DOGANA

[andjeo gabriel]

Kad vidin mlađariju iz dogane kako se  pokušava izborit za prostor u kom će se družiti sitin se dana kad smo mi u docu di su mišćani igrali na buće tili napravit košarakaško igralište sve se zbivalo u vrimenu popularnosti Jugoplastike. U grdne smo sukobe dolazili sa svima pogotovosa bućašima ali se nismo dali i za kamenja smo vaćali i ićali u svi šesnest, sve dok pametniji nisu popustali. Do duše UMI će teško pomoć i sve gomile stina uokolo Imotskoga jer se moćno kolo plete oko Dogane.

[Podi]

Svako vrime nosi svoje, ali mi je drago što se nastavila ta prkosna crta mladih, kao i njihova kreativnost.
U Imotskom je uvijek bilo mladih (barem što ja pamtim) koji su bili drugačiji, slušali drugačiju glazbu, drugačije se oblačili, imali potrebu se kreativno  izražavati, nisu se prepuštali besmislenom konzumerizmu, koji nisu plivali niz vodu... eto ta crta se nastavlja, ajde neka

Sjećam se vremena Picerije, iste priče kao i danas: leglo droge, samo kosmalji i drogeraši itd

Tribute to Picerija

[Slovak]

Moram jednu naviti za doganaše ma kako se oni zvali jer prostor ne čini ime a ni ime čovika. A kad se jednom isele, nek ostave tu čauru kukuljicu iza sebe nek pluta na vodi močvare dok oprobavaju nova krila. Moran jednu navit, evo samo jednu:

http://www.youtube.com/watch?v=PhW7FLo6peU

[nunu]

Tribute to Picerija

    

ako imaš još koju bilo bi je lipo vidit...

[aurora x]

Srce me boli. Nigdje u gradu toliko pozitivnog duha kao u Dogani, a tako su se obrušili na njih da mi je mučnina od njihovih upisa i neljudskih kritika. Svoje mišljenje o svemu napisah kao MC na portalu radio imotskog.
Podi, rasplaka me skoro! Hvala ti, nadam se da slobodno mogu reći u ime svih nas koji smo umjesto u Dogani odrastali u Piceriji, Paški i sl.

[Podi]

evo malo nostalgije...
Dok gledam sad ove slike iz Picerije naviru mi sjećanja o tom kultnom mjestu, koji je svojevremeno imao veliki utjecaj na kulturu mladih ne samo u Imotskom već daleeekooo šire... sjećam se kad bi kupili neku ploču prvo bi se zavrtila u Piceriji, a tek onda nosila kući... cijela A strana, pa Be... Početkom 80tih subotom i sridom ujutro svit bi dolazio i sa strane, pa ako je lipo vrime, cijelo ono dvorište je bilo krcato ljudi, srednjoškolske novine su se kovale u Piceriji, Sartre i Kafka glavna tema, razmjenjivale se ploče i knjige... Boško Petrović s bendom gostovao u Sveučilištu, kino svaku večer...

Prije nekog vremena sam sreo Travara u gradu pa smo malo pretresali povijest Picerije... sjećali se ljudi koji su tamo svakodnevno zalazili i gdje su danas...na sve strane svijeta !!!

Tribute to Picerija

[Podi]

eee... pod Tinom smo proveli svoju mladost

[Podi]

[Podi]

[dub]

Dvije samozvane i ganutljive paralele o pravičnoj i česnoj diobi dvora ćesarskoga monopola u Imackom kotaru

– Neka, pope! Slatka je, slađana, slađa od meda. Naslađujem se, dašto, i cijelo se selo naslađuje, i sva Krajina. Ma iz kojeg sam god zaselka, po Hercegovini, prosjake sretao, svi su znali za propast Kikaševe kuće i svi su se naslađivali ko nespretan đavao kad jednom na kakvu pijanu dušu zajaši. I ko o pršut su se otimali tko će bolje ispripovjediti kako su Kikaševi potomci sjekirama kotle dijelili, pa ulomke i olupine na kantaru pošteno razmjerivali, svakom podjednako dužica iz bukara iščerupali, svaku bačvu na tri podjednaka dijela tresimice pilili, a i kuću bi prepilili, da su imali tako golemu pilu, pa je pregradiše… i sve tako ko pred Salomonom ona žena čije dijete nije bilo. Bezmudog Divca iz kuće protjeraše, a on parnicu zametnu, pa dok parnica parne i on će parnuti, a ako i ne parne, zapast će ga govno, jer će dotle sve Kikaševo blago kroz guzice proletjeti!

Ivan Raos; Prosjaci & sinovi
http://www.imoart.hr/forum/index.php?topic=828.msg18117#msg18117

Još se ne bijaše sa svima pravo ni ispozdravljala – oni koji naiđoše prvi prilijepiše se o svilene haljine amerikanske kao o svete moći, pa ih žive glave ne puštaju – kad se nad svom tom koristoljubivom zaslinjenom nježnošću razli poput grmljavine duboki Potrkin glas:

– Koliko dolara donese?

Vrtirepka se sledi, bezumnom rukom prođe kroz sijedu kosu, osmjehnu se i smeteno i ustrašeno, a onda se sjeti onih divotnih dana uzajamna povjerenja, te bi sigurna da je ni sada neće izdati.

– Deset tisuća.

– O, ooo… – otegnu Potrka – triput više no što je dovoljno da se pasja štenad o te na smrt pokolje.

O da vidiš jada i nevolje kad svi u jedan glas osuše na Potrku drvlje i kamenje, kad se braća stadoše kleti svim živim i mrtvim da bi je ko suzu na dlanu nosili da se i gola vratila, kad nevjeste udariše prsa razgaljati i mlijekom proklinjati Potrku do u deveto koljeno…

– On se samo šali, on se samo šali… – smiruje ih smetena Vrtirepka.

– Ne šalim se, zoro moga dana, ne šalim se. Već… dajder mi sav novac na ruke!

A kad mu ona – i opet puna pouzdanja – mjesečarski poslušno doda lakiranu torbicu, desetci se ruku Copčeva potomstva uzdigoše poput sjekira, a neki se i prave sjekire mašiše.

– Ti ono, Markica, imade sedmoro djece – Potrkin je mir jači i od sjekire – kći ti Anica ima tri sina i četiri kćeri, Pilip dva sina i…

– Ne znam što hoćeš, rodijače – prekinu ga Markica – ali ako mi odvjetke brojiš, onda imam sedmoro djece i dvadeset i devetoro unučadi, da znaš s kim ti se nosati. Brat mi Tomiša…

Poslije višestruka zbrajanja i prebrojavanja napokon stanovito ustanoviše da živih Copčevih potomaka ima ukupno, na broj i zbroj ravno stotinu i dvadeset.

Potrka skupi obrve, pusti da galantarski mozak učini svoje, pa objavi:

– Na svakoga mu dođe po osamdeset i devet dolara amerikanskih. Prilazite jedan po jedan! A oni kojih nema, neka mi glavom dođu na Prpinu Glavicu!

– Daj dječje kućnim starješinama – pobuni se Markica, kojemu se pridružiše sva braća i sestre.

– Ja sam ovdje djelitelj, i hoću da mi svaki svojom glavom dođe po krvarinu – neumoljivo će Potrka, baci oko na Vrtirepku koja nijemo promatraše kako se tope dolari kao da i nisu njezini, i sluša Potrkin zajedljivi glas koji kao da dopire iz daljine, iz daleke, iz dubine, iz grobne. – Hajde da vas vidim! Tko li će je sada golu pod krov uzeti!

Ivan Raos; Prosjaci & sinovi
http://www.imoart.hr/forum/index.php?topic=828.msg18138#msg18138

[batakljun]

evo malo nostalgije...
Početkom 80tih subotom i sridom ujutro svit bi dolazio i sa strane, pa ako je lipo vrime, cijelo ono dvorište je bilo krcato ljudi, srednjoškolske novine su se kovale u Piceriji, Sartre i Kafka glavna tema, razmjenjivale se ploče i knjige... Boško Petrović s bendom gostovao u Sveučilištu, kino svaku večer...

ekipa sa slike sa sartrom i kafkom ima veze koliko i s fuzijskim procesima u stratosferi.

što se kina tiče, dragi moj podi, početkom 80-ih kina u imotskom nije ni bilo.

[nunu]

ekipa sa slike sa sartrom i kafkom ima veze koliko i s fuzijskim procesima u stratosferi.

točno

što se kina tiče, dragi moj podi, početkom 80-ih kina u imotskom nije ni bilo.

netočno

P.S.
viđe šta se pušilo,imalo se imalo...

[andjeo gabriel]

Kako god bila su to interesantni trenuci! Ambijent kakav takav ali se ugodno bilo družit u njemu.

[Slovak]

Okjar, ili bijes u redu, nikako da se javi. On stavi sliku, obavijest, i lipo ko da je neki predsjednik, ostavi narod da se u miru svađa, a on pomalo...Okjar, ajde pripovidi nam nešto.

[Podi]

Dragi Batakljun napisao sam da je Kafka i Sartre bio hit početkom 80tih (a ova slika je s kraja 80tih), govorio sam o svojoj generaciji (kad je Imotski bio centar svita) ! Picerija se otvorila 81. ili 82. tako da sam u njoj visio od prvog dana (osim ona prva dva mjeseca kad je stvarno bila pizzeria) pa znam o čemu govorim.

Krajem 70tih i početkom 80tih kino je u Imotskom radilo svaku večer, subotom čak tri projekcije - dvije ujutro i jedna uvečer.