Autor Tema: Orthodoxia croatica  (Posjeta: 941 )

Offline Trbotor

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 675
Orthodoxia croatica
« : 11 Siječanj 2009, 13:37:38 poslijepodne »
 
 
Kada je u HTV-ovoj emisiji gospođe Hloverke Novak-Srzić Otvoreno 24. ožujka gledatelj iz Vukovara upitao njezina gosta gosp. Milorada Pupovca kako je moguće da se na srpsko-pravoslavnoj crkvi u Vukovaru vije srpska zastava, upitani je gledatelja uputio da to upita sveštenika, a ne njega koji s tim nema ništa. No dvojim spada li to pitanje mjesnome gradskom parohu ili bi to pitanje trebalo adresirati na državnog pravobranitelja ili ministra unutarnjih poslova, jer ta se zastava ipak vije nadomak Ovčare!? U svakome slučaju, ta pojava sasvim je dovoljna da izazove povijesne reminiscencije na tu zastavu.
Pravoslavci u hrvatskim zemljama prije 150 godina niti su bili niti su se osjećali Srbima. Oni su zapravo tada bili najjači stup probuđenoga hrvatstva. Navedimo samo neke: umirovljeni graničarski kapetan Aleksandar Trbuhović, sudionik Napoleonove vojne u Rusiji 1812., piše iz Petrinje 26. ožujka 1835. Ljudevitu Gaju: “Ja sam rođen Horvat, ma po zakonu crkve serpske”. Petar Preradović i Špiro Dimitrović rođeni su pravoslavci, ali ne Srbi. Dušan Kotur, koji je ostavio poznatu književnu zakladu Matici hrvatskoj, bio je gorljivi Hrvat pravoslavne vjere. Rođeni pravoslavac bio je i Stjepan pl. Miletić, obnovitelj hrvatskog kazališta, gorljivi pravaš. Špiro Vujatović Šarov, pravoslavac iz Knina, svojim pjesničkim djelima kao suradnik Biankinijeva Narodnog lista isticao se hrvatstvom. Dr. Božidar Petranović javno je u skupštinama isticao hrvatstvo pravoslavaca. Pravoslavci su bili Harambašići, Borojevići, Ogrizovići, Kokotovići, Zastavnikovići i na stotine drugih obitelji koje su se osjećali pravim Hrvatima. Čak je i majka Ante Starčevića bila pravoslavka.
Episkop gornjokarlovački Teofan Živković (1874. - 1890.), crkveni pisac koji je studirao pravo u Kečkemetu i Beču, u svome otvorenom pismu 1877. navodi: “Srpske narodnosti političke ovdje u Hrvatskoj nema... ni osobite srpske vjere; dakle ovdašnjim grčko-istočnjacima osobitog imena kakvog ni po jednoj ni po drugoj nema”. Naime, po § 1, II. dijela previšnjeg reskripta od 10. VIII. 1868. (objavljenog u Sborniku zakona i naredaba valjanih za kraljevine Hrvatsku i Slavoniju god. 1868, kom. VI. br. 18) crkvene općine imale su se zakonito zvati “Grčko-istočna mjestna crkvena općina”, a one u Karlovcu pod nadzorom konsistorija plaškog i kr. Zemaljske vlade u Zagrebu nadjela si je samovoljno u mjesnome statutu naslov: “srbske pravoslavne mjestne općine u Karlovcu”.
Režim grofa Khuena Héderváryja zaista uskrisuje srpski nacionalizam u hrvatskim krajevima. Iz dojučerašnjih pravoslavnih Hrvata stvara borbene Srbe. U tome mu je pomogao austrofilski kurs u Obrenovićevoj Srbiji. Za vladavine grofa Héderváryja srpstvo je glavni suradnik njegova sustava kod slabljenja hrvatske političke snage. Srbi su vodstveni elemenat u stranci Khuena, koji opet podupire širenje srpstva, priznavši mu ravnopravnost ćirilice s latinicom, dopustivši reformu hrvatskoga pravopisa u svojem posrbljivanju, isticanje srpskih barjaka, osnivanje srpskih organizacija. U sustavu, vođenom protiv hrvatstva, Srbi su prvi dostojanstvenici, imaju podbana, predsjednika sabora itd. i Srbi nazivaju grofa Khuena Héderváryja srpskim banom. Književnik Eugen Kumičić, zastupnik u Saboru, upitao je svoga kolegu Svetislava Šumanovića: “Kada ćete tražiti posebnoga bana za sebe?”
Frano Supilo je s pravom napisao; “Srbe ćete u Khuenovo doba naći uvijek u vlasti, uz vlast, oko vlasti i na vlasti. Od osam velikih župana četiri su Srbi, predsjednici Sabora kroz mnoge godine bili su Srbi, predsjednik Stola sedmorice je Srbin.”
Mađaronsko okretanje pravoslavaca protiv Hrvatima za Khuena Héderváryja (1883. - 1903.) nanijelo je veliku štetu odnosima pravoslavaca i katolika u Hrvatskoj. Nema nikakve dvojbe da je hrvatske Srbe za Miloševića uvelike pripremao Khuen Hedervary.
Uspostava prve Jugoslavije konačni je raskol dviju kršćanskih crkava. Završni pečat posrbljavanju svih pravoslavaca udaren je dekretom 26. svibnja 1919. Do 1918. pravoslavci u Hrvatskoj i Vojvodini imaju svoju patrijaršiju u Srijemskim Karlovcima, dok bosanski pravoslavci i Makedonska pravoslavna crkva priznaju jurisdikciju Carigrada. Crnogorska pravoslavna crkva bila je autokefalna. U ukazu regenta Srbije Aleksandra Karađorđevića od 30. kolovoza 1920. navodi se da je Crnogorska autokefalna crkva ujedinjena u Srpsku Crkvu. Beogradska vlada 1920. uređuje pitanje SPC-a i njezine autokefalnosti isplaćujući carigradskom patrijarhu milijun i pol franaka. Tako je vlada države SHS provela administrativno ujedinjenje svih pravoslavnih crkava unutar SHS u jedinstvenu SPC na čelu s patrijarhom u Beogradu, pa su tako svi pravoslavci proglašeni Srbima. Tu leži ključna odgovornost SPC-a za velikosrpski kvazidemografski ekspanzionizam, što danas naročito osjećaju Crnogorci i Makedonci.
Austrija se služi vjerom “u infamnom cilju da podijeli hrvatsku narodnost. Kakve sve misije nisu bile poduzete sred pravoslavnog hrvatskog pučanstva, da bi se odvratili od njihove hrvatske narodnosti i podale im karakter Srba”, pisao je Eugen Kvaternik (Hrvatska i talijanske konfederacije, Pariz 1859., 259). Kvaternik je smatrao da su svi pravoslavni zapadno od Drine Hrvati, pa je 3. XII. 1861. na primanju kod hrvatskoga bana natuknuo mu potrebu patrijarhata Hrvatske pravoslavne crkve (HPC).
Drugi pokušaj da se ustanovi HPC i to na način da se ona podijeli na dva dijela - SPC za Srbe i HPC za Hrvate pravoslavne vjere inicirao je dr. Nikola Zvonimir Bjelovučić u knjižici Trializam i hrvatska država (Dubrovnik, 1911.). I Zemaljska vlada u Sarajevu 1915. izradila je nacrt zakona o pravoslavnoj crkvi u Bosni i Hercegovini prema kojem se iz naziva imalo brisati srpsko ime, zabraniti ćirilica i srpska zastava.
(Opširnije o tome u I. Mužić: Pavelić i Stepinac, Split, 1991.)
Akademik Vasilije Krestić, koji je 1997. priredio novo izdanje knjige zemunskoga paroha Dimitrija Ruvarca Evo što ste nam krivi, koja govori o srpsko-hrvatskim odnosima u XIX. stoljeću (objavljena u Zemunu 1895.), istaknuo je kako je upravo to što je Ruvarac pisao prije stotinu godina čak i danas “ne samo aktualno već i živo, i možda se ništa u biti nije promijenilo na bolje nego je otišlo na gore”. Pa da vidimo što Ruvarac u navedenoj knjizi piše o srpskoj zastavi u Hrvatskoj: “Obje oporbenjačke stranke (stranka prava i neodvisna narodna stranka) čim vide srpsku crveno-plavo-belu zastavu u Hrvatskoj i Slavoniji odmah podignu viku u sva zvona, kako su Srbi istakli zastavu tuđe države (kraljevine Srbije), te udri u denuncijaciju, i pozivaj se na naredbu bivšeg feldcajgmajstera Molinarija od 1875. i pesnika-bana Mažuranića od 1876., kojima je zabranjeno u Hrvatskoj i Slavoniji isticati crveno-plavo-belu zastavu.” (str.99)
U Hrvatskome saboru 21. XII. 1894. Đorđe pl. Đurković nastojeći opravdati tzv. crkvenu zastavu iznosi kako je “srpski narod pre 200 godina došao u ove krajeve pod patrijarhom Čarnojevićem sa crveno-plavo-belom zastavom, pa je od ovih ovamo doseljenih hrišćana tu zastavu uzeo Miloš za Srbiju”, gdje je kao obilježje srpske kraljevine izvješaju. Na istoj saborskoj sjednici Paja Jovanović nazvan Dinarčić, urednik Srbobrana, kazao je da mu je ovo pitanje o srpskoj zastavi ispred nosa uzeo Đurković i oteo lovoriku.
Obzor (br.23/1894.) izražava čuđenje da se nitko od Srba nije našao da im kaže kako zastave pod kojima je došao Čarnojević nisu bile trobojnice...
Pretplatite se na Fokus
________________________________________
dr. Frano Glavina
...in defendenda veritate catholica et Croatia bene administranda...