću, pregrižen jauk koji se stopi sa zveketom rasuta kamenja. A onda šiknu bijes i sve materine od ovoga svijeta, a poneka i s drugoga. Nešto triput fijuknu kroza zrak, a Matan, Antiša i Šunje osjetiše kako ih redomice žignu munja iza uha pa udari o rame; nije trebalo biti osobito uman da prepoznaš dršku revolvera.

– Sve ću vas pobiti, majku vam spišanu i usranu…

– Bit će ti premalo naboja da sve svjedoke pobiješ – zna Matan ako se i ne osvrće, da je auto primamilo cijelo selo.

– Majku ti banditsku… – Matan po sjeni osjeti kako se Dektivina ruka još jednom podiže s teškim revolverom i već se htjede malo užeti da izbjegne izravnu udarcu kad se preko svega preli glasurina.

– Stan, počekaj, od Doboja Mujo, i mi konja za trku imamo. – To dršće Bilurica Škvocin, ljudeskara i od srca kavgadžija, što ima skrivena oružja da bi četu mogao naoružati. “Samo da mu krv na oči ne padne…” moli se u sebi Matan. Ali, jao… pade! Rezak se prasak odbi od glatka zida, a Matan ču zvonak zveket Dektivina revolvera o popločano dvorište. Naglo se okrenu i odahnu: blijed poput krpe, ali ne ranjen, stajaše njegova Dektiva uzdignutih ruku.

– Ubijmo ga! Zatucimo ga… – ali to ne viču Bilurica, nego onaj žgoljavi Bakalarčić, kojemu se ubrzo pridruži još desetak krvožednih glasova, gomila se pokrenu i stade se mačji približavati sužavajući krug.

– Samo časak – veselo će Matan – nije meni što ćemo zbog ovog govna, koje nije ni političko, u tamu i tamnicu, već sam se sa Šunjom okladio o tri pršuta i barilo vina, pa tko će to slistiti ako nas sliste!

Bijaše to snažan razlog, i gomila se zaustavi. Matan iskoristi trenutak, brzo se sagne, dohvati odbačeni revolver i turnu ga svojoj Dektivi u džep šapnuvši:

– Ako ti je mila glava, ne vadi ga, ve ć dušu u se i nokat u ledinu!

Kao da se s povratkom oružja vratila i sigurnost, Dektiva se ispravi i nadme, pa istiha podmuklo zareža:

– Platit ćeš mi za ove kremenčiće!

– Moja Dektiva – osmjehnu se Matan suučesnički naklono – ja drumom, ti šumom! Tko i spomenu kremenčiće? Ja o kremenju moja Dektiva, o kremenju! I evo ti ga puna maža! Tovari i nosi džabe! Ako nabaviš štogod dobro kaljena ognjila i suha truda, da ne kažem gube, možeš tri života vatru iskresivati. – Onda u onoj nenaravnoj tišini kao da unaprijed ču svu strahotnu buku začas odgođene oluje, hitro ugura u auto vozača i svoju ojađenu Dektivu – magla, dok ne pukne nebo! – a kad auto poskoči i probi se kroz zaskočenu gomilu, Matan odahnu i žalostivo promrsi u runjava prsa – …jer ako pukne, puče i ti, moja luckasta Dektiva! A kud bih ja bez tebe i “psikički” i onako?! Svoji smo, zar ne? Poslovni ljudi a ne marva politička!
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
Valja svakog razumjeti
« Odgovori #43 : 17 Siječanj 2009, 04:59:10 prijepodne »
Valja svakog razumjeti


Poslije Dektivina sramotna odlaska nit dođoše žandari niti sudski pozivi – bojalo se prevareno pašče da novom sramotom staru ne obliže – no stoga dođe tetka Vrtirepka, dođe bez pisma i bez javke. Stade taksi do Kikaševih dvora u kojima stanovahu samo Vrtirepkina braća, Markica, i Tomiša, s potomstvom – ocu Copcu pobožnom i majci Mili Škorinici već se odavna kosti pomiješaše i slijepiše s kostima Kikaševim, a Podlivoguz, vičan selenju, kad mu žena preminu obilažaše zetove – muških potomaka nije imao – i ostavi kosti kod najmlađeg zeta, na Dobranjama.

Vrtirepka iziđe iz auta drhtavih koljena i trepavica. Ćuteći da se ono teško prikupljenih snaga ponovo rastura, osloni se o hladnjak auta, pa stade promatrati dvore što joj tolikim dragim mladost začiniše i što je, eto, nagnaše da zauvijek napusti “goulden Kaliforniju” te da s njima, dotrajalim, i sama dotraje. Djeca su je odgovarala, odgovarala je i već poženjena unučad, kojima “stari kraj” ne bi drugo do tamo neka turska Indija – nit ih želja vuče, nit im srce plače. A njoj prepuče. I što je pusta kuća u Kaliforniji, okružena cvjetnim vrtom, načičkana svim mogućim spravama i pomagalima prema ovim golim dvorima Kikaševim, razjedenim od kisela mirisa ovaca, od reska vonja brabonjaka i galebine, što plantaže naranača prema ovoj drači i kupini! O djeco, moja, ovdje se živi a tamo se tek nada u život! Gdje ti je korijenje tu si i ti, i nikad nećeš prosočiti ako se ponovo na svoj korijen ne navrneš. Ona se, eto, navrnula, i sad joj se čini da svih tih pustih američkih godina zapravo i ne bi, da je nakon kratka i mučna sna nastavila živjeti ondje i onakva kad bijaše usnula – ta sva joj se krv pod kožom uzsvrbjela kao i u negdašnje Vrtirepke. U sjećanju joj oživješe braća i sestre onakvim kakvim ih je i ostavila: sitna dječurlija, musava i spišana, u prljavim kóšama od žutice. Hoće li ih poznati? Hoće li je prepoznati?

Iz Kikaševih dvora iziđe staro i mlado, nova a opet ista ona spišana i musava dječurlija u kóšama od žutice. Poredali se pred kućnim vratima i zirkaju više na auto i vozača nego na nju, zirkaju, znatiželjno i ispitljivo, ali nit govore niti zbore, čekaju da stranac prvi Boga nazove i počeše se gdje ga svrbi. Vrtirepka pažljivo i napregnuto promatra starca po starca. Nijednoga ne može prepoznati.

“Bože mili, koji li je od njih moj Potrka?!”

Dolazak auta začas okupi cijeli komšiluk. Ljudi pitaju Copčeve i okom i šaptom: “Koji su ovi?” “Vrag će znati?” “Upitaj! Ako ti se jezik zapliće, ja ću!” Netko i upita, ali Vrtirepka sveudilj stajaše nijema, čekaše da je prepoznaju. Onda gore s brijega, s Prpine glavice, od nekakvih tamo palača – koje se ne bi stidjele ni da su u “goulden Kaliforniji” – siđe ljudina sijeda i proćelava tjemena, a ona oćuti kako joj srce o rebra bolno udari.

– Potrka moj!

– Vrtirepko moja!

Izgovoriše u jedan glas, izgrliše se i izljubiše, i sa suzama ustanoviše da se prepoznaše samo po očima koje jedine zadržaše onaj pusti i nekoć nepresušni sjaj mladosti. Ljubeći je u smežurane obraze i stežući joj koštunjave ruke Potrkin pogled skliznu niz spljoštene, uvele grudi i okrznu obješene beživotne stražnjice: “Bogo mili… što učini od moje Vrtirepke!”

Čuvši da je to Vrtirepka i vidjevši goleme kožne kovčege mjedom okovane, Copčevo se potomstvo brzo dosjeti da je to njihova a ne Potrkina sestra i tetka, te je iz Potrkina naručja iščupaše jednostavno kao mliječni zub, stadoše je sliniti i baliti uz šušur stotina mljackavih riječi koje joj se razlijevahu uhom isto onako ljigavo i sluzavo kao zabaljeni blagoslovi prosjaka od nevolje. Pa ipak joj bijaše milo – od svojih je.

Još se ne bijaše sa svima pravo ni ispozdravljala – oni koji naiđoše prvi prilijepiše se o svilene haljine amerikanske kao o svete moći, pa ih žive glave ne puštaju – kad se nad svom tom koristoljubivom zaslinjenom nježnošću razli poput grmljavine duboki Potrkin glas:

– Koliko dolara donese?

Vrtirepka se sledi, bezumnom rukom prođe kroz sijedu kosu, osmjehnu se i smeteno i ustrašeno, a onda se sjeti onih divotnih dana uzajamna povjerenja, te bi sigurna da je ni sada neće izdati.

– Deset tisuća.

– O, ooo… – otegnu Potrka – triput više no što je dovoljno da se pasja štenad o te na smrt pokolje.

O da vidiš jada i nevolje kad svi u jedan glas osuše na Potrku drvlje i kamenje, kad se braća stadoše kleti svim živim i mrtvim da bi je ko suzu na dlanu nosili da se i gola vratila, kad nevjeste udariše prsa razgaljati i mlijekom proklinjati Potrku do u deveto koljeno…

– On se samo šali, on se samo šali… – smiruje ih smetena Vrtirepka.

– Ne šalim se, zoro moga dana, ne šalim se. Već… dajder mi sav novac na ruke!

A kad mu ona – i opet puna pouzdanja – mjesečarski poslušno doda lakiranu torbicu, desetci se ruku Copčeva potomstva uzdigoše poput sjekira, a neki se i prave sjekire mašiše.

– Ti ono, Markica, imade sedmoro djece – Potrkin je mir jači i od sjekire – kći ti Anica ima tri sina i četiri kćeri, Pilip dva sina i…

– Ne znam što hoćeš, rodijače – prekinu ga Markica – ali ako mi odvjetke brojiš, onda imam sedmoro djece i dvadeset i devetoro unučadi, da znaš s kim ti se nosati. Brat mi Tomiša…

Poslije višestruka zbrajanja i prebrojavanja napokon stanovito ustanoviše da živih Copčevih potomaka ima ukupno, na broj i zbroj ravno stotinu i dvadeset.

Potrka skupi obrve, pusti da galantarski mozak učini svoje, pa objavi:

– Na svakoga mu dođe po osamdeset i devet dolara amerikanskih. Prilazite jedan po jedan! A oni kojih nema, neka mi glavom dođu na Prpinu Glavicu!

– Daj dječje kućnim starješinama – pobuni se Markica, kojemu se pridružiše sva braća i sestre.

– Ja sam ovdje djelitelj, i hoću da mi svaki svojom glavom dođe po krvarinu – neumoljivo će Potrka, baci oko na Vrtirepku koja nijemo promatraše kako se tope dolari kao da i nisu njezini, i sluša Potrkin zajedljivi glas koji kao da dopire iz daljine, iz daleke, iz dubine, iz grobne. – Hajde da vas vidim! Tko li će je sada golu pod krov uzeti!

Kad od sto glasa glasa čuti ne bi, priđe Vrtirepki i nježno joj ovi ruku oko skupljenih i uvelih ramena:

– Hajdemo, Vrtirepko, hajdemo, zoro moga dana. Ima Potrka još sobu i kuhinju u starim dvorima. Tamo ćeš mi stanovati sama ko gospođa, a jesti ćeš s nama.

– E neće! – skoči Matan Drugi, a od toga glasa ledeni žmarci ne samo uz Vrtirepkina i Potrkina, već uz leđa cijeloga sela.

– Ma što neće, krvi ti Isusove! – sav zelen protisnu Potrka gledajući s užasom kako između njega i sina tako iznenada puče jaz sve do pakla, jaz za koji je bio siguran da nikada neće puknuti.

U općoj tišini, u kojoj bi se i zuj muhe čuo – nije, ovo, ljudi, mala stvar – Matan uzvrati ocu potiho, gotovo nemarno:

– Neće u stare dvore Potrkine!

– Ma što neće… – zelena pjena obigra Potrkine zube, a on sam bojovno iskorači pred sina.

– Ne budalači, bolan ćaća – umorno će Matan, pa prihvati Vrtirepku za uvelu mišicu – stari bi blento s tobom ko s koludricom u smrdljivu ćeliju! Ti ćeš, tetko, u nove dvore Matanove, kano kneginjica. Cijeli ti je kat na volju… a za te ću sklepati i zahod amerikanski.

Poslije sve te lude strke i zbrke, nalik ružnu snu, Vrtirepki prvi put zaigra nepatvoren smiješak oko usana, a Potrkinu žuč potisnu nešto kao suza.

Dok su se na razočaranje sela, koje se potajice i krvi nadalo, zagrljeni uspinjali uz Prpinu glavicu, razdragan Matan jedva da i dahom prekidaše slađano i besmisleno brbljanje:

– Tako ti je to, ćaćko, ćaćkane… valja svakoga razumjeti. I krpelja! Da se ne pripije o kravlju, reci po duši, što bi ono bilo od njega! I obada na šljuku! I muhu na skorupu! Nije nevolja gonjala samo Kikaša po primorju i Hercegovini, niti gonja sve nas po Božjem svijetu. Napuni Biokovo ovcama i kozama, vuk će ti opet sutra na Čvrsnicu, preksutra na Vran-planinu. Valja i vuka razumjeti, i ono što ga ganja. A što ga to ganja? Nešto! A što je to nešto, ćaćko?! Glad nije a možda je i jače od gladi… Eto, i ti imaš kuću u Zagrebu i džepove pune novaca, imaš i sinove da te mogu kano bana uzdržati, pa opet… korpu o rame, vucaraj se po svijetu, varakaj nasitno, bodi se sa Šalomom i Gaonom, a sad se kaniš i s mojom Dektivom pobosti! I tebe valja razumjeti. Valja razumjeti i staroga Potprašila s Aržana, po godinama je u centimetar s tobom, a diže svaku buću na dvadeset koraka. Jednom je u Zagrebu diže i na trideset, k tomu pri izbijanju još i posrnu. Ne mogoh odoljeti da mu ne zaplješćem. A on ti odbi hvalu ko pijanac vodu: “Eto pade tute na buću, morala je negdje pasti!” U toj skromnosti bi više gizdavosti nego da i sam sebi zapljeska. Kažem, ima svakakvih stvorenja… Eno ti Tome Mate Grgina! On ti se, tetko, još momčićem zaljubio u kamen žešće nego pašče u košćicu. Čupa ti polugom kamen iz kamena ko zdrav zub iz kosirice, pa kleši komade velike kano stolove. Kleši čekićem i zubačom, nek se sjaju, sjajniji od mramora. I što učini od tog pustog kamenja? Svinjak! Svinjac? Jest svinjac ili svinjak, kako hoćeš. Eno ti mu ga i sad ponad kuće a da u njem nikad krmeći papak ne zastruga – gdje će prosjak krmka isprosjačiti! Drag momak zabavan, ne možeš ga pustiti da istrune. Skupismo nešto novaca i ljetos ga povedosmo u Njemačku. Jedne nedjelje svratismo u Ulm. Kad ugleda ulmsku katedralu, kad je ugleda, muko crna i slavna, ravno na nju i ne da se od nje ko ni muha od stakla, već zuji li, zuji: “O, svih ti čavala Isukrstovih, o je je načinilo, o je je složilo i sastavilo… Hajdemo gore!” Kad mi gore, meni pune gaće, ni sa sred zvonika ne mogu ti kroz otvor pogledati. A moj ti Toma ruke na guzicu, pa kroz otvor kao preko kućnog praga, i eto ga na istaci, na vijencu, drmusa se na njem da mu čvrstoću provjeri, saginje se, podviruje i sve vrišti od udivljenja: “O, svih ti čavala Isukrstovih, o je isklesalo o je učinilo, o je sastavilo i sljubilo… Hajdemo gore!” I stade se poput vjeverice uzvirati uz toranj s vanjske strane. Dolje nastade strka i uzbuna, doletješe vatrogasci s ljestvama, ali gdje ćeš uz grahovu vrijež na nebo! Ode Toma… valjat će mu bar tri mise za dušu platiti. Ne znam koliko sam stajao tako skamenjen, ko od zmije začarana ptica, stajao i ostao očekujući s užasom krik i sunovrat, kad evo ti Tome, ušeta, brate, ušeta ko na sijelo, pa sve dlan o dlan otresa: “…a je ga ugladilo, a je ga sastavilo, a je ga izrezalo i zarezalo, a je sljubilo, ni vlas među sastave…” “Jesi li mogao poginuti!” prekorih ga. On samo škljocnu zubima i zacvokota vilicama: “Muči, svih ti čavala Isukrstovih! Gdje će kamen na me, gdje na brata! Metni mi ga gdje ti ptica, on vazda moj ja njegov!” I eno vam ostade u Ulmu, kleše nadgrobne spomenike. Stoga i kažem, valja svako stvorenje razumjeti, pa gdje nećeš tetku iz Amerike, gdje joj nećeš pola dvora dati! Cijele, tetko… i još ću ti sklepati zahod amerikanski!
[Lisabon]

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
Po uzvišenoj kraljevoj volji dok vrag ne odnese i tebe i njega
« Odgovori #44 : 17 Siječanj 2009, 05:00:03 prijepodne »
Po uzvišenoj kraljevoj volji dok vrag ne odnese i tebe i njega


Početkom veljače narednik Steva okupi narod pred Miškovu krčmu i obznani mu uzvišenu volju kralja ujedinitelja:

– …i zdravo lepo kaza kralj: “Naredniče Stevo, majku mu nabijem, mrdanja nema! Ko mrdne, majku mu nabijem, ima rep u zube da mu sabiješ! Ko zucne da je Hrvat, ima smesta da ga apsiš, naredniče Stevo! Ko ti bilo gde u nos dune i pod nosom hrvatskom zastavicom mane, bilo gde, naredniče Stevo, na svadbi, na derneku, u litiji, ili trobojku na kapu da prišije ili njom čakšire da podveže, ima da ga apsiš, u apsanu sprovedeš, u apsani bubrege da mu odbiješ, i crne i bele, naredniče Stevo! I popu da mi apsiš ako je na svetiteljskom barjaku ime hrvatsko ubeleženo. Sem toga… ako se pevaju svetiteljske pesme protivudržavne: “Rajska devo, kraljice Hrvata…” i slične zadevice, ima da mi popu u apsu zadeviš, muda da mu recneš, i popi, i pojcu, i pevaljki. Ko se apšenju opre, ima ko džukelu da ga streljaš na mestu lica, i o tom sreskom izveštaj da sastaviš i podneseš u roku od tri dana. Sem toga… na sumnjičavu derneku smesta da narediš: “U rasaps!” Ako se narod smesta ne raspe i ne rasturi, ima u nj da pucaš ko u besnu kučkinu kopilad!” Tako kralj kaza naredniku Stevi, a narednik Steva će vama da kaže: “Paorski kerovi, ima da volete kralja i otadžbinu! Ćeš da voleš ili će narednik Steva da puca! Sem toga, takvo je naređenje. Sem toga, narednik je Steva mogao da ti naređenje i ne saopšti, da ga prenebregne i da naslepo puca. Ali kako, brȅ, da pucaš a čoveku da ne kažeš?! E, stoga ti, burazeru, narednik Steva lepo kaže šta će da čini, a ti ga, mȍre, ne teraj i da učini! Nije da vas nipodaštavam, ali paor je paor, a žandarm žandarm. Vi ćete da radite, mi ćemo da vladamo, a svi ćemo lepo da jedemo i pijemo, i da zapevamo kralju i otadžbini. Jedan kralj, jedna država, i što ima, majku mu nabijem, da ne bidne i jedan narod, srpski, jugoslavenski, kako ko vole, hrvatski ne more da bidne! A i šta će vam, brȅ, ime, glavno je da dupe nabiješ…

Te se večeri u novim dvorima Matanovim skupilo pustih ljudi kao u svatovima. Svatovi jesu, ma svatovstva nema, ni gange, ni gusala, ni smijeh se dječji ne čuje. Kud ćeš, što ćeš, sedam ti žalosti Gospe žalosne, sve će nas pobiti ko zečeve na polju bez jazbine. Kažu, imotski je zatvor prepun, a splitski ko šipak. “Bolja memla od olova”, netko se gorko tješi, “bar je glava na ramenu!” “Grebi glavu kad joj bubrege odbiješ!” pljucnu ustranu Skočimiš. Treći reče ovo, četvrti ono, svatko ponešto, crno i žalosno, dok se Potrka i don Petrove ne sjeti: “Nema okrutnije vlasti od vlasti onih nad kojima se dugo i surovo vladalo!” Zaredaše priče o sili ovdje, o krvi ondje. Svatko čuo, nitko vidio. Kad svaki odjada svoju jadikovku i odbugari bugariju, a žene već udarile u prigušene naricaljke, Matan Drugi skoči sa stolca pa se gotovo prodera:

– Što ste se uzšmrcali, svi vam vrazi na guzicu suze ronili! Cmoljite ko Cigani i zavlačite prst pod omču za koju još nisu ni posijali konoplju. Naprstak pameti u glavu! A ja vam kažem, svaka sila za vremena, pa i ova! Dušu u se, korpu na se, put poda se, pa u Češku i Njemačku dok se ne razgali!

– Ja ću u Belgiju! – javi se iz prikrajka Mišura Vlastelušin, koji netom dođe iz vojske, a njemu se pridruži još nekoliko vršnjaka.

– Kud koji, mili moji – mahnu Matan kao da već lete – ovdje za nas više ni kruha ni opstanka.

– Zar ćemo zbilja na sve strane kano divlje zvijeri, nebeske i zemaljske?! – uzdahnu stari Puzalo.

– Kažu – upadne Antina – da će svima koji budu hodili po selima i vikali: “Živio kralj!” davati po dvije vreće kukuruza… može biti da bi se i tako moglo preživjeti!

– Pas ti mater pasju, živi ti tako, kopilane i pašče kurvanjsko – zajapuri se unuk Matana Bilina.

– Ne kažem ja, nego eto…

Ne prođe ni deset dana, a zapadni se dio Krajine isprazni kao raskrčen mravinjak. Nekoliko još uvijek upornih prosjačkih obitelji, sastavljenih uglavnom od vremešnije čeljadi, zametnuše se torbama pa na put Božji – prosjaci su sveti i Turčinu i žandaru. Torbari uprtiše ruksake cica i beza, dimita i telamadone, pa krenuše na put pokućarski po srijemskim i slavonskim selima i salašima. Potrkini i Matanovi galantari preskočiše granicu i začas se razmiliše po svoj Srednjoj Evropi. Neki ostadoše u zemlji, pa se rasuše po gradovima i varošima: nas oškrto, kupaca obilato, bit će ćara, samo se u politiku ne petljaj i zataji sebe ko Petar Isukrsta. Ponajveći dio mladih ljudi – onih koji ne imađahu dovoljno novaca ili strahovahu da s tom vražjom korpom ne bi umjeli kako valja – pouzdaše se u svoje snažne mišice, pa se otputiše u rudnike i topionice njemačke, belgijske i francuske.

Matan Drugi, brat mu Antiša i prijatelj Šunje i opet se smjestiše u prostranoj podstanarskoj sobi udovice Helge Strauss u Münchenu. Ali to više ne bijaše ona svijetla i vesela soba, već kao da se u nju krišom uselio mrak i pala teška, zagušljiva vlaga, vlaga raspadanja, plijesni i ustajalosti. I taj mrak i ustajali zapah grobnice kao da se i o njih prilijepio. Niti posao od ruke, niti zalogaj sa slinom, već suho žvači i na hladno puši. Omrznuše na sve i jedan na drugoga. Ode čak dotle da se Matan grstio i od same pomisli na svoju Dektivu. “Zlo se piše, dobra biti neće”, zapjevuši Antiša, “kuća kleta, valja trkom iz nje. Bježi sablji kad te puška neće, kupuj konja kad te mazga zbaci…” Složiše novčić do novčića, preseliše u Stuttgart i kupiše suh dvosobni stančić.

Ma ni tu pravog veselja ne bi. A onda, licem na Veliki petak, nestade Antiša, nestade kao da u zemlju propade. Valjalo bi javiti policiji. Ne trči pod rudo bez nevolje, ne mrči vraga gdje ne treba. Možda se srepio s kakvom kučkom, možda hoće kakav poslić na vlastitu ruku, možda…

Kad na uskršnji utorak, eto ti ga.

– Ubij me – prostenja kao dječačić ulovljen na tuđoj višnji – ubij me jer sam zakletvu prekršio. Nisam mogao više izdržati. Na samu pomisao da ne smijem kući dok sila ne mine, a dotle mogu proći i godine… bješe mi kao da se crknuta mačka u meni raspada. Ubij me, brate, ali ne mogoh bez nje!

– Bez crknute mačke? – pogleda ga Matan kao što se suludasto gleda.

– Eno ti je pred vratima, a ti što hoćeš!

Pred vratima nađoše Antišinu ženu Marušu, uplašenu i skutrenu kao grumen odbačena stida.

– Ulazi unutra, silo nečista, i kuću redi – nimalo će ljubezno Matan, pa se na isti način obrati bratu – a ti, mekoputniče, kaputa ne svlači, jer iz iste stope šibamo za Nizozemsku! Tamo ti je bolje i jeftinije robe nego u Hamburgu, a ima i drugih razloga.

– Pusti me časak, da nevoljnici štogod u kljun donesem. Njemački ni beknuti, poginut će mi od glada!

– Ma kud od glada, tele zaljubljeno – podrugnu se Matan, izvuče šaku maraka i metnu je na stol ispred ustravljene Maruše – ovo ti govori ko i apostoli… svim jezicima, silo nečista!

Potom na brzinu iskiti svojoj Dektivi pisamce, u kojemu javlja da će Matan & Kameraden, sve bez putnice, iz Rotterdama prenijeti “neodređenu” količinu dragulja i zlatnine. Prijeći će granicu trinaestoga u mjesecu i to između Brachta i Kaldenkirchena. Zašto baš kod Hladne crkve? “Zato, moja Dektiva, da ti od nje i od mene uz kičmu žmarci i mrzlaci…” i još se potpisao: “Anonimus.”

Kad se najavljene noći kroz poplavno područje Maasa ili Meuse (po našku Muze) s kupovinom sretno probiše, Matan uputi Antišu i Šunju s robom prema Krefeldu i Düsseldorfu, a sâm se uzšeta uz granicu u potrazi za svojom Dektivom. Kad ga napokon pronađe, osmjehnu se zadovoljno:

– I Gospodin reče: “Ja sam onaj kojega tražite!”

Uspostavivši tako veze sa svojom Dektivom, opet se u nj vrati onaj veliki i veseli život progonjene zvjerke, ali ne plašljiva zeca, već bezobrazne lisice što se naomečila baš na lovčeve kokoši, pa će gladna pokraj stotinu zečjih logova, da lovcu kroz sačmu kokoš provuče. Opet je svoj na svomu, na ratištu policijskomu. Nije njemu na istom stolcu sjediti ni isti zrak udisati, već kao da otpade od Ciganke: od grada do grada, od zemlje do zemlje, preko svih granica pazeći da svojoj Dektivi ostavi jasan trag i svjež miris svog opanka. O radosti! Bilo bi je još i više da ga malo-pomalo i počesto ne zače probadati sve gorča misao na kuću; kad će lijepi vrag odnijeti kralja i otadžbinu, da se zavjeta oslobodi i domu vrati, da se s mirom opruži uza svoju Nušu dok joj vrazi meso ne omeckaju. Netom bi dočuo da je koji krajišnik granicu preskočio, ne bi mu se teško za njim zamučiti makar do Belgije, do Francuske, da čuje što mu pismo donijeti ne može. Čut ćeš jad i kukavicu, sve gore od gorega, u Krajini najčemernije: što se po svijetu ne razmili, sve ti je “tužno cvili sužanj Vladimire u tamnici cara bugarskoga”, jadikuje stari Popivalo sa Sviba, pa nadovezuje, “ako je Austrija bila tamnica, ovo je klanica; čudo Božje da narod ne poludi, da ne zakolje i sebe i mučitelja.” A i ono što se razmili, zakopa se u belgijske i francuske rudnike, u jame dublje od najdublje tamnice: sunca ne vidi, zraka ne srče, žuč o zub tare i pamet posuvraća: ono će u ustaše, ono će u komuniste, ono će u svakog vraga da sotonu s vrata skine!

– U razum, ljudi! Nisu to dva zrna krupe, već tuča ko orasi! Uzalud zvonjava dok ne dođe vjetar od sunca da nebo razgali! Nije to slinava moja Dektiva, pa se malo poigraj mačke i miša, već vojna sila i ordija, arkanđela ti Mijovila bojovnika! Ne pletite se, glave ćete pogubiti.

Ali, gluhu čitaj i slijepu zubljom put osvjetljavaj! E pa kad ne čuju i ne vide, svatko sebi – kom opanci, kom obojci. Prođe godina, prođe druga, i treća se među kutnjake zavuče, ali oluja ne prolazi, ni ćuha vjetra od sunca, već se sve modriji oblaci nadvijaju, posebice nad Liku i Krajinu. I nisu samo jauci iz tamnice i batine batinaške već i žandarske puške praskaju po dernecima i procesijama i na samom euharistijskom kongresu u Omišu. Baš ko što zaprijeti narednik Steva: “ima da pucaš u gomilu ko u besnu kučkinu kopilad.” Gomila velika, ne možeš promašiti. Pa opet, što je gomila veća, veća je i mogućnost da živu glavu izneseš. Bježi u grad!

“Ded ti, ćaća”, napisa Potrki, koji bi se, otkad Vrtirepka dođe, samo na mjesec dva godišnje zalijetao u Split ili u Zagreb, da malo pronosa korpu “iz unutrašnje potrebe”, “ded ti, ćako, pod ruku svoju i moju silu nečistu, tetku Vrtirepku i bracu Ivišu, sestre se ionako poudaše, pa mi se sklonite u Zagreb, u zavjetrinu, da te kostobolna vražja krška bura ne propuše i ne otpuše…”

“Knjigu sam ti šarovitu primio i svaku razumio”, otpisa Potrka, “i odavna bih ti u prančioku koljena grijao da ne bi Vrtirepke. – Ni čut! – veli ona – dođoh u stari kraj jednom zavazda i zavazda otpisah Ameriku! – Nije Zagreb Amerika – velim ja – već kuća pokraj kuće! – Ona će na to: – Ali nije moja kuća! Moja je samo ova, samo ovo kamenje, samo ovaj gaj, ovaj lug i ova dubrava, samo ovi jutarnji slavuji, podnevni cvrčci i noćni popci, samo ovaj vrijesak i mjesečina. Potrka moj, razumi me: sve je Amerika što nije ovo; svugdje ti se manta a ovdje bistri, svugdje pijano teturaš a ovdje živiš… a ja sam počela živjeti gdje sam nekoć stala. Za tebe su odavna istrunule kosti don Pavlove i Kikaševe, puškara Zele i djeda Divca… a ja im još glas čujem, još ih za tople ruke hvatam… Jest mi tijelo staro, jesu žile modre, jesu dojke svele, ali… u sebi sam još uvijek Vrtirepka, ona ista Vrtirepka iz šljivika i ispod trnovače… – I ponašala se tako, kao da nije ono što jest već ono što je željela da bude. Družbovala je uglavnom s mlađarijom. S njima sijelila i kukuruz komušala, smijala se i pjevala – oči joj bijahu žarče i glas zvonkiji nego i u jedne mladice. Srkala je život ko i Stipina Šunjagin vino: iz dižve, iz bigunca. Onda, prošlog petka… pade joj napamet da obere onaj vječni bus kovilja, što po Božjoj ili vražjoj raste navrh Jastrebova kuka. Znaš i sam kakav je taj vražji kuk, zvonik li je, kula li je. – E nećeš! – obrecnuh se na nju – jedva sam se i dječakom na nj uzvirao! – Ona me kao posluša. Ja na to i zaboravih zabavljen oko savijanja murvovih duga. Najednom me onako iznebuha zla misao šćap! za srce. Ajme meni, majko moja i anđele moj stražanine! Trči na kuk! Sape nemaš, zla ti slutnja još i više koljena podrezuje. Kad pod kuk, ono ona, suza moja i zora moga dana… u busu vrijeska, kano grlica slomljena vrata. Leži tako na leđima, u mirisu rascvjetala vrijeska – oko nje zuje pčele – sa stručkom onog prokletog kovilja u stisnutoj šačici, očiju modrih i sjajnih, začuđenih očiju iznenađene djevojčice… Pokopasmo je u novi grob Kikašev. Danas sam se dogovorio s Ivanom Šimage Maloga, da mi ono ljetine pobere, a prekosutra ćemo, akobogda, kud smo naumili, kud nas i ti pismeno svjetova. Bogu hvala i tamo kuću imamo, nećemo u tuđoj zepsti…”

Matan bi Drugi radije vidio Zagreb nego Boga. Ali zavjet je zavjet, i povratka nema dok se ne ispuni, dok lijepi đavao ne odnese kralja i otadžbinu, tuđeg kralja i tuđu otadžbinu!

Jedne večeri po večeri, poče brat Antiša onako izdaleka, sve kole naokolo, dok ne svede na pravo:

– Kako bi bilo, kad već kući ne možemo, da ovo maraka ovdje u štogod pametno uložimo? Pare možeš poharčiti i izgubiti, može i lupež, a kuću ako ti i sruši, temelji će ostati. Je zemlja njemačka, ma kuća je našinska.

Matan zaškilji na nj podrugljivo, pa tko zna već po koji put napuni čašu žarkim rajnskim vinom:

– Uzdravlje! A ja se cijelu bogovetnu večer pitam: otkud odjednom takva carska večera, da ni Srbiguzici povečerka ne bi trebalo? A ono štogod kućice, a? I nije po tvojoj, već po ženinoj pameti?

Maruša se pokri trepavicama i obori glavu, postiđen Antiša vrat zasuka i stade trljati neusvrbljen nos, kao da će mu od svrbeža izgorjeti:

– Valja koji put i budalasto žensko poslušati – promuca na kraju.

– A ti slušaj i kupuj, mene druge mòre more. Ako ti što novca uzmanjka, stojim ti, i ti ćeš meni stati u Zagrebu. Matan samo u svojoj zemlji kuću gradi… osim ovo stančića od nevolje.

Od duge li tuđine, od tjeskobna li očekivanja, od jauka li za zemljom i zavičajem, od čega li… od tih pustih godina Matan Drugi posivi do neprepoznatljivosti. Kao da se onaj nekadašnji žarki žar pepelom osu, pa sad tinja i tinja, sve sivlji, sve turobniji. Pod pepelom, eto, sivi i životari. Posivio posao i zarade, posivjelo “psikički” i bježanje pred Dektivom. Zapravo to i ne bi bježanje, već plaženje motikom nasječene glistine. Sve je manje granica, sve je manje robe, i sve se više njegovih galantara od njega odvrće kao nekoć od ćaće, i na svoju ruku potrebno nabavlja, kao nekoć Keko u Šaloma…

I to potraja mjesecima. To tmurno, dotučeno, bezvoljno. Kad, jedne večeri, sav usplahiren i izbezumljen doleti Šunje, pa iz neba u rebra:

– Ajme meni, majko moja, ajme meni, ajme nama… Hitler preuze vlast i dade žandarima da nas sa svih sedam sakramenata sakramentaju! Kud ću, jade, na koju li stranu?!

– U materinu! – zareža Matan više gadljivo nego srdito.

– Bog nam pamet kuša – predano će Antiša – moja ga neće razočarati. I tko je pametan za mnom! U Belgiju, u Francusku, u Amerike…

– U Belgiju, u Francusku, u Amerike… – izbelji se Matan, što bijaše očit znak da se trgnuo iz višemjesečne bolesne bezvoljnosti – u materinu! Antikrist, kažeš? A ja vam kažem: Slavite ga, đavoli nijedni, slavite ga jer napokon dođe vrijeme da se i učmala u guzicu badne! Heil Hitler! Trideset ću mu misa za zdravlje platiti što će i moju oglistinjavljenu Dektivu u guzicu badnuti. A kad je badne, da vidiš kako toj ljigavoj glistini, naočigled, stotinu vučjih nogu izrasta! I podbrusi pete, Matane, bit će trke oko Krke, a, Boge mi, i oko Rajne! – Onda se smrknu pa nadoveza turobno: – Samo da mi je kući skoknuti. Ali ne možeš, zakletva je zakletva, dok vrag ne odnese onog prokletog “ofrancanog” krvnika!

A odnese ga naredne jeseni “u francuskom gradu Marseillessu”. Dok su svi pretresali sve one krupne i sitne pojedinosti spletene oko ubojstva kralja ubojice, čiji i otac kraljevstvo ubojstvom zadobi, dotle je Matan samo šetkao i pjevušio “U francuskom gradu Marseillessu…” izgovarajući “Marseille” kako piše i dajući posebno turoban i pomalo nosni prizvuk onom dvostrukom “el” i nadodanom dvostrukom “es”. “U francuskom gradu Marse-il-le-ssu…” doimalo se i tužno i čeznutljivo, kao početni i jedini sačuvani stih neke davnašnje i sasvim zaboravljene balade, koja pjeva tko zna o čemu tajnovitu i nečuvenu… Što se više primicao granici, to je balada bivala sve manje turobna i sve se više prometala u veselu romancu. A kako i ne bi kad pune četiri godine – vezan zakletvom – nije smio oćutjeti krv zemlje pod kamenom ni toplinu vlastite žene u postelji! Ej, Nušo, silo nečista, mora da ti je silna paučina po njoj pala. Diži mi je, dušo vjenčana i đavle pakleni, đavolskog će rata biti! I gdje će ti, skvrčenice moja, gdje će ti stati sve ovo što se četiri godine u juncu skupljalo i nakupilo…

– O veselja! O radosti! – kliktaše s druge strane Šunje – o slobode hrvatske! Vidjet ćete kad udare izbori i volja narodna…

Luk i voda! Što će ti devedeset i dva posto glasova u Krajini naspram osam posto bajuneta! Što će ti zastavice-krpice kad puška i novac ostadoše u istoj šaci! Što će ti volja narodna kad se volja ucmekana kralja povukodlačila pa divlja neodgovornije nego što je za života divljala! Povampireni žandari osvećuju krv kralja-ubojice, osvećuju je na cijelom hrvatskom narodu.

Praćen crnim vješticama na leđima crnih gavrana crni vjetar zaurla nad svom Krajinom. Dani onijemiše, a gluho doba progovori svim jaucima. Strah, strah i strah… I ne zna se u komu je veći: u onima pokraj kojih i ne pogledavši ih prođoše, ili u onima kojima batinama i kundacima sve kosti prebrojiše ili im vrećicama pijeska odbiše utrobu i bubrege… “Mi umemo da vladamo!” Jeste, baš lepo umete… U Krstaticama ustrijeliše dvije žene u procesiji, samo zato što su molile lizući iza “svetiteljskog” barjaka s utkanom narodnom trobojnicom. U Glavini iz zasjede u mrkloj noći ustrijeliše omladince Brečića i Adžiju, a kad im se pet tisuća krajišnika sliježe na sprovod, pedeset žandara postavi strojnice po ulicama Imotskoga, na Vinjanima…

– Ajmo Hitleru! Ajmo Staljinu! Ajmo crnom vragu, kad već nosi nas da i njih odnese! – usplaminja Bilušina Jurkin i bijele mu se oči zakrvaviše.

– Tamo ćemo gdje smo i bili – mirno će Matan, pokupi svoje i sjede na vlak. Netremice zagledan u korpu na drvenoj polici trećeg razreda i opet je sve do granice pjevušio neku novu u nedopjevanosti dopjevanu baladu:

Ova zemlja, Mate,
ova zemlja, moj Matane,
ova zemlja razgovora nema…
[Lisabon]