Autor Tema: Prvi dani Mate Šimundića  (Posjeta: 4139 )

Offline Trbotor

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 675
...in defendenda veritate catholica et Croatia bene administranda...

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: Prvi dani Mate Šimundića
« Odgovori #1 : 10 Studeni 2008, 14:08:28 poslijepodne »

Turbotore, reči auktoru teksta na lovrećkin stranicon da mu je Protuđer reka da se Imotski kraj piše "imotski kraj" ako se "Bekija" piše "bekija", brez obzira na genitiv rvacki i brez obzira radi li se tu o sridini joli krajevimon, ter da prija sv. Martina malo mola s vinčinom nad kojon se prikinila žaka od cukra dok je bijo mast/mošt i da bi mu naša Insomnia mogla zbogradi bekije (gornje jali doljnje) su malin slovon noge slomit, ma što mi svi mislili o Bekiji/Okrajku i njojzinom nazivu.
:)
I nek ne zamiri na inglendi ko što ni ti ne'š.


http://www.lovrec.hr/CMS/index.php

Ja u Cistu, Cista na Lovreću.
Ja na Lovreć, mala kaže: - Ne ću!


Lovrećani, i ono je naše
di ste mrtve ukopali vaše.
[Starostudenačka ganga u cilju mišanja u nutrene stvari slobodne i plemenite lovrećke obćine pod turbotorskih common-rail goricah ter raspirivanja dobrosusidski unutarobćinski odnošaja]

injunjuc

:)
« Zadnja izmjena: 10 Studeni 2008, 14:31:03 poslijepodne glonga »

Offline Trbotor

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 675
Odg: Prvi dani Mate Šimundića
« Odgovori #2 : 10 Studeni 2008, 15:03:25 poslijepodne »

Sve komentare možete uputiti na e-mail: opcina.lovrec@st.t-com.hr
...in defendenda veritate catholica et Croatia bene administranda...

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: Prvi dani Mate Šimundića
« Odgovori #3 : 10 Studeni 2008, 15:36:06 poslijepodne »
khmda
svi dojmovi i komentari ko u putnika prolaznika
natpis s crkovne ograde
"Lovreć-Opanci-Župa Svetog Duha"

du'ovito čaak i za du'ovnike
u prolazu, u prolazu


« Zadnja izmjena: 10 Studeni 2008, 15:38:50 poslijepodne glonga »

Offline belevarac

  • Moderator
  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.801
Odg: Prvi dani Mate Šimundića
« Odgovori #4 : 10 Studeni 2008, 21:33:07 poslijepodne »
Ali Mate je taj svoj rad objavio pod naslovom "Govor Imotske krajine i Bekije", ANUBiH, djela knj. 50., Odjeljenje drushtvenih nauka, knj. 26., Sarajevo, 1971. "Imotski kraj" pishe se "imotski kraj", a "Bekija" je uvik "Bekija", ne mozse "bekija". A inacse "Imotska krajina".
Znameniti grad na obali, Olisippo [Lisabon], csuven zbog svojih kobila koje zatrudne pomochu zapadnog vitra (Plinije Stariji)

Offline Trbotor

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 675
...in defendenda veritate catholica et Croatia bene administranda...

Offline aurora x

  • Veteran
  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 480
Odg: Prvi dani Mate Šimundića
« Odgovori #6 : 14 Studeni 2008, 18:24:51 poslijepodne »
I urednici Imoarta doprinijeli su promicanju lika i djela pok. Mate Šimundića... Zašto nitko nije izvjestio uredništvo niti ih pozvao na svečanost upriličenu u čast nama drage osobe? Već se u više navrata 'zaboravio' doprinos i nastojanje uredništva Imoarta da se dio djela ili građe o pok. Šimundiću rasute okolo, okupi na jednom mjestu...

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: Prvi dani Mate Šimundića
« Odgovori #7 : 14 Studeni 2008, 18:35:02 poslijepodne »

Na hakaveovom web-mjestu je samo najava tiskanom izdanju Slova od 14.11.2008.
Nemam to pod rukom pa ne mogu ništa reći.

Ali u Vjesniku od 5.11.2008. na 13 stranici ne vidim ništa više (nego na stranicama navedenim u uvodnom upisu).
Više je manje.



Offline Trbotor

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 675
ANNROPONOMASTIČKI PRILOZI
« Odgovori #8 : 29 Prosinac 2008, 17:32:16 poslijepodne »
ANTROPONOMASTIČKI PRILOZI

Valentin Putanec: Diferencija konzonanata tipa n > nd u hrvatsko – srpskom jeziku
                              Filologija 6, str. 139- 153, Zagreb 1970.


        Pisac je ovom raspravom prvi zašao u naslovljenu oblast hrvatskoga i srpskoga jezika, veoma spremno i ozbiljno ; iscrpio je gotovo svu građu i  odgovorio na iskrsla pitanja. U većini su slučajeva zaključci neoborivi, ali se nekima može u osnovi prigovoriti. Evo pšredmeta rasprave, kako je izložen u pristupu:

       «Najprije ćemo se osvrnuti na sve primjere ove pojave, i to redom na primjere u apelativima, antroponimima pa i toponimima. Zatim ćemo navesti slučajeve u kojima imamo konzonantsku grupu nd koja nije nastala kao diferencijacija nego je njen postanak etimološki nastao drugim putem. Zatim prikazujemo sličnu diferencijacionu pojavu na  našim tuđicama koje potječu iz starodalmatskoga odnosno talijanskoga, pa u albanskom, bugarskom, latinskom, te pojavu mn > nn > (n) > nd  porijeklom iz starodalmatskoga. Kao završno poglavlje našeg promatranja dolazi tumačenje ove pojave kao opće lingvističke pojave i zaključak koji se nameće na osnovi promatranja tih slučajeva, u vezi s fonetizmom pojave i, naročito, u vezi s pojavljivanjem ove pojave u hrvatskosrpskom u odnosu na mjesto akcenta» (str. 139.).

         Zbog posebnih razloga samo ću djelimice  prikazati Putančevu raspravu, tj. poglavlje «Pojava diferencijacije n > nd u antroponimiji», i to stoga što se u njoj raspravlja i o mojim prezimenima. Velim prezimenima, jer uz moje službeno prezime Š I M U N D I Ć  stoji kao neslužbeno prezime B E N D I Ć. No stvarno je moje službeno prezime Bendić, iako se službeno malo gdje piše. Dotična je dvojnost posljedica nebrige, bolje rečeno lijenosti austrijskoga činovništva. Svi mi koji smo rođeni u zaseoku Bendićima, blizu zaseoka Šimundića, u Lovreću, u Imotskoj krajini, osjećamo se Bendići, i ovako nas oslovljuju svi Lovrećani i ostali susjedi. Međutim kako pak nosimo službeno prezime Šimundić, oni Bendići, koji su rođeni izvan Lovreća ( naravski, pod službenim prezimenom) prez. Šimundić osjećaju u cijelosti kao svoje, za Bendić jedva da i znaju.

         Mislim kako ovo bijaše potrebno reći radi bolje jasnoće onoga što slijedi dalje.

         Evo kako počinje poglavlje:

«U Krašiću imamo prezime Barundić, uz toponim Šimundićka > Šimundićka «lokalitet, voćnjak s njivama, kraj sela Ćuki». Očito j da se u ova dva slučaja radi o prezimenima *Barunići i *Šimunići, s diferencijacijom tipa n >nd. Prezime Šimundić, kojega danas nema u Krašiću, zabilježeno je 1581. kao Luketa Šmundić (v. Kukuljević, Acta Croatica 284). Drugo prezime, tj. Burundić i danas postoji, kao selo (zaselak) Barundići. Prezime *Barunić zabilježeno je u liku Baronić kako se piše još poznati Baronić i njegova obitelj (v. Putanec, Filologija 3, 125 – 128). Uz ove krašićke Šimundiće treba vezati i prezime Šimundić u Imotskome ( tu postoje u ovom liku od polovice 18. stoljeća kako mi tvrdi prof. dr Mate Šimundić iz Imotskoga. I ovo prezime nastaje od Šimunić s diferencijacijom tipa n > nd» (141 – 143.).

       Na istoj stranici nastavlja :

«Prema tome ne moramo i Andreas filius Bende (Zadar, 1251) tumačiti kao neko kraćenje od Benedictus kao što tumači Jireček (cf. Jireček, Die Romanen 1, 72 te 2, 25) nego, jer postoji Bena, Benna, Begna ( 13. stoljeće, Zadar, cf. Jireček, o. c., 1, 72 i 2, 25), kao diferencijaciju tipa n > nd. Dakle, Bene > Bende, Bena > Benda. Ovdje bilježim da je prema saopćenju spomenutog prof. dr. Mate Šimundića iz Imotskog i jedna grana obitelji Šimundić nosi ime Šimundić-Bendo (Beno Bendo)».

           Odmah bih unekoliko dopunio, odnosno ispravio zadnji podatak: valja pisati Šimundić – Bendić. Rabi se i Bendo zbog gospodarnosti kao naziv za pojedinoga Bendića , jednako kao i Brozo za Brozovića, Smajo za Smailovića i sl.

            Na ispitu sam 1951. godine odgovarao prof. Stjepanu Ivšiću o svojemu prezimenu. Odgovarah mu ono što ću u osnovo i sada ponoviti, profesor je bio potpuno zadovoljan mojim odgovoremi , po svome običaju, proširio stvar na više drugih primjera iste ravni. Neke je od njih obuhvatio sada prof. Putanec u spomenutoj raspravi.

            Negdje u drugoj polovici 18. stoljeća dospio je u Lovreć moj predak Š I M U N  s obitelji (ženom, tri sina i dvije kćeri) iz Crvenih Grma (Crljenih, Crnjelih) kraj Ljubuškoga. Bit će najvjerojatnije kako je pobjegao ispred neke opasne pošasti (možda kuge) koja haraše u tome kraju. Uopće nije poznato prijašnje prezime moga pretka, predlovrećko. Po naravi bijaše plahovit i osoran pa ga ženska kućna čeljad ( žena i tri snahe) kriomice nazivale Š I M U N D A. Ovaj je oblik imena prihvaćen potpuno i po susjednim zaseocima. Neki ga susjedi počeli okrećati u  Š I M U N D Ž A  analogijom prema već postojećim prezimenima  kao Ivandža, Pilidža. Kada venecijanski službenik bijaše popisivao novonastanjene u lovreću, kao savjestan službenik od imena je stvorio prezime, kojemu je onda dodao temeljno ime tj. Šimun Šimundić. I to isključivo na svoju ruku.

            Mlađi se Šimunov sin Vrano bijaše  uvrgnuo na oca. Pored toga bi još i osobenjak. Nastanio se koju stotinu metara od starije braće. Za njih on nije bio kako treba , bio je bedast, benast, benav. Najprije ga prozvali B E N O, potom B E N D O , analogno očevu imenu Šimunda, njegove potomke B E N D I Ć I . I prezime je Bendić  katkada ulazilo u matične i druge službene knjige, ponajviše iza Šimundić, i stavljano među navodne znake, ali se nije ustalilo, služaše više za domaće potrebe u slučajevima kada je lakše i sigurnije trebalo komu uručiti poziv za naplatu globe ili na odsluženje  vojnog roka.

          Sve bi ovo moglo izgledati kao kakva priča koja se prenosi s koljena na koljeno. Međutim ne radi se o velikoj vremenskoj udaljenosti. Stvarno oko dva stojeća. Rodoslovlje po muškoj lozi od prvog pretka do mene izgleda ovako: ŠIMUN -VRANO - ANTONA – MARIJAN - MATE - IVAN – MATE. Zadnji Mate jesam ja, onaj prvi je moj djed, nadimkom Zele, rođen 1872. godine, umro 1970. Sve sam ovo više puta čuo u djetinjstvu od starica i staraca, koji od moga djeda bijahu stariji i 80 godina. Nikako se ne može posumnjati u osnovnu točnost navedenih podataka. Pomogao sam se i matičnim knjigama koje su, na nesreću, počete voditi u Lovreću tek oko polovice 19. stoljeća. Većina je Bendića živjela više od 80 godina pa što se tiče međusobnoga zaticanja  koljena ( istodobna življenja), spomenuti se rodoslov osjetno skraćuje.. Moj djed Mate-Zele  pamti svoga djeda Antonu, koji mu je prenio dotične podatke, Antona pak pamti Šimuna. Tako se stvarno prenošenje obiteljske predaje stvarno skraćuje na pokoljenja djedova i unuka te izgleda ovako: ŠIMUN - ANTONA – MATE - MATE . (Dvojica zadnjih jesmo moj djed i ja.) Rodoslovna je predaja najmanje izvrgnuta promjenama jer je drže rodbinski odnosi koji se među seljačkim svijetom dugo pamte i poštuju.
       U postanku mojih prezimena Putanec vidi diferencijaciju sugl. tipa n > nd , jednako svima ostalim primjerima. Baveći se niz godina antroponomastikom i dijalektologijom, ustanovio sam kako isti oblici na različitim mjestima u nas katkada postaju drugačijim putom. Dok se Putančevo tumačenje razvoja krašićkoga top. Šimundićka  i može prihvatiti, moja prezimena ovomu izmiču ; ovdje nije  diferencijacija sugl.  n > nd  nego tvorba pogrdničkih oblika imena suf. morfemom –da / -do, tj. Šimun > Šimunda, Beno > Bendo . Jednako je , primjerice u susjednome selu Žeževici prez. Ivandić nastalo od pogrdničkoga imena Ivanda, u Splitu bijaše mojom učenicom djevojka koja se prezivala Ivanda.

       Da je prez. Šimundić postalo od umanj. Šimunić, kako se ovo prez. obično izgovara i koje mu predpostavlja V. Putanec, bilo bi naglašeno Šimundić, Šimundić ili Šimundić ( kako ga inače pročitaju ljudi, koji nisu čuli njegov izgovor), također i Ivandić ili Ivandić. No kako su izvedena tvorbom od Šimunda, Ivanda, to su zadržala isti naglasak i nakon primanja suf. morfema –ić. Dati je naglasak potvrđen i prez. ŠIMUNDŽA (Bisko kraj Sinja), koje je zapravo pogrd. ime kao Šimunda i Ivanda.

     Mnoštvo prez. na – nić, npr.: Glavinić, Marinić, Matijanić, Petrekanić, Andrijanić, Pervanić, Mažuranić, Panić, Pjanić, Vanić, Lonić, Milohanić, Mladinić, Perinić, Štefanić, Franić, Banić, Žanić, Boranić, Zoranić, Dobronić, Šarinić, Pavlinić, Jonić. Naravski , različite su starosti i mjesta postanka. Umjesno je postaviti pitanje : kako u njima nije nastupila diferencijacija n > nd ? Ako je pak izvršena sugl. diferencijacija u primjerima koje navodi Putanec, ona sigurno nije općenita pojava.

     Sufiksalni je morfem –da / -do živ u suvremenoj tvorbi osobnih imena, npr Đukanda, Ivanda, Juranda, Milivojda, Stevanda, Stipanda, Stjepanda, Šimunda, a vezuje se i s okrnjcima tvoreći uglavnom kao Dada < Aleksandar, Doda < Diodor, Lenda < Milen, Mida i Milda < Miladin, , MIlenko, Miodrag ; - žen. Boda < Bogdana, Dada < Dalibora, Duda < Dušanka , Jegda < Jekda < Jekaterina, Lenda < Lena, Minda < Mina, Nada < Nata < Natalija , pogrdničko je Jelinda < Jelina.

      Ovoliko kao prilog osvjetljenju podrijetla mojih prezimena.

                                                                                     
                                                                                              Mate ŠIMUNDIĆ
                                                                                              (1928. – 1998.)


...in defendenda veritate catholica et Croatia bene administranda...

Offline Trbotor

  • Ne može bez foruma i obrnuto...
  • Postova: 675
MRNJAVCI I MRNJAVČEVIĆI
« Odgovori #9 : 29 Prosinac 2008, 17:35:22 poslijepodne »
                                      M R N J A V C I     I    M R N J A V Č E V I Ć I

                                                            PIŠE : MATE ŠIMUNDIĆ


     Lovreć leži na zapadnome dijelu Imotske krajine, na cesti Imotski – Sinj – Split, odnosno Imotski – Šestanovac- Split. Na izgled se ni po čemu ne razlikuje od ostalih sela u Dalmatinskoj zagori. Ipak ga dva čimdenika čine samosvojnim – njegova prošlost (povijest) i to što je u njemu zaselak Mrnjavci. Prije negoli ću govoriti o Mrnjavcima , i u svezi s njima Mrnjavčevićima , osvrnuo bih se na sam Lovreć, kako bi slika bila cjelovita.

    Naziv Lovreć biva od lat. Laurentius. što se prevodi: okrunjen, ovjenčan lovorovim vijencem. Uzgredice rečeno ovaj naziv nije usamljen na istočnoj obali Jadranskoga mora. U blizini je Poreča selo Lovreč, ispod planine Maganika u Crnoj Gori prostire se livada i oranica Lovreć. I ova su dva naziva od Laurentius. Od njega je i osobno ime Lovrenac / Lovrinac / Lovrijenac, od njega pak odmilice Lovra / Lovre / Lovro i dalje  Loco, Lojo, Loko. Sigurno je kako na mjestu današnjega Lovreća bijaše naselje u rimsko doba. O tome svjedoče arheološki nalazi. Ima učenjaka koji smatraju kako se na njegovu području nalazio antički Ludrum, potom da je u prethrvatsko vrijeme Lovreć ili njegov prethodnik bio sjedištem biskupije. No ove tvrdnje nisu dokazane. Sva je prilika da je na tome prostoru tekao život od ilirskih vremena do naših dana. Ako je bilo prekida, oni ne bijahu dugi. Na sjevernoj se strani diže brdo Bošnjakova ili Mrnjavačka gradina, na južnoj je Šimundića gradina i Trbotor. Svakako ostaci starih tvrđavica, najvjerojatnije ilirskih. Blizu Trbotora , s njegove sjeverne strane, rasijani su ilirski grobovi u obliku gomila ( Ganova gomila, Repata gomila, Križnice,  i dr. )One zornije svjedoče da je taj kraj bio naseljen u ilirsko doba. A sadašnja stara crkva i groblje oko nje podignuti su u polovici XVIII. stoljeća na srednjovjekovnome hrvatskom grobištu, nauzvišici pokrivenoj stećcima. U neposrednoj blizini nalazi ih se još stanovit broj. A tri km prema imotskome, u Kamenjaku, počiva još nekoliko tih «kamenih spavača». Neki su odatle dospjeli u splitski Arheološki muzej, pokoji je nestao u nepoznatu pravcu!

    U zaseoku Kasumima  strši zdanje prozvano Kula. Po njemu se okolni zaseoci Kasumi, Olujići i Dumančići skupnim nazivom imenuju također Kula. Krov joj odavno pao, zidovi se drže dobro. Šteta što joj se ne da novi krov i tako barem spasi od potpuna uništenja. Ona potječe iz doba turske vladavine, i svakako je najstarija zgrada u Lovreću. Sigurno ima svoju povijesnu vrijednost, a prepuštena je potpunu uništenju! Po starosti bi bila druga stara crkva.

    Sadašnji je Lovreć sastavljen od dva sela  - Lovreća i Opanaka. Dijeli ih spomenuta cesta Imotski – Sinj – Split, tzv. Napoleonova cesta, izgrađena u doba francuskoga vladanja u Dalmaciji ( 1806 – 1813 ) po staroj rimskoj cesti. Iako ih dijeli cesta, čvrsto ih spaja zajednička prošlost, jedna župa, isto središte i već tridesetak godina osnovna ( osmogodišnja) škola.  U tursko i mletačko doba Lovreć bijaše sastavnim dijelom Opanaka, bijaše zapravo zemljopisnim pojmom. No postupno se osamostaljivao i odvojio od Opanaka. I njegov se naziv toliko širio da je s vremenom zasjenio svoga starijega brata – Opanke. Od oslobođenja  se jače počelo gubiti opanačko ime i utapati se u Lovreću ; taj je tijek već okončan i može se kazati, da su se Opanci utopili u Lovreću. Od dva naziva jedan je nadvladao. U tome ništa neobična. Takvi su slučajevi češći. Malo je poznato da je engleska prijestolnica London sastavljena od niza gradova ; neki vele da ih je ravno 26. I svi su utonili u jedan.

     Lovreć nosi dičan naziv, naziv po okrunjenoj glavi (iako nikada ne bi prijestolnicom!), ali ni Opanci po tome nisu zaostali, barem ne puno. Naime na njihovu se području 1477. spominje katunar OPANAK knez VLATKO. Knez Vlatko bijaše vlaškoga (rumunjskoga ) podrijetla, inače feudalni velmoža i knez. Po njegovu prezimenu Opanak (hrv. opća im. opanai izvedena je od korijena im. opna ) poslije je naselje prozvano Opanci. Tako se na istome prostoru našao carsko – kraljevski naziv Lovreć i kneževski Opanci! U naše vrijeme pak samo Lovreć. Naziv Opanci već je prešao u povijest.

       Koliko se zna, prvi školovani Lovrećanin, onda stvarno Opančanin, bijaše fra Filip Rupčić. Profesorovao je u samostanu na Prološkom otočiću na početku XVIII. st. Od njegovih vremena do naših školovalo se mnogo Lovrećana. Svakako je vrijedno spomena  da je Lovreć dao prvoga svršenoga hrvatskog slavista i jednoga primasa u osobi fra Šimuna Milinovića. Rođen je 1838. u jeku hrvatskoga preporoda. Nakon bogoslovije u Beču je studirao povijest, zemljopis i slavistiku. Bijaše među prvim slušačima glasovitoga slavista Frana Miklošiča, Slovenca, osnivatelja katedre slavenskih jezika i književnosti na  Bečkome sveučilištu. Poznat je kao pisac povijesnih rasprava, dao je u Rimu tiskati glagoljski misal. Što je njegov učitelj smjestio baladu «Asanaginicu» u Imotsku krajinu, ima se mnogo njemu zahvaliti i još jednome Imoćaninu koji skupa studoraše sa fra Šimunom. Slušajući ih, veliki je znanstvenik zaključio da je njihov jezik i jezik balade «Asanaginice» slažu, da je to stvarno jedan jezik. I Miklošič se nije prevario! Fra Šimun bijaše domoljub od glave do pete, što se reče. Nepomirljiv protivnik Austrije i zatim Austro – Ugarske, prijatelj biskupa Jurja Strossmayera, bio je na se navukao gnjev austrijskih vlasti te ga ne htjedoše potvrditi za biskupa. Austrija se bojala nepoćudna profesora. Kao velika prijatelja Crne Gore potvrdio je crnogorski knjaz Nikola kada je ostala upražnjena stolica barskoga nadbiskupa, koji nosi službeni naslov «primas Serviae». S knjazom se uglavnom dobro slagao i razumio.

       I možda bi navedeno bilo sve o Lovreću i Lovrećanima kada u Lovreću ne bi postojao zaselak Mrnjavci. Upravo je po Mrnjavcima glas o Lovreću i Opancima otišao daleko, razlegao se po čitavu slavenskome jugu. I još dalje, dokle god je dospjela priljubljena  Kačićeva pjesmarica «Razgovor ugodni naroda slovinskoga» (Venecija 1756. i 1759.) Andrija Kačić Miošić bavio se hrvatskom povijesti i povijesti ostalih slavenskih naroda, albanskom povijesti i novijom evropskom koliko mu bijaše dostupna. Prema njoj nije bio kritičan, niti je to očekivati od jednoga pjesnika. Bit će već u rodnome selu Bristu slušao narodnu predaju, potom u školi o njoj čitao, predaju o lovrećkome rodu braće Mrnjavčevića. Među prvim pjesmama u njegovoj pjesmarici nalazi se «Pisma od Vukašina i Uroša» , koja počinje ovako:

                                            Goji majka tri sina nejaka
                                            u Lovreću niže Opanaka:
                                            jednom ime Uglješa bijaše
                                             a drugi se Gojko zovijaše,

                                             treći biše dite Vukašine,
                                             baš babajko Kraljevića Marka.
                                             Bihu dica roda gospodskoga,
                                             gospodskoga, ali ubogoga.

                                              Babo im se Mrnjavac zoviše,
                                              on starinom Hervegovac biše,
                                              od Lovreća grada bijeloga,
                                              odanlem je pleme Kraljevića

          Vidjeti je kako Pjesnik do tada nije bio u Lovreću, možda ni poslije. Naime, Lovreć je smješten sjeverno od Opanaka, zaista je više  Opanaka. Zamjena priloga više – niže, odnosno samih mjesta za pjesmu nije  ni od kakve vrijednosti. Važno je da je narodnu predaju o lovrećkome podrijetlu makedonskih velikaša fra Andrija prihvatio i pretočio u stihove. A pjesma je onda učinila svoje.

          Naravski, i Mrnavčanima i ostalim Lovrećanima godilo je dok su čitali naslovljenu pjesmu. Sebe vidješe u njoj. Razumije se, bijahu ponosni zbog toga što se glas o njima čuje nadaleko, što je iz njihova gnijezda isprhnuo najslavniji junak naših narodnih pjesama.Nije šala: njihov potomak bi utemeljiteljem jedne dinastije i ujedno dadoše velika junaka Marka Kraljevića. I on glavom rođen je u Mrnjavcima, tj. u Lovreću. O Marku Kraljeviću pjeva cijeli jedan ciklus narodnih pjesama. U brojnim junačkim pjesmama opjevano je više junaka, primjerice Alija Bišćanin, Relja Bošnjanin, Tale Budalina, Mujo Buničanin, Maksim Crnojević, Alija Đerzelez, braća Jakšići, barjaktar Komnen, Mustaj –beg Lički, Petar Mrkonjić, starina Novak,  Osman Tanković, Mijat Tomić i drugi, ali niti jedan ni približno koliko Marko Kraljević. Marko je u pjesmama oličemje poštenja, hrabrosti, junaštva, pravedna suca, pomagača sirotinje, svega onoga što su naši ljudi osjećali i željeli u svojoj teškoj prošlosti. U nevolji su odavali oduška u izgradnji ličnosti svoga ideala. A znaju i za nj i makedonske narodne pjesme. U njima je on Marko Krale. Pa kada je taj i takav junak glavom i bradom rođeni Mrnjavčanin i Lovrećanin, onda je razumljiv njihov ponos i ushit.

         Dotični su Kačićevi stihovi prvom potvrdom opstoja sela Lovreća i Opanaka. Zahvaljujući njima , u svoj ih je  «Srpski rječnik» (Beč 1818) unio Vuk Karadžić. Također se Lovreć i Opanci nađoše u velikome  «Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika» (Zagreb 1880-1976 ). Nije sumnje da njihov nastanak seže mnogo dalje unazad, daleko prije negoli ih je Kačić ovjekovječio, ali ostaje činjenica da je o njima to prvo svjedočanstvo, pismeno svjedočanstvo o njihovu postojanju kao naselja.

           I na tome bi vjerojatno i ostalo da povjesničar Imotske krajine Ante Ujević nije zapisao u svome djelu :

           « Na prolazu preko Imotske krajine, Dušan (srpski car – op. M. Š.), po predaji, odvede iz sela Lovreća braću Mrnjavčeviće, kako to potvrđuje i jedna kasna kronika manastira Zografa na Sv. Gori. Orbini (hrv. povjesničar – op. M. Š.) navodi da potječu iz hrvatske župe Hlievno (Livno). I Kačić o tome pjeva u svome «Razgovoru ugodnom». Spominje ga i Vuk Stefanović Karadžić u svom «Srpskom rječniku». Pod «Mrnjavčeva gradina» Vuk govori o rodnom mjestu Vukašinovu i veli, da je on o tome slušao pričati od naroda u Tršiću u Srbiji. Ovo je dokaz, da to nije samo lokalna predaja, nego opća predaja i hrvatskoga i srpskoga naroda. Narod priča, da je Dušan lov lovio za svoga boravka na Lovreću. U lovu se namjerio na predstavnika junačkog plemena Mrnjavčevića – Vukašina, zavolio ga i sa sobom poveo u Makedoniju. Pored Vukašina, Dušan je poveo i njegovu braću Uglješu i Gojka, te Vukašinova sina Marka.Naselio ih je na jugoistoku svoje države i dao im velike časti i posjede. I danas na Lovreću postoji zaselak Mrnjavci. Nedaleko od sela narod pokazuje dvore Kraljevića Marka «Gradinu», neke ruševine iz srednjega vijeka («Skakala Marka Kraljevića»), kamen u kojemu su utisnuta Markova stopala i mnogo toga, što je s njim u vezi» (Imotska krajina, 60).
                                             
          I malo niže:

           «Iako je u historiji preotelo mah drugo mišljenje o porijeklu Mrnjavčevića, ipak se preko ove tvrdnje ne može olako prijeći. Historijske činjenice, povezane s narodnom predajom, nemoguće je izbrisati; to više, što ih već puna dva vijeka hrani Kačićeva pjesma «Pisma od Vukašina i kralja Uroša»…

     
           Sasvim je sigurno kako predaja nije rođena bez ikakve podloge, pogotovo što je zabilježena na tri mjesta- u djelu M. Orbinija, A. Kačića Miošića i Zografskoj kronici. A na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. predaja je kolala u Tršiću, rodnome mjestu Vuka Karadžića. Premda predaja ostaje predajom, ovu i ovakvu ne može se potpuno isključiti. Posve je moguće da je srpski car Dušan poveo sobom jednu obitelj iz Mrnjavaca i dao im posjede u Makedoniji! Pogotovo stoga ako ondašnji Mrnjavčani bijahu krupni i stasiti ljudi kao što su sadašnji. Svatko tko ih pozna, složit će se s A. Ujevićem koji na sljedećoj stranici «Imotske krajine» piše:

            «I danas u zaseoku Mrnjavci ima veliki broj jako razvijenih ljudi atletske konstrukcije. Svi se oni ponose svojim junačkim porijeklom, u koje uopće ne sumnjaju.»
     
            Ovdje bih umetnuo da nikakvom smetnjom ne mogu biti osobna imena Vukašin i Uglješa. Istina je, već ih dugo vremena ne nadijevaju Hrvati, stoga se čini da su isključivo crnogorska i srpska. No, gledano unazad, stanje je drugačije. Do polovice XVI. st., točnije do Crkvenoga sabora u Tridentu, nije bilo nikakve razlike u osobnim imenima među Hrvatima, Crnogorcima i Srbima. Pored toga svjedoče to i suvremena hrvatska prezimena Uglešić / Uglješić, Uglešin, Ugliš / Ugljiš, i Vukaš, Vukaša, Vukašin, Vukašina, Vukašinec, Vukašinov, Vukašinović. Dakako, ista se nalaze i među Crnogorcima i Srbima. Uroš je ime što je nastalo od mađ. ur – gospodin. Od njega su naša prezimena Urm i Urmović pored Urošević.

           Postoje dakle Mrnjavci, jednako onda Mrnjavčani i Mrnjakuše ( ne: Mrnjavčanke!), ali od početka ovoga stoljeća nitko ne nosi prezime Mrnjavac. Kako bijaše mnogo imenjaka i imenjakinja istoga prezimena Mrnjavac, to je austrijska vlast riješila te teškoće na dosta lak način. Podijelila ih je prema unutrašnjim prezimenima, odnosno kako se tko zvao «kućom». Tko se zvao Mrnjavac, odjednom je bio Antičević, Drkić, Frankić (stvarno Vranjkić), Gavranović, Lugonjić, Petričević, Rajić ili Zaradić. Iznimka potraja jedino u austrijskoj vojsci. U njoj je važilo dvojno prezime, tj. staro i novo, npr. Mrnjavac – Antičević, Mrnjavac – Drkić itd. Unatoč administrativnoj dodjeli prezimena, u njihovu životu, u životu naših Mrnjavčana nije nastupila nikakva promjena. Prema vani svi ostadoše – Mrnjavčanima. Nastaviše živjeti i Mrnjavci kao najžilaviji i najbrojniji zaselak u Lovreću. Koja bi se djevojka udala u bližu ili dalju okolicu, općenito bi bila Mrnjakušom, pored naziva Petričuša, Vranjkuša, Zraduša. Svaka od njih bijaše s Mrnjavaca.

          Prezime je Mrnjavčević izvedeno od Mrnjavac, odnosno njegova pos. pridjeva Mrnjavčev. Bit će svakako da je i ova srodnost potporovala predaju o mrnjavačkome (tj. lovrećkome) podrijetlu makedonskih Mrnjavčevića.

           Kako je stvoreno prezime Mrnjavac, odnosno naziv zaseoka Mrnjavci te što ono znači? Jasno je da je oblik Mrnjavci množina od Mrnjavac. A za potpunu objasnidbu mora se poći i šire i dublje, jer Mrnjavac i Mrnjavci nisu osamljeni. Naime, u Hrvatskoj našega vremena jesu prezimena Mrnja, Mrnjac, Mrnjačević, Mrnjavac, Mrnjavčić i Mrnjec. Uz njih idu i Mrmić, Mrmolja, Mrmoš. Svakako se po koje može naći i u drugim republikama (Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji), tamo gdje se govori hrvatski ili srpski.

           Za slijedeća se pak prezimena zna kada su potvrđena. U XIV. st. poznata su Mrmončić i Mrmonjić. Hrvatski književnik Jerolim Kavanjin (1645 – 1714) pribilježio je prezime Mrnjavčić ; također u XVII. st. življaše hrv. književnik Ivan Tomko Mrnavić. Vjerojatno je u to vrijeme u jedan zapis unijeto i prez. Mrnčina. U listini od 1525. spomenut je hrv. plemić Mrnjavčić. Pridodao bih i mlađe ime i prezime Mrma.

           Ovime nije rečeno sve. Tragovi se nalaze i u Toponimiji ( u nazivima mjesta i sl.). U okolici Banje Luke prostire se zaselak Mrnjići. A zemljište (njiva i livada) Mrnjakova Luka biva u sarajevsom okrugu.

            S njima su stara osobna imena Mrmonja i Mrmor (XIV. st.) te Mrnja i Mrnjan ( XIII. st.). Osobno ime  ili nadimak Mrnjaš zabilježen je u Crnoj Gori na početku XIX. st.

            Uočiti je kako je ipak najviše podataka iz zapadne Hrvatske, dakle sa čakavskoga narjrčja i njegova današnjega štokavskoga susjedstva. Na istočnome su području malo zastupljeni, što će reći da njihova učestalost nije ravnomjerno raspoređena na prostoru hrvatskoga ili srpskoga jezika.

            Kako je ustvrditi, navedena su osobna imena i prezimena te nazivi mjesta i zemljišta potekla od korijena riječi mrm-     i mrnj-. Glasovno se veoma malo razlikuju, značenjski su potpuno jednaki. Od njih su stare riječi, one što se odavna ne govore : glag.  mrmaljati = mrmljati, im. mrmelj   označuje čeljade koje mrmlja, mrmljavca, a mrmljalica  je mrmljiva ženska. Jednako su stari glag. mrmnjati i mrmnjiti i znače rikati, vikati, derati se; mrmljati, a im. mrmnjalac i mrmnjatelj označuju mušku osobu što mrmlja, mrmjavca, prid mrmnjateljan = mrmljav, ogovarateljski, klevetnički. Nema potvrda za že. oblike mrmnjalicu i mrmnjateljicu, ali ne treba dvoumiti da su postojale kao sukladnice, parnjaci muškima.

           Glagoli mrmaljati , mrmljati i mrmnjiti po postanku su onomatopejski, tj. takvi s pomoću kojih se oponašaju zvuci što se čuju u prirodi. Isto i druge riječi nastaše od korijena mrm-     i mrnj-.

            Vraćajući se k prezimenu Mrnjavac i nazivu naselja  (ojkonimu) Mrnjavci, ustanovljujem kako je stvoren od korijena glag. . mrmnjati / mrmnjiti  i dodatka (sufiksa) –avac , dakle Mrnjavac, množ. Mrnjavci. Prezimena Mrnjavčević i Mrnjavčić neposrednim su dokazom da Mrnjavac na početku bijaše osobnim imenom, kasnije oprezimenjen (postao prezimenom). U nas ( i u više indoevropskih jezika) nije nepoznata pojava prijelaska osobnih imena među prezimena. Naprotiv, ona je prilično zastupljena. U našem su prezimenaru osobna imena : Boris, Borko, Boroš, Božek, Božina, Božo, Budman, Budiša, Bulat, Ciprijan, Cvijo, David, Dejan, Dragan, Ivan, Janko, Jukica, Luka, Marko, Matko, Miloš, Nikola, Novak, Pave, Petar, Rada, Rade, Radman, Radočaj, Radoje, Stanko, Stipan, Stojan, Strahinja, Šalamon, Šima, Šime, Šimo, Šimon, Šimun, Štefan, Tadej, Tadija, Tado, Teodor, Teodora, Tihomir, Todor i dr. Ima pojedinaca kojih ime i prezime glasi Boris Boris, Božo Božo, Ivan Ivan, Ivan Janko, Janko Matko, Novak Novak i sl.

             Iz pridjeva Mrnjavačko ( u nazivu Mrnjavičko Brdo) izvodi se osobno ime Mrnjavic (uspor. Kojic, Petric).

             Izvorno dakle, osobno ime Mrnjavac , poslije prezime i naziv mjesta u množini ( Mrnjavci), označuje čovjeka koji riče, viče, dere se, mrmlja, tj. rikavca, vikača, derača, mrmljavca. Potpuno je sigurno kako se takva osobina ne podudara s naravi lovrećkih Mrnjavčana. Oni su stasiti, krupni i srčani ljudi, najmanje pak mrmljavi. Nije mjesta sumnji da takvi bijahu i njihovi davni pradjedovi što ih je između toliko drugih odabrao car Dušan, poveo sobom i ustoličio ih na kneževsku stolicu u istočnoj Makedoniji! Osobno ime Mrnjavac značenjski se slaže s imenima kao što su npr. Drekale / Drekalo, Krikalo, Kriko, Skugor (= kričalo), Stružoj, Svist ( = zvižduk), Tulimir (gdje je prvi član imperat. t u l i, tuliti), od njega pak Tulja / Tulje / Tuljo, Vikalo i dr. A s obzirom na okončak –avac spada među osobna imena kakva su Bogavac, Bogdavac, Boravac, Bujavac, Desavac, Dobravac, Dradavac, Grdavac, Ljubavac, Trebavac. Sva su ona veoma stara. Na sreću, ostadoše zapisana kao svjedok jednoga imenskoga stanja, jer se odavna ne nadijevaju. Jedna imena nestaju, druga se rađaju, i tako neprekidno. I za njih vrijedi ona narodna : « Vrijeme gradi – vrijeme razgrađuje.» Uz ovo valja pridodati : sve što je zapisano – ostaje. U zapisu i nazivu kraja, zemljišta, rijeke i jezera, u imenu i prezimenu živi i posvjedočuje bivši i dadašnji život. I mnogo kazuje.



( Članak izvorno objavljen u publikaciji Đakovački vezovi (Jubilarna revija 1967 – 1991.), Đakovo, 5. srpnja 1991., str. 96 – 98 )
...in defendenda veritate catholica et Croatia bene administranda...

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Dijakovački vezovi 1991. - Jugoslavija u igri i pjesmi
« Odgovori #10 : 04 Siječanj 2009, 14:22:38 poslijepodne »
n>nd u Šimundića mi se ne da razčlanjivati, unatoč sumnji u prezentiranu objasnitbu. Kod Bendića bi (NHF) vrijedilo promotriti tjelesna obilježja. Jesu li nevoljno obisili bendu (bendulu)?

Toponim Lovreć vrijedi ponovno razmotriti uzimljući u obzir prvu pojavu, postojanje Opanaka, Vildanove deftere...
U Vildanovim defterima se uz tvrđavu Rog (što svojata Roško Polje) spominje (AFAIK) Lovrijenac tesar. Analogno, spominje se i Radul a na južnim padinama Zavelima postoji vrilo Raduluša čije ime se ne navodi niti u katastarskim kartama, a za njega znaju žitelji okolnih mjesta i izletnici.
Po sjećanju navodim i grubinskog "Miomana sina Čučula" iz Vildanovih deftera uz Aličićevu opazku o nepouzdanoj transliteraciji nekih suglasnika (č,ć,dž,đ,š,ž,lj,nj).
Iščitavanjem Vildanovih deftera (Hercegovački sandžak) i kasnijih (Kliški sandžak) nameće se zaključak da su Turci u prvom osvajanju Ercegovine stali u tvrđavi Rog. U Vildanovim defterima koji su nastali po padu Ercegovine se navodi da su posadnici tvrđave Rog - vojnuci - neboračka postrojba. Tu je i sumnjiv i izazovan podatak o relativno kasnom padu Vira pod Turke i zločast komentar Viranima kako se Turci nisu mogli na nje namirit. Daklem, Turci se zaustaviše u Rogu, a Vlatko Opanak i drugi knezovi južnije i zapadnije pristadoše na vazalstvo po Vlaškom zakonu bez ulaska turskih trupa na područje južno i zapadno od tvrđave Rog.
Vezano za Lovreć vrijedi spomenuti iz Vildanovih deftera (NHF) i "onog nevjernika Rupčića koji nam predade grad Sokol".
Paralogično, forumašu Slovaku s druge teme, kad smo već kod sokola, treba reći da su u Vildanovim defterima (Hercegovački sandžak) i sultanovi timari sa sultanskim sokolarima navedeni, i u kasnijim defterima što upućuje da su se održali do 1878. Nakon toga ne vidjeh nigdje spomena o tome da su njihova znanja i vještine koristile K. und K. vlasti. Ne znam kako je danas, ali do 1990-ih su Drežničani znali dresirati sokolove.

Povezivanje Ludruma s Lovrećom je dio politički uvjetovane povijesne magle zajedno sa sintagmom "prethrvatsko vrijeme" a u kontekstu hrvatske autohtonosti. Povijesna uvjetovanost književnih i povjesničarskih radova. Ne znači da se sa svime slažem, ali ću ovdje citirati jedan komentar s jednoga bloga a u cilju određivanja povijesne uvjetovanosti.
Citat:
Pa u Zagrebu veću realnu vlast ima paroh Milenko nego lokalni dečko Tomica Horvatinčić.
Konačno, u Poglavarstvu o tim temama ionako odlučuju, recimo to građanski i politički korektno, etnički ne-Hrvati, da ne kažem da su na svim presudnim punktovima egzekutivne procedure - Srbi!
I dobro je da jesu, niš ja ne velim, nego samo argumentiram contra tvoje teze: kaj vraga brmbaš o tome da je Zagreb nacionalistički isključiv, kad bi se dalo pokazati da ako uopće jest, onda jest prema - etničkim Hrvatima!
Što se Hrvatske tiče, u ovoj zemlji Hrvati nikad nisu vladali, nego njome postojano vladaju Jugoslaveni, još od Gaja i Strossmayera naovamo: obračun Tuđman/Šuškove linije s Mesić/Manolićevom, samo je frakcijska borba unutar jednog te istog Krajačićevog intelektualnog kružoka, koji je tradicionalno partizanski, antifašistički, socijalistički, i ako s nečime nije imao nikada veze, onda nije imao veze s hrvatskim nacionalizmom.
U tom smislu pitanje treba postaviti: Postoji li u ovoj politici ijedan Hrvat koji bi imao ikakvu realnu vlast u Republici Hrvatskoj?
http://vaseljena.blog.hr/2008/11/1625551686/lecenipravoslavac-prati-usa-izbore-2008.html

Taj kontekst bi se mogao danima opisivati, Gajev ilirizam, Skok, JAZU, Tinovo srboslavenstvo, opjevavanje hrvatskih kraljeva po Nazoru i po Desi Maksimovićki koju zbog toga uvrstih u ovoforumske Krijesnice (Tomislav, Mrnjavci i zlatna guvna od mora do Duvna)... kardinal solunac koji se kasnije opro i posvetio... Grga Novak... generacije krivo naučenih koje danas drže arhive, knjižnice, katedre, HAZU... ključeve povijesti. Stoljeća sustavnog čišćenja materijalnih dokaza koji se nisu uklapali i krivog interpretiranja onih koji su bili uklopivi.

Ne daju mi se sad prebirati knjige starostavne. Treba razmotriti i navod da je "Imotski-Sinj-Split" - "Napoleonova cesta". Koliko se sjećam tako se zvala ona malo južnija i paralelna narečenoj (...Blato n.C. - Šestanovac... - Turija -...).

Opet povijesna uvjetovanost - sintagma "od oslobođenja" je Šimundićeva povijesna uvjetovanost kao što je ilirizam i južnoslavenstvo Milinovićev kontekst.
Glede i unatoč modernim informatičkim tehnologijama i opetovanu traženju, još mi nitko od vorumaša na međumrežnim mapama ne označi "Markova skakala" ni "Ruksendića klanac".
Ne sjećam se, navedoh li u Bibliografiji Vlajilanda jednu knjigu.
Komar, Goran; Mladen Crnogorčević - Pisma, Zavičajni muzej Herceg-Novi, Herceg-Novi, 2001.

Citat:
U Pucićevim spomenicima /Biograd, 1858, str. 82/ spomenut je ''mogoriš'' kao naziv nekog dohotka, a u istim spomenicima /Bogr. 1862/ u pismu Dabiše bosanskog 1393 g. spomenut je takođe mogoriš /DAITE MU MOGORIŠ donarerit magarisium/ Pasiglav /= Pasiglava - Spasiglav/ ima na granici bogdašićko - lastovskoj, i u Luštici, i kod Imockog u Dalmaciji itd.
Citat:
Kad žene kunu, reknu: ''Da Bog da se stanio ispod Stracinove spile'' (biva: gdje je pustoš, bez igdje ikoga)
Citat:
Na dalmat. bosan. herceg. tromeđi /Ariplex conf/ nahodimo podataka, koji unose možebit nešto svjetlosti u pitanje o Komnenu, a i inače mogli bi za Vas u koje vrijeme vrijediti. Onamo kazuju, da je Komnen barjaktar (a do njega i sestrić vojvode Sekule) pogreben na Igličiću, drugi vele: u Renjić klancu, treći: u Golinjevu. Onamo pjevaju pjesme o Komnenu barjaktaru. Igličić i Renjić klanac jesu u Hercegovini a Golijevo je kod Grabovice. Kod Igličića i Renjić klanjca postoje stara groblja sa rezbarijama u relijefu i sa staro - srpskim natpisima, što je, premda ne ispitano kako treba, vrlo važno za našu epigrafiku i heraldiku. Na spomenutoj tromeđi jesu: ''Markova skakala'' ( = Skakala Kraljević Marka), kao što niže susjednog Lovreća, u Imotskom Kotaru, selo Mrnjavci odakle, kažu da vodi poreklo otac Vukašinov ili ti đed Kraljevića Marka. Kod Ržanova su ruševine Maglić grada i gradine Pišteleka. A kod Grabovice gdje no pošljednji ogranci planinskog lanca Tušničkog (u savijutku ponornice Šuhiće) prelaze u ravnicu, postoji Županjac (Duvno): stari Dalminium Delminium
http://www.rastko.org.yu/rastko-bo/istorija/mcrnogorcevic-pisma_l.html

Niže i više, gornje i donje, priložke pučke mjesne oznake. Pučko gornje je relativno i znači pravac i smjer iz kojeg sunce izlazi a donje kamo zalazi. Makarska Gornja i Donja luka koje su sigurno na istoj nadmorskoj visini i niz drugih gornjih i donjih toponima potvrđuju to. Livanjsko Gornje i Donje polje možda i najzornije, jer se protivi vasceloj geodeziji, nadzemnom smjeru vodotoka i kompasnom sjeveru.
Više i niže oko Ciste, Lovreća i Mrnjavaca je malo zamiškano. I to bi trebalo razmrsiti. Ima tu nešto u tom geolokacijskom zamiškavanju. Iz niza primjera izdvajam:
Ja u Cistu, Cista na Lovreću...
Više Ciste niže Mrnjavaca...
Niže Ciste niže Mrnjavaca...

Uz Mrnjavce vrijedi napomenuti mrzgavce. Nepouzdano tumačenje - mrzgavci su meko nebce ili prijevoj između nosa i ždrijela (zg>nj?).

U svemu ne treba zaboraviti kruženje pjesmarica, kalendara i sličnih knjiga i tiskovina uz ognjišća. Reciklažu prikupljenih i podesno ilirskoj, južnoslavenskoj i srbskoj ideji objavljenih knjiga i onodobnih tiskovina obćenito. Svjesno ili (kod nekih možda) nesvjesno (Kačić, Karadžić... isp. Crnogorčević).

Zataškana karika koja nedostaje - Ilirski jezik. Dok god ga nema ostaje autohtonost. Od Baltika do Jadrana. Zapravo obratno po najnovijim genetičkim iztraživanjima - od Jadrana do Baltika. Romanizacija nije uspjela ni iz pravca Apenina (kroz Istru, Ancona-Zadar, Manfredonia/Bari-Dubrovnik, Brindisi-Drač/Skadar do Drača i Skadra ali ne kroz Crnu Goru i ne na Grčku zbog stare i jake kulture) ni iz pravca i smjera "zabranjene palače" (Sid Meiers, Civilization, Forbidden Palace) Carigrada (rumunjski romanizirani otok u slavenskom kontinentalnom okružju pokazuje domet romanizacije iz toga središta). Grčka zbog stare kulture unatoč blizini Otranta. Germanizacija je oslabljena već u Gradišću.
Kasniji (nakon Zapadnog rimskog carstva) utjecaji Rima, Venecije i Carigrada jači su na obalne gradove i temate s juga i preko Ugra sa sjevera. U raskolnim godinama, progonima "bogumilske šizme" itd. djelotvorno su mogli biti počišćeni dokazi autohtonosti po Ugrima, Mlečanima, Austrijancima, Srbima, Hrvatima-Jugoslavenima, Hrvatima-EUnuhljanima
Nu, nediljni ručak, kasnim.

Ma kako suludo izgledalo, sasvim neodgovorno tvrdim da je Kunara na tomu valu postala Dinarom, a kuna dinarom.
I uzput se pitam, mimo stankovačkog Velima, i mimo svih (AFAIK) povjesničara, gdje je Zavelimov Velim i s koje strane Huma je Zahumlje.
« Zadnja izmjena: 04 Siječanj 2009, 14:43:04 poslijepodne glonga »

Offline dub

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.300
Vlaški zakon
« Odgovori #11 : 10 Siječanj 2009, 13:03:27 poslijepodne »

Ovdje ne mogu odolit jednom ovtopiku. Ne da mi se otvarat posebna tema.

Vlaški zakon.
Zanimljivo je kako na ovome i starom vorumu nitko nije izgatao Vlaje.
Vlaj je podanik Turske carevine čiji društveni ugovor s tom carevinom regulira Vlaški zakon. Od Transilvanije do Kunarida. Kunarci pritom nemaju nikakve etničke veze s Transilvancima na kojima je Vlaški zakon naprije primijenjen. Bulumente povjesničara nisu proučile i povezale porezni i gospodarski sustav Turske carevine. Povijest i prirodu Vlaškog zakona. Podanici Turske carevine na koje se odnosi i primjenjuje Vlaški zakon su Vlaji i drugim podanicima toga imperija (od raje do begova i dalje) kao i podanicima susjednih država.
[Lisabon]

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: Prvi dani Mate Šimundića
« Odgovori #12 : 25 Studeni 2009, 19:13:06 poslijepodne »
Autor:   Ujević, Ante, pedagog
Naslov:   Imotska krajina / Ante Ujević
Izdanje:   2. prošireno izd
Impresum:   Imotski : Matica hrvatska, 1991
Materijalni opis:   413 str. : ilustr. ; 25 cm
Napomene:   Bibliografija: str. 382-389. - Kazalo.
UDK:   94(497.5-3 Imotska krajina)
Signatura:   ZKZD
http://opak.crolib.hr/cgi-bin/unicat.cgi?form=D1430603022

Prije par dana požalio mi se čitatelj narečenog izdanja narečene knjige na katastrofalnu lekturu i korekturu narečenog (2.) izdanja.
Veli: — Pravo ljut, otvorim impressum i imam šta i vidit. Za iznebljušit se.

Lektor:
Prof Ivan Juroš
Prof. dr. Mate Šimundić

I ne mogu virovat da je Šimundić potpisa taku lekturu.

Drugi ladan tuš u impressumu mu je bio Krizman

Recenzenti:
Prof. dr. Bogdan Krizman
Milan Glibota

Jedva ga je bilo uvirit da Bogdan Krizman nije Viktor Novak, a ni to mu nije pomoglo da se ne ibreti na Krizmana.
« Zadnja izmjena: 25 Studeni 2009, 19:15:20 poslijepodne glonga »