Autor Tema: NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST  (Posjeta: 7349 )

Offline Zavelim

  • Forumski mudrac...
  • Gožđeno pero foruma
  • *
  • Postova: 3.294
NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
« : 11 Rujan 2008, 13:42:44 poslijepodne »
NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
Dr. fra Karlo Jurišić

        Biokovo je planina u srednjemu dijelu hrvatske obale Jadranskoga mora. Na zemljopisnim kartama Biokovo je označeno kao planinski lanac od Cetine do Neretve. Međutim, u narodu se taj naziv odnosi na visoki planinski greben od prijevoja Dupci (288m) na sjeverozapadu do niskoga transverzalnog pojasa između Male Vrulje i Osoja. Dalje, na jugoistoku se pruža planina Rilić (1115m). U tim je granicama Biokovo dugo 36km, a široko 9.5 km. S vrhuncem Sv.Jure (1762m) Biokovo je najviša planina na hrvatskoj obali Jadrana. Ostali su vrhovi: prema sjeverozapadu Sv.Ilija(1642m), prema jugoistoku Kimet (1536m), te neposredno iznad Makarske Vošac (1422m).
        Planina Biokovo je kroz povijest promijenila različite nazive. Mijenjanje naziva ovisilo je o pojedinim kulturama, koje su ga okruživale. Nije nam poznato kako su sve stariji narodi nazivali ovu osebujnu planinu. Od vjerovatno više naziva, koje su od iskona davali ovoj planini, danas znamo za tri, što su ih tijekom stoljeća stvorile grčka, latinska i hrvatska kultura. To su nazivi: Adrion, Mons Slavorum i Biokovo. Prva su dva naziva dali strani ljudi, dok je samo treći naziv autohtoni, domaći jer su ga stvorili domoroci, koji tu žive preko trinaest stoljeća.

ADRION
      Grčki izraz “Adrion” najstariji je poznati naziv za planinu Biokovo, a zabilježio ga je stariji Kristov suvremenik grčki geograf Strabon iz maloazijskog grada Amasia u Pontu (63.pr.Kr.-19.p.Kr.). U svome, najbolje, sačuvanom djelu Geografika (Zemljopis), u kojem je obradio Europu, Aziju i Afriku, u poglavlju 315. opisujući zemlju Dalmata, ostavio nam je za naše pitanje i ovu važnu rečenicu, koja na grčkome jeziku i latiničkoj transliteraciji glasi: “Adrion de oros esti mesen temnon ten Dalmatiken, ten men epithalation ten d’ epi thatera.” To u hrvatskom prijevodu znači: “Adrion je brdo koje zemlju Dalmata siječe po sredini na primorsku (kraijnu) i onu s protivne strane.” Naziv Adrion na prvi mah podsjeća na naziv Adrias, kako su Grci skraćeno nazivali Jadransko more. Za taj, pak, naziv Adrias utvrđeno je da dolazi od naziva Adria, grada koji su vjerojatno Etrušćani osnovali na sjevernoj obali Jadranskog mora, nedaleko ušća rijeke Pad, pa je taj grad u svoje doba postao najvažniji od svih gradova na Jadranu. Po tome su gradu Grci nazivali cijeli zaljev, između Balkana i Apenina, Adriatike thalassa, tj. Jadransko more, skraćeno Adrias, a njegovu najvišu planinu Adrion. Stravon planinu Adriu dosta određeno postavlja po sredini obalne Dalmacije, te razlikuje njegove dvije strane: južnu, moreplovcima bolje poznatu “ten epithalattion” (primorje) i sjevernu, koju ne naziva “zagorjem” nego samo: “ten d’ epithatera”, tj. “onu s protivne strane”. Od Adrias Grci su stvorili pridjeve Adrienos i Adriatikos, jadranski. Prepostavljam da su za našu planinu upotrijebili prvi pridjev u opisnom izrazu to Adrienon oros=Jadransko brdo, gdje su i imenica to oros (brdo) i pridjev adrienon srednjega roda. Kasnije je imenica oros otpala, a kontrahirani pridjev Adrion postao vlastito ime za naše Biokovo.

MONS SLAVORUM (SLAVENSKO BRDO)
      Prvi poznati naziv naše planine dala nam je, dakle, u dalekoj antici grčka kultura, dok je drugi naziv, tisuću godina poslije, stvorila latinska kultura nazvavši je opisnim imenom Mons Slavorum - Slavenska planina. Latinski naziv nema nikakve jezične veze s prvim grčkim nazivom Adrion. Novi naziv u dvije riječi pretpostavlja ogromne povijesne promjene, koje su se kroz prvo tisućljeće nove ere dogodile u Europi, a naročito u našim krajevima: u prvom redu osnivanje, širenje i pobjeda nove vjere - kršćanstva, a onda velike seobe naroda, koje su prohujale preko naše zemlje, dok nije 626. god. došlo do zadnje seobe, kada su naime, stari Hrvati došli s Karpata i zauzeli cijelu istočnu obalu Jadrana. Tijekom vremena Hrvati su, prvi od Slavena, prihvatili kršćansku katoličku vjeru, koju su tu zatekli, i osnovali državu, koja se 925. god. proglasila kraljevinom.
        U međuvremenu, na sjeverozapadnoj obali Jadrana, stvorila se druga suparnička država Mletačka Republika, koja je s Hrvatskom poduzela dugotrajnu borbu za prevlast na Jadranu. Zahvaljujući jednom povijesnom sukobu na moru, u kojem su Hrvati - Neretvani iznijeli pobjedu nad Mlečanima, prvi put znamo za novi latinski naziv planine nad Makarskom.
        Taj je sukob opisao značajni mletački ljetopisac Ivan Đakon, koji je djelovao u X. stoljeću, a bio je i tajnik mletačkog dužda Petra Orseola II. (vladao 991. –1008.). Njegovo djelo “Chronicon Venetum” (Mletački ljetopis) jedini je povijesni izvor za mletačko-hrvatske i mletačko-neretvanske odnose do poznate vojne Petra Orseola II. 1000. godine.
        Ivan Đakon jezgrovito i objektivno opisuje vojnu, koju je u kolovozu 887.god. novi dužd Petar Candiano I. poveo protiv Hrvata - Neretvana. Na temelju starijih kronika ljetopisac ovim riječima opisuje mjesto toga povijesnog događaja:”( Petrus Candianus dux )...cum 12 navibus mense Augusto (887.) in mare hostiliter est egressus et ad montem Sc(l)avorum perveniens in loco qui vocatur Macules exivit “, što u hrvatskom prijevodu glasi:”(Petar Kandijan dudž)...mjeseca kolovoza (887.) s dvanaest lađa otplovi morem u napadaj i došavši do Slavenskog brda iziđe na mjesto, koje se zove Mucules (Makar)”. Nakon prvoga napadaja, u kome su iznenađeni Neretvani izgubili pet brodova i više ljudi, naši su se ljudi postrojili i dali žestoki otpor Mlečanima tako da su na istome mjestu 18.rujna 887. ubili i samoga dužda i njegovih sedam vojnika.
        Ivan Lucius (1604.-1678.), otac hrvatske povijesti, smatrao je da se navedena bitka odigrala kod Zadra na mjestu “Ponta Micha” (Puntamika), pa bi prema njemu “Slavensko brdo” bilo Velebit, koje je od Puntamike zračne linije udaljeno i preko 20 km. Međutim, hrvatska je historiografija na čelu s Franjom Račkim (1828.-1894.) konačno pobjedu Hrvata – Neretvana ubicirala kod mjesta Makar (Muccurum,Mucules), današnje Makarske, koja je neposredno pod “Slavenskom planinom” - Biokovom.
        Treba opaziti da Ivan Đakon ne spominje stari grčki naziv Adrion, koji je bez sumnje davno bio zaboravljen. S druge strane on nije znao ni za novi slavenski naziv Biokovo, koji se po svoj prilici već u njegovo doba u hrvatskom narodu upotrebljavao. Stoga mletački ljetopisac planinu nad “Mucules” sam naziva opisanim riječima Slavensko brdo, svjestan da na istočnoj obali Jadrana već nekoliko stoljeća živi drugi, neromanski narod, koji je gospodar cijele obale i njezina zaleđa, njihovih dolina i gora, otoka i mora. Stoga najvišu planinu nad Jadranom naziva “slavenskom”, tj.hrvatskom, jer su Mlečani za svoje istočne susjede redovito upotrebljavali naziv “Slavi”, a rijeđe Chroatae, odnosno Croati. Hrvati su, pak, od davnina mletačke nazive Slavi, Schiavoni za sebe najčešće prevodili svojim vlastitim imenom “Hrvati”.
        Ivan je Đakon drugi povijesni naziv naše, planine Biokovo prenio, kako je zahtijevala rečenica, u jezičnom sklopu ”ad montem Sc(l)avorum”, gdje je riječ ”mons”(brdo) u akuzativu ”montem”, koji zahtjeva prilog “ad” (kod), dok je “Sclavorum” (Slavena) posvojni genitiv množine od “Sclavi”. Konačno u strogom hrvatskom prijevodu naziv “mons Sclavorum” Ivana Đakona možemo mirne duše prevesti i kao “hrvatsko brdo”, ”hrvatska planina”.

BIOKOVO
        Treći naziv naše planine jest izvorni naziv, koji su joj dali domoroci i koji je jedini u upotrebi, vjerovatno već preko tisuću godina, možda i otprije negoli ju je spomenuti Mlečić nazvao Mons Slavorum. I Grci i Latini našemu su Biokovu dali opisno ime, jer ovdje nisu bili starosjedioci, nego su dolazili kao putnici, trgovci, vojnici i osvajači pa je za jedne naše Biokovo bilo “Jadransko brdo”, a za druge “Slavensko brdo”.
        Pravo su ime svojoj planini nadjenuli tek Hrvati možda već samo nekoliko desetljeća negoli su se doselili s Karpata u zadnjoj seobi naroda 625. godine prema suvremenom svjedočanstvu velikog španjolskog biskupa i enciklopedista Izidora Seviljskog (560.-636.). Došavši u novu domovinu Hrvati su mnoge toponine i druge zemljopisne nazive, koje su zatekli, prihvatili prilagodivši ih tijekom vremena duhu svoga jezika, dok su za većinu stvorili vlastite slavenske nazive, pa tako i za planinu Biokovo, o čemu ćemo nešto više reći u kasnijem izlaganju.

Prvi spomen
      Priznati hrvatski jezikoslovac Danijel Alerić pišući 1989. kratku, a vrijednu studiju o imenu planine Biokovo ustvrdio je slijedeće “U pisanim se djelima ime planine Biokove, koliko mi je poznato, spominje prvi put 3. travnja godine 1382. u ispravi bosanskog kralja Tvrtka I. kojom on potvrđuje knezu Vukcu Nenadiću i njegovim sinovcima posjede koje drže oko Cetine. Šteta je što isprava nije sačuvana u originalu, pa ni u prijepisu, nego u talijanskom prijevodu. U njoj se planina Biokova spominje dva puta, oba puta u obliku Biokovo (“a Biocovo”, ”in cima di Biocovo”). Iste godine,1989., kada je objavljen Alerićev članak, dr. Milko Brković, danas ravnatelj Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, obranio je doktorsku disertaciju ”Latinske povelje i pisma bosanskohumanskih vladara i velmoža od XII. do XV. stoljeća”, u kojoj je utvrdio, da je navedena “Povelja kralja Tvrtka I. knezovima Nenadićima kojom im on tobože dariva predio krševitoga polja Radobilje u kojem se nalazi više sela” - u stvari falsifikat.
        Navodnu Tvrtkovu povelju našao je u Omišu i 1875.god. objavio u talijanskom prijevodu Josip Alačević (1826.-1904.), dok ju je na hrvatski preveo povjesničar don Lovre Katić (1887.-1961.) u znanstvenom radu “Dvije poljičke isprave iz XV.stoljeća”, što je posmrtno objavljeno tek 1963. Prva od tih Katićevih isprava jest sudski spis rađen u Splitu o toku parnice, pokrenute 1468. god. između Nenadića iz Radobilja i Poljičana iz Kostanja za vlasništvo nad kostanjskim komšilukom Selaca. Iz činjenice da su Nenadići parnicu izgubili, Katić zaključuje, da Nenadići nisu sudu prikazali Tvrtkovu povelju iz jednoga od dvaju razloga: ili je bila sumnjiva, ili su je stvarno izgubili. Osvrčući se u jednom novijem radu (1995.) na Katićevo izlaganje dr. Ivan Petričević, stručnjak za imotske stećke, iznosi zanimljivu pretpostavku: Nenadići su u svoje doba doista dobili Tvrtkovu povelju na latinskom jeziku, ali su je u burnim vremenima izgubili. A kada su navedenu parnicu iz 1468. s Poljičanima izgubili, shvatili su njezinu važnost, pa su je pokušali po sjećanju obnoviti na hrvatskom jeziku i “arvackim pismom”(bosanicom), jer ju je Alačević našao pisanu “in lingua slava”. Nenadići su svakako prije 1500. god. – smatra Petričević – stvorili novi tekst na hrvatskom jeziku. Zbog obilja veoma starih toponima na širem prostoru, koji i danas postoje, kao i drugih važnih vijesti, navodna “povelja” ima izuzetnu vrijednost, jer je stara već pola tisućljeća.
        Prema tome prvi bi se spomen naziva Biokovo pojavio nepoznatog dana i godine u drugoj polovici 15. st., odnosno između 1468.i 1500. god., kada je nastala navodna “Tvrtkova povelja”, stvarna krivotvorina.
        Bilo kako bilo s navedenom “poveljom”, ako ćemo se držati stroge povijesne metodologije, mi ne možemo s potpunom sigurnošću ustvrditi, da se naziv Biokovo prvi put spominje 3.travnja 1382., kada nemamo niti navedene izvorne Tvrtkove povelje, pa niti njezina vjerodostojnog prijepisa.
        Stoga u nedostatku pouzdanijih vrela, koliko je dosada poznato, prvi sigurni spomen naziva Biokovo javlja se 30. ožujka 1550. god. na talijanskom jeziku, kada je nepoznati ljetopisac u Omišu u svoj ljetopis zabilježio ovaj tekst, koji u hrvatskom jeziku glasi: “30. ožujka 1550. bi veliko nevrijeme s vjetrom, a s malo kiše i učini veoma veliku štetu po cijeloj ovoj krajini u vinogradima i na voćkama, i bi velika studen i snijeg na planini Biokovo i drugim planinama u Turskoj”. Dakle, prava meteorološka vijest.
        Još se jednom na talijanskom jeziku spominje planina Biokovo u putopisu fra Pavla Relizzera iz Rovinja, pohoditelja franjevačke provincije Bosne Srebrene 1640. godine ovim riječima u hrvatskom prijevodu: ”Devetoga travnja drugoga dana Uskrsa (1640.) pođosmo iz Makarske nas jedanestorica u društvu...Otac (fra) Tadija namjesto da poduzme put prema zapadu,da bi izbjegao ovu veliku planinu Biokovo, poduzme put prema istoku i skloni nas da se popnemo na vrh planine, položaj tako, vrletan i težak, da do 1640. nisam kušao tako teško uspinjanje.” Pretpostavljam da su desetorica vodiča i pratioca namjerno poveli vizitatora fra Pavla preko tučepske strane Biokova, i to preko Maloga vrha, Pasa i Brize na Vrhodol, tj.Župu Biokovsku. Na tome tegobnom putu ima jedna veoma zgodna prisojna mala pećina, koja se do danas zove ”Fratrova jama”. Možda je prozvana upravo po tom franjevačkom vizitatoru iz turskih vremena, koji se na tom proljetnom putovanju 1640. god. tu dobro odmorio za daljnji napor do kuće kneza Marka u Župi pod Biokovom.

        Poslije tri navedena spomena imena Biokovo u talijanskim tekstovima dolazimo do prvoga spomena iste planine na hrvatskom jeziku i hrvatskom pismu (bosanicom), i to iz pera prvoga poznatog pisca iz Imotske krajine fra Pavla Šilobadovića (Zagvozd, oko 1639. - Makarska, oko 1687.), koji je u svoj Ijetopis zvani "Libretin" zabilježio ovo:

    "1666. miseca svibnja na 7. Harambaša Mati Baričić, samo 14 (drugova), dovede 2 čeljadi turske, a jedno posikli u Glavini. Istoga puta uhiti jednu bulu i posla po dva druga. Kad došli u Biokovo (sic!), tako i zaspali, a bula uza trag doma."

        Dakle, Biokovo se na hrvatskom jeziku prvi put spominje 7. svibnja 1666. iz pera Zabiokovca, rođena ispod samog Biokova u Zagvozdu, i to pučkim nazivom planine u ženskom rodu Biokova.
        Pjesnik fra Andrija Kačić Miošić (1704.-1760.) u dvije pjesme spominje planinu Biokovu (također u ženskom rodu), dok se talijanski prirodoslovac opat Alberto Fortis (1741.-1803.) 1772. penjao na Biokovo u znanstvene svrhe, te ga 1774. ucrtao na zemljopisnu kartu pod imenom "M(onte) Biocova"(!).

Postanak i značenje naziva

        Kao polazna točka za tumačenje postanka i značenja naziva Biokovo piscima obično služi tvrdnja velikoga riječnika hrvatske Akademije o Biokovu, koja glasi: "Biokovo, planina u Dalmaciji... postanjem će biti od imena Bijelko." Međutim, ta je tvrdnja tek toliko istinita, koliko dopušta da naziv planini dolazi od pridjeva bio, bijel (ikavski bil!), odnosno od pojma bijele boje uopće. S tim se slažu svi pisci, ko_ji su se doticali postanka i značenja naziva Biokovo: od Talijana Fortisa, koji je 1774. pisao, da se "planina Biokova izdaleka doima bijelom", do našega gore spomenutog Alerića, koji je u navedenom radu 1989. prvi temeljito i stručno riješio postanak naziva Biokovo/Biokova iz korjena riječi "bilak", tj. stvari bijele boje, kako ćemo dalje vidjeti.
        Sudjelujući na "Prvome znanstvenom skupu o prirodi biokovskog područja 8.-10. listopada 1979." u Makarskoj, predavanjem "Priroda i kulturna baština na području Makarskog primorja" u točki "Biokovo i snijeg" iznio sam tvrdnju, da je ime našoj planini dao bijeli snijeg, kojim Biokovo obiluje, i daje to ime nastalo u Zagorju, a ne u Primorju.
        Do toga samo uvjerenja došao, kada sam od rujna 1972. do rujna 1973., tj. punu godinu dana iz Makarske kao zamjenik župnika služio dvije franjevačke župe iza Biokova: Kozicu i Zavojane. Za Uskrs, koji je 1973. god. bio dosta kasno (22. travnja) u Kozici sam se zadržao cijeli Veliki tjedan. Makar je proljeće bilo u punome jeku, tih je dana pao snijeg koliko u Kozici pod brdom Šibenikom, toliko još obilniji na Biokovu. Šetajući ispred stare župske kuće u prekrasnoj prirodi, s knjigom u ruci, pred sobom sam imao divan pogled na sjevernu stranu Biokova, na kojemu se najviše isticala "Glavica", kako narod često zove najviši vrh Sv. Jurja, tada sva pokrivena novim bijelim snijegom. Tako su jednako kroz stoljeća kontinentalni stanovnici iza Biokova punih sedam, a nekada i do devet mjeseci preko godine gledali najviši vrh Biokova, pokriven bijelom sniježnom kapom. I to je sa sjeverne strane najuočljivija karakteristika Biokova. Stoga je zagorski čovjek, "Glavici" dao ime "Bilkovo" Biokovo, koje se tijekom vremena proteglo na cijelu planinu. Alerić je konačno ustanovio i pravi korjen naziva Biokovo (Biokova), a to je riječ bilak, koja se i danas u Zabiokovlju upotrebljava za bijeli snijeg. Na taj su način i druge naše planine po snijegu i njegovoj boji dobile imena kao npr. Snježnica i Bjelašnica, opravdano zaključuje Alerić.

Zaglavak

        Gore citirani Fortis govoreći o planini Biokovo na istome mjestu navodi, da je ono u starini nosilo dva imena, koja su mu istodobno dobro pristajala: "Albio" i "Adrio". Ovaj smo drugi naziv (Adrion) obradili na početku ovoga članka. Međutim, prvi naziv "Albio", što bi dolazio od latinskog pridjeva albus (bio, bijel), nisam mogao naći ni u "starijim" izvorima, ni u literaturi. Riječ Albio-Albius nema ni svjetski poznati veliki Forcellinijev rječnik latinskog jezika. Stoga pretpostavljam da je Fortisov naziv Albio, odnsno Albius za Biokovo, ako je uopće postojao, nastao poslije slavenskog naziva Biokovo, kao prijevod. Možda će netko drugi jednom riješti pitanje naziva Albio za Biokovo, pa valjda naći i još gdjekoji stariji naziv za najvišu "Mons Slavorum", hrvatsku planinu na Jadranu.

Offline Slovak

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 3.393
  • Bez cezure.
Odg: NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
« Odgovori #1 : 11 Rujan 2008, 18:00:43 poslijepodne »
Albio je sigurno fortisov ili kod talijana beć uvriježeni naziv za biokovo. interesantno je koliko je sličan korijen riječi bijel i albio. kao da su nestali angramiranjem, a i jesu, slova b i l. Kad nastavimo, pogledamo naziv adria, kao da je lat. složenica riječi ad+rio, što bi moglo značiti kod + rio je ako je rio de janeiro, valjda obala. dodavanje j na početak riječi samoglasnikom česta je tvorba u starohrv (riječi:jedro, jež tako su nastale). bijelak ili bijelo je sigurno korijen biokova, s tim da je dočetak opis posvojnosti.
Dosta parola.

Offline belevarac

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.801
Odg: NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
« Odgovori #2 : 11 Rujan 2008, 18:26:17 poslijepodne »
Nije spomenuo i csetvrti naziv: "Planina". U niekim se od mak. litopisa rabi izkljucsivo ovaj naziv.
U mom kraju, a Sveti se Jure tu vidi ko na dlanu, nikada nitko nije rekao Biokovo (sr), nego Bijakova (zs). Bilo bi zanimljivo iztrazsiti kako se od zs. prieshlo na sr. Naime, ako je izhodishte "bilak", onda od "bilkova planina" dolazimo do zs. roda. Nije valjda brdo. Je li se "bil-" u "bilkova" moglo ponashati isto kao istozvucsni glagol: bil > bio, bijo, bija.
Znameniti grad na obali, Olisippo [Lisabon], csuven zbog svojih kobila koje zatrudne pomochu zapadnog vitra (Plinije Stariji)

Offline Slovak

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 3.393
  • Bez cezure.
Odg: NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
« Odgovori #3 : 11 Rujan 2008, 21:31:11 poslijepodne »
Prijelaz iz ženskog u srednji rod mogao se dogoditi vraćanjem arhaičnije jezične pojave, da se nešto što je fizički udaljeno i teže dostupno odredi tim rodom koji izražava određenu udaljeniju prisnost. Stariji ljudi za čovjeka koji se u nekom trenutku njima na neobičan način ponaša, koriste zamjenicu ono, mada znaju rod osobe, kako bi pokazali svoje nerazumijevanje za njezin čin.
Dosta parola.

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
bijakova
« Odgovori #4 : 12 Rujan 2008, 00:03:28 prijepodne »
Nije spomenuo i csetvrti naziv: "Planina". U niekim se od mak. litopisa rabi izkljucsivo ovaj naziv.
U mom kraju, a Sveti se Jure tu vidi ko na dlanu, nikada nitko nije rekao Biokovo (sr), nego Bijakova (zs). Bilo bi zanimljivo iztrazsiti kako se od zs. prieshlo na sr. Naime, ako je izhodishte "bilak"...

Bijakovina

Bijakovina je oblik koji se može čuti od starije čeljadi sa sjeverne strane planine.



Bijakovići (Sikirevići, Kosorićani, Topužani, Helebarđani)
Ja sasvim neargumentirano tvrdim da je korijen "bijak".
Bijak se i danas očuvao u češkom.
http://drakkaria.cz/produkty/sekery-a-bijaky/jitrenka---bijak.html
S južne strane je "Planina" a sjeverna (osojna) strana je u Dinaridima uvijek šumovitija i pogodnija za obradu "bijak-om" a tlo koje se obrađuje "bijak-om" je Bijakovina ili Bijakova pa je tako i zovu sa sjeverne strane.
Ako tko razložno pobije tezu da bi bijak ikad bio sikira ne znači da treba odbaciti korijen "bijak", ako se tu u vrime nastanka imena planine nisu sikla drvlja sikli su se i udarali ljudi na granici bizantskog temata i sjevernih susjeda pa ako granica i nije bila sporna i burna putnici su u ta doba nastanka imena tribali imat kakav "bijak" bio zbog vuka bilo zbog ajduka.

Bijakovo

Prijelazni oblik prema Biokovo, čuva korijen "bijak" i čuje se u starijeg svita u desetercu o Rosand(r)i
"Lipo brdo Bijakovo milo
visoko se nad more iznilo
s njeg je lipo pogledat na more
ko na sunce kad sja iza gore..."
i u govoru pučana koji sa sjeverne strane vide Bijakovu.
Ovdje je očito pisniku za broj slogova planina predugačka a za slaganje u rodu s brdom i Bijakova otišla u srednji rod.

Ne znam kad se pojavljuje Biokovo ali u narodnom govoru ni danas se nije ustalilo. Vjerujem da je nastalo pri kartiranju i da ga je zapisivač (kartograf, putopisac...) standardizirao po svom viđenju biti+kovati, bija+kova, bio+kovo.
Korijen "bil" ili "bilak" ne vodi u laku tvorbu bil>bij, bilak>bijak.

Stanovnici koji Bijakovu vide ili su viđali sa sjeverne strane nemaju razloga nju distinktivno povezivati s bjelinom. Sjeverne padine Dinarida su šumovitije i na njima se snijeg baš i ne bijeli gledatelju a u dogledu nije Bijakova pod snijegom jedina bijela, bijele se i Kamešnica, Tušnica, Vran, Čvrsnica, Čabulja pa čak i Zavelim i to upadljivije jer južne padine su i strmije i goletnije.
E, sad, jesu li se bili bili sikirama ili bijacima...
« Zadnja izmjena: 12 Rujan 2008, 00:10:54 prijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
« Odgovori #5 : 12 Rujan 2008, 00:22:40 prijepodne »
Umjesto bijak-a bijaše 400-injak godina topuz, ali se istočnije očuvao vijak i vijača uz sredovječnu zamjenu b i v i u pismu i u govoru.
Povezivati Bijakovu s bjelinom mi liči na povezivanje Bijače s bjelinom.

Bijača, BiH, googlemaps

Umjesto "bilak" bliže mi zvuči čak i korijen "bilja" [Drva goni majčina kovilja / na kobili sedam-osam bilja.]. Bilja>Biljakovina>Biljakova>Bijakovina>Bijakova, mjesto koje je imalo veze s biljama kratkosilaznim, bilo da su se tamo brale/sikle ili koristile kao priručno sredstvo ili oboje.
« Zadnja izmjena: 12 Rujan 2008, 00:52:54 prijepodne glonga »

Offline Slovak

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 3.393
  • Bez cezure.
Odg: NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
« Odgovori #6 : 12 Rujan 2008, 01:07:01 prijepodne »
Tvorba bilak u biokovo ima smisla ako je moguće zaselak u zaseokovo. A onda se j pojavi kao izgovorno između dva samoglasnika.
Etimologiju pok. prof. Danijela Alerića mogli bi svejedno podvrći kritici, dezaurirati je kako bi dobili čist prostor za bolju gradnju. Naime, alerić piše u tom članku kako se, kasnije kao znanstvenik, sjetio jednog događaja iz djetinjstva, kad je neki čovik iz sela doša u njegovu kuću, u zimsko doba... i spomenuo riječ bilak.Ovoj teoriji mogli bi tako pripisati kvezijezični, bolje rečeno literarni korijen koji se poziva na autorovo sjećanje, i to na njegov privatni život, djetinjstvo (još kad vidimo da je bij oblik tepanja za bil). Ne znam kad se počela provoditi pojava prelaska ovog (epentetskog?) L u O (zaselak zaseok) s obzirom na vrijeme formiranja imena biokovo.
Ova glongina teza o bilji, koja postaje bija isto je moguća, kao što u Slivnu (ko primorci) kažu jubav.Onda bi mogli reći npr. kako škija (duh.) veže sa škiljiti, pa kad bi brijali na staroengl. skill, bila bi to vještina, pa bi beravi ljudi (ili oni koji škilje) bili vještci, itd. Zapravo može se otvoriti jedan nevjerovatan hermeneutički krug iz kojega je teško izići. Koliko do sada znam o etimologiji kao znanosti, ne može se izreći zadnja tvrdnja koja bi bila neosporna.
Mislim da bi najbolje bilo pronaći vezu između bilak, bijelo i bijak, alatka.ili je odreći.ovde je moguće jedino nemoguće :clap
Ima jedan moj susjed, nazovimo ga pučki etimolog. Kaže: "Bijokovo, to znači bijo k'o ovo, kad recimo oćeš nekomu pokazat kako je nešto bilo, ukumiš u bijokovu i kažeš: bijo ko ovo." (i istovremeno kažeš dvije stvari. poezija, zar ne?)
« Zadnja izmjena: 12 Rujan 2008, 01:54:45 prijepodne Slovak »
Dosta parola.

Offline Slovak

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 3.393
  • Bez cezure.
Odg: bijakova
« Odgovori #7 : 12 Rujan 2008, 02:04:58 prijepodne »
Bijakovina

Bijakovina je oblik koji se može čuti od starije čeljadi sa sjeverne strane planine.



Bijakovići (Sikirevići, Kosorićani, Topužani, Helebarđani)
Ja sasvim neargumentirano tvrdim da je korijen "bijak".
Bijak se i danas očuvao u češkom.
http://drakkaria.cz/produkty/sekery-a-bijaky/jitrenka---bijak.html
.

Tvoja neargumentirana tvrdnja mogla bi se podupirati. Bijak ili topuz je alat kojim se bije ili ubija. U-biti = pretvoriti u bivanje, bitak (sein), u-ništiti = pretvoriti u ništa. Možda je slavensko ili ilirsko stanovništvo imalo ipak određeni kult straha ili respekt prema planini kao opasnoj po život čovjeka, pa je tamo smještalo razna nadnaravna bića kako im ne bi obilazila oko kuća. Možda je vezano uz peruna koji je često viđan kako ognjenim kamenom udara po toj planini bijući zmiju volosa.ko će ga znat. ::)
Dosta parola.

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
« Odgovori #8 : 12 Rujan 2008, 11:54:23 prijepodne »
Polazim od postavke da su prvi kumovi u "kopnenoj" toponimiji i oronimiji upravo najbliži stanovnici. U slučaju Bijakovine ni Makarani ni stanovnici podbiokovskih sela a ni onih najbližih zabiokovskih narečenu bjelinu sv. Jure - ne vide.

Udaljeniji stanovnici, pa ni oni stariji, često ne znaju nazive vrhova i vijenaca planinskih koja su im na obzoru. S prostora Im. krajine vidi se Mosor, za dobre vidljivosti i Prenj i Velež. Većina anketiranih koja je odrasla s Mosorom na obzoru ne zna kako se zove ona plava planina doli desno, kao što će se u mjestima odakle je vidljiva Tušnica naći onih koji ne će znati je li ono što se bijeli neki od vrhova Kamešnice, Zavelima ili pak Tušnica.

U "pomorskoj" oronimiji bitan je oblik planinskog vijenca ili figura na padinama koja se pod određenim kutom i s određenog mjesta na moru vidi i na temelju čega se orijentiraju pomorci "ugrubo" čak i danas.

Kad se s mora gleda na padine Bijakove onda se iznad makarskog Velikog brda sjeverozapadno i uvale Vepric sjeveroistočno jasno vidi peterokračna topuzna kugla i to ne plošno jer je središnji dio ispupčen. Unatoč običaju 1945.-1991. da se na planinskim padinama "crtaju" petokrake i ispisuje određeno ime te stereotipima o Makaranima - ovdje nitko nije "dorađivao" gotov prirodni oblik.

Makaranin Miljenko Ćulav koji nije ni povjesničar ni etimolog, čini mi se, najbolje rješava toponimiju Makarske i usput otvara put u skidanju nanosa s Ilirskog jezika.
Kaže: Mucro, Mucronis, lat. je kratki rimski dvosjekli mač, vršak takvog mača, a upravo tako izgleda Vošac pomorcu. Vučac s istim značenjem se može naći i u Akademijinu rječniku pa u Belle, Ivekovića, Degena, Stullija te u Gundulićevim stihovima. Od vučca do Vošca u primorca nije daleko ko velaluŠki tanac od kuške, koške, toške, Luške (č>š). Stari slavenski je imao više samoglasnika od današnjih slavenskih jezika pa su se samoglasnici u određenim riječima u različitim jezicima pa i u različitim narječjima istog razvijali različito (buća-boća, muž-mož, muški-moški, ruža-roža, put-pot, sunce-sonce, sol-sul, luka-loka, subota-sobota...) (u>o).

« Zadnja izmjena: 12 Rujan 2008, 12:00:15 poslijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
« Odgovori #9 : 12 Rujan 2008, 23:56:24 poslijepodne »

Nije samo kugla topuzna s krakovima već čitava topuzina - bijak, vidljiva i danas i iz satelitskog kuta.



Prije recentnih erozija i ljudskog djelovanja i vidljivija, pogotovu s razine mora a ispod sniježne granice i granice naoblake.

Kako izgleda na googlemaps izravno?

bijak sjeverozapadno od Velikog Brda googlemaps

Oblačić / zaobljeni pravokutnik s nazivom mjesta valjda znate isključiti škljocanjem na
  • u gornjem desnom kutu.


« Zadnja izmjena: 13 Rujan 2008, 00:00:29 prijepodne glonga »

Offline glonga

  • Forumska Al-tipkovnica
  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 10.154
Odg: NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
« Odgovori #10 : 13 Rujan 2008, 00:18:48 prijepodne »
btw

Satelitski pogled na Vošac.



Vošac googlemaps

i na sv. Juru

sv. Jure googlemaps

čisto radi dojma o satelitskom kutu




« Zadnja izmjena: 13 Rujan 2008, 00:31:27 prijepodne glonga »

Offline belevarac

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.801
Odg: NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
« Odgovori #11 : 15 Rujan 2008, 23:49:21 poslijepodne »
Pratim ovo izkonoslovljenje, koje zaluta u "Povist", te se usridotocsilo na "bijak" i "bilja". Moram rechi da mi je Alerichev izvod ipak najuvirljiviji (iako ne prievishe).

1. "Bijak", Glonga recse da u znacsenju "topuz, mlat, buzdovan" postoji u csesh, nije zabiljezsen u hrvatskom jeziku. Postavlja se pitanje, je li ikada i postojao, ta kakva je pojavnost kroz povist tog csesh. "bijak". Na Dinari postoji Veliki Bat - najvishi vrh. Ako su Hrvati donili "bijak" = bat, shto su rabili od njegova nestanka do dolazka "topuza, buzdovana". "Bat" je zabilizsio josh Vrancsich i Poljicski statut, ali od "bijaka" ni traga ni glasa. Nisu ga ni Molizski Hrvati odnili - imaju "bat, malj". Ako je i rabljen do 15., pa ako i jest izhodishte "Bijakove", kako rishiti "Bijakov-", shto je to? Nastavak "-ov" obicsno nosi znacsenje pripadnosti, a uz "-av" i umetak "-ik-" znacsi i osobinu, izgled: mlad-ik-ov "u niekoj miri mlad; mladji nego shto se ocsekuje; zelen, nedorastao"; modr-i-kov, modr-i-kav, star-i-kov, suv-ar-i-kov "u niekoj miri suh", zelen-i-kov - shto podrazhumiva: mladika, modrika, starika, suvarika, zelenika. Znacsi da je moralo postojati "bijakov". A shto bi to znacsilo? Mlad, modar, star, zelen, abstraktni su pojmovi, bijak je konkretan.

2. "Bilja", te csakavsko "bija", u znacsenju "komad drveta duzsine metra", pa i "cipanica", prvi je put zabilzsena u 17. st., izkoni od gal. *bilia, srlat. bilia »panj«. Shto bi ovdi bio "bija-k" ili bila "bija-ka" (mozsda bi tek za "Bijacsu" moglo ichi: bija > bija-k-ıa > bijacsa "misto gdi ima bija, panjeva, klada").

3. "Bijakovichi" su ocsito u izravnoj vezi s "Bijakovom": "naseljenici doshli od Bijakove; mozsda prizime Bijakovich nastalo opet od "Bijakova"". Rishenje jednoga istodobno je i drugoga.
Znameniti grad na obali, Olisippo [Lisabon], csuven zbog svojih kobila koje zatrudne pomochu zapadnog vitra (Plinije Stariji)

Offline Slovak

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 3.393
  • Bez cezure.
Odg: NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
« Odgovori #12 : 06 Listopad 2008, 22:12:39 poslijepodne »
Ove godine pao prvi snijeg, i to na Svetom Juri. Ne bi se tako lako moglo odreći porijekla naziva iz bijele boje, jer ako pogledamo okolno planinsko nazivlje, više će se naći poveznica sa snijegom i ledom nego s oružjem. Čvrsnica (čvrsta, ledom okovana), Bjelolasica, Kamešnica, Sniježnica, Kapela (glasna, zvučna), Svilaja (meka od snijega kao svila). Možda bi trebalo pogledati nastavak -kovo,-kova kao kao ostatak glagola kovati, pa izvedivo i kujundžija. Biokova bi onda bila ona koja je okovana bjelinom, kao samokovlija. Vrlo kompleksan jezični miks, teško bi se moglo tvrditi da je čisto samo nečiji (bilo je i turaka).
Dosta parola.

Offline belevarac

  • Sve zna, sve čita, svugdje piše...
  • Postova: 1.801
Odg: NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
« Odgovori #13 : 06 Listopad 2008, 22:17:20 poslijepodne »
Je, je, narocsito "kujundzsija". To je od "oni kuju" + "-dzsija"!
Znameniti grad na obali, Olisippo [Lisabon], csuven zbog svojih kobila koje zatrudne pomochu zapadnog vitra (Plinije Stariji)

Offline Slovak

  • Gožđeno pero foruma
  • ***
  • Postova: 3.393
  • Bez cezure.
Odg: NAZIVI PLANINE BIOKOVA KROZ POVIJEST
« Odgovori #14 : 06 Listopad 2008, 22:20:42 poslijepodne »
Korijen kuj i kov su vrlo srodni, pazi na inačice i proizvode kovanja, njihovo nazivlje, i ne zaboravi, jezik je duboko materijalan i više onomatopejski nego izmišljen iz apstraktne baze.
Dosta parola.