M R N J A V C I I M R N J A V Č E V I Ć I
PIŠE : MATE ŠIMUNDIĆ
Lovreć leži na zapadnome dijelu Imotske krajine, na cesti Imotski – Sinj – Split, odnosno Imotski – Šestanovac- Split. Na izgled se ni po čemu ne razlikuje od ostalih sela u Dalmatinskoj zagori. Ipak ga dva čimdenika čine samosvojnim – njegova prošlost (povijest) i to što je u njemu zaselak Mrnjavci. Prije negoli ću govoriti o Mrnjavcima , i u svezi s njima Mrnjavčevićima , osvrnuo bih se na sam Lovreć, kako bi slika bila cjelovita.
Naziv Lovreć biva od lat. Laurentius. što se prevodi: okrunjen, ovjenčan lovorovim vijencem. Uzgredice rečeno ovaj naziv nije usamljen na istočnoj obali Jadranskoga mora. U blizini je Poreča selo Lovreč, ispod planine Maganika u Crnoj Gori prostire se livada i oranica Lovreć. I ova su dva naziva od Laurentius. Od njega je i osobno ime Lovrenac / Lovrinac / Lovrijenac, od njega pak odmilice Lovra / Lovre / Lovro i dalje Loco, Lojo, Loko. Sigurno je kako na mjestu današnjega Lovreća bijaše naselje u rimsko doba. O tome svjedoče arheološki nalazi. Ima učenjaka koji smatraju kako se na njegovu području nalazio antički Ludrum, potom da je u prethrvatsko vrijeme Lovreć ili njegov prethodnik bio sjedištem biskupije. No ove tvrdnje nisu dokazane. Sva je prilika da je na tome prostoru tekao život od ilirskih vremena do naših dana. Ako je bilo prekida, oni ne bijahu dugi. Na sjevernoj se strani diže brdo Bošnjakova ili Mrnjavačka gradina, na južnoj je Šimundića gradina i Trbotor. Svakako ostaci starih tvrđavica, najvjerojatnije ilirskih. Blizu Trbotora , s njegove sjeverne strane, rasijani su ilirski grobovi u obliku gomila ( Ganova gomila, Repata gomila, Križnice, i dr. )One zornije svjedoče da je taj kraj bio naseljen u ilirsko doba. A sadašnja stara crkva i groblje oko nje podignuti su u polovici XVIII. stoljeća na srednjovjekovnome hrvatskom grobištu, nauzvišici pokrivenoj stećcima. U neposrednoj blizini nalazi ih se još stanovit broj. A tri km prema imotskome, u Kamenjaku, počiva još nekoliko tih «kamenih spavača». Neki su odatle dospjeli u splitski Arheološki muzej, pokoji je nestao u nepoznatu pravcu!
U zaseoku Kasumima strši zdanje prozvano Kula. Po njemu se okolni zaseoci Kasumi, Olujići i Dumančići skupnim nazivom imenuju također Kula. Krov joj odavno pao, zidovi se drže dobro. Šteta što joj se ne da novi krov i tako barem spasi od potpuna uništenja. Ona potječe iz doba turske vladavine, i svakako je najstarija zgrada u Lovreću. Sigurno ima svoju povijesnu vrijednost, a prepuštena je potpunu uništenju! Po starosti bi bila druga stara crkva.
Sadašnji je Lovreć sastavljen od dva sela - Lovreća i Opanaka. Dijeli ih spomenuta cesta Imotski – Sinj – Split, tzv. Napoleonova cesta, izgrađena u doba francuskoga vladanja u Dalmaciji ( 1806 – 1813 ) po staroj rimskoj cesti. Iako ih dijeli cesta, čvrsto ih spaja zajednička prošlost, jedna župa, isto središte i već tridesetak godina osnovna ( osmogodišnja) škola. U tursko i mletačko doba Lovreć bijaše sastavnim dijelom Opanaka, bijaše zapravo zemljopisnim pojmom. No postupno se osamostaljivao i odvojio od Opanaka. I njegov se naziv toliko širio da je s vremenom zasjenio svoga starijega brata – Opanke. Od oslobođenja se jače počelo gubiti opanačko ime i utapati se u Lovreću ; taj je tijek već okončan i može se kazati, da su se Opanci utopili u Lovreću. Od dva naziva jedan je nadvladao. U tome ništa neobična. Takvi su slučajevi češći. Malo je poznato da je engleska prijestolnica London sastavljena od niza gradova ; neki vele da ih je ravno 26. I svi su utonili u jedan.
Lovreć nosi dičan naziv, naziv po okrunjenoj glavi (iako nikada ne bi prijestolnicom!), ali ni Opanci po tome nisu zaostali, barem ne puno. Naime na njihovu se području 1477. spominje katunar OPANAK knez VLATKO. Knez Vlatko bijaše vlaškoga (rumunjskoga ) podrijetla, inače feudalni velmoža i knez. Po njegovu prezimenu Opanak (hrv. opća im. opanai izvedena je od korijena im. opna ) poslije je naselje prozvano Opanci. Tako se na istome prostoru našao carsko – kraljevski naziv Lovreć i kneževski Opanci! U naše vrijeme pak samo Lovreć. Naziv Opanci već je prešao u povijest.
Koliko se zna, prvi školovani Lovrećanin, onda stvarno Opančanin, bijaše fra Filip Rupčić. Profesorovao je u samostanu na Prološkom otočiću na početku XVIII. st. Od njegovih vremena do naših školovalo se mnogo Lovrećana. Svakako je vrijedno spomena da je Lovreć dao prvoga svršenoga hrvatskog slavista i jednoga primasa u osobi fra Šimuna Milinovića. Rođen je 1838. u jeku hrvatskoga preporoda. Nakon bogoslovije u Beču je studirao povijest, zemljopis i slavistiku. Bijaše među prvim slušačima glasovitoga slavista Frana Miklošiča, Slovenca, osnivatelja katedre slavenskih jezika i književnosti na Bečkome sveučilištu. Poznat je kao pisac povijesnih rasprava, dao je u Rimu tiskati glagoljski misal. Što je njegov učitelj smjestio baladu «Asanaginicu» u Imotsku krajinu, ima se mnogo njemu zahvaliti i još jednome Imoćaninu koji skupa studoraše sa fra Šimunom. Slušajući ih, veliki je znanstvenik zaključio da je njihov jezik i jezik balade «Asanaginice» slažu, da je to stvarno jedan jezik. I Miklošič se nije prevario! Fra Šimun bijaše domoljub od glave do pete, što se reče. Nepomirljiv protivnik Austrije i zatim Austro – Ugarske, prijatelj biskupa Jurja Strossmayera, bio je na se navukao gnjev austrijskih vlasti te ga ne htjedoše potvrditi za biskupa. Austrija se bojala nepoćudna profesora. Kao velika prijatelja Crne Gore potvrdio je crnogorski knjaz Nikola kada je ostala upražnjena stolica barskoga nadbiskupa, koji nosi službeni naslov «primas Serviae». S knjazom se uglavnom dobro slagao i razumio.
I možda bi navedeno bilo sve o Lovreću i Lovrećanima kada u Lovreću ne bi postojao zaselak Mrnjavci. Upravo je po Mrnjavcima glas o Lovreću i Opancima otišao daleko, razlegao se po čitavu slavenskome jugu. I još dalje, dokle god je dospjela priljubljena Kačićeva pjesmarica «Razgovor ugodni naroda slovinskoga» (Venecija 1756. i 1759.) Andrija Kačić Miošić bavio se hrvatskom povijesti i povijesti ostalih slavenskih naroda, albanskom povijesti i novijom evropskom koliko mu bijaše dostupna. Prema njoj nije bio kritičan, niti je to očekivati od jednoga pjesnika. Bit će već u rodnome selu Bristu slušao narodnu predaju, potom u školi o njoj čitao, predaju o lovrećkome rodu braće Mrnjavčevića. Među prvim pjesmama u njegovoj pjesmarici nalazi se «Pisma od Vukašina i Uroša» , koja počinje ovako:
Goji majka tri sina nejaka
u Lovreću niže Opanaka:
jednom ime Uglješa bijaše
a drugi se Gojko zovijaše,
treći biše dite Vukašine,
baš babajko Kraljevića Marka.
Bihu dica roda gospodskoga,
gospodskoga, ali ubogoga.
Babo im se Mrnjavac zoviše,
on starinom Hervegovac biše,
od Lovreća grada bijeloga,
odanlem je pleme Kraljevića
Vidjeti je kako Pjesnik do tada nije bio u Lovreću, možda ni poslije. Naime, Lovreć je smješten sjeverno od Opanaka, zaista je više Opanaka. Zamjena priloga više – niže, odnosno samih mjesta za pjesmu nije ni od kakve vrijednosti. Važno je da je narodnu predaju o lovrećkome podrijetlu makedonskih velikaša fra Andrija prihvatio i pretočio u stihove. A pjesma je onda učinila svoje.
Naravski, i Mrnavčanima i ostalim Lovrećanima godilo je dok su čitali naslovljenu pjesmu. Sebe vidješe u njoj. Razumije se, bijahu ponosni zbog toga što se glas o njima čuje nadaleko, što je iz njihova gnijezda isprhnuo najslavniji junak naših narodnih pjesama.Nije šala: njihov potomak bi utemeljiteljem jedne dinastije i ujedno dadoše velika junaka Marka Kraljevića. I on glavom rođen je u Mrnjavcima, tj. u Lovreću. O Marku Kraljeviću pjeva cijeli jedan ciklus narodnih pjesama. U brojnim junačkim pjesmama opjevano je više junaka, primjerice Alija Bišćanin, Relja Bošnjanin, Tale Budalina, Mujo Buničanin, Maksim Crnojević, Alija Đerzelez, braća Jakšići, barjaktar Komnen, Mustaj –beg Lički, Petar Mrkonjić, starina Novak, Osman Tanković, Mijat Tomić i drugi, ali niti jedan ni približno koliko Marko Kraljević. Marko je u pjesmama oličemje poštenja, hrabrosti, junaštva, pravedna suca, pomagača sirotinje, svega onoga što su naši ljudi osjećali i željeli u svojoj teškoj prošlosti. U nevolji su odavali oduška u izgradnji ličnosti svoga ideala. A znaju i za nj i makedonske narodne pjesme. U njima je on Marko Krale. Pa kada je taj i takav junak glavom i bradom rođeni Mrnjavčanin i Lovrećanin, onda je razumljiv njihov ponos i ushit.
Dotični su Kačićevi stihovi prvom potvrdom opstoja sela Lovreća i Opanaka. Zahvaljujući njima , u svoj ih je «Srpski rječnik» (Beč 1818) unio Vuk Karadžić. Također se Lovreć i Opanci nađoše u velikome «Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika» (Zagreb 1880-1976 ). Nije sumnje da njihov nastanak seže mnogo dalje unazad, daleko prije negoli ih je Kačić ovjekovječio, ali ostaje činjenica da je o njima to prvo svjedočanstvo, pismeno svjedočanstvo o njihovu postojanju kao naselja.
I na tome bi vjerojatno i ostalo da povjesničar Imotske krajine Ante Ujević nije zapisao u svome djelu :
« Na prolazu preko Imotske krajine, Dušan (srpski car – op. M. Š.), po predaji, odvede iz sela Lovreća braću Mrnjavčeviće, kako to potvrđuje i jedna kasna kronika manastira Zografa na Sv. Gori. Orbini (hrv. povjesničar – op. M. Š.) navodi da potječu iz hrvatske župe Hlievno (Livno). I Kačić o tome pjeva u svome «Razgovoru ugodnom». Spominje ga i Vuk Stefanović Karadžić u svom «Srpskom rječniku». Pod «Mrnjavčeva gradina» Vuk govori o rodnom mjestu Vukašinovu i veli, da je on o tome slušao pričati od naroda u Tršiću u Srbiji. Ovo je dokaz, da to nije samo lokalna predaja, nego opća predaja i hrvatskoga i srpskoga naroda. Narod priča, da je Dušan lov lovio za svoga boravka na Lovreću. U lovu se namjerio na predstavnika junačkog plemena Mrnjavčevića – Vukašina, zavolio ga i sa sobom poveo u Makedoniju. Pored Vukašina, Dušan je poveo i njegovu braću Uglješu i Gojka, te Vukašinova sina Marka.Naselio ih je na jugoistoku svoje države i dao im velike časti i posjede. I danas na Lovreću postoji zaselak Mrnjavci. Nedaleko od sela narod pokazuje dvore Kraljevića Marka «Gradinu», neke ruševine iz srednjega vijeka («Skakala Marka Kraljevića»), kamen u kojemu su utisnuta Markova stopala i mnogo toga, što je s njim u vezi» (Imotska krajina, 60).
I malo niže:
«Iako je u historiji preotelo mah drugo mišljenje o porijeklu Mrnjavčevića, ipak se preko ove tvrdnje ne može olako prijeći. Historijske činjenice, povezane s narodnom predajom, nemoguće je izbrisati; to više, što ih već puna dva vijeka hrani Kačićeva pjesma «Pisma od Vukašina i kralja Uroša»…
Sasvim je sigurno kako predaja nije rođena bez ikakve podloge, pogotovo što je zabilježena na tri mjesta- u djelu M. Orbinija, A. Kačića Miošića i Zografskoj kronici. A na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. predaja je kolala u Tršiću, rodnome mjestu Vuka Karadžića. Premda predaja ostaje predajom, ovu i ovakvu ne može se potpuno isključiti. Posve je moguće da je srpski car Dušan poveo sobom jednu obitelj iz Mrnjavaca i dao im posjede u Makedoniji! Pogotovo stoga ako ondašnji Mrnjavčani bijahu krupni i stasiti ljudi kao što su sadašnji. Svatko tko ih pozna, složit će se s A. Ujevićem koji na sljedećoj stranici «Imotske krajine» piše:
«I danas u zaseoku Mrnjavci ima veliki broj jako razvijenih ljudi atletske konstrukcije. Svi se oni ponose svojim junačkim porijeklom, u koje uopće ne sumnjaju.»
Ovdje bih umetnuo da nikakvom smetnjom ne mogu biti osobna imena Vukašin i Uglješa. Istina je, već ih dugo vremena ne nadijevaju Hrvati, stoga se čini da su isključivo crnogorska i srpska. No, gledano unazad, stanje je drugačije. Do polovice XVI. st., točnije do Crkvenoga sabora u Tridentu, nije bilo nikakve razlike u osobnim imenima među Hrvatima, Crnogorcima i Srbima. Pored toga svjedoče to i suvremena hrvatska prezimena Uglešić / Uglješić, Uglešin, Ugliš / Ugljiš, i Vukaš, Vukaša, Vukašin, Vukašina, Vukašinec, Vukašinov, Vukašinović. Dakako, ista se nalaze i među Crnogorcima i Srbima. Uroš je ime što je nastalo od mađ. ur – gospodin. Od njega su naša prezimena Urm i Urmović pored Urošević.
Postoje dakle Mrnjavci, jednako onda Mrnjavčani i Mrnjakuše ( ne: Mrnjavčanke!), ali od početka ovoga stoljeća nitko ne nosi prezime Mrnjavac. Kako bijaše mnogo imenjaka i imenjakinja istoga prezimena Mrnjavac, to je austrijska vlast riješila te teškoće na dosta lak način. Podijelila ih je prema unutrašnjim prezimenima, odnosno kako se tko zvao «kućom». Tko se zvao Mrnjavac, odjednom je bio Antičević, Drkić, Frankić (stvarno Vranjkić), Gavranović, Lugonjić, Petričević, Rajić ili Zaradić. Iznimka potraja jedino u austrijskoj vojsci. U njoj je važilo dvojno prezime, tj. staro i novo, npr. Mrnjavac – Antičević, Mrnjavac – Drkić itd. Unatoč administrativnoj dodjeli prezimena, u njihovu životu, u životu naših Mrnjavčana nije nastupila nikakva promjena. Prema vani svi ostadoše – Mrnjavčanima. Nastaviše živjeti i Mrnjavci kao najžilaviji i najbrojniji zaselak u Lovreću. Koja bi se djevojka udala u bližu ili dalju okolicu, općenito bi bila Mrnjakušom, pored naziva Petričuša, Vranjkuša, Zraduša. Svaka od njih bijaše s Mrnjavaca.
Prezime je Mrnjavčević izvedeno od Mrnjavac, odnosno njegova pos. pridjeva Mrnjavčev. Bit će svakako da je i ova srodnost potporovala predaju o mrnjavačkome (tj. lovrećkome) podrijetlu makedonskih Mrnjavčevića.
Kako je stvoreno prezime Mrnjavac, odnosno naziv zaseoka Mrnjavci te što ono znači? Jasno je da je oblik Mrnjavci množina od Mrnjavac. A za potpunu objasnidbu mora se poći i šire i dublje, jer Mrnjavac i Mrnjavci nisu osamljeni. Naime, u Hrvatskoj našega vremena jesu prezimena Mrnja, Mrnjac, Mrnjačević, Mrnjavac, Mrnjavčić i Mrnjec. Uz njih idu i Mrmić, Mrmolja, Mrmoš. Svakako se po koje može naći i u drugim republikama (Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji), tamo gdje se govori hrvatski ili srpski.
Za slijedeća se pak prezimena zna kada su potvrđena. U XIV. st. poznata su Mrmončić i Mrmonjić. Hrvatski književnik Jerolim Kavanjin (1645 – 1714) pribilježio je prezime Mrnjavčić ; također u XVII. st. življaše hrv. književnik Ivan Tomko Mrnavić. Vjerojatno je u to vrijeme u jedan zapis unijeto i prez. Mrnčina. U listini od 1525. spomenut je hrv. plemić Mrnjavčić. Pridodao bih i mlađe ime i prezime Mrma.
Ovime nije rečeno sve. Tragovi se nalaze i u Toponimiji ( u nazivima mjesta i sl.). U okolici Banje Luke prostire se zaselak Mrnjići. A zemljište (njiva i livada) Mrnjakova Luka biva u sarajevsom okrugu.
S njima su stara osobna imena Mrmonja i Mrmor (XIV. st.) te Mrnja i Mrnjan ( XIII. st.). Osobno ime ili nadimak Mrnjaš zabilježen je u Crnoj Gori na početku XIX. st.
Uočiti je kako je ipak najviše podataka iz zapadne Hrvatske, dakle sa čakavskoga narjrčja i njegova današnjega štokavskoga susjedstva. Na istočnome su području malo zastupljeni, što će reći da njihova učestalost nije ravnomjerno raspoređena na prostoru hrvatskoga ili srpskoga jezika.
Kako je ustvrditi, navedena su osobna imena i prezimena te nazivi mjesta i zemljišta potekla od korijena riječi mrm- i mrnj-. Glasovno se veoma malo razlikuju, značenjski su potpuno jednaki. Od njih su stare riječi, one što se odavna ne govore : glag. mrmaljati = mrmljati, im. mrmelj označuje čeljade koje mrmlja, mrmljavca, a mrmljalica je mrmljiva ženska. Jednako su stari glag. mrmnjati i mrmnjiti i znače rikati, vikati, derati se; mrmljati, a im. mrmnjalac i mrmnjatelj označuju mušku osobu što mrmlja, mrmjavca, prid mrmnjateljan = mrmljav, ogovarateljski, klevetnički. Nema potvrda za že. oblike mrmnjalicu i mrmnjateljicu, ali ne treba dvoumiti da su postojale kao sukladnice, parnjaci muškima.
Glagoli mrmaljati , mrmljati i mrmnjiti po postanku su onomatopejski, tj. takvi s pomoću kojih se oponašaju zvuci što se čuju u prirodi. Isto i druge riječi nastaše od korijena mrm- i mrnj-.
Vraćajući se k prezimenu Mrnjavac i nazivu naselja (ojkonimu) Mrnjavci, ustanovljujem kako je stvoren od korijena glag. . mrmnjati / mrmnjiti i dodatka (sufiksa) –avac , dakle Mrnjavac, množ. Mrnjavci. Prezimena Mrnjavčević i Mrnjavčić neposrednim su dokazom da Mrnjavac na početku bijaše osobnim imenom, kasnije oprezimenjen (postao prezimenom). U nas ( i u više indoevropskih jezika) nije nepoznata pojava prijelaska osobnih imena među prezimena. Naprotiv, ona je prilično zastupljena. U našem su prezimenaru osobna imena : Boris, Borko, Boroš, Božek, Božina, Božo, Budman, Budiša, Bulat, Ciprijan, Cvijo, David, Dejan, Dragan, Ivan, Janko, Jukica, Luka, Marko, Matko, Miloš, Nikola, Novak, Pave, Petar, Rada, Rade, Radman, Radočaj, Radoje, Stanko, Stipan, Stojan, Strahinja, Šalamon, Šima, Šime, Šimo, Šimon, Šimun, Štefan, Tadej, Tadija, Tado, Teodor, Teodora, Tihomir, Todor i dr. Ima pojedinaca kojih ime i prezime glasi Boris Boris, Božo Božo, Ivan Ivan, Ivan Janko, Janko Matko, Novak Novak i sl.
Iz pridjeva Mrnjavačko ( u nazivu Mrnjavičko Brdo) izvodi se osobno ime Mrnjavic (uspor. Kojic, Petric).
Izvorno dakle, osobno ime Mrnjavac , poslije prezime i naziv mjesta u množini ( Mrnjavci), označuje čovjeka koji riče, viče, dere se, mrmlja, tj. rikavca, vikača, derača, mrmljavca. Potpuno je sigurno kako se takva osobina ne podudara s naravi lovrećkih Mrnjavčana. Oni su stasiti, krupni i srčani ljudi, najmanje pak mrmljavi. Nije mjesta sumnji da takvi bijahu i njihovi davni pradjedovi što ih je između toliko drugih odabrao car Dušan, poveo sobom i ustoličio ih na kneževsku stolicu u istočnoj Makedoniji! Osobno ime Mrnjavac značenjski se slaže s imenima kao što su npr. Drekale / Drekalo, Krikalo, Kriko, Skugor (= kričalo), Stružoj, Svist ( = zvižduk), Tulimir (gdje je prvi član imperat. t u l i, tuliti), od njega pak Tulja / Tulje / Tuljo, Vikalo i dr. A s obzirom na okončak –avac spada među osobna imena kakva su Bogavac, Bogdavac, Boravac, Bujavac, Desavac, Dobravac, Dradavac, Grdavac, Ljubavac, Trebavac. Sva su ona veoma stara. Na sreću, ostadoše zapisana kao svjedok jednoga imenskoga stanja, jer se odavna ne nadijevaju. Jedna imena nestaju, druga se rađaju, i tako neprekidno. I za njih vrijedi ona narodna : « Vrijeme gradi – vrijeme razgrađuje.» Uz ovo valja pridodati : sve što je zapisano – ostaje. U zapisu i nazivu kraja, zemljišta, rijeke i jezera, u imenu i prezimenu živi i posvjedočuje bivši i dadašnji život. I mnogo kazuje.
( Članak izvorno objavljen u publikaciji Đakovački vezovi (Jubilarna revija 1967 – 1991.), Đakovo, 5. srpnja 1991., str. 96 – 98 )
