Autor Tema: Srednjovjekovne ustaše i okolnosti prve "prodaje" Dalmacije  (Posjeta: 1206 )

Offline Ratnik svjetlosti

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 5.627
  • I sa sobom treba znati biti u ratu i miru.
Srednjovjekovne ustaše i okolnosti prve "prodaje" Dalmacije
« : 15 Rujan 2008, 23:02:42 poslijepodne »
Ako niste znali zabluda je da se pojam ustaša i ustaški pokret prvi puta javlja u 20. stoljeću.

(...)"sa stajališta dokumentiranosti povijesnih događaja Šišićeva je knjiga «Vojvoda Hrvoje Vukčić Horvatinić i njegovo doba (1350.-1416.)» besprijekorna zbirka starohrvatskih, kasno-srednjovjekovnih povijesnih dokumenata prvorazrednog značaja, jer nam točno prikazuje tadašnje hrvatske nevolje kao i prave uzroke pada hrvatskoga Bosanskog kraljevstva. Knjiga bi, u stvari trebala nositi naslov «Kraljevi Žigmund, Ladislav napuljski i vojvoda Hrvoje - glavni uzroci balkanizacije Hrvatske».

      Iz Šišićeve dokumentacije jasno je da su svi bosanski plemići bili hrvatski plemići koji nisu htjeli ugarskoga vladara, te je tadašnji srednjovjekovni ustaški pokret u samoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji cijelo vrijeme nalazio u svezi s Bosanskim kraljevstvom i ondje, nakon neuspjelih ustanaka, dobivao utočište (Šišić godine 1902. sve odmetnike od ugarskoga kralja Žigmunda, borce za hrvatsku samostalnost (sic!), u knjizi od početka do kraja naziva «ustašama», pa je valjda jasna povijesna poruka i inspiracija ustaša iz XX. st.).

      Tadašnjim ustašama i Bosanskome kralju bilo je zajedničko to da su kao vrhovnu krunu nad hrvatskim kraljevinama Ugarskom, Hrvatskom i Bosnom priznavali nasljedne vladare Napuljskoga kraljevstva, te je Kraljevstvo Hrvatske, Slavonije i Dalmacije vrlo često bilo podijeljeno između ugarskoga kralja njemačke krvi – Žigmunda, i napuljskoga kralja Karla II. Dračkog i potom njegova nasljednika Ladislava Napuljskog. Srednjovjekovne ustaše i Bosanski kraljevi smatrali su da će pod Napuljskom krunom imati potpunu slobodu državne vlasti i samostalnosti (str. 140-144), to više što je napuljskog kralja podupirao rimski Papa Bonifacije IX., a kralj napuljski da će naprosto biti figura, no svi strani vladari Hrvate su gorko razočarali: Ladislav, osjećajući se slabim da bilo što održi u svojim rukama bio je onaj vladar koji je Mlečanima prvi prodao Dalmaciju, a nakon dugogodišnjeg rata, koji je (s prekidima) ostao neriješen, kralj Žigmund je prodaju prihvatio, potvrdio i još k tome g. 1433. i proširio! Dakle, ustaški pokret je i tada bio okrutno uništen i proskribiran (ubojstvo kraljice Jelene!), ali uistinu svi Hrvati koji su lili krv za te vladare ostali su razočarani!

      Naime, ponajprije je dane «…9. lipnja (1409.) u Veneciji u crkvi sv. Silvestra došlo do zaključna ugovora: dužd Mihajlo Steno i općina mletačka kupili su za 100.000 dukata od 'ugarskoga kralja Ladislava' sav ondašnji njegov posjed dalmatinski, naime grad Zadar s tvrđavom i kotarom, Novigrad, Vranu i optok Pag sa svim pravima njegovim ne samo na njega, nego i na čitavu Dalmaciju. Već 29. lipnja vijao se barjak sv. Marka na zidinama grada Zadra, u kojem je prije šest godina bio okrunjen najviše hrvatskim nastojanjem isti taj Ladislav, zavjerivši se nesumnjivo tom prilikom, da će čuvati i braniti cjelokupnost kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije…» (str. 208) Na to Žigmund uputi ultimatum da «…republika ima povratiti Žigmundu otete zemlje u Dalmaciji…» (str. 216) ali kako je Mlečanima Dalmacija odvajkada bila dragi plijen kojeg se nisu kanili odreći (premda su 1358. nakon poraza potpisali da je se zauvijek odriču!) iz svega se izrodio rat, u kojem Žigmund Dalmaciju nije uspijevao povratiti, jer «…osim nekih manjih uspjeha, ugarsko-hrvatska vojska nije postigla ništa važnije, pa se tako nađe ugarsko-hrvatski kralj prinuđenim da dane 23. travnja 1413. sklopi u Trstu primirje uz ovaj glavni uvjet: obje se stranke obvezuju da će primirja tvrdo, vjerno i nepovrjedivo držati kroz pet godina i da će svaka stranka zadržati za to vrijeme ono što u taj čas ima u svojoj vlasti. Ovim je primirjem zaglavljena sudbina Dalmacije, jer nakon ponovnog neuspjela rata od g. 1418.-1420. sklopi Žigmund napokon dane 7. travnja, 1433. s Venecijom mir, ali tako, da joj je prodao svoje pravo na tu zemlju za deset tisuća dukata. Od toga doba rastavljena je Dalmacija od Hrvatske na više vjekova, a za taj dugi niz godina promijeniše se u njoj donekle i etnografske prilike…» (str. 219) jer su talijanski koloni počeli naseljavati i svojatati Dalmaciju, baš poput kasnijih posrbica koje su doselile u Hrvatsku bježeći pred Turcima, tako da nam je jasno na čijem je temelju talijanski fašizam u XX. stoljeću u suradnji s četnicima dovršavao započeti posao Mlečana. Ali konac II. sv. rata presjekao je talijanizaciju Dalmacije. U ime kolonijalnog prava kupoprodaje i dan danas Italija plača talijanske gradonačelnike hrvatskih gradova, a biskupija zadarska još uvijek se nalazi pod venecijanskim skrbništvom, ne bili se Talijani u zgodan čas vratili na hrvatski teritorij – ako Hrvatska opet postane slabija i izmoždena od unutarnjih trvenja i specijalnih ratova.

izvor: http://www.emil-cic.de/Hrvoje_Vukcic.html